SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, July 31, 2017

Još jedna godišnjica prođe

Razne godišnjice prolaze jedna za drugom. Neke slavimo, neke ne. Nekih se sjetimo već kad su prošle kao što je naša 23. gosišnjica dolaska u USA. Na američko tlo smo sletjeli 22. jula 1994. Mjesto: aerodrom La Guardia, New York. Dan topal, sparan. U avionu nas je bilo tridesetak, mislim na izbjegice iz Bosne. Ne sjećam se da je iko bio posebno sretan, nije bilo uzvika oduševljenja. Za većinu je to bio pokušaj da se pobjegne od zla koje je zahvatilo Bosnu. Odlazilo se na sve strane svijeta, već kako se kome posrećilo. Evropa je prvih dana primila mnoge a onda su se u proces raseljavanja Bosne uključile i Australija i USA. Da li je sve unaprijed bilo planirano ne mogu reći. Znam da postoje mnoga objašnjenja o svemu što se kod nas desilo, raznih terorija zavjere je sve više, svaka strana pokušava da proda svoju istinu ali sve to ne mijenja činjenicu da je Bosna tih godina izgubila bar jednu četvrtinu svoga stanovništva. Neki su se u međuvremenu vratili ali većina će zauvijek ostati u novim domovinama, s pomiješanim osjećajima. Neki su se uklopili u nove sredine, prihvatili su stvarnost i ne razmišljaju na povratak u stari kraj, čak ni onaj vječni. A neki se još uvijek lome, vjerujući da još nije kasno da se vrate tamo gdje su rođeni, nadajući se da će naći ono što su prije dvadesetak i kusur godina izgubili. Ko je u pravu, teško je reći.

Još uvijek pamtim pojedine detalje s tog puta u novi život. Ispraćaja na parkiralištu pokraj autobuskog kolodvora u Zagrebu na koji nas je svojim kombijem dovezao naš prijatelj Miro (sada pokojni), putovanja autobusom za Beč, čekanja na polazak aviona na bečkom aerodromu i pokušaja da nazovemo Banjaluku kako bi se čuli s puncem koji je dan ranije sahranio punicu (umrla dan prije našeg polaska na put), leta ka Njujorku avionom u kojem se tada moglo pušiti u za to određenom dijelu (što su mnogi putnici iz Bosne činili), čekanja u redu da nam imigracione vlasti dozvole ulazak u USA udarajući štambilj koji nam je obezbjeđivao pravo na rad i život kao izbjeglicama iz ratom zahvaćene Bosne, prevoza na drugi aerdrom s kojeg je polijetao avion za Pittsburgh, kašnjenja leta jer je grad naše konačne destinacije zahvatila ljetno nevrijeme, slijetanja na aerodrom u Pittsburghu negdje poslije ponoći gdje nas je dočekao gospdin Paul sa suprugom koji nas je odvezao do Consolate Missionaries na suprotnoj strani grada gdje smo trebali ostati prvih par sedmica, lica oca Alexe (umro prije par godina) koji nas je čekao i odveo do soba na drugom spratu povelike kuće koja će biti naš dom naredne tri sedmice, besane prve noći jer san nije dolazio na oči uprkos umoru od putovanja od trideset i kusur sati.
Tek po dolasku na konačno odredište počeo sam razmišljati o budućnosti. Gdje smo stigli, šta nas čega, kakva budućnost čeka našu djecu koju nismo pitali da li im se ide ili ne. O novoj domovini nismo znali puno iako smo, kao i većina u starom kraju, gledali bezbrojne američke filmove. Gledajući ih, nismo razmišljali o tome da li oni prikazuju stvarni život ili je sve fikcija, napravljena da privuče što više gledalaca. Sada, kada smo se konačno našli u zemlji koja nam je ponudila utočište, mozak je proradio. I zbog toga san nije dolazio na oči iako je u sobi bilo mračno kao u rogu i nije se čuo nikakav šum. Siguran sam da su i druge putnike iz Bosne mučila ista pitanja na koje će odgovor dati vrijeme ispred nas.

Danas, dvadeset tri godine od tog dana, sjedim u hladu i, dok gledam na naš backyard i brdašce na kojem smo napravili hladnjak i povrtnjak, opet razmišljam o tim danima i čini mi se da si postavljam ista pitanja. Rat je u Bosni davno prestao, u novoj domovini smo se lijepo snašli (zaradio sam penziju u kojoj uživam evo već više od pet godina a Nera se sprema iduće godine), djeca su pozavršavala fakultete, rade, smirila se (jedno u Evropi a drugo u LA-u), dobili smo i dvije prekrasne unuke, nemamo novčanih problema i ne moramo brinuti šta će biti za deset i više godina (naravno, ako nas zdravlje posluži), ali me još uvijek kopka pitanje šta bi bilo da je bilo? A nije. I nikada neće biti. Iz starog kraja svakim danom stižu ružne vijesti, mržnja, čini mi se, nije splasnula, mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem, mladi bježe trbuhom za kruhom, stari s brigom dočekuju svaki novi dan jer se od penzija teško može živjeti, a bogati se bogate. Naprednih snaga gotovo da nema jer je bolest pod nazivom nacionalizam zahvatila većinu. Malo ko radi da za nju nađe lijeka a puno je onih koji se trude da se ona širi.

Zbog toga bi bilo vrijeme da ne tražim odgovore na svoja pitanja jer odgovora nema. A godišnjice su tu da se broje, slave i bilježe kao važni trenuci u našim životima koje, veoma često, nisam sami birali.

Tuesday, July 25, 2017

Machu Picchu


S puta u Peru

Machu Picchu, pred našim nogama
Stigli smo u mjesto Machu Picchu, mali gradić koji svake godine opsjeda na hiljade turista iz cijelog svijeta. Od željezničke stanice idemo ka hotelu u kojem ćemo prespavati, da se prijavimo ali se nećemo duže zadržavati. Za danas je planiran obilazak glavnog cilja našeg puta, ostataka drevne istoimene utvrde  smještene na obroncima Anda, koje je stoljećima bilo sakriveno od civilizacije sve dok je 1911. nije otkrio Hiram Bingham, istraživač i profesor s američkog univerziteta Yale.

Jedna za uspomenu
Utvrđenje je izgrađeno oko 1450. godine ali je iznenada napušteno stotinjak i kusur godina kasnije, u godinama dolaska Španaca na ove prostore. Iako se nalazi samo oko 80 kilometara od grada Cusco koji su Španci osvojili, oni ga nikada nisu otkrili, jer da jesu, od njega vjerojatno ne bi ostalo gotovo ništa. Španci su, kao i svi osvajači sve do današnjih dana (sjetimo se Banjaluke i džamija porušenih početkom devedesetih), rušili sve do čega su stigli kako bi zatrli tragove civilizacije koju su zatekli u svom pohodu na Južnu Ameriku. Šta se dogodilo s njegovim stanovnicima je do današnjeg dana ostala nepoznanica.

Nakon kratkog zadržavanja u hotelu, žurimo ka mjestu s kojeg autobusi voze ka odredištu. Red je podugačak ali mi kao grupa imamo prednost. Smještaju nas u dva autobusa i uskoro krećemo ka odredištu. U početku se vozimo asfaltiranom cestom koja prelazi preko rijeke Urubamba koja nas je pratila gotovo cijelim putem a nakratko nakon toga penjemo se neasfaltiranim serpentinama  uz obode strme planine. Naš vozač vozi brzo, ne obazirući se na lošu cestu i krivine od kojih su neke prilično opasne. Tu i tamo autobus zastaje, kako bi se mimoišao s drugima koji vraćaju posjetioce koji su ranije išli u obilazak. Dok nas ponekad hvata panika da bi se mogli strovaliti niz strminu, vozač je miran. Vidi se da je za njega to rutinski posao i da je istom cestom vozio hiljade puta.

Raja iz naše grupe



Stižemo na mjesto gdje izlazimo iz autobusa. Plato ispred ulaska u utvrđenje je pun posjetilaca. Veliki je broj onih koji čekaju bus za povratak u dolinu ali primjećujem da sve ide bez zastoja. i red onih koji su tek stigli je poprilično dug ali nas naši vodiči vode direktno do mjesta gdje se ulazi. Naš vodič nam daje upute, posebno naglašava da ne žurimo i da se držimo zajedno. Među nama ima nekolicina koja je starija od mene a jedna starija gospođa je čak imala ozbiljnu operaciju na srcu a ipak se odlučila za put. i za nju je, kao i za nekolicinu drugih, uključujući mene, ovo zadnja prilika da ostvarimo dugogodišnji san.

Vodič predvodi grupu pričajući o historiji mjesta, napominjući da ćemo uskoro stići na poziciju s koje ćemo imati prekrasan pogled na ruševine. Bio je u pravu. Iznenada se nađosmo na uzvisini s koje puca pogled na utvrdu, onaj poznati, s razglednica, s planinom Huayna Picchu u pozadini.
Fotografski aparati škljocaju, traži se najbolji kut da se zabilježi ljepota ispod nas, fotografiramo jedni druge za uspomenu. Tu smo, na mjestu koje je vjerojatno najviše fotografirano od svih turističkih atrakcija svijeta i taj trenutak treba iskoristiti.

Planine dodiruju nebo


Kud vodi ovaj put?

Spuštamo se stepenicama i obilazimo poznate dijelove mjesta-utvrđenja: Inti Watana (kamen koji „hvata“ sunce), templ sunca, sobu s tri prozora... Pratimo vodiča koliko je moguće ali u isto vrijeme i sami razgledamo ostatke, fotografiramo, vraćamo se u mislima u vremena od prije pet-šest stoljeća kada su ovim ulicama i trgovima hodale drevne Inke. Zašto je utvrđenje izgrađeno na ovom teško pristupačnom mjestu? Kako su nekadašnji neimari prenosili ogromne kamene blokove, klesali ih i slagali ih tako precizno da su međusobno spojeni bolje nego da su spajani malterom? Zašto su napravljene tolike terase da su mogle prehraniti četiri puta više življa nego što ga je u to vrijeme bilo u mjestu? Čudili smo se sistemu navodnjavanja koji još i dan-danas funkcionira… Mnogo toga nas je fasciniralo uz dodatni osjećaj da se nalazimo blizu Bogu jer su oblaci ponekad stvarali gotovo nestvarnu atmosferu. Išli smo od jednog objekta do drugog, slijedeći vodiče, zaboravljajući na vrijeme. A ono je bilo ograničeno jer je posljednji autobus odlazio oko pet popodne.



Nismo obišli sve ali i ono što smo obišli je bilo vrijedno svakog centa koji smo potrošili. Volio bih da sam imao par dana pa da cijelu utvrdu obiđem polako, na tenane, onako kako ja to volim ali čovjek ne treba biti nezadovoljan. Posebno što smo Nera i ja još prije par mjeseci kupili ulaznice za slijedeći dan kada smo planirali da se penjemo na Huayna Picchu, planinu s koje se Machu Picchu vidi iz ptičije perspektive. Od cijele grupe smo bili jedini koji smo se odlučili na taj poduhvat. Jer, penjanje uz Huayna Picchu je veoma naporno i za osobe u punoj kondiciji a kamo li za nas koji smo dobranu zagazili u sedamdesete.

Po povratku u mjesto u podnožju utvrde smjesili smo se u sobe lijepog, modernog hotela u glavnoj ulici i nakon toga išli na zajedničku večeru. Nera i ja smo se poslije večere prošetali mjestom i na glavnom trgu uživali u muziciranju nama neke nepoznate lokalne grupe koja je izvodila modernu muziku uz veliku primjesu tradicionalne muzike Inka.

Na spavanje smo otisli prilično kasno iako smo planirali da ujutro poranimo kako bi stigli na vrijeme na prve autobuse. Jer, za Cusco smo se vraćali vozom u pola dva popodne a do polaska smo morali obići planirano.












Labels:

Friday, July 21, 2017

"Istina"

Evo još jedne velike "istine".

Banjalučke novine su se još 1943. godine zvale "Glas Srpske". Da sam juče umrla ne bih znala. Jesam sretna  što sam doživjela da saznam "istinu" iz pravih izvora i u pravo vrijeme. 

Pozdrav Saima

Labels:

Monday, July 17, 2017

Faktor

Odavno se spremam da pošaljem na ovaj blog Intervju koji je izišao u cijeloj BIH u časopisu "Faktor". Štampan je u 100.000 hiljada primjeraka i dijeljen besplatno.
To je bilo čini mi se jednu nedjelju neposredno prije naše maturski večeri. Planirajući da to pošaljem prije, radovi u kuću u BL, povratak u Sarajevo pa odlazak u Šibenik u "nove Radne pobjede", velike vrućine, odlasci na kupanje i nedostatak stalnog viška vremena kod nas penzionera iliti umirovljenika su taj plan postavljali u zadnji red.

Nadam se da sam uspijela  cijeli intervju uslikati da se određenim pomjeranjem i povećanjem slova može pročitati.

Raniji dolasci u BL svaki razgovor o istini ovog rata je završavao prekidom suprotne strane i određenim bijesom koji se završavao naprasnim  odlaskom sugovornika. To mi nije puno smetalo. Uvijek je istina svugdje i svakom bila teška.

Ovaj put sam bila u situaciji da kod tih istih sagovornika budem samo slušaoc. Valjanja drvlja i kamenja na postojeću  vlast bilo je gore od svega sto sam ranije pokušavala reci.

Ne znam ko je sve imao mogućnost da ovo pročita, ali volim da mnogo toga ostane na  ovom blogu.

Pozdrav Saima

Saima - UMJESTO KOMENTARA


Ovo je Takodje namjenjeno Micku. Ne želim da šaljem kompletan članak, jer ko želi da zna svu istinu o svemu on je zna. Ali do nje se teško dolazi. Kao sto se Ljudi  pojedinci u svemu razlikuju tako je i sa mozgovima.

Pozdrav Saima

Labels:

Saturday, July 15, 2017

Miris lipe

U mome današnjem gradu lipe cvjetaju u Julu mjesecu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdnog Vrbasa. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i  Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci  u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris čuje na više od četiristotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski , a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od  Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas,u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom posebno ako je zasladjen medom, koji je u to doba, jos izraženog poratnog siromaštva, bio rjedja slastica po našim kućama.

Tone, Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga,Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama nasih majki prvo zohvu a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu naseg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 dekagrama faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše rižom ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčesće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

Istovremeno sa tim opojnim mirisom lipa živjelo se dosta skromno i bez podjela na Srbe, Hrvate ili Muslimane. Slavile su se slave, Božici, Bajrami, dočekivale Nove godine uz čestitanja onima koji ih su ih slavili. Nikada nisu vjernici isticali naročito svoju vjeru ali smo svi od djece učestovali u čisćenju Medreske džamije okružene haremom sa iskrivljenim bašlucima na kojima su se nazirala arpaska slova i poneko ime koje smo uspjevali da pročitamo. Čisćenje je obično bilo pred Ramazan i Bajram  a džamija je uglavnom bila slabo posjećena, izuzev okolnog stanovništva iz Medreskog potoka i obližnjih ulica. Narednih godina groblje se diže i sruši džamija da bi na njoj bila podignuta stambena zgrada sa nekoliko radnji u prizemlju. Kao jedini svjedok tog vremena od objekata ostade piljarnica koja je bila na suprotnoj strani puta koji je vodio ka Vrbasu, a koja čini mi se i danas postoji.

 Uklanjanje Muslimanskih grobalja-harema i džamija je bilo praksa koju su provodili u Banja Luci dugi niz godina jer najatraktivnije lokacije sadašnjeg grada bijahu nekada greblja-haremi ili mjesta na kojima su bile džamije. Neznam da se i jedno pravoslavno i li katoličko groblje prekopa i da tu niče neko naselje.

Miris lipa budi i tugu jer mezari naših roditelja, rodbine i prijatelja ostaše u gradu koji izmjeni dušu. Rjetko se obilaze  iako su duboko u nama i živjeće sjećanja dok i mi nekrenemo istim putem. Za lipino drvo uvjek se govorilo da je manje kvalitetno, meko i da nije dobro ni za loženje. Ipak takvo drvo se koristilo za modele, naročito za livenje, jer se dalo lako obraditi i dati mu željeni oblik. Tako i mi protjerani smo pomalo nalik na to meko drvo. Obrađeni smo na način kako se to radi u novim domovinama, polako se utapajući u način života i razmišljanja karakterističan za nove sredine. Stara domovina polako postaje kao miris cvata lipe koji polako zasiti naše čulo mirisa i počinjemo da ga neosjećamo više. Udišemo zrak i na nos i na usta ali tog mirisa nema. Ostarjela drveća polako umiru, nova se nesade i mirisa lipa je sve manje a mi sve dalje i dalje...

Kitchener 07.07.2017                                                     Aljoša Mujagić

Labels:

Friday, July 14, 2017

Holandska smokva

Jedna mala šaljiva priča. Prije dva-tri mjeseca donese Brana kući malu sadnicu smokve, tek se ‘’primila’’, 10-tak cm visoka. Ja se šalim i kažem, pošto je to mediteransko voće, ovdje kod nas neće imati priliku rasti. Medjutim, dan po dan, naša smokva je postajala sve veća (vidi sliku).

Prema tome, dragi blogeri, slijedeće godine počinje ‘’berba’’ smokava u Emmenu i export u sve zemlje gdje se nalazimo mi …… blogeri. Jesam li to dobro napisao ? Ha..ha.. haaaaa !!!!!!

Pozdrav svima i ne kupujte smokve slijedeće godine!

Sega

Labels: ,

Tuesday, July 11, 2017

In memoriam - Enver Djubo

Danas mi stiže još jedna tužna vijest. U Banjaluci je umro Djubo Enver. Svi mi koji smo radili u Radnoj organizaciji Profesionalna elektronika znamo Djubu. Bi je veliki stručnjak u svom poslu, jedan od nosilaca razvoja fabrike koja je u momentu kada sam je napustio početkom 91. imala oko tri i pol hiljade zaposlenih.

Džubu sam prvi put sreo kada sam nakon završetka fakulteta dobio posao u OOUR-u Telekomunikacioni uređaji gdje je bio direktor razvoja. Iz tog doba mi je ostao u sjećanju razgovor u njegovoj kancelariji na drugom spratu Tehničke zgrade. Sekretarica mi je rekla da direktor hoće da sa mnom razgovara. Bio sam iznenađen jer nisam bio od onih koji su bili na ti sa direktorom. Nisam znao šta bi mogao biti razlog našeg susreta. A razlog je bio jednostavan. Djubo mi je rekao da je primijetio da mi je plata mala i da trebam dobiti povećanje. I dao mi veliko povećanje. Tako je moj prvi direktni kontakt s Djubom bio veoma pozitivan. Bilo mi je drago da je cijenio ono što sam radio što mi je dalo dodatnu snagu da se još više potrudim da posao koji sam radio bude od koristi za OOUR.
Par godina kasnije Djubo je postavljen na mjesto direktora OOUR-a a onda je jedne godine odlučio da se povuče s rukovodeće pozicije, baš negdje u vremenu kada se očekivalo da će postati direktor cijele Profesionale. Postavlen je na mjesto savjetnika i na tom mjestu je ostao za sve vrijeme dok sam radio u Profesionali. Čini mi se da je više volio elektroniku i struku a da su ga rukovodeće pozicije manje zanimale.

U sjećanju mi je ostao i susret kada sam nakon odlaska iz Banjaluke po prvi put došao u posjetu gradu kojeg sam morao napustiti 93. tražeći mjesto pod suncem za sebe i familiju jer su neljudi činili sve da nas što više protjeraju. Sreli smo se 22. decembra u hladnoj kancelariji na trećem spratu NIC-a u kojem je prebačeno odjeljenje koje sam osmislio i formirao, djelimično i uz Djubinu pomoć. Raspitivao se o životu u novoj sredini (znao je da sam se dobro snašao i da radim na univerzitetu), ostalim Čajevčanima kojih je priličan broj završio u USA. Pričao sam mu kako se većina dobro snašla upravo zahvaljujući znanju i iskustvu stečenom u Profesionali. Bilo mu je drago da to čuje jer je Rudi Čajavec, a sa njim i Profesionala, bila na izdisaju.
Zadnji put sam ga na kratko vidio tokom posjete Banjaluci prošlog ljeta. Raspitivao sam se o njemu ali ga nisam mogao naći. I onda, jednog popodnevna, ugledah ga s kolegom iz Profesionale dok sam sjedio u bašti hotela Palas. Bio je jako mršav, hodao je uz pomoć štaka. Pozdravili smo se i kratko porazgovarali. Nisam znao da će to biti naš zadnji susret. Neko mi kasnije reče da se bori protiv raka, te opake bolesti koje rijetki pobijede.

Jutros je izgubio životnu bitku. Kratkim emailom iz Banjaluke se javio Vladimir Ivanović kojem se ovim putem zahvaljujem jer znam da će ova vijest ražalostiti mnoge koji navraćaju na ovaj blog. Sahrana će se obaviti sutra u 13 časova na Novom groblju u Banjaluci. Enver Djubo će biti ispraćem na vječni počinak od malobrojnih koji su ostali u gradu jer mnogi protjerani u Banjaluku navraćaju rijetko ili nikako. Bit će to još jedan tužan rastanak s ljudima koji su dali pečat gradu koji sa svakim gubitkom sve više gubi od svog nekadšnjeg sjaja.
Familije i prijatejima Envera Djube upućujem naše iskreno saučešće.

Labels: ,

Sunday, July 09, 2017

Banjaluko, stidi se!

Šta bi oni rekli na Banjaluku danas?
11. juli je dan kada se obilježavaju strašni zločini koji su se desili u Srebrenici. Da li se radi o genocidu ili ne, manje je važno. Činjenica je da se radi o zločinu u kojem je ubijen veliki broj ljudi i da o tome postoje neoborivi dokazi koji su, između ostalog, rezultirali zatvorskim kaznama nekolicini direktnih učesnika od strane suda za ratne zločine u Hagu. O genocidu u Srebrenici je napisano mnogo i pisat će se još godinama. O njemu raspravljaju mnogi. Ne samo u starom kraju, već diljem svijeta. I treba da je tako jer strašna istina se mora ponavljati kako bi postala alat u borbi da se zločin ne bi ponavljao. Bar tako kažu umni ljudi a ja se s njima slažem.
I dok ogromna većina žali nad sudbinom nesretnika koje su tih julskih dana pobili neljudi, u mom rodnom gradu Banjaluci se sprema skup podrške osobi koja je u svojim rukama imala potpunu kontrolu nad događajima u Srebrenici, mjestu o kojem nisam znao ama baš ništa sve dok me u izbjeglištvu nije zatekla ta strašna vijest.

Zašto je Banjaluka izabrana za održavanje ovog skupa nije teško pogoditi. Idioti, organizatori skupa, znaju da skup ne mogu organizirati u Srebrenici jer bi im se tu suprotstavili mnogi, s ko zna kakvim posljedicama. Siguran sam da bi tu izvukli deblji kraj pa su se kukavice odlučile za sredinu u kojoj niko neće mrdnuti ni malim prstom da im se suprotstavi. Jer Banjaluka je od kraja osamdesetih postala središte srpskog nacionalizma, mjesto u kojoj su se okupili svi kojima je jedini cilj razbiti Bosnu i pripojiti jedan njen dio matici Srbiji. U Banjaluci stoluje i glavni baja koji svaki svoj nastup koristi da negira Bosnu i veliča blentitet nastao na zločinu a u kojem ima apsolutnu vlast. Banjaluka je plodno tlo i zbog dugogodišnje medijske propagande koja je od svake moralno labilne osobe stvorila nacionalistu, manje ili više zadrtog, ovisno o stepenu labilnosti. A moralno stabilnih ima malo, jako malo i samo se par njih javno ograđuje od sramote koja će se sutra proširiti Banjalukom.

Pitam se šta se desilo sa onima koji su zajedno s nama prognanima hodali za mir u danima pred rat? Da li su i oni promijenili mišljenje ili ih ova sramotna manifestacija jednostavno ne tangira? Ili su možda uplašeni za svoju sigurnost ili budućnost? Znam da me neki kritiziraju što pišem o ovakvim stvarima, neki me čak optužuju da sam pun mržnje ali ja ne mogu da shvatim da čovjek može biti ignorantan prema događaju koji veliča zločine i zločince koji su obilježili kraj dvadesetog stoljeća u našim krajevima i o kojima cijeli svijet priča i pričat će.

Dok će Srebrenicom sutra teći suze za pobijenim, Banjalukom će odzvanjati pobjednički poklici uz tiho odobravanje ogromne većine koja neće smoći hrabrosti da se pridruži slavlju. Sramota je to za Banjaluku koja se nikada neće moći zaboraviti. Žalosna je to budućnost grada za koji smo mnogi vjerovali da je mjesto u koje su svi dobro došli i da za sviju ima dovoljno mjesta. Nažalost, nismo bili smo u pravu. Događaji u našem gradu nas svaki put iznova uvjeravaju da smo živjeli u sredini punoj licemjera i dvoličnjaka koji su samo čekali pravi trenutak da se pokažu u pravom svjetlu. Čast izuzecima.

Friday, July 07, 2017

Ljburg (novi dio-kvart u Amsterdamu)

Ljburg - šest otoka
Pošto je problematika sa gradjevinskim zemljištem u Amsterdamu (kao i u čitavom Randstadu) sve veća, počinje izgradnja kvartova na vodi.  Ijburg  kvart na jugoistoku Amsterdama je primjer,  pa prilažem par slika,

a uživo izgleda mnogo interesantnije.

Ljburg - Amsterdam - priprema terena
Pripreme za veće razmjere gradnje i života na vodi polako počinju. U Holandiji,  mislim da se već sada planira i misli daleko unaprijed .... šta ....ako se desi to i to, bolje rečeno klimatske promjene tjeraju ovu zemlju da misli na to .... kako opstati.   Ovdje  su veoma  interesantni  idejni projekti o nasipima u obliku koncentričnih polukrugova izmedju kojih su ‘’plutajuća’’ naselja.

Ijburg je potpuno novi kvart, vjestački. Napravljeno je 6 ostrva (planirano 7), sa kompletnom infrastrukturom a na periferiji ostrva pojedine ulice ‘’plivaju’’ na vodi a za prevoz stanari koriste vlastite brodice ili čamce raznih vrsta.

Veza prema Ljburgu
Idejni projekat Ijburg datira još od 1965. A uradila su ga dvojica arhitekata. Procedura do realizacije je veoma duga. Gradjen je u dvije faze, u 1-voj …. formiranje i izrada ostrva sa prilazima i infrastrukturom a u 2-goj, izgradnja stambenih jedinica.  Prvi stanari useljavaju 2002.godine a već 2008-e u novom kvartu  živi  10.000 stanovnika. Prema projektu do 2018-e godine planirano je 18.000 stambenih jedinica sa 45.000 stanovnika.

Medjutim, medjutim u medjuvremenu 2004.godine dolazi do zabrane daljnjeg pravljenja vjestačkih otoka  !!!!!

Ulica na vodi
Holandsko udruženje za zaštitu prirode i životinja vodi dugogodišnju borbu protiv ovog i sličnih projekata, pošto se narušava fauna i flora Ijmeera (jezero izmedju provincije Noord Holand i Flevoland). Navedeni pokret u Holandiji je veoma jak, što je rezultiralo zabranom daljnje gradnje i proširenja.  Da napomenem i to da je područje provincije Flevoland, od Almera do Lelystada ….. prirodni rezervat za razne ptice (za mnoge ptice-selice usputna stanica na relaciji sjever-jug i obratno).

Interesantno
Od 2012. godine u Ijburgu stanuje 19.000 stanovnika od kojih su 6.000 djeca. Kvart pretežno mladih porodica, sa najvećim procentom djece u Amsterdamu.

Ijburg je povezan sa centralnom stanicom u Amsterdamu, autobuskom linijom (od 2002.godine) i tramvajem od 2005.godine (voznja cca 15 minuta). Frekvencija kretanja javnog saobraćaja je svakih 5 minuta a ujutro i uveče, u špicama kada je najveća gužva  …. svaka 3 minuta.

Ponovo vas malo ‘’davim’’ sa Holandijom ali uskoro dolaze i novi prilozi, konačno malo o sportu (rukometu …haha ..ha). Mnogo pozdrava za sve čitaoce i posjetioce bloga, u zdravlje !


Sega

Višekatnice plutaju na vodi

Kao da je poplava

Ljburg u slici bez puno riječi

Interesantan kvart

Labels: ,