Machu Picchu

S puta u Peru

Machu Picchu, pred našim nogama

Stigli smo u mjesto Machu Picchu, mali gradić koji svake godine opsjeda na hiljade turista iz cijelog svijeta. Od željezničke stanice idemo ka hotelu u kojem ćemo prespavati, da se prijavimo ali se nećemo duže zadržavati. Za danas je planiran obilazak glavnog cilja našeg puta, ostataka drevne istoimene utvrde  smještene na obroncima Anda, koje je stoljećima bilo sakriveno od civilizacije sve dok je 1911. nije otkrio Hiram Bingham, istraživač i profesor s američkog univerziteta Yale.

Jedna za uspomenu

Utvrđenje je izgrađeno oko 1450. godine ali je iznenada napušteno stotinjak i kusur godina kasnije, u godinama dolaska Španaca na ove prostore. Iako se nalazi samo oko 80 kilometara od grada Cusco koji su Španci osvojili, oni ga nikada nisu otkrili, jer da jesu, od njega vjerojatno ne bi ostalo gotovo ništa. Španci su, kao i svi osvajači sve do današnjih dana (sjetimo se Banjaluke i džamija porušenih početkom devedesetih), rušili sve do čega su stigli kako bi zatrli tragove civilizacije koju su zatekli u svom pohodu na Južnu Ameriku. Šta se dogodilo s njegovim stanovnicima je do današnjeg dana ostala nepoznanica.

Nakon kratkog zadržavanja u hotelu, žurimo ka mjestu s kojeg autobusi voze ka odredištu. Red je podugačak ali mi kao grupa imamo prednost. Smještaju nas u dva autobusa i uskoro krećemo ka odredištu. U početku se vozimo asfaltiranom cestom koja prelazi preko rijeke Urubamba koja nas je pratila gotovo cijelim putem a nakratko nakon toga penjemo se neasfaltiranim serpentinama  uz obode strme planine. Naš vozač vozi brzo, ne obazirući se na lošu cestu i krivine od kojih su neke prilično opasne. Tu i tamo autobus zastaje, kako bi se mimoišao s drugima koji vraćaju posjetioce koji su ranije išli u obilazak. Dok nas ponekad hvata panika da bi se mogli strovaliti niz strminu, vozač je miran. Vidi se da je za njega to rutinski posao i da je istom cestom vozio hiljade puta.

Raja iz naše grupe

Stižemo na mjesto gdje izlazimo iz autobusa. Plato ispred ulaska u utvrđenje je pun posjetilaca. Veliki je broj onih koji čekaju bus za povratak u dolinu ali primjećujem da sve ide bez zastoja. i red onih koji su tek stigli je poprilično dug ali nas naši vodiči vode direktno do mjesta gdje se ulazi. Naš vodič nam daje upute, posebno naglašava da ne žurimo i da se držimo zajedno. Među nama ima nekolicina koja je starija od mene a jedna starija gospođa je čak imala ozbiljnu operaciju na srcu a ipak se odlučila za put. i za nju je, kao i za nekolicinu drugih, uključujući mene, ovo zadnja prilika da ostvarimo dugogodišnji san.

Vodič predvodi grupu pričajući o historiji mjesta, napominjući da ćemo uskoro stići na poziciju s koje ćemo imati prekrasan pogled na ruševine. Bio je u pravu. Iznenada se nađosmo na uzvisini s koje puca pogled na utvrdu, onaj poznati, s razglednica, s planinom Huayna Picchu u pozadini.

Fotografski aparati škljocaju, traži se najbolji kut da se zabilježi ljepota ispod nas, fotografiramo jedni druge za uspomenu. Tu smo, na mjestu koje je vjerojatno najviše fotografirano od svih turističkih atrakcija svijeta i taj trenutak treba iskoristiti.

Planine dodiruju nebo

Kud vodi ovaj put?

Spuštamo se stepenicama i obilazimo poznate dijelove mjesta-utvrđenja: Inti Watana (kamen koji „hvata“ sunce), templ sunca, sobu s tri prozora... Pratimo vodiča koliko je moguće ali u isto vrijeme i sami razgledamo ostatke, fotografiramo, vraćamo se u mislima u vremena od prije pet-šest stoljeća kada su ovim ulicama i trgovima hodale drevne Inke. Zašto je utvrđenje izgrađeno na ovom teško pristupačnom mjestu? Kako su nekadašnji neimari prenosili ogromne kamene blokove, klesali ih i slagali ih tako precizno da su međusobno spojeni bolje nego da su spajani malterom? Zašto su napravljene tolike terase da su mogle prehraniti četiri puta više življa nego što ga je u to vrijeme bilo u mjestu? Čudili smo se sistemu navodnjavanja koji još i dan-danas funkcionira… Mnogo toga nas je fasciniralo uz dodatni osjećaj da se nalazimo blizu Bogu jer su oblaci ponekad stvarali gotovo nestvarnu atmosferu. Išli smo od jednog objekta do drugog, slijedeći vodiče, zaboravljajući na vrijeme. A ono je bilo ograničeno jer je posljednji autobus odlazio oko pet popodne.

Nismo obišli sve ali i ono što smo obišli je bilo vrijedno svakog centa koji smo potrošili. Volio bih da sam imao par dana pa da cijelu utvrdu obiđem polako, na tenane, onako kako ja to volim ali čovjek ne treba biti nezadovoljan. Posebno što smo Nera i ja još prije par mjeseci kupili ulaznice za slijedeći dan kada smo planirali da se penjemo na Huayna Picchu, planinu s koje se Machu Picchu vidi iz ptičije perspektive. Od cijele grupe smo bili jedini koji smo se odlučili na taj poduhvat. Jer, penjanje uz Huayna Picchu je veoma naporno i za osobe u punoj kondiciji a kamo li za nas koji smo dobranu zagazili u sedamdesete.

Po povratku u mjesto u podnožju utvrde smjesili smo se u sobe lijepog, modernog hotela u glavnoj ulici i nakon toga išli na zajedničku večeru. Nera i ja smo se poslije večere prošetali mjestom i na glavnom trgu uživali u muziciranju nama neke nepoznate lokalne grupe koja je izvodila modernu muziku uz veliku primjesu tradicionalne muzike Inka.

Na spavanje smo otisli prilično kasno iako smo planirali da ujutro poranimo kako bi stigli na vrijeme na prve autobuse. Jer, za Cusco smo se vraćali vozom u pola dva popodne a do polaska smo morali obići planirano.