In memoriam - Enver Djubo

Danas mi stiže još jedna tužna vijest. U Banjaluci je umro Djubo Enver. Svi mi koji smo radili u Radnoj organizaciji Profesionalna elektronika znamo Djubu. Bi je veliki stručnjak u svom poslu, jedan od nosilaca razvoja fabrike koja je u momentu kada sam je napustio početkom 91. imala oko tri i pol hiljade zaposlenih.

Džubu sam prvi put sreo kada sam nakon završetka fakulteta dobio posao u OOUR-u Telekomunikacioni uređaji gdje je bio direktor razvoja. Iz tog doba mi je ostao u sjećanju razgovor u njegovoj kancelariji na drugom spratu Tehničke zgrade. Sekretarica mi je rekla da direktor hoće da sa mnom razgovara. Bio sam iznenađen jer nisam bio od onih koji su bili na ti sa direktorom. Nisam znao šta bi mogao biti razlog našeg susreta. A razlog je bio jednostavan. Djubo mi je rekao da je primijetio da mi je plata mala i da trebam dobiti povećanje. I dao mi veliko povećanje. Tako je moj prvi direktni kontakt s Djubom bio veoma pozitivan. Bilo mi je drago da je cijenio ono što sam radio što mi je dalo dodatnu snagu da se još više potrudim da posao koji sam radio bude od koristi za OOUR.

Par godina kasnije Djubo je postavljen na mjesto direktora OOUR-a a onda je jedne godine odlučio da se povuče s rukovodeće pozicije, baš negdje u vremenu kada se očekivalo da će postati direktor cijele Profesionale. Postavlen je na mjesto savjetnika i na tom mjestu je ostao za sve vrijeme dok sam radio u Profesionali. Čini mi se da je više volio elektroniku i struku a da su ga rukovodeće pozicije manje zanimale.

U sjećanju mi je ostao i susret kada sam nakon odlaska iz Banjaluke po prvi put došao u posjetu gradu kojeg sam morao napustiti 93. tražeći mjesto pod suncem za sebe i familiju jer su neljudi činili sve da nas što više protjeraju. Sreli smo se 22. decembra u hladnoj kancelariji na trećem spratu NIC-a u kojem je prebačeno odjeljenje koje sam osmislio i formirao, djelimično i uz Djubinu pomoć. Raspitivao se o životu u novoj sredini (znao je da sam se dobro snašao i da radim na univerzitetu), ostalim Čajevčanima kojih je priličan broj završio u USA. Pričao sam mu kako se većina dobro snašla upravo zahvaljujući znanju i iskustvu stečenom u Profesionali. Bilo mu je drago da to čuje jer je Rudi Čajavec, a sa njim i Profesionala, bila na izdisaju.

Zadnji put sam ga na kratko vidio tokom posjete Banjaluci prošlog ljeta. Raspitivao sam se o njemu ali ga nisam mogao naći. I onda, jednog popodnevna, ugledah ga s kolegom iz Profesionale dok sam sjedio u bašti hotela Palas. Bio je jako mršav, hodao je uz pomoć štaka. Pozdravili smo se i kratko porazgovarali. Nisam znao da će to biti naš zadnji susret. Neko mi kasnije reče da se bori protiv raka, te opake bolesti koje rijetki pobijede.

Jutros je izgubio životnu bitku. Kratkim emailom iz Banjaluke se javio Vladimir Ivanović kojem se ovim putem zahvaljujem jer znam da će ova vijest ražalostiti mnoge koji navraćaju na ovaj blog. Sahrana će se obaviti sutra u 13 časova na Novom groblju u Banjaluci. Enver Djubo će biti ispraćem na vječni počinak od malobrojnih koji su ostali u gradu jer mnogi protjerani u Banjaluku navraćaju rijetko ili nikako. Bit će to još jedan tužan rastanak s ljudima koji su dali pečat gradu koji sa svakim gubitkom sve više gubi od svog nekadšnjeg sjaja.

Familije i prijatejima Envera Djube upućujem naše iskreno saučešće.