Banjaluko, stidi se!

Šta bi oni rekli na Banjaluku danas?

11. juli je dan kada se obilježavaju strašni zločini koji su se desili u Srebrenici. Da li se radi o genocidu ili ne, manje je važno. Činjenica je da se radi o zločinu u kojem je ubijen veliki broj ljudi i da o tome postoje neoborivi dokazi koji su, između ostalog, rezultirali zatvorskim kaznama nekolicini direktnih učesnika od strane suda za ratne zločine u Hagu. O genocidu u Srebrenici je napisano mnogo i pisat će se još godinama. O njemu raspravljaju mnogi. Ne samo u starom kraju, već diljem svijeta. I treba da je tako jer strašna istina se mora ponavljati kako bi postala alat u borbi da se zločin ne bi ponavljao. Bar tako kažu umni ljudi a ja se s njima slažem.

I dok ogromna većina žali nad sudbinom nesretnika koje su tih julskih dana pobili neljudi, u mom rodnom gradu Banjaluci se sprema skup podrške osobi koja je u svojim rukama imala potpunu kontrolu nad događajima u Srebrenici, mjestu o kojem nisam znao ama baš ništa sve dok me u izbjeglištvu nije zatekla ta strašna vijest.

Zašto je Banjaluka izabrana za održavanje ovog skupa nije teško pogoditi. Idioti, organizatori skupa, znaju da skup ne mogu organizirati u Srebrenici jer bi im se tu suprotstavili mnogi, s ko zna kakvim posljedicama. Siguran sam da bi tu izvukli deblji kraj pa su se kukavice odlučile za sredinu u kojoj niko neće mrdnuti ni malim prstom da im se suprotstavi. Jer Banjaluka je od kraja osamdesetih postala središte srpskog nacionalizma, mjesto u kojoj su se okupili svi kojima je jedini cilj razbiti Bosnu i pripojiti jedan njen dio „matici Srbiji“. U Banjaluci stoluje i glavni baja koji svaki svoj nastup koristi da negira Bosnu i veliča blentitet nastao na zločinu a u kojem ima apsolutnu vlast. Banjaluka je plodno tlo i zbog dugogodišnje medijske propagande koja je od svake moralno labilne osobe stvorila nacionalistu, manje ili više zadrtog, ovisno o stepenu labilnosti. A moralno stabilnih ima malo, jako malo i samo se par njih javno ograđuje od sramote koja će se sutra proširiti Banjalukom.

Pitam se šta se desilo sa onima koji su zajedno s nama prognanima hodali za mir u danima pred rat? Da li su i oni promijenili mišljenje ili ih ova sramotna manifestacija jednostavno ne tangira? Ili su možda uplašeni za svoju sigurnost ili budućnost? Znam da me neki kritiziraju što pišem o ovakvim stvarima, neki me čak optužuju da sam pun mržnje ali ja ne mogu da shvatim da čovjek može biti ignorantan prema događaju koji veliča zločine i zločince koji su obilježili kraj dvadesetog stoljeća u našim krajevima i o kojima cijeli svijet priča i pričat će.

Dok će Srebrenicom sutra teći suze za pobijenim, Banjalukom će odzvanjati pobjednički poklici uz tiho odobravanje ogromne većine koja neće smoći hrabrosti da se pridruži slavlju. Sramota je to za Banjaluku koja se nikada neće moći zaboraviti. Žalosna je to budućnost grada za koji smo mnogi vjerovali da je mjesto u koje su svi dobro došli i da za sviju ima dovoljno mjesta. Nažalost, nismo bili smo u pravu. Događaji u našem gradu nas svaki put iznova uvjeravaju da smo živjeli u sredini punoj licemjera i dvoličnjaka koji su samo čekali pravi trenutak da se pokažu u pravom svjetlu. Čast izuzecima.