SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, November 29, 2011

Bahtijarevici, sretan rodjendan

Enisa

Monday, November 28, 2011

Umro je Ante Markovic

Umro je Ante Markovic. Dobricina i veliki covjek. Da se njega pitalo, nase sudbine bi bile drugacije. Ne bi bili rastjerani po cijelom svijetu pa se sada vidjamo jednom ili nijednom godisnje. Zelio je stvoriti bolje drustvo, pomiriti komunizam i kapitalizam, sacuvati ono sto je bilo dobro, a istovremeno primijeniti dobra rjesenja drugih, vjerujuci da je to moguce. Ali dusmani mu ne dadose: nacionalisti svih boja, oni odgajani od kolijevke i oni koji to postadose preko noci. A posten svijet plati veliku cijenu.

Neka mu je vjecna slava.

Saturday, November 26, 2011

Thanksgiving kod Tufekcica

Dok se u Bosni slavio dan drzavnosti i mi smo slavili. Thanksgiving a i neki drugi americki praznici se veoma cesto poklapa sa praznicima u bivsoj Jugi tako da nas se na njih nije bilo tesko priviknuti.

Ovaj put smo se okupili kod Tufekcica. Dzindici su stigli iz komsiluka (6-7 sati voznje), Sanja doletjela iz LA-a, a nam je to tu, odmah iza ugla, nekih 30-tak i kusur kilometara.

Kada se okupimo kod Tufekcica, znamo sta nas ceka: Jasna kuha cijeli dan, sve po receptima poznatih TV kuhara pa ja vise ne mogu ni zapamtiti sta sam jeo. Ne manjka tu ni domacih specijaliteta, kao ovaj pupak, za koji mi rekose da je hanumin ili hanumicin. A koja je hanuma u pitanju, nije mi receno.


Bilo je veselo, kao sto je to uobicajeno kada se raja okupi. Moze se to vidjeti iz par prilozenih slika, mada sam se ovaj put morao suzdrzavati da okidac kamere ne koristim precesto. Sve cesce trpim kritike da kameru koristim previse pa tako izvjestaj nije potpun. Ako tome dodam i eventualnu cenzuru…


Drugo vece smo se okupili kod nas, ali sam ja gostima, za razliku od Jasne koja nam je zaprijetila da nista ne jedemo prije rucka, preporucio da dobro rucaju prije polaska a da kod nas svrate samo na mezu. Da li su me poslusali, ne znam, a slika s druzenja s ove druge veceri gotovo da i nema pa nema ni dokaza kako je bilo.


Eto, toliko o ovom druzenju stare raje iz grada Banjaluke na tlu Amerike. Nekada davno, prije nego je Facebook postao opce prihvacen medij komuniciranja medju rajom, o ovakvim druzenjima se cesto pisalo, a sada je ovo samo jedan pokusaj da se malo odmaknem od nekih tezih tema koje dominiraju zadnjih dana.

Labels:

Thursday, November 24, 2011

Evropska Banjaluka


Cetnici marsiraju ulicom Marsala Tita - kakva ironija

Vijest iz rodnog grada koja, izgleda, nije izazvala vece reakcije, kao da se radi o necemu sto je postalo dio svakodnevnice: odlazak u trgovinu, casica s prijateljem u nekom od mnogobrojih lokala, setnja Gospodskom. Gradom su se prosetali pripadnici ravnogorskog cetnickog pokreta, kao da se radi o cetrdesetim a ne o 2011-toj. Reakcije, gotovo nikakve. Pri tom mislim na nezavisne medije, gradjane koji za sebe tvrde da ne pripadaju onima kojima je nacionalizam iznad svega, da ne govorim o vlastima koji se ubise dokazujuci kako je Banjaluka evropski grad.

Od vlade i nisam ocekivao da ce se oglasiti jer onaj na njenom celu nije puno bolji. Prosao je on sve razvojne faze, od perspektivnog komuniste, preko isto tako perspektivnog reformiste, do vodeceg nacionaliste. Cini mi se da ni drugi nisu puno bolji, jer kako ocekivati bilo kakvu reakciju od onih koji su cetnicima zakonski zagarantirali posebne privilegije u vazecem penzionom zakonu, izjednacavajuci ih sa partizanima.

Ne vidim reakcija ni od meni poznatih, bilo onih koji su blize dogadjanjima, ili onih koji se zgrazaju nad svim onima koji se stalno vracaju na devedesete. A da su devedeset jos uvijek tu je dokaz upravo ovo sto se sada dogadja u nasem gradu. Prvog cetnika sam u gradu vidio jedno vece dok sam izlazio iz Doma kulture, onih dana kada se u gradu odrzavao prvi sajam male i velike privrede. Kod nas je u to doba bilo relativno mirno: rat se tek rasplamsavao u Hrvatskoj a nas grad je bio centar okupljanja svega sto se diglo da ‘ustasama’ stane na vrat. I tada smo cutali ne sluteci sta nas ceka.

Cestitka 'najvecem sinu nacije'

A da je ‘evropska’ Banjaluka zaista dotakla dno dokaz su i plakati kojima se onome kojemu se sudi za najvece zlocine u Evropi nakon drugog svjetskog rata cestita krsna slava. Masala!

Labels:

Sunday, November 20, 2011

Izbori 2011


Nakon jako puno vremena javi mi se prijatelj iz onih lijepih banjaluckih dana. Vjerujem da se mnogi sjecaju Zorana Bicanica, zgodnog momcica koji je palio zenska srca dalekih sezdesetih, sa bina i pozornica Banjaluke i okoline. Zoran i ja smo jedno vrijeme zajedno pjevali u VIS-u AMORI, jednom od mnogobrojinih bendova koji su tih godina nicali kao pecurke poslije kise.

Zoka je jos prije rata odselio u Zagreb i jedno vrijeme se veza prekinula ali smo ponovo uspostavili kontakt zahvaljujuci upravo ovom blogu.

Prije par dana stize mi email i Zokina molba da na blogu objavim izborni plakat njegovog prijatelja i kuma Mladena Zeljka koji na predstojecim izborima u Hrvatskoj izlazi kao predstavnik dijaspore u 11. izbornoj jedinici kao clan stranke HSLS. Prama Zoranovim rijecima, ova stranka je okupila odgovorne strukovne ljude kojima politika nije profesija. Zoran preporucuje Zeljka kao osobu za koju bi raja iz nasih krajeva koja ima potrebna dokumenta trebala glasati. Iz njegovog emaila osjecam da je i njemu dosadila sveukupna nezainteresiranost koja vlada medju obicnim svijetom te na ovaj nacin pokusava da bas nesto promijeni.

Situaciju u Hrvatskoj ne pratim ali poznajuci Zorana, ne sumnjam u njegov izbor.

Sunday, November 13, 2011

Jesen na rubu grada

Na plavom nebu iznad Zagreba

Sunce me mami van. Dok oblacim toplu jaknu, dvojim hocu li na zapad po malo price, ili na sjever, uz potok, kroz one cesto spominjane basce, po malo mira. Druga opcija mi ovaj put vise odgovara pa se fatam fotoaparata s nadom da cu uhvatiti jos malo boja.
Na rubu grada

List brokule

Vec na izlazu sudaram se sa neugodno ostrim zrakom, ali plavetnilo neba nadjacava strah od zime. Uz potok jata onih crnih ptica za koje nikad ne znam jesu li svrake, vrane ili gavrani, lete sa glistama u kljunovima, pokupljenim sa obilate trpeze koju im je ponudila prekopana zemlja vrtova. Skrecem u basce ne ocekujuci nista spektakularno. Prvi put uocavam ruznocu ograda koje u ljetnim danima skriva raskosno zelenilo, a sad se pokazuju u svom svom jadu i provizoriju. Ipak se nasmijah ugledavsi dvije stare daske za peglanje koje promijenise svoje namjene.
Kelj pupcar
Mastovita ograda

Na prilicno velikom platou zelene se jos samo kelj, kupus, rastika, kelj pupcar i ogromni listovi brokule. S cudjenjem o tome pitam zenu koja prekova svoj dio vrta. Kaze budu i veci, ali ove godine je susa pa su malo skromniji. Rijetki grmovi krizantema srecom svojim sarenilom uveseljavaju sliku. Sve ono sto mi je uskratla flora obilato je nadomjestila fauna. Ne biste vjerovali kakva zivost vlada u vrtovima, nazalost neuhvatljiva foto objektivu. Dok sam ja upalila aparat kunic je vec odskakutao u grmlje, a neuocljive zenke fazana mi po tko zna koji put odleprsale ispred nosa. Nikad za taj spektakularni uzlet ne budem spremna.
Krizanteme

Na suncanoj zavjetrini ugledah tri male mace i pridjoh im da ih slikam, cudeci se sto im mama sa prilicne udaljenosti i nezainteresirano prati moje priblizavanje. Pogled u lijevo mi otkri psa koji se s respektabilnom brzinom sjurio prema meni. Sacekala sam ga mirno, a on je, omirisavsi me, valjda shvatio da sam prijatelj i polagano se vratio na svoje cuvarsko mjesto. Sad mi je bila jasna indolencija mame mace.
Tri male mace
Pas cuvar
Kuci sam se vratila naravno sa buketom krizantema. Moja mica lavica, goropadnica jedna, docekala me s ne bas prijateljskim pogledom. Kao da je slutila moje izdajnicko druzenje sa suparnicama joj.
zuuutooooo

Nada Stefanac

Labels:

Wednesday, November 09, 2011

Ovu zemlju volim ali me i smara - treci dio

11. Koga najvise cijenite i rado citate od kolega knjizevnika?

Aleksandra Hemona, Jergovica, Ivana Lovrenovica, Borisa Dezulovica, Niku Mihaljevica i, naravno, meni izuzetno dragog i na zalost pokojnog Vladu Mrkica. Sejla Sehabovic mi se dopala cim sam procitala njenu prvu knjigu Price - zenski rod mnozina mislim da je i privatno sjajna osoba. Uzmite u obzir da nisma sve sa novije bosansko-hercegovacke scene. Citam svakodnevno, ali je u odabiru mog citalavkog opusa tokom mog zivota bilo samo meni znane logike. Vise intuitivne, no racionalne.

12. A od novinara?

Rijetko citam novine. Izuzev Helsinske Povelje, te Svjetla i rijeci, koje mi pristizu postom iz Beograda, odnosno Sarajeva. Alicu kad negdje naletim, uvijek obratite paznju na tekstove Ivana Lovrenovica, Miljenka Jergovica, Borisa Dezulovica, te Emira Imanovica Pirketa, Ahmeta Burica, Vildane Selimbegovic...

13. Sta trenutno radite rokom radnog vremena?

Pisem. Sredjujem Knjigu prica koja je nastajala tokom proteklih tridesetak godina i radim na novom romanu koji sam pocela pisati jos 1996.

14. Koliko Vam prija sloboda nez rokova, navijanja sata, neodgovornih sugovornika...?

Vrlo.

15. Kako knjizevnost pribliziti prosjecnom Bosancu i Hercegovcu koji se uglavnom bavi prezivljavanjem od 1. do 1.?

Tesko, mada, ko voli citati, citace, pa makar bio najsiromasniji. Medju tom populacijom ima vise knjigofila do medju novokomponovanim dzet setom - of klozetom. Treba poboljsato opste uslove zivota, sve vise cujem ljude kako kazu da su im svakodnevni problemni tako istanjili zivce, da ne mogu da citaju ni uoustva za upotrebu stvari za domacinstvo.

16. Vaseg kucnog ljubimca, psa mjesanca Toto Vuka, neko je brutalno pretukao nedavno. Kako se oporavlja i da li je otkriven napadac?

Sjajno se oporavlja. Dva mjeseca od povrede i operacije, skinuti su mu fiksatori iz vilice, jer je imao prelom na tri mjesta. Ostao je jdan manji koji spaja sredisnji dio, cije bi razdvajanje bilo kobno. Zubi su jos rasklimani, jede meksu hranu, ali je duhom i temperamentom onaj stari. Toto Vuk je poseban pas po mnogo cemu, nisam ni sumnjala da ce pobijediti i ovu ljudsku zlobu. Veterinari kazu da u praksi nisu imali slucaj da pas prezivi i kudikamo lakse povrede. Ali, on jest. Nemam pojma ko ga je napao. Neko me nazvao prije mjesec dana i pitao kako mi se sad svidja moj pas. Anonimni poziv. Prije ovog napada, u prolazu mi je dobaceno da pazim sta pricam, jer ce mi ubiti Totu Vuka. Ali, idemo dalje.

17. Jedan ste od osnivaca Faune, prve organizacije za zastitu zivotinja u RS. Ima li Banjaluka problema s napustenim psima koji su u Sarajevu postali veliki problem?

Ima. Dosta mojih prijatelja volontera pomazu napustene pse. Daju nivce za redovnu vakcinaciju, sterilizaciju, hrane ih mimo azila, usvajaju. Napusteni psi su tuzna prica. Snobovi nabavljuju primjerke pasa kao statusni simbol, i za lijecenje sopstvenih kompleksa, pa ih onda odbacuju. Covjek se treba podici na nivo psa. U gradu imamo problem i sa nikakvom mogucnoscu da oni koji imaju pse iste prosetaju. Grad je pun divnih ljudi, ali na svakom cosku imate zabrane setanja kucnih ljubimaca. Nista park, nista ulica, vreba policajac, a ispod sapke vadi zakonik. Banjalucki psi bi valjda trebali da levitiraju. Da ne pricam o primitivizmu ljudi prema psima, cemu sam cesto bila svjedok.

18. Koji je najljepsi dio Banjaluke kojim rado volite prosetati?

Aleja uzdisaja, te Aleja poljubaca u svako doba godine. Ne znam jesu li ljepse u proljece, jesen ili pod snijegom. Kroz Kastel, pa se spustiti do obale Vrbasa. Do ronilackog kluba Buk i istoimenog kafica nad Vrbasom u Seheru. Pored Stupnice duz starih bosanskih kuca, ka Sehitlucima do spomenika palim partizanima, odakle se siri prekrasan pogled ba Banjaluku.Tad u tragu osjetim prosli zivot. Banjaluka je za mene postala grad u kojem se osjecam kao stranac.

19. Sta Vas osim citanja knjiga najbolje opusta?

Boravak u prirodi i druzenje sa prijateljima, grupom malom, ali odabranom. Slusanja Boba Dilana me takodje uvijek podize iz mrtvih. A putovanja su prava energetska bomba za mene.

20. Bojite li se novog rata u BiH?

Ne. Za mog zivota se sigurno nece desiti.

21. Kako biste opisali prosjecnu Bosanku i Hercegovku?

Svaka je posebna.

22. Kuhate li?

Kulinarstvo je takodje moja strast. Kuham, ali ne cesto. Ali, kada nesto napravim, prsti se polizu. Tako kazu konzumdenti. Mene ce svakako osvojiti muskarac koji osim pameti ima i kulinarskog dara.

23. Razmisljate li o zivotu poslije 50.?

Naravno, to je tako blizu.

24. Nasmijavaju li Vas vicevi o plavusama?

Da.

25. Koju narodnu poslovicu najcesce citirate?

Baci niz vodu, naci ces uz vodu.

26. Sta Vas najbrze iznervira?

Ljudska glupost, mada je do sada trebalo da postanem imuna na nju.

27. Sta biste predlozili za simbol/brend Banjaluke?

Vrbas, dajak camac, Sehitluke, Safikadin grob, Kastel... Ma, ne mogu da se odlucim.

28. Vrijeme se naravno ne moze vratiti, ali da mozete da li biste promijenili neku zivotnu odluku?

Vjerovatno, ali sada ne mogu da se sjetim koju,.

29. Kada se u BiH najljepse i najbolje zivjelo?

Izmedju dva posljednja rata, posebno krajem sezdesetih i tokom sedamdesetih godina, ma sta rekli dusmani.

30. Ko je najzgodniji muskarac na nasoj javnoj sceni?

Nemam pojma. Da me pitate za nekog iz sjenke, znala bih.

31. Pratite li sportska desavanja?

Pocela sam nedavno nakon poduze pauze, jos od kada sam navijajuci za KK Bosna skakala po tribinama u banjaluckoj sportskoj dvorani Borik. Bilo je to doba Delibasica i zlatnih momaka. Bila sam dijete tad. Sad kad naletim negdje na novine, preskacem sva druga desavanja i obrusavam se na sportske dogadjaje, mada nemam pojma ko je ko. Ali ucim.

32. Imate li neki savjet za mlade?

Rijetko dajem savjete bilo kome. Najbolji savjet je onaj koji mozemo pokazati svojim primjerom. Pa eto da napravim presedan, neka mladi misle svojom glavom.

33. Podrzavate li estetsku hirurgiju u cilju uljepsavanja ili ste za prirodan look da se moze odmah procijeniti o kakvom se genetskom materijalu radi?

Mogu samo reci da mene ta oblast ne zanima, jer je sva ta prica daleko od sustine stvari. Karizma uvijek dolazi iznutra. Moj genetski materijal jeste dobar, ali i da nije, ne bih posezala za stvarima koje ce me potvrdjivati na tako degutantan nacin. Ali, svako ima pravo izbora.

Monday, November 07, 2011

Ovu zemlju volim ali me i smara - drugi dio

5. Gledate li danas dnevnik ili su vam izvori informacija svakodnevnica i kontakt s ljudima?

Spadam u ljude koji su oduvijek mrzili buljenje u TV. Od onih sam kojima je ta sprava potpuno izlisna. Mislim da je TV u mojoj sobi upaljen jedva par sati godisnje i to zbog nekog filma, putopisne emisije i slicno. Nekad, mada je to iznimno rijetko, u nekom neuracunjljivom stanju desi se da nesto pogledam od informativnog programa i bukvalno, osjetim muku u zeludcu, a kad prosetam kroz trpezariju, cujem nesto od onog sto roditelji slusaju. Ne treba mi ni TV, a ni kontakt s ljudima da bih znala kud plovi ovaj brod. U meni uvijek cuci sociolog koji razumije ne samo trenutnu situaciju, vec i onu koja nam slijedi kroz koju deceniju. Sve sto mi neko i protiv moje volje kaze, jer ljudi vole da brslaju o politici, samo su nijanse u ovom nasem bosansko-hercegovackom Karadzozu.

6. Da li su mediji u BiH otvoreni za kriticare vlasti u BiH ili je sve vec poklopljeno?

Mediji su produkt drustvenih okolnosti. ne nastaju sami od sebe. U uslovima kada treba prezivjeti, mnogi naizgled alternativni mediji, prave kompromise. Politicari u nedemokratskim uslovima kakvi vladaju kod nas, zele dominirati medijima, plasirati svoje istine, kako bi bacanjem prasine u oci nesmetano mogli da odradjuju posao prostog dovrsavanja pljackaske faze u prvobitnoj fazi akumulacije kapitala kakva je ovdje na djelu. Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti rijetke Don Kihote koji jurisaju na vjetrenjace, ostra pera koja se i dalje zabadaju direktno u sustinu, a ne u dnevno-politicki privid.

7. Vas prvi roman se zvao Cetvorolisna djetelina. Koliko trebamo ove sretne djeteline da nam konacno krene nabolje?

Jos dugo nama nece krenuti nabolje. Suvise smo opljackani da bi ocekivali skoro blagostanje. Tesko i dugo cemo ici do dna, jer smo sad ispod povrsine u ekonomskom smislu, pa kad dodjemo do nule, krenucemo na gore. Cetvorolisna djetelina moze pomoci covjeku ponaosob da vidi istinu, jer bi gladnom covjeku svaka prica o nacionalizmu trebalo da bude suvisna. Rekla bih da nama treba plastova djeteline. Ja ipak racunam na meleze kad-tad.

8. Da li vas je iznenadilo sto se ovaj roman u Banjaluci odlicno prodavao i bio vrlo trazen?

Imajte u vidu da je gro Banjalucana rasuto po svijetu, te da su oni bilo sami bilo preko prijatelja kupci ovog romana. Naravno, necemo zanemariti ni ovdasnje ljude, Banjalucane. Pa to je ipak cetvorolisna djetelina, a ko ne zeli da ima? Prica o knjizi je isla od uha do uha, jer mene nema u ovdasnjim medijima, kuturnim krugovima i to je to. Urednici se svojski trude da me ne pozovu ni u emisiju sa najbenignijim temama. Odreda svi u ovom gradu. Ja nikad nisam gostovbala ni u jednoj TV emisiji u RS. Ali jesam uzivo pred onom pravom Banjalukom, intelektualnom ili kako god hocete, protjeranom i rasutom po cijelom svijetu.

9. Drugi roman, Kad utihnu melezi, ima takodjer antifasisticku tematiku. Na kakav je on naisa eho kod citatelja?

Melezi su melezi. Antifasisti i avangarda otvorenog uma kojima se ne moze vladati. Lako prozru svaku takvu nakanu, pa makar ona bila upakovana u ma kakve ideoloske oblande. Melezi su kroz roman predstavljeni kao produkt svih nas, izmijesanih na ovom tegobnom, ali i prekrasnom bh. tlu. Rekla bih da su oni esencija, najljepsi parfem nastao iz tog raznolikog bosanskohercegovackog cvijeca. Samo, otvoren um je dam malobrojnim. Biti lisen predrasuda, stereotipa, rukovoditi se znanjem i spoznajom, razjasnjavati, a ne mitogilizirati i slicno, nije rabota za svakog. Ova moja knjiga vrlo plasticno objasnjava kako se raspala bivsa zemlja i kako je taj raspad masakrirao BiH, koja je sada duboko podijeljena, sa uzasnim politickim oligarhijama, da ne pominjem vjerske ovnove. Mnogima se ne dopada takvo tumacenje i nazivaju ga individualnim i pristrastnim. Kazu da ne razumiju knjigu i gledaju me bijelo. Usud avangardne literature je takav, pojedini iskreni kazu knjiga je stigla prerano, jer gotovo niko ne zeli pogledati istini u oci. Meni je ipak drago sto sam takva kakva sam, sto sam stvorila Meleze i sto sam u kolu istomisljenika gdje su Latinka Perovic, pokojni Bogdan Bogdanovic, Iva Djuric, Olga Popovic-Obradovic, Ivan Stambolic... a da ne pominjem meni najdrazeg i najvaznijeg, Miroslava Krlezu. Nije slucajno sto je ovaj drug Fric iz Agrama ucestali gost na stranicama ove knjige. Jer, oni koji su pratili zivot ovog erudite se svakako sjecaju koliko je puta kazivao da je sve to (ili ovo sad, ima li razlike uopste) on sve napisao, samo niko nije citao.

10. Moze li se zivjeti danas od pisanja ili je to samo ljubav i hobi?

Ne moze, pogotovo ne samostalni strijelci kao sto sam ja. Ali, ne mozete pobjeci od sebe. Zivim iznimno skromno, premda se ne mogu pozaliti na prodaju svojih knjiga ako se uzmu u obzir opsta (ne)kultura i trendovi. Kad u banjaluckim knjizarama prodate svojih 20 knjiga mjesecno, to je uspjeh, o tome pricam. Bila sam svjesna da cu radeci ono svoje najsustastvenije morati da platim cijenu. I placam je. Sve to radim pjeske, distribuciju knjiga i mnogo toga. To me umara, volila bih da zivim i stvaram u nekoj normalnoj zemlji gdje bi to odradjivali agenti i gdje bih imala dobre izdavace. Placam sama stampanje svojih knjiga. Pokusala sam s nekim povremenim poslovima da ublazim ovaj egzistencijalni kolaps koji podrazumijeva zivotarenjem s mojim roditeljima penzionerima, ali nije islo. Imala sam i takva iskustva da sam tokom kratkotrajne suradnje s jednom fondacijom njemackog podrijetla ovdje u Banjaluci, kada su me unajmili kao zapisnicara na jednom skupu (na kojem su ucestvovale kolege novinari, ja u tom svojstvu nisma pozvana), otisla po honorar i bila ostro ukorena sto sam dosla u tacno zakazano vrijeme. Ja obicno ne reagujuem na prvu, jer moj mozak odbija da prihvati bezobrazluk, ali kad ga detektujem, e tad se bolje drzati podalje od mene. Ne biste vjerovali koliko sitnih strasti i pakosti covjek razazna kada sebi trazi kruha. Nemam bogatog momka, mecenu, nikog, niti sam ikad imala. Ovo sto radim je moja strast i moj zivot. Ako hocete i ljubav. I tezi put. Ali, ima i druga strana. Zahvaljujuci ovim knjigama, obisla sam po svijetu, sjajno su mi organizovane promocije gdje goid sam se denula, sad se spremam za Pancevo, a uskoro i za promociju u Trstu s, napokon konkretnim, nznakama za prevod oba romana na italijanski jezik. A u toku su pregovori i za prevod na njemacki jezik. Carobni su putevi ovih knjiga, javila mi se svojevoljno jedna od najboljih njemackih prevoditeljica. Dobro je kazao Andric kroz svoje junake, sad parafraziram, najvise se treba cuvati onih kojima ste dobro ucinili. Moj otac mi od malena ponavlja da je zivot krug, a mama onu cuvenu Baci niz vodu, naci ces uz vodu. I zaista je tako.

nastavlja se...

Saturday, November 05, 2011

Ovu zemlju volim ali me i smara

Intervju Radmile Karlas u sarajevskom magazinu START prenosim uz Radmilino odobrenje. Danas, prvi dio.

1. Zbog cega ste digli ruke od novinarstva i okrenuli se pisanju romana?

Tacnije, knjizevnost me okrenula napokon ka sebi. Zahtjevna i posesivne vrpoljila me decenijama, dok joj se napokon nisam predala. Tek sad bi se moglo reci da sam ja ja.

2. Danas svi govore da nije lako, ali se samo rijetki odluce da kriticki progovore o svom neposrednom okruzenju, da ne kazem vlasti. Strah ili nesto drugo?

Konformizam i nazovite pragmaticnost, ukljucujuci i licemjerje su najcesci razlozi. Ima i apatije u toj prici, kao i sindroma stada. Ne iskljucujem ni neznanje, neobrazovanost, te visoku stopu nepismenosti u zemlji. Naime, 4,5 odsto nase vajne populacije spada u ovu kategoriju cime smo u evropskom vrhu na tu temu. Neki se pak boje.

3. Vi ste progovorili odnosno pisali i o zlocinima tokom rata na prostoru danasnje RS. Da li je bilo prijetnji?

Pisala jesam o navedenom za vrijeme i poslije rata. Bilo je prijetnji, pracenja od hrabrih momaka s tamnim naocalima u crvenom golfu bez registarskih tablica, garant ukradenom. Zeznuli se u jednom, ja sam toliko munjena i tako autisticna, dok mi jedan komsija, stari partizan, nije ukazao na tu posast. Pratili su i moje roditelje, mama im je u svom stilu odmjerila od sake do lakta, mada nije bilo prijatno. Krene u prodavnicu, a oni lagano za njom. Pa dzedze pred kucom satima, posmatraju kroz neke dalekozore. Hrabro od njih, nema sta. Sve mi je to licilo na grotesku. Cega sam se sve naslusala na svoju adresu, ne bih da spominjem. Kao i o planovima za moju likvidaciju. Danas, ja sam obiljezena onom posebnom vrstom koja je naizgled nevidljiva, ali me prati u stopu. U vrijeme kada je otrjeznjenje od nacionalisticke pomame jos uvijek sporo, takva etikata je neminovna.

Ja sam prosto izvan tog stada i pjevam svoj bluz. Zalosno je sto nema jasnog i masovnog suocavanja sa onim sta je bilo i sta je neko pocinio u ime naroda, u ovom slucaju srpskog. Samo neke teorije reprociteta gdje vam uvijek neka usijana glava kao papiga ponavlja kako su svi svima svasta cinili i zasto ste se ostrvili bas na Srbe. I toj prici nema kraja. To je prijetnja, mnogo zesca do da vam neko pridje sa nakanom fizickog obracunavanja. Naravno, meni kao ovakvoj neko u pola glasa spocitava kako sam izdajica svog naroda, kako napadam samo Srbe, kako me neko placa da tako pricam i slicno. I takve besjede uglavnom od onih kojima je ovaj rat bio brat i koji su na osnovu bas ovakve price stekli silne pare i koji su kobni za egzistenciju svakog prosjecnog Srbina. Ja bih njima bila mnogo opasnija da im dirnem u pare. Oni su meni onemogucili da egzistencionalno funkcionisem i to je mnogo  perfidniji nacin. Cak i u nevladinom sektoru, fondacijama ili kvazinezavisnim portalima. Pisanje romana nije nacin za osvjescivanje ljudi, niti je to moj cilj. Ja pisem jer moram, taj izraz je za mene strast, posesivni ljubavnik kojem se predajete do kraja i tu nema kalkulisanja.

4. Od novinarstva ste odustali. Da li ste ikada odustali on BiH i jeste li mozda ikada razmisljali o odlasku iz zemlje?

Nedavno sam boravila u Pocitelju na poziv italijanske nevladine organizacije AdriaticGreeNet, koja je zajedno sa Udruzenjem gradjana Pocitelj i italijanskim uredom UNESCO-a cistila ovaj dnevni grad od smeca. Zvali su me kako bih tamosnjoj galeriji MLAZ promovisala svoje romane. Bila je to specificna situacija. Tom prilikom sam. osim stapanja s Pociteljem, ponovo obisla Blagaj, Bunu, vodopad Kravice, Mostar i svu tu ljepotu tamo. Ukratko, sva mjesta kojima pocinje moj roman Cetvorolisna djetelina. I, nesto se desilo. Prvi put sam negdje u sebi osjetila svu podijeljenost i rascjepkanost ove zemlje. Sto je druzenje u Pocitelju s prekrasnim ljudima iz Italije, Skotske, Engleske i naravo ove zemlje bilo intenzivnije, toliko sam uocavala sve pukotine u ivdasnjoj stvarnosti. Zapravo je tu pukotinu taj nas mikro kosmos multikulturalnog i uopste ljudskog prozimanja, cinio jos uocljivijom. Mi smo se samo ponasali normalno, bez zazora, dopunjavajuci se razlikama, cime su mi sve podjele u BiH bile jos tragicnije. Prvi put sam tu i takvu podijeljenu zemlju osjetila u nutrini, ranije se to zadrzavalo u umu. Bila sam jako tvrdoglava da po svaku cijenu sacuvam proslost, zemlju prije potopa. I to zemlju kako sam je ja dozivljavala, Stvarnost me stalno dematovala, ali sam ja jos vise htjela da demantujem nju. I kako to vec biva, morala sam progledati. Onda sam shvatila jos nesto, a to je da sam ja to sve napisala u svojim romanima. Ali, pisla sam i o tome sta dalje. Ocigledno je da je oprastanje sa nekadasnjom BiH proces. Emotivni proces u mom slucaju. Racionalno, zbog stalnog interesovanja gdje sam ja to, kao i stalnog spoznavanja istorijskih fakata, sto bi rekli od Kulina bana do danjasnjih dana, mnogo toga mi je jasno u vezi ove cudesne i teske zemlje. U glavi. Ali u srcu meni je ostala zapecacena ZAVNOBIH-ska BiH. Pomalo kontradiktorno, u toj BiH sam zivjela u familiji kojoj je na prvom umjestu moralno-politicke podobnosti bila spoznaja i unutrasnje bogatstvo potkovano znanjem, sto je nuzno znacilo razmisljanje svojom glavom. Otac je bio munjeni intelektualac koji kuci nije donio dzabnu spajalicu, kamo li sta drugo. Ali je posljednji dinar davao kako bi sestru i mene vodio diljem bivse Jugoslavije, po muzejima, te u obilaske silnih kulturnoiustorijskih spomenika u tadasnjoj zemlji. Konkretnije, uvodio nas je u svijet bogatih razlicitosti. Ovbjasnjavao zasto ljudi ponekad podjecaju na prirodno okruzenje, te ponavljao da nikada ne smijemo uopstavati, generalizirati i da uvijek treba da trazimo sto nas s ljudima spaja, a ne razdvaja. I ja sam ostala zarazena tim bogatstvom do dana danasnjeg. U onom sistemu nisam robovala kultu licnosti, niti bila blizu komiteta. Bila sam kriticki nastrojena prema stvarnosti, razmisljala svojom glavom. I kada su ti silni masovni komunisticki aparatcici prigrlili nacionalizam kao drugi kraj iste price, posmatrala sam sve to s distance. Nekad u buducnosti, nadam se, opet BiH, za koju sam svjesna da ce biti drugacija. A da li cu ostati tu, ko to zna. Da li sam razmisljala o odlasku - da, jesam. Ali nikad konkretno i s nekim odredjenim ciljem i kako i gdje. Ovu zemlju volim, ali me i smara.

Hocemo li mi ikada...

Obzirom da sam u proslom komentaru iznjela svoj stav da sta god se ovde kaze kontra druge strane, odrazi se u stilu “Sto je vise kleveta i lazi “nasi” su nam miliji i drazi.” (Jedan grmalj, a drugi prefinjeni gospodin sa vjecnim “kezom” pa mu se danas sudi.) Danas sam odlucila da ne idem protiv sebe nego da nastavim sa svojom ludom glavom prenositi neka desavanja ovde. Uskoro cemo dobiti, nakon trinaest i vise mjeseci Vjece ministara (u svim normalnim zemljama to se zove vlada). Sad cu vam prenijeti iz novina, kako ce to biti, pa ako vi razumijete ista onda svaka cast. Ja sam samo razumjela Bosnjak, Srbin, Hrvat, srpski, hrvatski, bosnjacki, a sve ono nacionalni blok, borba za svoje pozicije isto “ne razumijem”.

Tekst iz “Slobodne Bosne”

“Novu drzavnu vladu formirat ce SESTOCLANA KOALICIJA po principu 2+2+2 a rijesen je i nacionalni spor oko nacionalne rotacije kod izbora predsjednika Vjeca ministara BIH. Novi premijer drzavne vlade, po principu NACIONALNE ROTACIJE, bit ce iz reda Hrvata, buduci da je aktuelni premijer iz reda Srba, a da je njegov prethodnik bio iz REDA Bosnjaka. Pri tom ce hrvatskog premijera kandidirati stranka sa najvecim brojem osvojenih hrvatskih glasova, dakle HDZ BIH. Prema izjavama nekolicine (op. aut. tj. mene. vrlo je bitna nekolicina, ko j… vecinu), stranackih prvaka iz najuzeg vrha SDA, kod raspodjele izbornog plijena najbolje je prosao srpski nacionalni blok (SNSD+SDS) kome su pripala tri kljucna ministarstva – finansije, vanjska trgovina i civilni poslovi. Pogotovo ako se ima u vidu cinjenica da je u istom paketu srpskom bloku prepustena i najvaznija finansijska institucija u drzavi – Uprava za indirektno oporezivanje koje izravno kontrolira 90 % budzetskih prihoda drzave. Prema istom izvoru najlosije je prosla bosnjacka strana koja je preskupo platila kandidaturu Zlatka Lagumdzije za novog ministra vanjskih poslova BIH. Pored MIP-a Bosnjacima su pripala jos dva ministarstva od kojih jedno (Ministarstvo prometa I komunikacija ), nema nikakvu tezinu jer su svi poslovi iz ove oblasti prepusteni entitetima, te Ministarstvo sigurnosti koje se takodje svrstava u “drugu ligu”.

Kako smo rekli hrvatski nacionalni blok kandidirat ce premijera, a preuzet ce jos dva Ministarstva, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica i Ministarstvo pravde. Ostalo je samo jos Ministarstvo odbrane, no taj ce spor rijesiti u konsultacijama sa medjunarodnom zajednicom, koja s posebnom paznjom nadzire razvoj vojnih struktura BIH.

Ima jos ali ja kako napisem ovo Blok tako mi pred oci izidje samo asocijacija na BETONSKI BLOK i konstatacija da lud narod mora imati i ludu vlast.”

E, sad…juce mi stize slika od unuka i tekst da su dobili mjesto za “skolu” u blizini njihove kuce kad Thomas bude imao 4 godine. Sin pise, mozda to vama izgleda cudno ali ovde unaprijed planiraju i odredjuju broj skola i mjesta u svakom kvartu. Kad je snaha bila u trecem mjesecu trudnoce, tako su isto poslali i za jaslice. U nas je odmah komentar bio, praznovjerna misao sta ce sad rezervisati, moze se sta “ne daj boze” desiti.

Kako je ta Holandija sredjena drzava, a kod nas su jos uvijek skoro sve skole iz Titina vakta, samo se renoviraju a mozda je neka i nova napravljena. Ja ne znam gdje, ali znam da u Srednjoj Bosni normalno zvuci da su dvije skole pod jednim krovom. Do podne Bosnjaci a popodne Hrvati jedne nedelje, a druge “Koran_Pale i obratno brale”. Obzirom da mi je na ovom blogu bilo uvijek najdraze gledati nase potomstvo u bijelom svijetu, pa cu vam i ja poslati mog unuka kojem je juce bilo 7 mjeseci da malo uljepsam ovaj tekst. Kako stvari ovde stoje ako bude Bosne u Evropskoj uniji mozda ce oni docekati bolje dane i pamet.

Pozdrav Saima

Dok sam kontrolisala tekst, dodje Vice sa “Oslobodjenjem “ i u njemu jucerasnja Dodikova izjava.
“Beograd je lud za Sarajevom “

Predsjednik RS-a Milorad Dodik rekao je da je Beograd poludio za Sarajevom i da ignorise realnost da multietnicko Sarajevo od prije 20 godina vise ne postoji. Takodjer je naveo da se RS u nekim medijima u Srbiji pojavljuje samo u negativnom kontekstu  i ocjenio da je to jos gore nego sto RS tretiraju u Sarajevu. U pojedinim medijima postoji neka vrsta negativnog odnosa prema RS-u, vjerovatno zbog atmosfere koju namecu neke NVO.”

Ocjenio je Dodik,  prenosi Srna.

Wednesday, November 02, 2011

Nasi zivoti

Reks ovih dana
Gledam ovu sliku napravljenu prije par dana pa mi pade na pamet da je iskoristim za prilog. Mozda ce neko pomisliti da sam i ja puk’o, k’o sto neki dan za sebe napisa Sega, kad hocu da pisem o jednoj ‘obicnoj djukeli’. Pravo da kazem, Reksa ne svrstavam u tu kategoriju, a ovaj izraz koristim vise kao stilsku figuru, ako se to tako kaze. U stvari, ne spadam u one nacitane koji se razbacuju ovim gore ‘pomocnim sredstvima ’, vec u svom pisanju koristim obicne, svakodnevne rijeci, razumljive sirokom krugu citatelja.

Nego da se vratim na Reksa jer je on glavni junak ovog priloga. Druzimo se evo vec vise od 15 godina i mogu reci da je, na neki nacin, postao clan familije. Od onog dana kada smo ga doveli kuci, vozeci se nekih 30-tak kilometara do ustanove koja se brine o kucnim ljubimcima koji su zbog raznih razloga ostali bez svog doma, Reks je postao dio nase svakodnevice. Bio je tu uvijek uz nas ali nekako nenametljiv, kao da je bio svjestan da je malo nedostajalo pa da se njegov zivot zavrsi jos dok je bio ‘beba’. Njegovo nekako blago ponasanje me je zapravo privuklo onog dana kada sam usao u prostoriju punu kaveza sa kucnim ljubimcima: dok je vecina skakala i pravila buku, Reks je sjedio mirno, s nekakavim tuznim pogledom koji me je odmah privukao. Nikada me u zivotu nisu privlacili oni koji su na sve nacine pokusavali da privuku paznju na sebe pa je valjda zbog toga Reks bio logicna izbor.
Sanja i Reks ljeta 96.

Imao je Reks lijep zivot, bar mi se tako cini. Nije zivio u raskosi kao vecina americkih ljubimaca ali mu je ipak bilo lijepo s nama. Dok su drugi zivjeli u kucama, Reks je ljeta provodio u supici na brdu (uz manji ogradjeni prostor s pogledom na backyard i ulicu), a zime u garazi. Dok su drugi jeli americku kupovnu htranu, Reks se, uglavnom hranio nasom bosanskom. Jos od prvih dana je stekao drugara, mace Flash-a, s kojim je cesto dijelio obroke. Tako je ostalo evo do ovih dana. Obojica su u poznim godinama ali se i dan danas pri svakom susretu ‘pozdrave’ kao sto prilici starim prijateljima.

Imao je Reks i svoje obaveze ali je sada i on u penziji pa ih je postedjen. Dok je bio u snazi, ljeti je cuvao povrtnjak koji je pod stalnom opsadom jelena i groundhog-ova. Njegove zasluge su sto smo se svake godine sladili svjezim domacim povrcem iz vlastitog vrta, sto je ovdje u Americi velika vrijednost. Paradajz iz basce i onaj iz supermarket se ne mogu porediti. Kako su s godinama Reksa stigli i zdravstveni problem tipicni za starost (vid oslabio, ne cuje bas najbolje, a muci ga i kostobolja), borbu oko basce sam morao preuzeti u svoje ruke, cini mi se, s manje uspjeha.

Nadzivio je Reks sve svoje drugare iz komsiluka. Imao je par dobrih prijatelja ali svi oni vec odavno cuvaju nebeske basce. U komsiluku uziva poseban status i svi ga poznaju. Kosmije se redovito raspituju za njegovo zdravlje, posebno ako ga ne vide par dana. Svi znaju koliko je star i cude se da jos uvijek ponekad trckara livadom kada ga izvodimo u setnju. Razlog je vjerojatno hrana koju Reks jede od prvog dana: za razliku od njegovih drugara koji su se hranili americkom ‘sintetickom’ hranom, Reks jede goto sve sto je na nasem jelovniku. Da spomenem da mu je posebna poslastica pura koju redovito jede vikendom: uvijek se napravi malo vise kako bi nesto ostalo i za njega.
Dva drugara

Ovaj prilog o Reksu ne bih ni pisao da mi, gledajuci ove njegove slike nisu pale na pamet neke slicnosti a i paralele izmedju njegovog i naseg zivota . I on je, u jednom trenutku svoga zivota, bio napusten od svoje okoline i zavrsio u ustanovi koja se brine o napustenim kucnim ljubimcima kojih se neko zelio rijesiti kao sto smo mi bili napusteni od nase sredine. I nas su se neki zelili rijesiti i cinili sve da to ostvare.

I Reks i mi smo imali srecu da se nadje neko ko je spreman pomoci tako da smo i on i mi izbjegli sudbinu koja nam je bila namijenjena.

A iz nasih zivota se mogu povuci i neke druge paralele. Jednom tamo davno sam spomenuo kako Reks razumije dva jezika i da se dobro njima ‘sluzi’. Kada sada malo bolje razmislim, poznajem osobe iz starog kraja na veoma visokim pozicijama (citaocima prepustam da ih prepoznaju) koje ni onaj svoj maternji najbolje ne poznaju, a o engleskom da ne govorim.

Reks, isto tako, nije proveo ni dana u americkim skolama za kucne ljubimce ali to mu nije smetalo da u komsiluku stekne ugled i postivanje za svoje ponasanje. Opet mi nekako pade na pamet paralela sa nekima iz starog kraja koje licno poznajem: i pored zavrsenih visokih skola nisu mnogo toga naucili, a o ugledu i postovanju od strane drugih da ne govorim. Siguran sam da svako od nas poznaje mnoge koji spadaju u ovu grupu i da razumiju o cemu govorim.

Nesto ranije spomenuh Reksa i Flash-a, drugare iz mladosti, kojima poznato neprijateljstvo izmedju pasa i macaka nije smetalo da i dan danas njeguju prijateljstvo. A znamo sta se desilo nama i zbog cega smo ovdje gdje smo. A reklo bi se da smo svi pripadali istom, ljudskom, rodu.