Evropska Banjaluka



Cetnici marsiraju ulicom Marsala Tita - kakva ironija

Vijest iz rodnog grada koja, izgleda, nije izazvala vece reakcije, kao da se radi o necemu sto je postalo dio svakodnevnice: odlazak u trgovinu, casica s prijateljem u nekom od mnogobrojih lokala, setnja Gospodskom. Gradom su se prosetali pripadnici ravnogorskog cetnickog pokreta, kao da se radi o cetrdesetim a ne o 2011-toj. Reakcije, gotovo nikakve. Pri tom mislim na nezavisne medije, gradjane koji za sebe tvrde da ne pripadaju onima kojima je nacionalizam iznad svega, da ne govorim o vlastima koji se ubise dokazujuci kako je Banjaluka evropski grad.

Od vlade i nisam ocekivao da ce se oglasiti jer onaj na njenom celu nije puno bolji. Prosao je on sve razvojne faze, od perspektivnog komuniste, preko isto tako perspektivnog reformiste, do vodeceg nacionaliste. Cini mi se da ni drugi nisu puno bolji, jer kako ocekivati bilo kakvu reakciju od onih koji su cetnicima zakonski zagarantirali posebne privilegije u vazecem penzionom zakonu, izjednacavajuci ih sa partizanima.

Ne vidim reakcija ni od meni poznatih, bilo onih koji su blize dogadjanjima, ili onih koji se zgrazaju nad svim onima koji se stalno vracaju na devedesete. A da su devedeset jos uvijek tu je dokaz upravo ovo sto se sada dogadja u nasem gradu. Prvog cetnika sam u gradu vidio jedno vece dok sam izlazio iz Doma kulture, onih dana kada se u gradu odrzavao prvi sajam male i velike privrede. Kod nas je u to doba bilo relativno mirno: rat se tek rasplamsavao u Hrvatskoj a nas grad je bio centar okupljanja svega sto se diglo da ‘ustasama’ stane na vrat. I tada smo cutali ne sluteci sta nas ceka.

Cestitka 'najvecem sinu nacije'

A da je ‘evropska’ Banjaluka zaista dotakla dno dokaz su i plakati kojima se onome kojemu se sudi za najvece zlocine u Evropi nakon drugog svjetskog rata cestita krsna slava. Masala!