Eh da se nacionalizam moze namazati na kruh...
U kancelariji sam, zavrsio rucak, i kako se vrijeme malo pokvarilo
pa mi se ne ide u setnju po kampusu (prekid za odmor mi je citav
sat i treba ga nekako 'ubiti'), odlucih da svoja zapazanja i
razmisljanja zadnjih nekoliko dana stavim na papir, odnosno, da ih
slozim u jos jedan prilog za ovaj blog koji nikako da se ugasi.
Vidim da raja navraca pa ga treba odrzavati na zivotu.
Razloga za pisanje ima mnogo. Dok ovih dana veliki vozd manjeg blentiteta svrlja ovuda po Americi (u ovdasnjoj stampi a ni na televiziji ne mogu da nadjem nista vezano za ovu 'znacajnu' posjetu o kojoj one nase poznate 'nezavisne' novine redovito izvjestavaju), drzi 'predavanja' (mogu zamisliti kako to izgleda kada grmalj progovori onim svojim 'milozvucnim' glasom), dotle tamo dole u starom kraju zeljeznicari strajkaju, 'borci' se bune, a obicna raja se umirila pa jedva dise, valjda od dobrote koja ih pritisla (eh gdje je sada Kocic pa da to lijepo opise)? Sjedim tako u kancelariji i razmisljam sta se to, zapravo, dogodilo i o cemu se ovdje, zapravo, radi.
Sjetih se tako svoje raje sa posla, razbacane na sve strane svijeta, pa razmisljam i o njima i nasim sudbinama. U kontaktu sam sa mnogima i imam informacije iz prve ruke. Vecina je (gotovo po pravilu) nasla posao u struci, rade, dobro zaradjuju, skucili se i polako se pripremaju za penziju. Vecini ni ova svjetska ekonomska kriza nije naudila. Ne znam nikoga ko je zbog nje izgubio posao. A i djeca im uglavnom rade i dosta ih vec zaradjuju vise od roditelja (cast izuzecima). Cesto razmisljam o tome i pokusavam da shvatim sta se to desilo i kako je moguce da su oni kojima je bilo pripremljeno da propadnu, da se nikada ponovo ne usprave na svoje noge, zive normalan zivot u sredinama na koje nisu bili navikli i u kojima nisu imali cak ni zelje da zive, a da oni, koji su ih otjerali (ili su posredno ucestvovali u tome), i koji su ostali u poznatom okruzenju, kojima je ostalo sve ono sto smo zajedno stvarali, sada jedva prezivljavaju i boga mole da i oni pobjegnu nekud gdje ce naci neki bolji zivot.
Istina je, ne treba pretjeravati, ima i onih kojim je dobro. A ima i onih kojima je sjajno, kao sto je to onaj Segin 'prijatelj' iz proslog priloga. Ali takvi su u manjini.
U nasem gradu u kojem smo godinama zivjeli zajedno i gradili bolje sutra, jednog dana su neki zakljucili da je doslo vrijeme da se treba rijesiti onih koji su smetnja boljem zivotu. Prihvatila je to vecina naroda jer znamo kakve su bile reakcije onih dana kada smo sa par torbi napustali nas grad, svoje komsiluke u kojima smo odrastali, ulice i trgove na kojima smo provodili bezbrizne skolske dane, skole, fakultete i fabrike u kojima smo stvarali bolje sutra. Mislili su, valjda, da ce svi njihovi problemi biti rijeseni kada nas posalju na put bez povratka (tako se to tada cinilo).
I bi tako, ali samo za neke: one koji su sve dobro osmislili i koji su iskoristili obicnu raju da svoje planove provedu u djelo. Dobivsi svoj bletitet voljom svjetskih mocnika (poznato je sta se u nasem gradu i okolini desavalo kada su snage onih drugih bile na njegovim obodima), iskoristise vlast da se preko noci obogate, ne vodeci racuna o onima koji su im pomogli da se domognu tih svojih pozicija. 'Pokupovase' privredne gigante za male pare, otpustise vecinu zaposlenih, oprase novac gradeci nova stambena naselja i poslovne prostore, hotele i vjestacka jezera... Njihovi planovi se ostvarise. Jedan od tih ovih dana trosi pare (kojih za obicnu raju nema) pa putuje po Americi, prica gluposti i uziva dok vecina u starom kraju ne zna sta ih ceka sutra.
Pitam se, kako je to moguce? Koliko covjek mora biti glup, zatucan ili pak nacionalno zagrizen da mu sve to ne smeta. Ne mogu da shvatim bivse 'borce za blentitet' (a svi znamo dovoljno o njihovoj hrabrosti, jer se vecina razbjezala kada se druga strana naoruzala pa pocela uzvracati) koji su potpuno nmocni pred ovim 'svojim' mocnicima, koji za njihove zahtjeve haju koliko o lanjskom snijegu. Gdje su svi oni koji su izgubili poslove jer starih, dobrih, privrednih giganata vise nema? Gdje su oni sto rade za novokomponirane gazde koje im placaju kada im se cefne a o uplati u penzioni fond da i ne govori? Gdje su tu mladi, posebno studenti, koji bogu trace dane na fakultetima uceci znanja koja nikome ne trebaju? O penzionerima da ne govorim.
Znam da su neki tamo devedesetih razmisljali kako ce im biti lijepo, samo da se otarase nepodobnih. Mislili su da ce opljackano trajati do vijeka, ne racunajuci na to da su neki medju njima to vec mnogo ranije bezecirali.
Ali, braco moja, ne zivi se od nacionalizma. Jest' da su neki od vas tako mislili, ali stvarnost je drugacija. Ne moze se nacionalizam namazati na kruh, onako za uzinu, ili kada se malo ogladni, kao sto su nam to nekada davno nase majke i bake mazale masti ili maslaca na kruha, dok smo se igrali sa nasim drugarima. Ne moze se djetetu pripremiti sendvic za obdaniste ili skolu: namazes na kruh (malo deblje) nacionalizma, narezes malo fasizma i mrznje prema drugima, i sve to zacinis religijom.
Kako sada stvari stoje, problem je kruh, jer ga nema dovoljno pa se nema na sta namazati. A i maza se malo uzegle pa ne sjeda dobro na stomak. I religija je malo ustajala, tukne, pa je okus nekako bljutav. Kada sve to pomijesas zajedno, ne osjeca se covjek nekako sit. Jes' da je mozda dusevno 'pun' ali stomak, brate, treba nesto konkretno. Ne zivi se od duhovnosti. Bar ja to jos uvijek nisam uhavizao.
E 'braco moja' nacionalisticka. Dobro ste se zajebali ali necete to da priznate. I dalje blejite k'o tele u sarena vrata. Gledate svoju TV, citate 'nezavisne' a i Mile vam i dalje prodaje muda pod bubrege a vi ga ko ovce slijedite. Jos vam nije doslo iz guzice u glavu i ko zna hoce li ikada. Tu vam niko ne moze pomoci osim vas samih.
Razmisljam eto, tako, a bolje bi bilo da sam ipak malo prosetao, makar vrijeme nije najbolje. Kampus je pun mlade raje, a i drvece se vec obojilo jesenjim bojama. Uskoro ce zima pa ce biti napretek vremena za pisanje. A onima dole u starom kraju ionako ne mogu ni pomoci ni odmoci. Oni su svoju sudbinu sami birali i ja na to nisam ni najmanje uticao. Pa neka bude tako kako su sami htjeli.
Razloga za pisanje ima mnogo. Dok ovih dana veliki vozd manjeg blentiteta svrlja ovuda po Americi (u ovdasnjoj stampi a ni na televiziji ne mogu da nadjem nista vezano za ovu 'znacajnu' posjetu o kojoj one nase poznate 'nezavisne' novine redovito izvjestavaju), drzi 'predavanja' (mogu zamisliti kako to izgleda kada grmalj progovori onim svojim 'milozvucnim' glasom), dotle tamo dole u starom kraju zeljeznicari strajkaju, 'borci' se bune, a obicna raja se umirila pa jedva dise, valjda od dobrote koja ih pritisla (eh gdje je sada Kocic pa da to lijepo opise)? Sjedim tako u kancelariji i razmisljam sta se to, zapravo, dogodilo i o cemu se ovdje, zapravo, radi.
Sjetih se tako svoje raje sa posla, razbacane na sve strane svijeta, pa razmisljam i o njima i nasim sudbinama. U kontaktu sam sa mnogima i imam informacije iz prve ruke. Vecina je (gotovo po pravilu) nasla posao u struci, rade, dobro zaradjuju, skucili se i polako se pripremaju za penziju. Vecini ni ova svjetska ekonomska kriza nije naudila. Ne znam nikoga ko je zbog nje izgubio posao. A i djeca im uglavnom rade i dosta ih vec zaradjuju vise od roditelja (cast izuzecima). Cesto razmisljam o tome i pokusavam da shvatim sta se to desilo i kako je moguce da su oni kojima je bilo pripremljeno da propadnu, da se nikada ponovo ne usprave na svoje noge, zive normalan zivot u sredinama na koje nisu bili navikli i u kojima nisu imali cak ni zelje da zive, a da oni, koji su ih otjerali (ili su posredno ucestvovali u tome), i koji su ostali u poznatom okruzenju, kojima je ostalo sve ono sto smo zajedno stvarali, sada jedva prezivljavaju i boga mole da i oni pobjegnu nekud gdje ce naci neki bolji zivot.
Istina je, ne treba pretjeravati, ima i onih kojim je dobro. A ima i onih kojima je sjajno, kao sto je to onaj Segin 'prijatelj' iz proslog priloga. Ali takvi su u manjini.
U nasem gradu u kojem smo godinama zivjeli zajedno i gradili bolje sutra, jednog dana su neki zakljucili da je doslo vrijeme da se treba rijesiti onih koji su smetnja boljem zivotu. Prihvatila je to vecina naroda jer znamo kakve su bile reakcije onih dana kada smo sa par torbi napustali nas grad, svoje komsiluke u kojima smo odrastali, ulice i trgove na kojima smo provodili bezbrizne skolske dane, skole, fakultete i fabrike u kojima smo stvarali bolje sutra. Mislili su, valjda, da ce svi njihovi problemi biti rijeseni kada nas posalju na put bez povratka (tako se to tada cinilo).
I bi tako, ali samo za neke: one koji su sve dobro osmislili i koji su iskoristili obicnu raju da svoje planove provedu u djelo. Dobivsi svoj bletitet voljom svjetskih mocnika (poznato je sta se u nasem gradu i okolini desavalo kada su snage onih drugih bile na njegovim obodima), iskoristise vlast da se preko noci obogate, ne vodeci racuna o onima koji su im pomogli da se domognu tih svojih pozicija. 'Pokupovase' privredne gigante za male pare, otpustise vecinu zaposlenih, oprase novac gradeci nova stambena naselja i poslovne prostore, hotele i vjestacka jezera... Njihovi planovi se ostvarise. Jedan od tih ovih dana trosi pare (kojih za obicnu raju nema) pa putuje po Americi, prica gluposti i uziva dok vecina u starom kraju ne zna sta ih ceka sutra.
Pitam se, kako je to moguce? Koliko covjek mora biti glup, zatucan ili pak nacionalno zagrizen da mu sve to ne smeta. Ne mogu da shvatim bivse 'borce za blentitet' (a svi znamo dovoljno o njihovoj hrabrosti, jer se vecina razbjezala kada se druga strana naoruzala pa pocela uzvracati) koji su potpuno nmocni pred ovim 'svojim' mocnicima, koji za njihove zahtjeve haju koliko o lanjskom snijegu. Gdje su svi oni koji su izgubili poslove jer starih, dobrih, privrednih giganata vise nema? Gdje su oni sto rade za novokomponirane gazde koje im placaju kada im se cefne a o uplati u penzioni fond da i ne govori? Gdje su tu mladi, posebno studenti, koji bogu trace dane na fakultetima uceci znanja koja nikome ne trebaju? O penzionerima da ne govorim.
Znam da su neki tamo devedesetih razmisljali kako ce im biti lijepo, samo da se otarase nepodobnih. Mislili su da ce opljackano trajati do vijeka, ne racunajuci na to da su neki medju njima to vec mnogo ranije bezecirali.
Ali, braco moja, ne zivi se od nacionalizma. Jest' da su neki od vas tako mislili, ali stvarnost je drugacija. Ne moze se nacionalizam namazati na kruh, onako za uzinu, ili kada se malo ogladni, kao sto su nam to nekada davno nase majke i bake mazale masti ili maslaca na kruha, dok smo se igrali sa nasim drugarima. Ne moze se djetetu pripremiti sendvic za obdaniste ili skolu: namazes na kruh (malo deblje) nacionalizma, narezes malo fasizma i mrznje prema drugima, i sve to zacinis religijom.
Kako sada stvari stoje, problem je kruh, jer ga nema dovoljno pa se nema na sta namazati. A i maza se malo uzegle pa ne sjeda dobro na stomak. I religija je malo ustajala, tukne, pa je okus nekako bljutav. Kada sve to pomijesas zajedno, ne osjeca se covjek nekako sit. Jes' da je mozda dusevno 'pun' ali stomak, brate, treba nesto konkretno. Ne zivi se od duhovnosti. Bar ja to jos uvijek nisam uhavizao.
E 'braco moja' nacionalisticka. Dobro ste se zajebali ali necete to da priznate. I dalje blejite k'o tele u sarena vrata. Gledate svoju TV, citate 'nezavisne' a i Mile vam i dalje prodaje muda pod bubrege a vi ga ko ovce slijedite. Jos vam nije doslo iz guzice u glavu i ko zna hoce li ikada. Tu vam niko ne moze pomoci osim vas samih.
Razmisljam eto, tako, a bolje bi bilo da sam ipak malo prosetao, makar vrijeme nije najbolje. Kampus je pun mlade raje, a i drvece se vec obojilo jesenjim bojama. Uskoro ce zima pa ce biti napretek vremena za pisanje. A onima dole u starom kraju ionako ne mogu ni pomoci ni odmoci. Oni su svoju sudbinu sami birali i ja na to nisam ni najmanje uticao. Pa neka bude tako kako su sami htjeli.
9 Comments:
Ja mislim da se njima malo smucio asfalt, jer iz njega ne raste grah a nemaju gdje da drze ni "blago" kao sto su mogli negdje tamo na brdu.A oni koji su iskoristili zemljotres davne neke tamo godine, oni su se mogli dobro okoristiti, jer vec su znali koja je ulica koja, pa nisu morali toliko vremena da gube da upoznaju grad. Al zato ce im doc F1, pa će Višnjić i M. Doglas snimati film o dvanaest banjaluckih beba. Barem tako u zadnja dva dana pise jedan hrv. portal.
Ja ne znam tacnu pricu o bebama, al dobro se sjecam pjesme "Dvanaest zvjezdica s neba palo je" koju je danima pustao Big radio koji je bio ukljucen malte ne 24 sata u nasem stanu. Akumulator je bio preslab za televiziju za nju bi trebao agregat, al radio i jedna neonka su imali privilegiju da budu spojeni na jedini izvor el. energije.
Evo ide zimsko vrijeme, pa mi se sjecanja na to vrijeme vracaju.
Stan pod Starcevicom koji nije bio bas nekako velik, al bio je lijep dvosoban stan. U zimska vremena 2/3 stana bile su potpuno napustene, a ona 1/3 bila je puna zivota. Pec na drva koju smo imali nije mogla zagrijat cijeli stan pa smo mi za tih kratkih i hladnih dana zivili u trpezariji i kuhinji. Kad se samo sjetim koliki je to prostor bio, jednostavno mi opce nije jasno kako smo mi to tada zivjeli. Imali smo srecu da nasa zgrada ima izidan dimnjak, pa tako nismo morali unistiti nijedan prozor sa rorom. Ah srece li. A iz tog dimnjaka je izaslo i 100 maraka, a svi znamo sta je u ono doba znacilo sto maraka. Kako smo polako prodavali stvari iz stana i prezivljavali s tom lovom tako je mama prodala nesto i imala 100 DEM, a kako je vecina odraslih u to doba pusila tako je i ona imala svoju kutiju veka ako dobro pamtim, pa je stavila svoje bogatsvo u celofan od cigara. Kad je valjda popusila zadnju iz te kutije ubacila zena u sporet, al eto opet smo se snasli i baz njih. Kako zivim u zemlji koja nije bas tako idealna, koja je daleko od zapada tako i danas moras da se snalazis iz dana u dan. Nekad mi se cini da smo mi rodjeni da prezivljavamo, a ne da zivimo. A kad prodjes sporet na drva, trpezariju i kuhinju onda znas neke stvari i cijeniti.
U dvanaestom mjesecu izlazi film Angeline i Šerbedžije, sto vjerojatno svi znate, citam na jednom banjaluckom forumu kako je ideja, zapravo cijeli film pokraden, al pitam se koliko ima filmova o Bosni. Zapadu smo dobro dosli kao inspiracija heh, al ajde dobro je i to bilo kako bilo. Al evo ne znam koliko ima filmova o Banjaluci ja znam za jedan, doduse dokumentarni o kojem sam pisala prije par godina "Na put kuci u tudjinu".
Cini mi se da smo i na tom polju zakazali, jer scenarija ima nazalost i previse.
Sad sam se bas raspisala, pozdrav svima od Vanbosanke.
Firer iz Banjaluke u Americi:
bosnjaci.net/prilog.php?pid=43934
www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=43913
spectator
ako se osvrnem da dilemu CO-a zasto u RS nema napretka, mislim da je jedan od velikih razloga presutno saznanje njenih stanovnika sta se ustvari desilo. Mogu oni da pricaju drugima sta zele ali u svojoj intimi znaju da je RS nastala na genocidu i protjerivanju. U takvoj atmosferi nema entuzijazma, optimizma natjecateljskog duha i svega onog sto je potrebno za zdravu ekonomiju.
Kako ce ovo sve zavrsiti ne znam ali izvjesno je da se tamosnji narod nece olako odreci svojih 'ciljeva', previse je to izgleda ukorijenjeno. Dok su se jedni veselili zajednickim druzenjima, drugovanju, kumstvima i slicno drugi su izgleda u tisini porodica bivali indoktrinirani onim sto ce rezultirati ovim danasnjim stanjem. Znam da je pomalo hereticka misao ali namece se taj zakljucak nazalost. Rjesenje ne znam a i optimizam u ljepsu buducnost pomalo gubim
Premda se bavim Internetom profesionalno i posjecujem mnoge sajtove, na kraju dana za svoju dusu odem na ovaj blog koji me uvijek umiruje svojom iskrenom jednostavnoscu, zeljom za pravdom i teznjom da ljudima bude bolje. Svaka cast i hvala
Mislim da više nema dileme da li će BLOG živjeti.On nam treba,jer nas povezuje nas banjalućane na svim meridijanima.
Co,kada si pisao o ocu Maksu saznali smo kako je to izgledalo, kada ste tek stigli u SAD.Mene interesira kako je bilo kada si se zapošljavao.Sada je to daleko iza tebe,dokazao si se svojim radom i ljudskim kvalitetima.Ono o željeznim krevetim na početku još mi zvoni u mozgu.
Nacionalizam je kao bolest,koja se ne može izlijećiti,a njome se najlakše zaraze MALI iskompleksirani ljudi,kojima je to jedina prilika da isplivaju(kao govno)na površinu.A takvih uvijek ima nažalost puno svugdje.Zbog takvih gadova ne idem u B.L.Enisa
"Gospodaru sacuvaj me od onih koji svoju vjeru iskazuju fanatizmom"
(Ahmed Tashikzade,osmanlij.enciklopedist iz 16.st.)
--Najkonzervativniji nacionalizam je onaj koji sadrzi rasizam.A svaki rasizam je fanatizam.Jedan poznati francuski psihoanaliticar smatra da je "fanatizam najopasnija bolest suvrememog svijeta".Svaki rasizam je i sovinizam.Spiritus agens(duh pokretac)svakoga fanatizma,pa ,prema tome,i rasizma i sovinizma su LAZ i MRZNJA."Nema zlocina veceg od lazi,a vrline vece od istine"(Upanishade).Svi genocidi u povijesti izvrseni su od ideologa lazi,mrznje,fanatika i rasista.
Vozd iz Bluke iz dana u dan siri mrznju protiv Bosne i fanaticno brani velikosrpski rasizam.I samo ustrojstvo i simbolika Vozdovog blentiteta su zasnovani na diskriminaciji(srpski grb,srpska himna,,srpska policija,srpske poste,srpske sume,itd.itd...).Vozd iz Bluke se ponasa bahato kao okupator i zavojevac:on i de iure i de facto smatra da je teritorija njegovog blentiteta vlasnistvo samo srpskoga naroda.(Na pocetku rata durmitorski monstrum -kada je proglasio tzv.RS--je izjavio:"Sva imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske koju je nekada komunizam nacionalizirao - od danas imovina srpskoga naroda")
Danas je to jos jednom potvrdio:izjavio je da ce naseliti-ako bude trebalo-Srbe sa sjevera Kosova u svoj blentitet.Zna se ciju bi onda zemlju uzurpirao.On moze da radi ilegalno jer je i tzv.Daytonski sporazum--koji je ustanovio njegov blentitet- ilegalan-SUPROTAN JE MEDJUNARODNOM PRAVU.Zapad mu zato tolerise sve njegove kriminalne rabote.Njegova rasisticka ideologija ima dosta slicnosti- po svom fanatizmu-sa ideologijom nekadasnje rasne segregacije Juznoafrickoj Uniji koju je od 1959 do 1966.god.provodio prvi ministar dr H.F.Verwoerd,osnivac apartheid-a.
.Prezime vozda tzv.RS ima figurativno(metaforicno )znacenje prema objasnjenju onomatologista akademika P.Simunovica i dra D.Vidovica(Folia Onomastica Croatica 15/2006):"d o d i g(dodik) znaci: p a s t i r koji se dodignuo(doselio ,naselio) za stokom u potrazi za pasnjakom"...On je par excellence pravi POVIJESNI PASTIR A NJEGOVO JE STADO VELIKO I POSLUSNO.On je vrlo PREPOTENTAN po karakteru i mozda ce jednoga dana napisati memoare pod naslovom"Drago moje JA"(memoare pod tim naslovom napisao je poznati glumac i knjizevnik Piter Justinov)--u vidu pisama samome sebi:M.Dodik pise M.Dodiku da mu kaze sta misli o M.Dodiku,a sto M.Dodik ne moze sam sebi da pripise...
spectator
http://www.youtube.com/watch?v=ThLXte0vo3I&feature=related
Ovo je vec opštepoznato, ali ko nije pogledao svakako bi trebao.
Nacionalizam je teska bolest za koju, cini mi se, jos nije pronadjen efikasan lijek. Problem with nacionalizmom je sto se simptomi samo u rijetkim slucajevima manifestiraju u pocetku zaraze. Obicno postaju vidljivi kada je vec prekasno za lijecenja, kao sto je to sa vecinom teskih oboljenja. U nasem slucaju, zaraza je nastala davno, jos dok su osobe bile djeca, na pocetku njihovog razvoja. Umjesto da im je davana vakcina koja bi, ako se pravilno primijeni, stvarala prirodni imunitet, doze bolesti su primjenjivanje planski, ne da bi se zaraza i oboljenje sprijecili, vec da se bolest ne bi razvila prije nego sto se steknu pogodni uvjeti.
Ti uvjeti su se stekli nakon Titove smrti, i ova zaraza se prosirila munjevitom brzinom. Terapija koja se primjenjivala sve od drugog svjetskog rata se pokazala neefikasnom. Vidljivo je to iz cinjenica da su najteze oboljeli vecinom bili 'veliki' komunisti (mogao bih ih nabrajati prilican broj), sto je automatski podrazumijevalo otpornost na ovu opaku bolest. Razlog tome su nadriljekari, koji su svoj posao, obavili bolje, iako su gotovo cijelo vrijeme radili u ilegali. E, upravo ti su pocetkom devedesetih izasli na javnu scenu i obznanili kakvim su se poslom bavili. Ovdje svakako ne treba zanemariti 'rad' u manjim grupama, obavljan u krugovima familija, gdje nije manjkalo kadrova, poznavajuci pravu istinu o dogadjajima za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata.
Interesantno je takodjer primijetiti da oni koji komunizam nisu prihvatili objerucke ali istovremeno i nisu bili neki njegovi veliki protivnici, uglanom nisu bili zahvaceni ovom zarazom, vec su kroz ovaj period epidemije prosli relativno zdravi. Takvi su se, uglavnom, uspjeli izvuci iz zone zaraze bez nekih vecih zdravstvenih (moralnih) problema. Njihova je satisfackija da svima mogu pogledati pravo u oci, bez obaranja pogleda i trazenja opravdanja za slabosti.
A o Miletu bi se mogle napisati knjige. Za put od velikog reformiste, do najveceg nacionaliste, (ubijedjen sam da si je umislio kako je on od boga poslat da 'spasi svoj narod') trebalo mu je desetak godina. Efekti bolesti o kojoj govorim su, upravo u njegovom slucaju, najbolje vidljivi. Prateci njegovo ponasanje u zadnjih 15-tak godina, lako je zakljuciti da se priblizava stadijumu delirijuma. Kada ce potpuno puknuti, tesko je predvidjeti. A i to ce se desiti jednog dana. Bit ce to onog momenta kada oni koji ga slijede konacno shvate da se moraju poceti lijeciti. Samo ce cijena za lijecenje biti povisoka.
Stovani Co,
Netko kao CENZOR po peti pu ne prihvata moj prilog.Antidemokracija
spectator
PS:bio sam naoisao duzi prilog o nacionalizmu.1 sat utrosenog vremena
Postovani g. spectator.
Ne znam o cemu se radi. Koliko ja znam, cenzor ne postoji. Jedino o cemu bi se moglo raditi je duzina komentara. Ako komentar premasi odredjeni broj karaktera, blogger da upozorenje i ne prihvata ga.
Zao mi je ako se to desilo jer mi je svaki komentar dragocjen, posebno od osobe koja zna o cemu govori. Predlazem da ubuduce komentar pisete u word procesoru (MS Word, Notepad, i slicno) a onda ga samo kopirate u komentar. Na taj nacin necete izgubiti napisano ako se nesto nepredvidjeno desi. Samo ga razdvojite u onoliko dijelova koji se sistem prihvaca, i saljete ih jedan po jedan.
Ako je moguce, bilo bi mi drago da pokusate da isti komentar posaljete ponovo.
Ako zelite da napisano objavim kao poseban prilog, posaljite mi teksta na komljeno@yahoo.com.
Post a Comment
<< Home