Zbogom oče Alex

U ovim danima kada se na nasa pleca gomilaju godine, kada se sve cesce probudimo sa novom boljkom, kada vec ozbiljno mastamo o penziji, sve cesce nas iznenadi, a ponekad sokira, vijest da je neko drag, neko s kojim smo dijelili dio svog zivota, zauvijek otisao sa ovog svijeta i da ga vise necemo sresti. Oni koji vjeruju u boga kazu da je sve sto nam se dogadja njegova volja i da nas on vodi putevima svojim. Mozda je tako, ne znam a ko zna da li cu to ikada saznati. Ali znam da sam u svom zivotu sretao razne ljude, i dobre i zle, i da su mnogi ostali u mom sjecanju, neki zahvaljujuci svojoj dobroti a neki pak zbog svoje pokvarenosti i zla koje su drugima cinili.

Ovog septembra me iznenadi tuzna vijest. Umro je otac Alex, svecenik, misionar, dobra ljudska dusa, koja nas je objerucke prihvatila kada smo se zahvaljujuci zloci nasih bivsih sugradjana nepripremljeni obreli u stranom svijetu, toliko drugacijem od naseg da se jos uvijek na njega prilagodjavamo.

Prihvati nas otac Alex kao stare prijatelje, kao nekoga koga je oduvijek poznavao, i ucini nam ovaj novi svijet ljepsim nego sto smo se nadali.

Nikada necu zaboraviti nas dolazak u Pittsburgh jedne sparne ljetnje noci, taj vazduh pun ozona nakon oluje koja je prije naseg dolaska protunjala ovim dijelom Pennsylvania-e, i njegove blage pojave kada nas doceka na vratima svog tadasnjeg doma u ulici Thomas Boulevard 1100. Probudili smo ga te veceri negdje iza ponoci jer nam je avion kasnio zbog loseg vremena. To vece ga, uz prigusena svijetla nisam dobro ni vidio ali sam od prvog momenta osjetio da sam dosao kod prijatelja. Moj osjecaj me nije prevario iako sam u svoju procjenu ljudi sumnjao nakon svega onoga sto nam se dogodilo u rodnom gradu.

Sjecam se prvog budjenja i silaska u kuhinju, prvog dorucka i upoznavanja sa ostalim ukucanima (svecenicima misionarima sa raznih strana svijeta), prvih razgovora na losem engleskom. Vrlo brzo smo se ‘raskravili’ jer smo osjecali da za oca Alexa i njegove ukucane nismo stranci vec ljudska bica koja su voljom drugih izbacena iz svakodnevne zivotne kolotecine kojima je potrebna pomoc.

Sjecam se i prvog pica koje smo to prvo vece nakon dolaska ispijali na terasi sa zadnje strane kuce u toploj pitsburskoj noci. Za mene je bilo rezervirano pivo a za Neru je otac Alex otvorio flasu crnog vina. Sjecam se i skromnih kucanskih stvari koje smo izabrali iz ‘kolekcije’ koju je otac Alex skupljao za one koji su ostali bez svega. Sjecam se Uhal kamiona kojim je otac Alex upravljao vozeci nas od kuce do kuce siromasnih doseljenika iz Italije kako bi si odabrali krevete (metalne okvire sa skromin dusecima) i jos pokoji dio namjestaja za nas stan u zgradi u kojoj su uglavnom zivjeli oni koji su zivjeli na pomoci drzave. Sjecam se dobro planiranog odlaska u posjetu covjeku koji je napravio biznis na Gospi iz Medjugorja s nadom da bi nam ovaj mogao pokloniti kakav stari racunar (tu se otac Alex prevario u proracunu jer sva njegova ‘navlacenja’ i price kako bi nam dobro dosao racunar nisu urodila plodom). Sjecam se kasnijih druzenja kod nas u stanu  i kod oca Alexa u Thomas Boulevard. Uvijek je bilo veselo i uvijek se naslo nesto za popiti.

Trajalo je ovo druzenje nekoliko godina, otac Alex je ugostio jos porodica iz Bosne (tri su bile iz Banjaluke) a onda ga je njegov misionarski poziv ponovo odveo u Keniju da pomaze sirotinji, kao sto je to radio cijeli svoj zivot.

Bili smo u kontaktu, tu i tamo, onoliko koliko je to zivot i nasa okruzenja, dozvoljavao.

Ponovo smo se sreli prije nesto vise od dvije godine kada se otac Alex uputio u Ameriku sa grupom Italijana. Cilj putovanja je bilo upoznavanje sa ljudima koje je zivot natjerao da napuste rodnu grudu u potrazi za boljim zivotom. Tako se nasi zivotni putevi ponovo ukrstise, kao da se nikada nisu ni razdvajali. Iako je od njegovog odlaska iz Amerike proslo poprilicno godina, cinilo nam se kao da smo se nedavno rastali. Valjda je to tako kada se sreces sa pravim prijateljima pa vremenske distance ne znace nista.

Stigao je otac Alex sa svojom druzinom kod mene na fakultet, isli smo svi zajedno na rucak u jedan tipican americki restoran, svratili kod nas na kolace, kavu i pice. Drustvo je bilo saroliko, veselo i pricljivo, kako je to vec slucaj sa Italijanima. Pricali smo im o nasim sudbinama, o ljudima iz jednog grada koji je preko noci postao neprijateljski prema onima koji su ga bez rezerve voljeli, o borbi za prezivljavanje u novoj sredini, o uspjesima nase djece koje nevolja koja ih je zatekla nije izbacila iz ravnoteze, o planovima za buducnost. Otac Alex je prevodio i u njegovim rijecima sam mogao osjetiti kako se pravi vazan kada prica o izbjeglicama iz Bosne koje je primio pod svoj krov.

Imao sam osjecaj da je dobro znao sta se to kod nas dogodilo i da je, kroz druzenje sa nasoj rajom pomalo i sam postao banjalucanin.

Bio je to nas zadnji susret. Vratio se otac Alex sa svojom grupom nazad u Italiju uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti: ili kod nas u Americi ili kod njega u Italiji.

Nakon izvjesnog vremena sam saznao da se razbolio ali nisam znao o kakvoj se bolesti radi. ‘Culi’ bi se ponekad preko facebook-a ali o bolesti nismo razgovarali.

Jedno jutro pocetkom septembra na facebook-u osvanuse neobicne poruke. Neke na talijanskom, neke na nekim drugim jezicima svijeta. Iz mog oskudnog poznavanja talijanskog zakljucih da nas je otac Alex napustio zauvijek, tiho, onako kako je to njemu prilicilo. Kasnije dobih potvrdu svojih sumnji: otac Alex je izgubio bitku sa teskom bolescu s kojom se borio zanjih godinu dana.

Ako ima boga i ako postoji raj, siguran sam da je otac Alex sada tamo. Zasluzio je to svojim zivotom i svojom dobrotom, pomazuci onima kojima je pomoc bila potrebna.

Zasluzio je to svojim vedrim duhom i svojom jednostvanoscu koja je privlacila na prvi pogled.

Zbogom oče Alex. Hvala ti za sve ono sto si ucinio za nas i za sve one druge kojima si pomogao kada im je bilo najteze. Cinio si dobra djela i zasluzio si da sada pocivas u miru. Nama ostaje da se sjecamo tvoga vedrog lika koji nam je davao novu snagu da istrajemo u trenucima kada su nam zivot zagorcali neljudi, oni od koji to nikada nismo ocekivali. Ti si nam vratio nadu u ljudsku dobrotu. Nadu da ce jednom dobro ipak prevladati zlo koje nas je iznenada zaskocilo.

Neka ti je vjecna slava