‘Naši’ Čajevčani
Ruzne su se stvari dogadjale devedesetih u nasoj Banjaluci a o njima se u medijima vezanim za prostor bivse Juge veoma malo pisalo. Valjda su razlog tome jos ruznije stvari koje su se desavale u drugim gradovima Bosne pa Banjaluka ostala nekako po strani. Izgleda da se zadnjih dana taj odnos prema nasem gradu i sudbini njenog zivlja mijenja jer je sve vise clanaka o ljudima i dogadjajima devedesetih. Tako i Banjaluka polako zauzima svoje mjesto na ljestvi zlocina.
Kao ocevidac tih dogadjaja tesko mi je shvatiti zasto se o njima tako malo govori i zasto ogromna vecina suti. Valjda se vecina bivsih gradjana naseg grada dobro uhljebljila tamo gdje se nalazi pa ih nepravda prije nekih dvadesetak godina vise ne zanima. A trebala bi, zbog generacija koje dolaze, koje ne bi trebale ponoviti greske koje smo mi pravili. Jer, poznata je ona stara, “na greskama se uci”. Cini mi se da nas vecina ili nije cula za ovu mudru izreku (a sve mudre izreke su posljedica dugogodisnjeg iskustva) ili je malo u zivotu naucila.
Pise se, kako vec rekoh, o Banjaluci zadnjih dana sve cesce, s razlogom. Na vidjelo izlazi istina o onim koji su pocetkom devedestih izabrali stranu zla, svjesno zrtvujuci stara prijateljstva, rodbinske veze i poznanstva, opcinjeni nacijom, mitovima i pohlepom za pozicijom u drustvu i privilegijama (i bogatstvom) koje ona sa sobom nosi. Bilo je takvih svuda, zacudjujuce mnogo, ako se prisjetimo u kakvim smo sredinama i pod kakvim uticajima odrastali. ‘Moj’ “Rudi Cajavec” je, cini mi se, bio tajno leglo zla, u kojem se ono izleglo, razvijalo, i na kraju toliko ojacalo da mnogi i dan danas osjecaju njegove posljedice.
Sjecam se jednog dogadjaja iz prvih dana visestranacja i ‘demokracije’. Nekada se medju nasom rajom prepricavao kao anegdota ali se kasnije pokazalo o cemu se zapravo radilo. Bilo je to onih dana kada se komunisticka partija raspadala, a njeni ‘prvoborci’ birali nove redove. U tome su prednjacili veliki komunisti, sekretari partije (kod nas ih je bilo na pratek), koji se cak nisu udostojili da partiju napuste kao casni ljudi, vec su se, vise manje, tajno, okupljali na nacionalnoj osnovi, upravo onako kako ih ta ista partija nije odgajala. U bivsem Domu kulture (za koji me vezu lijepe uspomene), se tih dana odrzavao skup Reformista (da one koji lako zaboravljaju podsjetim, bila je to ona stranka koju je osnovao, sada kod vecine onih koji su danas na vlasti omrazenog, Ante Markovic). Sala je bila puna, ocekivanaja velika, atmosfera slavljenicka. Mislili smo, Banjaluka je odabrala pravi put kao sto je to bilo cetrdesetih kada se trebalo organizirati i odbraniti od mnogo snaznijeg neprijatelja. U predvorju i sali puno poznatog svijeta. Podsjetilo me to na dana kada sam sa pozornice zabaljao mladost Banjaluke na popularnim igrankama sezdesetih. Mnogi su ponovo pohrlili u poznatu salu gajeci nadu u bolje sutra.
Skupu je prisustvovao i Osman Kovacevic, jedan od direktora u Rudi Cajavecu. Jedna postena osoba, koja je u zivotu prosla mnogo toga i nagledala se svega i svacega. Pricace Osman nekoliko mjeseci kasnije kako je, pun elana, stigao u Dom Kulture i kako je u foajeu ugledao grupu nasih radnih kolega, rukovodeceg kadra, bivsih partijskih sekretara, kako medjusobno caskaju. Bi Osmanu drago. Pomisli, evo nas opet zajedno. Dobro je to za grad Banjaluka, opet smo svi tu na okupu, bez obzira na naciju (vjera kod navedenih nije igrala ‘znacajnu ulogu’, to sada svi dobro znamo!). Onako u prolazu ih pozdravi i pozuri u salu u kojoj je program vec zapoceo. Pozva ih Osman da udju, da ne kasne, a oni mu samo odmahnuse rukama, kao, ‘eto nas, samo da nesto zavrsimo’.
Zavrsi se skup Reformista, odrzase se u Banjaluci jos mnogi skupovi a rezultate znamo. Bilo je na tim skupovima puno svijeta, razlicitog (kako na kojem), kako se ko ‘demokratski’ opredjeljivao. i nase radne kolege iz foajea Doma kulture su uzimale ucesca u mnogima, vec prema svom opredjeljenju. Ali na onaj Reformista, nisu navratili. Taj dan su imali vaznije posla. Imali su oni svoj skup, u jednoj od mnogobrojnih sala bivseg Doma kulture, na kojem su postavili ‘platformu’ buduceg grada Banjaluke: kakva ce i cija ce biti. i ko ce u njoj moci zivjeti. i ostvarise to, onako kako je to zamislio ‘doktor’ iz Haga.
Ah, skoro da zaboravih. Evo imena nekolicine, onih kojih sam licno poznavao, s kojima sam se druzio i cak dijelio iste radne prostore, da ne kazem udisao isti vazduh: Vlado Koruga (pokojni), radni kolega, radili u istom odjeljenju, kasnije postao direktor Poste na osnovu ‘sposobnosti i zasluga za narod’; Slobodan Boskovic, pjesnik, poznati ’teniski virtouz’ u klompama, direktor od momenta kada je stupio nogom u Profesionalu (nakon dugogodisnjeg studiranja na elektrotehnici), glavni organizator doturanja oruzja svojima u i oko Banjaluke, danas nekakav funkcioner u Republici koju ne priznaje; Vladislav Krstic (jos jedan direktor, kasniji ‘razvojni put’ mi nepoznat), stalni posjetilac naseg odjeljenja, s kojim sam ispio bezbrojne kave; Katarina Krcmar, zadnji partijski sekretar u Profesionali (kasniji zivotni put takodjer nepoznat. Vjerujem da bi neki mogli o njoj reci mnogo toga). Ostalih se ne sjecam, ali to i nije toliko vazno. Ovih cetvoro su tipicni predstavnici jedne garniture rukovodeceg kadra Profesionale kojima je bivsa drzava pruzila sve a oni su joj prvi pljunuli u lice. i u lice svojim dotadasnjim radnim kolegama, prijateljima i poznanicima. i gradjanima Banjaluke, koja ih je domacinski primila i omogucila im lagodan zivot (dobre place, drustveni stanovi u centru grada, itd). Jer svi su oni bili dosljaci u grad koji nije pravio razlike izmedju onih autohtonih i onih koji su se u njemu skrasili. Vlado je stigao iz Bosnaske Dubice, Slobodan iz Crne Gore, Krstic iz Srbije a Katarina negdje iz Hrvatske (okolica Pakraca, ako se ne varam).
Kakva je sudbina zadesila Osmana Kovacevica ne znam (mozda se neko javi pa nesto saznamo o njoj), ali ce mi u sjecanju uvijek ostati ova njegova dogodovstina iz zivota koja nam se jednom cinila simpaticnom a koja danas budi sasvim druge osjecaje. Znaju to mnogi koji ove zapise iz zivota gradjana jednog grada koji nije ratovao danas citaju sirom svijeta.
Kao ocevidac tih dogadjaja tesko mi je shvatiti zasto se o njima tako malo govori i zasto ogromna vecina suti. Valjda se vecina bivsih gradjana naseg grada dobro uhljebljila tamo gdje se nalazi pa ih nepravda prije nekih dvadesetak godina vise ne zanima. A trebala bi, zbog generacija koje dolaze, koje ne bi trebale ponoviti greske koje smo mi pravili. Jer, poznata je ona stara, “na greskama se uci”. Cini mi se da nas vecina ili nije cula za ovu mudru izreku (a sve mudre izreke su posljedica dugogodisnjeg iskustva) ili je malo u zivotu naucila.
Pise se, kako vec rekoh, o Banjaluci zadnjih dana sve cesce, s razlogom. Na vidjelo izlazi istina o onim koji su pocetkom devedestih izabrali stranu zla, svjesno zrtvujuci stara prijateljstva, rodbinske veze i poznanstva, opcinjeni nacijom, mitovima i pohlepom za pozicijom u drustvu i privilegijama (i bogatstvom) koje ona sa sobom nosi. Bilo je takvih svuda, zacudjujuce mnogo, ako se prisjetimo u kakvim smo sredinama i pod kakvim uticajima odrastali. ‘Moj’ “Rudi Cajavec” je, cini mi se, bio tajno leglo zla, u kojem se ono izleglo, razvijalo, i na kraju toliko ojacalo da mnogi i dan danas osjecaju njegove posljedice.
Sjecam se jednog dogadjaja iz prvih dana visestranacja i ‘demokracije’. Nekada se medju nasom rajom prepricavao kao anegdota ali se kasnije pokazalo o cemu se zapravo radilo. Bilo je to onih dana kada se komunisticka partija raspadala, a njeni ‘prvoborci’ birali nove redove. U tome su prednjacili veliki komunisti, sekretari partije (kod nas ih je bilo na pratek), koji se cak nisu udostojili da partiju napuste kao casni ljudi, vec su se, vise manje, tajno, okupljali na nacionalnoj osnovi, upravo onako kako ih ta ista partija nije odgajala. U bivsem Domu kulture (za koji me vezu lijepe uspomene), se tih dana odrzavao skup Reformista (da one koji lako zaboravljaju podsjetim, bila je to ona stranka koju je osnovao, sada kod vecine onih koji su danas na vlasti omrazenog, Ante Markovic). Sala je bila puna, ocekivanaja velika, atmosfera slavljenicka. Mislili smo, Banjaluka je odabrala pravi put kao sto je to bilo cetrdesetih kada se trebalo organizirati i odbraniti od mnogo snaznijeg neprijatelja. U predvorju i sali puno poznatog svijeta. Podsjetilo me to na dana kada sam sa pozornice zabaljao mladost Banjaluke na popularnim igrankama sezdesetih. Mnogi su ponovo pohrlili u poznatu salu gajeci nadu u bolje sutra.
Skupu je prisustvovao i Osman Kovacevic, jedan od direktora u Rudi Cajavecu. Jedna postena osoba, koja je u zivotu prosla mnogo toga i nagledala se svega i svacega. Pricace Osman nekoliko mjeseci kasnije kako je, pun elana, stigao u Dom Kulture i kako je u foajeu ugledao grupu nasih radnih kolega, rukovodeceg kadra, bivsih partijskih sekretara, kako medjusobno caskaju. Bi Osmanu drago. Pomisli, evo nas opet zajedno. Dobro je to za grad Banjaluka, opet smo svi tu na okupu, bez obzira na naciju (vjera kod navedenih nije igrala ‘znacajnu ulogu’, to sada svi dobro znamo!). Onako u prolazu ih pozdravi i pozuri u salu u kojoj je program vec zapoceo. Pozva ih Osman da udju, da ne kasne, a oni mu samo odmahnuse rukama, kao, ‘eto nas, samo da nesto zavrsimo’.
Zavrsi se skup Reformista, odrzase se u Banjaluci jos mnogi skupovi a rezultate znamo. Bilo je na tim skupovima puno svijeta, razlicitog (kako na kojem), kako se ko ‘demokratski’ opredjeljivao. i nase radne kolege iz foajea Doma kulture su uzimale ucesca u mnogima, vec prema svom opredjeljenju. Ali na onaj Reformista, nisu navratili. Taj dan su imali vaznije posla. Imali su oni svoj skup, u jednoj od mnogobrojnih sala bivseg Doma kulture, na kojem su postavili ‘platformu’ buduceg grada Banjaluke: kakva ce i cija ce biti. i ko ce u njoj moci zivjeti. i ostvarise to, onako kako je to zamislio ‘doktor’ iz Haga.
Ah, skoro da zaboravih. Evo imena nekolicine, onih kojih sam licno poznavao, s kojima sam se druzio i cak dijelio iste radne prostore, da ne kazem udisao isti vazduh: Vlado Koruga (pokojni), radni kolega, radili u istom odjeljenju, kasnije postao direktor Poste na osnovu ‘sposobnosti i zasluga za narod’; Slobodan Boskovic, pjesnik, poznati ’teniski virtouz’ u klompama, direktor od momenta kada je stupio nogom u Profesionalu (nakon dugogodisnjeg studiranja na elektrotehnici), glavni organizator doturanja oruzja svojima u i oko Banjaluke, danas nekakav funkcioner u Republici koju ne priznaje; Vladislav Krstic (jos jedan direktor, kasniji ‘razvojni put’ mi nepoznat), stalni posjetilac naseg odjeljenja, s kojim sam ispio bezbrojne kave; Katarina Krcmar, zadnji partijski sekretar u Profesionali (kasniji zivotni put takodjer nepoznat. Vjerujem da bi neki mogli o njoj reci mnogo toga). Ostalih se ne sjecam, ali to i nije toliko vazno. Ovih cetvoro su tipicni predstavnici jedne garniture rukovodeceg kadra Profesionale kojima je bivsa drzava pruzila sve a oni su joj prvi pljunuli u lice. i u lice svojim dotadasnjim radnim kolegama, prijateljima i poznanicima. i gradjanima Banjaluke, koja ih je domacinski primila i omogucila im lagodan zivot (dobre place, drustveni stanovi u centru grada, itd). Jer svi su oni bili dosljaci u grad koji nije pravio razlike izmedju onih autohtonih i onih koji su se u njemu skrasili. Vlado je stigao iz Bosnaske Dubice, Slobodan iz Crne Gore, Krstic iz Srbije a Katarina negdje iz Hrvatske (okolica Pakraca, ako se ne varam).
Kakva je sudbina zadesila Osmana Kovacevica ne znam (mozda se neko javi pa nesto saznamo o njoj), ali ce mi u sjecanju uvijek ostati ova njegova dogodovstina iz zivota koja nam se jednom cinila simpaticnom a koja danas budi sasvim druge osjecaje. Znaju to mnogi koji ove zapise iz zivota gradjana jednog grada koji nije ratovao danas citaju sirom svijeta.
Labels: cajevcani, ratna sjecanja
posted by co | 11:20 PM
5 Comments:
Ovi se bar nisu ukljucivali u reformiste pa s njima nije bilo zabune. Medjutim postojala je ekipa, medju njima i jedan moj prijatelj, koja je zvanicno bila clan Markoviceve stranke, a zapravo gurala srpsku stvar. Da sam ja s manje otvorena srca prilazila tom prijateljstvu mogla sam vidjeti naznake takvog ponasanja. Sad kad je cilj ostvaren, kad ima svoj raj, opet prica o ljudskosti i o bogatstvu razlicitosti samo ne znam kome i tko ce mu povjerovati nakon silnih podijeljenih otkaza i ispecenih janjaca za srpsku vojsku.
Da li Zidovi vole Berlin ? I na koga su vise kivni : na Hitlera ili na sugradjane koji su, u najmanju ruku, mirno gledali sta se dogadja ? Kako li im je tek bilo mucno od price da nitko nista nije znao. Nitko nije vidio razbijene ducane, ni premlacivanje ljudi na ulici, ni zute zvijezde. Njemci su bar svoju sramotu pokusali opravdati neznanjem.
Nisam cula da se u BL netko pravda. Njih savjest ne grize. Oni su od sv. Petra unaprijed dobili bjanko potpisano odrjesenje od svih grijeha. Kad ovako pisem, naravno s puno gorcine, uopce ne mislim na politicare, nego na one koji ne samo da su mirno gledali, nego i odobravali, i opravdavali te postupke.
Da , dosta se pise o BL i to iz dva kuta gledanja. Jedan je Srpska, kuca njihova: ne diraj moje...
Drugi je Republika Sumska: sve to treba srusiti...
Krace receno za i protiv Dejtona.
Svi su ti clanci o sadasnjem stanju. Nigdje ne vidim neku ozbiljnu analizu o tome kako se u jednom takvom gradu mogla dogoditi takva cistka.
I na kraju se pitam jesu li se Njemci iskreno pokajali ili je to rezultat poraza ?
Da malo povezem Njemce i " nase ":
Na kiosku iza stare zeljeznicke stanice ( muzej, galerija )u kojem su se prodavale karte za autobuse pisalo je : Muslimanima i Hrvatima zabranjeno putovanje Koridorom. Nisam primijetila bar neki mali,stidljivi, protestni upitnik upisan pod okriljem mraka. Da, nisu vidjeli.
Nada Š. D.
istina je, mnogi banjalucani su se snasli u svijetu i vode relativno uspjesne zivote. Uklapaju se u danasnji trend materijalno udobnog zivota, no uz istovremeni napor da si ne dozvole pogled u vlastitu dusu i srce. Jer taj pogled bi ih vjerojatno dobrano uzdrmao posto bi vidjeli da taj prividno lijepi udoban zivot 'nije ono pravo' a da je ono pravo ostalo tamo negdje daleko i davno. Kada se nije imalo puno ali je dusa bila ispunjena.
Vjerujem da bi vecina njih mijenjala ispunjen novcanik za ispunjenu dusu. Ali nema natrag, ostaju samo sjecanja i glavni je problem kako ih prizivati bez da devastiraju sadasnjost. U tome je Co majstor sa svojim bezazleno iskrenim stilom, nesto sto mene umiruje i veoma mi fali u zivotu kod ljudi koje susrecem.
A Banja Luku je bilo lako unistiti jer vecina je bila zeljna druzenja, iskrenosti, ljubavi, sevdaha a ne ratnih lukavstava i tko ce koga. Ucinjeno zlo je time vece jer to nije bila ravnopravna borba vec napad iz zasjede na one koji nisu pomisljali nista lose. Jedno je poraziti vojnika a drugo je unistiti zaigranog momka zeljnog ljubavi a ne rata
Za Posmatraca
Dodje mi jutros ovaj Vas komentar kao fini keksic uz kapucino koji upravo pijem. Najcesce mi je zlo od cinjenice sto sam banjalucanka, ali kad procitam jedan ovakav tekst, umjesto zakljucka ' bila sam glupo naivna ' osjetim srecu so sam bila djecije naivna bez obzira na posljedice. Danas sigurno nece biti oblaka na mome nebu.
Nada Š. D
Kada sam pisao ovaj prilog o našim radnim kolegama i velikim komunistima nisam imao informacije koje su mi dostupne danas. Kako je to u civiliziranim društvima red i zakon, danas, skoro dvije godine nakon što je tekst ugledao svjetlost dana, objavljujem ispravku. Nije red da me neko optuži za spletkarenja, da podvajujem, već stvari treba postaviti na njihovo pravo mjesto.
Naime, dogodovština sa Osmanom nije korektno opisana. Pisao sam je na osnovu sjećanja iz onih dana neposredno nakon tog događaja pa neke stvari ne odgovaraju istini. A u nju se svi zaklinjemo, zar ne?
S Osmanom sam nedavno uspostavio vezu i čujemo se preko skype-a veoma često. Evo šta se, zapravo, dogodilo te večeri u foajeu Doma kulture prije osnivačke skupštine Saveza Reformski Snaga.
Istina je da je Osman sreo staru raju iz Čajaveca, istina je da su se lijepo prijateljski pozdravili i ispričali, istina je da je svako otišao na svoj skup, ali nije istina da ih je Osman pozvao da požure u salu. Sa Osmanom je bio i Rajko Kuzmanović, budući predsjednik banjalučkih reformista (o njegovoj ulozi ne bih ovaj put). I on je sa Osmanom stao sa komunistima Profesionale jer su se poznavali. U jednom trenutku naši „komunisti“, „branioci bratstva i jedninstva“ i „borci na branicima Jugoslavije“ su krenuli ka maloj Sali Doma kulture. Za njima je krenuo i Osman, misleći da se tu održava skup na koji je došao ali ga Rajko uhvati za ruku i reče: „Stani Osmane, kud češ? Nismo mi tamo.“
Ostalo je historija.
Još jednom se izvinjavam radnim kolegama, Katici Krčmar, Slobodanu Boškoviću, Vladislavu Krstiću, pok. Vladi Korugi i Ranku Zriliću (kojeg sam u prilogu ispustio) što sam pisao neistine. Nadam se da će mi oprostiti jer greška nije bila namjerna. Svako ima pravo na grešku pa tako i ja. Ja sam svoju ovim dodatkom ispravio. A oni...
Post a Comment
<< Home