Iz moje e-biljeznice na dan Gangijeve sahrane
Kaharli sam. Danas je sahranjen jos jedan dugogodisnji prijatelj, Drago Domazet - Gangi.
Bio nam je dobar drug tolike godine. Sasi vec od kratkih hlaca i igranja lopte na sirokim livadama ondasnje Nove Varosi. Poslije vremena lopte, dosla skola, posao, izlasci, zabavljanja (kad smo se drustvu prikljucile Natasa i ja), zenidbe, djeca i na kraju odvratne devedesete i izbjeglistvo.
U nekim divnim mladim danima smo se druzili svakodnevno da bi nas kasnije obaveze razdvojile i druzenja su bila rijedja. Devedesete su nas na kraju potpuno odvojile, naravno, samo geografski. Ne samo da smo zivjeli u dvije drzave nego i na dva kontinenta. Ipak, kako to biva sa pravim prijateljima, ostali smo u vezi pa ni jedan odlazak u nase krajeve nije mogao proci bez vidjenja s Draganom i Natasom. Pravi prijatelji se i prepoznaju po tome sto za njih vrijeme nema uticaja, nastavljaju tamo gdje su jucer stali.
U Banjaluci je Dragan vazio za jednog od najboljih servisera za ves masine i frizidere. Posebna specijalnost su mu bile one talijanske ves masine sto su se masovno kupovale poslije zemljotresa. Radio je u Energomontu (ako se jos dobro sjecam imena firme) a poslije podne obicno popravljao masine rodjacima, prijateljima i prijateljima prijatelja. Bio je zaista odlican majstor - kvalitet, brzina, odlicno uradjen posao a obicno bi sve doveo u red kako je bilo i prije njegovog dolaska. Usluge je rijetko ili nikako naplacivao. Tako se jednom desilo da je popravljao masinu jednoj bakici - necijoj tetki, komsinici, baki, ko zna – davno bilo. Kad je zavrsio posao, bakica je bila sretna da je sve opet u redu pa sa odusevljenjem pohvali Dragana i onda mu rece da ona nazalost nema nikakvog pica s kojim bi ga mogla pocastiti. Kad je on odgovorio da nije bitno i da on i onako ne pije, ona mu rece “onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu”. Ovo je bila jedna od najdrazih Draganovih nagrada koju je uz osmjeh cesto prepricavao. Ostala je ‘piva’ s nama zauvjek.
Pocetkom devedesetih je sve krenulo naopako. Lijepom zivotu dosao je kraj. Sin jedinac je upravo bio zavrsio vojsku kad se pocelo zakuhavati. Njega su Dragan i Natasa odmah ‘izbacili’ iz Banjaluke jer je bio u najvecoj opsanosti da ga samo pokupe na ulici i ponovo uvale u vojsku kojoj njihovo dijete nije pripadalo ili da ga odvedu u mali logor na prevaspitavanje. Dijete iz mjesovitog braka bi to prevaspitavanje sigurno platilo i vise nego drugi. Nakon nekoliko mjeseci su iz Banjaluke otisli i njih dvoje. Poslije pokusaja da ostanu u Hrvatskoj, zavrsili su u Italiji, u Udinama, a sina je sudbina odvela u Bec.
U nasim krajevima, razdvojena porodica je postala uobicajena pojava od pocetka devedesetih na ovamo. Tako se ni nasi prijatelji vise nikad nisu za stalno sastali sa svojim sinom. Oni u Italiji, sin u Austriji. Povremena kratkotrajna vidjenja za vrijeme godisnjeg odmora ili praznika i to je sve. U medjuvremenu se sin ozenio, dobio dijete, a nasi Domazeti dobili unuka koji je bio voljen kao cini se ni jedno drugo unuce na svijetu.
Radilo se, borilo za opstanak i sanjalo o danu kad ce se penzionisati i skrasiti. Samo gdje? Banjaluka vise nije dolazila u obzir. Domazete je sudbina dovela na Pag. Nazalost, nije se posrecilo. Poslije samo godinu , dvije, Dragu je napala opaka bolest s kojom su se on i njegova Nada borili dvije godine. Na kraju je bolest pobijedila.
Napustio nas je jos jedan divan drug. Ode tiho i mirno kao sto je i zivio. Bio je divan covjek koga su mnogi znali i cijenili. Da je bilo kao sto nije, mnogi Draganovi prijatelji i poznanici bi danas bili na sahrani, skupili bi se da progovore o svojim sjecanjima na njega, da utjese njegove najmilije, da se sjete zajednickih lijepih druzenja… a ovako raseljeni… svi smo sami sa svojom tugom.
Mozda, da nije bilo ratova, da nije bilo protjerivanja – da nije bilo tolikih pocetaka u kojima je covjek sagorijevao mozda bi nas prijatelj bio i danas ziv i zdrav. Samo jedno veliko MOZDA i hiljadu upitnika.
Uzalud sva nova tehnika kad nas zadesi nesto ovako. Ne moze se zagrljaj i blago tapsanje po ramenu prenijeti ni zicom, ni Skype-om, ni pismom. Zato je tuga jos veca.
Nazalost, ostaje i gorcina sto je sve tako kako jeste i sto je tako moralo biti.
Sigurna sam da Drago, kakv je dobar bio, ne bi dao da ovako zavrsim ovo svoje pisanje, radije bi bilo ono bakicino “ Onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu” da se malo nasmijemo i nasalimo.
...Kao da je bilo jucer kad smo igrali table na manje, kao da je bilo jucer kad nam je svako jutro donosio svjeze ubrane smokve iz dvorista da pojedemo prije kafe. Kao da je bilo jucer kad je pravio planove sta mu je sljedeci posao oko kuce, kao da je bilo jucer kad je s ponosom pokazivao slike svog unuka.. Sjecanja i tuga.. Zbogom prijatelju.
Emira
Bio nam je dobar drug tolike godine. Sasi vec od kratkih hlaca i igranja lopte na sirokim livadama ondasnje Nove Varosi. Poslije vremena lopte, dosla skola, posao, izlasci, zabavljanja (kad smo se drustvu prikljucile Natasa i ja), zenidbe, djeca i na kraju odvratne devedesete i izbjeglistvo.
U nekim divnim mladim danima smo se druzili svakodnevno da bi nas kasnije obaveze razdvojile i druzenja su bila rijedja. Devedesete su nas na kraju potpuno odvojile, naravno, samo geografski. Ne samo da smo zivjeli u dvije drzave nego i na dva kontinenta. Ipak, kako to biva sa pravim prijateljima, ostali smo u vezi pa ni jedan odlazak u nase krajeve nije mogao proci bez vidjenja s Draganom i Natasom. Pravi prijatelji se i prepoznaju po tome sto za njih vrijeme nema uticaja, nastavljaju tamo gdje su jucer stali.
U Banjaluci je Dragan vazio za jednog od najboljih servisera za ves masine i frizidere. Posebna specijalnost su mu bile one talijanske ves masine sto su se masovno kupovale poslije zemljotresa. Radio je u Energomontu (ako se jos dobro sjecam imena firme) a poslije podne obicno popravljao masine rodjacima, prijateljima i prijateljima prijatelja. Bio je zaista odlican majstor - kvalitet, brzina, odlicno uradjen posao a obicno bi sve doveo u red kako je bilo i prije njegovog dolaska. Usluge je rijetko ili nikako naplacivao. Tako se jednom desilo da je popravljao masinu jednoj bakici - necijoj tetki, komsinici, baki, ko zna – davno bilo. Kad je zavrsio posao, bakica je bila sretna da je sve opet u redu pa sa odusevljenjem pohvali Dragana i onda mu rece da ona nazalost nema nikakvog pica s kojim bi ga mogla pocastiti. Kad je on odgovorio da nije bitno i da on i onako ne pije, ona mu rece “onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu”. Ovo je bila jedna od najdrazih Draganovih nagrada koju je uz osmjeh cesto prepricavao. Ostala je ‘piva’ s nama zauvjek.
Pocetkom devedesetih je sve krenulo naopako. Lijepom zivotu dosao je kraj. Sin jedinac je upravo bio zavrsio vojsku kad se pocelo zakuhavati. Njega su Dragan i Natasa odmah ‘izbacili’ iz Banjaluke jer je bio u najvecoj opsanosti da ga samo pokupe na ulici i ponovo uvale u vojsku kojoj njihovo dijete nije pripadalo ili da ga odvedu u mali logor na prevaspitavanje. Dijete iz mjesovitog braka bi to prevaspitavanje sigurno platilo i vise nego drugi. Nakon nekoliko mjeseci su iz Banjaluke otisli i njih dvoje. Poslije pokusaja da ostanu u Hrvatskoj, zavrsili su u Italiji, u Udinama, a sina je sudbina odvela u Bec.
U nasim krajevima, razdvojena porodica je postala uobicajena pojava od pocetka devedesetih na ovamo. Tako se ni nasi prijatelji vise nikad nisu za stalno sastali sa svojim sinom. Oni u Italiji, sin u Austriji. Povremena kratkotrajna vidjenja za vrijeme godisnjeg odmora ili praznika i to je sve. U medjuvremenu se sin ozenio, dobio dijete, a nasi Domazeti dobili unuka koji je bio voljen kao cini se ni jedno drugo unuce na svijetu.
Radilo se, borilo za opstanak i sanjalo o danu kad ce se penzionisati i skrasiti. Samo gdje? Banjaluka vise nije dolazila u obzir. Domazete je sudbina dovela na Pag. Nazalost, nije se posrecilo. Poslije samo godinu , dvije, Dragu je napala opaka bolest s kojom su se on i njegova Nada borili dvije godine. Na kraju je bolest pobijedila.
Napustio nas je jos jedan divan drug. Ode tiho i mirno kao sto je i zivio. Bio je divan covjek koga su mnogi znali i cijenili. Da je bilo kao sto nije, mnogi Draganovi prijatelji i poznanici bi danas bili na sahrani, skupili bi se da progovore o svojim sjecanjima na njega, da utjese njegove najmilije, da se sjete zajednickih lijepih druzenja… a ovako raseljeni… svi smo sami sa svojom tugom.
Mozda, da nije bilo ratova, da nije bilo protjerivanja – da nije bilo tolikih pocetaka u kojima je covjek sagorijevao mozda bi nas prijatelj bio i danas ziv i zdrav. Samo jedno veliko MOZDA i hiljadu upitnika.
Uzalud sva nova tehnika kad nas zadesi nesto ovako. Ne moze se zagrljaj i blago tapsanje po ramenu prenijeti ni zicom, ni Skype-om, ni pismom. Zato je tuga jos veca.
Nazalost, ostaje i gorcina sto je sve tako kako jeste i sto je tako moralo biti.
Sigurna sam da Drago, kakv je dobar bio, ne bi dao da ovako zavrsim ovo svoje pisanje, radije bi bilo ono bakicino “ Onda, sinko, kad budes imao para - kupi sebi pivu” da se malo nasmijemo i nasalimo.
...Kao da je bilo jucer kad smo igrali table na manje, kao da je bilo jucer kad nam je svako jutro donosio svjeze ubrane smokve iz dvorista da pojedemo prije kafe. Kao da je bilo jucer kad je pravio planove sta mu je sljedeci posao oko kuce, kao da je bilo jucer kad je s ponosom pokazivao slike svog unuka.. Sjecanja i tuga.. Zbogom prijatelju.
Emira
Labels: in memoriam
posted by co | 9:48 PM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home