Prijatelji stari gdje ste?

Prijatelji stari gdje ste?
Da li cu vas ikad naci?
Kazite mi sto to znaci
Kad …..

Lijepa Terezina pjesma koja budi sjecanja na lijepa stara vremena.

Bila su to vremena kada o prijateljima i prijateljstvu nismo puno razbijali glavu. Bilo je to nesto sto se samo po sebi podrazumijevalo. Prijatelji su bili tu, oko nas, druzili i vidjali smo se cesto, pa za mene ove Terezine rijeci nisu budile neke posebno osjecaje. Ko je tada mogao pomisliti da ce za mnoge od nas ovi stihovi jednog dana dobiti puno znacenje, da cemo na svojim sudbinama osjetiti o cemu to Tereza pjeva.

Kada god cujem rijeci ove pjesme pomislim na mnoge prijatelje razasute diljem svijeta, za koje su rijetki susreti prava dragocjenost, nesto cega ni sami vjerojatno nisu svjesni. Nesto sto je nekada bilo dio svakodnevnog zivota zadnjih godina je postalo nesto posebno, veoma vazno, zbog same cinjenice da je tesko predvidjeti da li ce jos biti prilike da se druzenje ponovi. Stari se, daljine su ogromne, niko ne zna sta donosi sutrasnji dan i da li ce biti prilike za neki novi susret sa nama dragim osobam.

Sa Ziskama, Aidom i Feridom, smo proveli mnoge bezbrizne dane i noci, uz mezu, pice i gitare, vec kako je to kod nas bio obicaj. Nasa druzenja nismo brojali kao sto mi nedavno pade na pamet. Nije bilo potrebe i tako bi i ostalo da se jednog dana u nekima ne probudise zvjeri pazljivo hranjene laznim pricama i mitovima pa se grad, za koji smo mislili da ga poznajemo, gotovo se preko noci promijeni i nasa cesta, bezbrizna druzenja se iznenada prekidose i sada se nova mogu izbrojati na prste jedne ruke.

Docek Nove godine kod Ziska neposredno nakon 'demokratskih promjena'

Sjecam se naseg zadnjeg druzenja, doceka Nove godine u njihovom stanu, onih dana kada su ‘demokratske promjene’ vec pokazivale svoje lice. Ljepotu tog zadnjeg druzenja pokvarili su divljaci rafalnom paljbom, valjda najavljujuci sta nas uskoro ceka. Nismo toga bili svjesni jer je to bilo i ostalo daleko od naseg svijeta, u kojem nasilje, oruzje, pucnjava, armija i mitovi nisu stanovali.

Vec slijedece ljeta kuma Aida sa djecom ode ‘na odmor’, u Istru, da djecu postedi ruznih stvari u nadi da ce se situacija u gradu uskoro smiriti i da ce sve opet doci na svoje. Ali ne bi tako.

I nas doceka ista sudbina pa se i mi tako nadjosmo u Hrvatskoj, pridruzujuci se velikoj grupi gradjana naseg grada koje je tada krasila jedna zajednicka osobina: svi smo mi bili izbjeglice, nepripremljene za ono sta nas ceka, naivno se nadajuci da je to nase ‘stanje’ privremeno. Rodni grad nam je bio tu na dohvat ruke i vecina nas se nadala da cemo se u njega vratiti, samo da svijet vec jednom odluci da divljanje naoruzane bagre zaustavi. i opet smo bili u krivu.

Ziske su nam ponovo bile tu u komsiluku, ponovo smo se mogli druziti, istina, malo rjedje nego prije. Izbjeglicki zivot je ipak nesto drugo: zivis od pomoci drugih, svercas se u tramvaju, snalazis se na sve nacine da prezivis. Nekadasnja bezbriznost je zamijenjena brigom sta donosi sutra. A svaki dan je donosio nova iznenadjenja i nove neizvjesnosti.

Jednog dana saznadosmo da su Aida i Ferid odlucili da pokusaju srecu u Svedskoj. Zivot izbjeglica u Hrvatskoj je bio sve tezi, kraj rata u Bosni se nije nazirao pa se Svedska cinila kao ‘dobro rjesenje’. Ova drzava je od samog pocetka rata u Bosni primila mnoge nase sugradjane i ovaj izbor se nekako cinio logican. Cak sam i ja isao na razgovor u svedsku ambasadu u nadi da ce nas Svedska primiti ali bez uspjeha.

I tako, jednog dana, ispratismo nase kumove na dalek put ni ne razmisljajuci sta to zapravo znaci. Nismo puno razbijali glavu tim njihovim putem valjda pod uticajem vlastite neizvjesnosti: ni sami nismo znali sta nas ceka, kakvu nam je sudbina namjenio onaj ciji je to posao.

Ziske se, nakom mnogo peripetija, skrasise u Norveskoj, a mi, nakon vise pokusaja (Svedska, Danska, Kanada…), zavrsismo u Americi. Rodni grad je na taj nacin za sve nas postajao sve udaljeniji, planirani povratak sve vise nekakva nasa fikcija, a nekadasnja druzenja sve neizvjesnija. Vise se ni se sjecam kako smo uspostavili prvi kontakt (mi, kao izbjeglice u USA nismo odmah imali pristup telefonima kojima smo mogli zvati izvan granica zemlje) i koliko je godina proteklo od onog momenta kada smo ih ispratili na zagrebackom autobuskom kolodvoru pa do trenutka kada smo izmijenili prve rijeci ali pouzdano znam da smo se od tada susreli samo tri puta.

Pogled kroz prozor iz trpezarije (Norveska, 2003.)

Prvi susret nakon odlaska iz Banjaluke se desio u Norveskoj, u luci malog primorskog mjesta u kojem je pristao nas trajekt kojim smo stigli iz Svedske. Iako su od naseg zadnjeg susreta prosle godine, cinilo nam se kao da smo se rastali prije par dana, kao da nastavljamo razgovor prekinut nedavno. Valjda je to tako kada se sastajes s pravim prijateljima: niti od kojih je prijateljstvo ispleteno ne daju se lako pokidati. Vjerujem da vecina zna na sta mislim.

Ziske su u to vrijeme zivjele u malom primorskom mjestu Statelle, u svom stanu iz cijeg se dnevnog boravka pruzao prekrasan pogled na obliznji zaliv. Ovaj jedan fotos vjerojatno ne moze zorno docarati ono o cemu govorim.

Proveli smo s Ziskama (i s Kusmicima) nekoliko prelijepih dana: obisli nekoliko obliznjih mjesta, kod Kusmica ‘okrenuli’ janje, skoknuli do Osla… i vrijeme nam je bilo saveznik, kao da je onaj gore znao da se stara raja sastala pa je i on htio pomoci.

Susret s kumovima na Hvaru, 2005.

Drugi susret je dogovoren na brzaka, dvije godine kasnije. Te smo godine s drugim kumovima (Srebotima, koji su Banjaluku zamijenili Ljubljanom), ljetovali u Jelsi a kako su Ziske u isto vrijeme planirale posjetu starom kraju, Aida spomenu da ce skoknuti do Hvara da nas vide. i bi tako: jedno popodne, dok smo s Marinom i Srebijem na terasi naseg apartmana pili kavu, pojavise se Ziske. Nadjose nas, kao da su imali GPS ugradjen u glavi. Ili je to mozda bio instink koji ih je doveo na pravo mjesto. i opet je bilo lijepo, i opet smo se druzili kao da nam se nista ruznog nije dogodilo.

Izmedju drugog i treceg susreta je proteklo dosta vremena, mnogo vise nego smo planirali. Obostrane obaveze su ucinile svoje pa se susret svake godine odgadjao. Ove godine, medjutim, konacno se ukazala prilika. Davor se preselio u Dablin, mi smo, naravno, odlucili da ga posjetimo, a Ziske su, na brzaka, odlucile da nam se pridruze. I tako se drugi put nadjosmo na neutralnom terenu (Dublin nakon Jelse) iako tako nismo planirali. Medjutim, ponekad je nemoguce sloziti sve kockice pa se moraju traziti rjesenja koja su moguca.

U restoranu u Kilkeniju, Irska 2011.

Iako nam je u omanjem dublinskom stanu bilo potijesno (spavanje na zracnom duseku i sofi u dnevnom boravku), a i vrijeme u Irskoj nije onakvo na kakvo smo navikli (promjenjivo, s dosta kise, vjetra, prohladno), ponovo smo proveli nekoliko izuzetno prijatnih dana lutajuci ulicama lijepog Dublina i jos interesantnijeg Kilkenija, svracajuci u restorane i kavane da nesto prezalogajimo, popijemo espresso ( uz obaveznan kolac),kada bi nam se prohtjelo, sjecajuci se proslih vremena i pricajuci o novom zivotu, planovima za buducnost, djeci, unucadi… Vremena je bila malo a puno toga za ispricati.

Ispratili smo Ziske na put njihovoj novoj kuci a i mi smo se, nakon nedelju dana zaputili nazad nasoj, puni utisaka, uz nadu da do slijedeceg druzenja nece proteci toliko vremena kao do ovog zadnjeg. Sa ovih druzenja pored sjecanja ostadose i mnogobrojne slike koje ostaju da svjedoce o sudbinama mnogih prijateljstava koja su neljudi na silu pokusali da prekinu. One su dokaz da u svojim namjerama nisu uspjeli i da nikada nece uspjeti jer prijateljstvo je jace od mrznje i nikakva sila ga ne moze unistiti. Znaju to svi oni koji djele nase sudbine i kojima nikakve daljine ne predstavljaju prepreku da se ponovo druze kao sto su to nekada cinili.