Strawberry Fields

Radni vikend u mojoj bransi nije rijetkost, pogotovo u ovo doba godine. Moj protekli bio je strasan.
Kolegica nazvala u petak navecer. Hitno joj: "samo temelji", u stvari "samo iskaz", "da naruce armaturu".

Kao da pricam s nekim iz slabe ili jake struje, a ne s kolegicom iz struke, koja sigurno zna da se iskaz radi kad je posao doveden do kraja. Unaprijed znam sta me ceka, hrpa fajlova s manjkom podataka ili proturjecnih podataka, pregovori, dogovori, njene suze, molbe. U subotu sam provela bar cetrnaest sati za racunalom i na telefonu. Tek u nedjelju oko 21h imam sve sredjeno i mogu zapoceti svoj dio posla. Koga briga, ma cijela noc je preda mnom. Stici cu do 8h ujutro. Nisam stigla, bila sam gotova u 10 h. Ona pirlita od zadovoljstva, a ja nestajem. Nemam joj snage ni zaprijetiti da joj drugi put necu uzeti nepripremljen posao. Ma zaprijetila sam joj vec sto puta, ali joj uvijek popustim. Do sada je korektno placala, pa je valjda i to razlog.

Trebala sam poslije leci, ali znam da ne vrijedi, ne mogu zaspati kad sam preumorna. Trebala bi i raditi drugi objekt ciji me rok takodje zestoko stisce, ali znam da bi to bilo mrcvarenje i sebe i posla.
Uputih se uz moj potok, to ce me sigurno relaksirati, a mozda uberem i koju sumsku jagodu tamo gdje pocinje blagi uspon na Medvednicu. Za svaki slucaj u dzep trpam malu vrecicu i podsmjehujem se sama sebi.

Do sada nikad nisam ubrala vise od sacice jagoda. Da nada ima ikakvog osnova ponjela bih staklenku. Na samom pocetku uspona ugledah pokosenu livadu obrubljenu strnjikom i grabovima. Tu bi moglo biti jagoda.
I ukazase se, onako malo, nista za vrecicu, tek za moja usta. Mami me susjedna livada, nepokosena, zapustena. Strah od zmija me paralizira, ali zelja za branjem jagoda je veca.
"Masala, sta ih je" izgovorih naglas recenicu koju sam valjda zadnji put izgovorila kao osmogodisnja curica iz ljubijskih dana. Sad vec jagode idu u vrecicu. Ni nasta ne mislim osim da cu kad dodjem kuci neoprane jagode posuti sa trun cukra i u slast pojesti. Nista slag ni druge budalastine, to samo razvodni stvar.

A onda mi lice pomilovase njezni plavi zvoncici i obuze me moja Ljubija do daske. Dugacka i uska poput zmije, stjesnjena brdima uz potok reguliran sa dva visoka kamena zida bila je raj za nas djecu. Za tren oka smo mogli izbjeci roditeljskoj kontroli skrivajuci se u borovoj sumi, na platou zvanom Sisin hrast, u kestenjaru, na nekoj livadi iza sume ili na jezeru uokvirenom zeljeznim brdima.
U rano proljece smo se znali uputiti u selo Ljeskare (podaleko je to bilo) po cvijece za herbarij. Tamo je rastao najkrupniji ljutic zlatno zute boje. Brali smo i mlade koprive. Moja mama je to spremala kao spinat, a najvise zbog toga da ne obezvrijedi moj trud. Ja bih kusala tek mrvicu i odustajala svaki put. Vrijedno smo skupljali i listove mladog maslacka koji vi ameri tako zdusno tamanite da mene hvata jeza. Od tih listova mama je pravila ukusnu salatu. Mi smo taj lijepi maslacak zvali radic. Ovdje u Zagrebu radicem zovu jednu sasvim drugu biljku od koje se isto radi vrlo cijenjena salata.

U branje jagoda se islo sa onim emajliranim kanticama za mlijeko, plavim ili crvenim na bijele tufne.
A jagoda je bilo najvise na osuncanim padinama gdje je rasla visoka bujad (paprat). Ljeto smo, ako nismo bili na bazenu ili jezeru, provodili u haranju jabuka, krusaka i kukuruza koje smo cesto bacali uz put jer ih nismo smjeli donijeti kuci. Nekad bi se uputili na jedno jezovito mjesto iznad Nove ceste, uz zarasto sumski potocic.

Svi smo se kleli da smo jednom tu culi, ali ne i vidjeli, muskarca koji je lezao i vikao: "Daj moju krv. "
Kako li smo samo znali da je lezao kad ga nismo vidjeli, nego samo culi? Napeto smo iscekivali da cujemo tu strasnu recenicu, a kad je strah stigao do vrhunca sjurili bi se u mjesto. Netko hrabar bi se odvazio reci da ju je cuo, a onda bi mi svi to potvrdjivali. Ja sam cak svojoj teti rekla da sam ga i vidjela i cula, a ona je to, sva ozbiljna, slusala kao da je istina.

"Ima li jagoda ?" doviknu prolaznik s puta. Ucini mi se bosanski naglasak pa odgovorih:
"Masala, ima ".
On se nasmija i odmahnu rukom u znak pozdrava.

Vracajuci se kuci zasladih se i tresnjama i ubrah ove njezne ruzice sa slike.
Jagode su ipak otisle Filipu i Dominiku.

Nada Š. D.