Radmila Karlaš - PRIČA O BAMBINU LEMIJU

U dijelu svijeta koje putopisci nazivaju Lemijeva nedođija, jedan bambino pokušava da izmjeni sudbinu svoje zemlje. Tačnije, reljef. Naime, gdje on dječijim traktorom marke DAF prođe, tu trava ne raste. Jer, on nije bilo kakav dječak. Geografsko porijeklo, te odlučujući DNK njegovih roditelja, ovog dežmekastog juniorčića trenutno čine interesantnijim za naučno izučavanje od, svojevremeno, ovčice Dolly. „Ne poredite me s tom kozom“, odbrusio je novinarima rezignirano, mrdajući laktovima što mu je bio tik od rođenja. „Mislite s ovcom“, ispravio ga je novinar. „Ja sam vam ovan Lemi, i ako mi još jednom spomenete tu kozurinu...“, ostatak rečenice je nestao u dječakovoj pljuvački, a novinar je propisno izudaran na opšte veselje i ciku dječakovih roditelja, za koje se primjećuje da više no ikad prate svog bambina u javnim pohodima.

Istovremeno, javnost nestrpljivo iščekuje hoće li bambino Lemi dobiti ukor razrednog starješine zato što ga je neko vidio kako svojim razrednim drugovima i drugaricama drpa mobilne aparate marke Sony Ericsson. Mada i dalje poriče, instaliranje luna parka u njegovom dvorištu mnogi povezuju s dobiti koju je dobio prodajom aparata. S druge strane, Nastavničko vijeće smatra upitnim njegov ostanak u školi zbog širenja netrpeljivosti između đaka suprotnog pola. Bambino se dovodi u vezu i sa pojačanom stopom anoreksije kod đaka, jer su ga nadzorni video snimci detektovali kako krišom krade užinu iz školske kuhinje. Upitan, kazao je kako to jamačno nije on i da video snimci nesumnjivo lažu.

Avanture bambina Lemija već su ušle u usmene legende. Predanja o njemu, naročito u zabačenim planinskim selima dokle ne može da se probije ni ljudska stopa, predmet su interesovanja naučnika iz cijelog svijeta. To je razlog što izdavačka kuća „Zavisne novine“ ubrzanim tempom štampa publikovanu biografiju ovog vražička u nekoliko miliona primjeraka. Knjiga će biti prevedena na sve ruske jezike, uključujući i srbijanski. Uspjeli smo doći do rukopisa ove biografije i sada prenosimo njene najekskluzivnije djelove.

EKSKLUZIVNO: Insert iz biografije

Bio jednom jedan dežmekasti dječak. U svemu je podsjećao na razigranog, veselog vragolanka, ali bi tek pažljivije oko u stisnutim dječijim usnicama prepoznalo naznaku posvemašnje naopake naravi. Naime dječarac, bezmalo već momak često je upadao u jarosnu viku koja se pretvarala u vrijeđanja i pljuvanja njegovih drugara. Možda on i ne bi bio tako jarostan da ga u stopu nije uvijek pratila njegova mama. Šta reći, do majka je majka. Uživala je kada bi njen sin primjenjivao silu, i to najviše prema slabijem protivniku. Jer, i mama je bila poznata po tome što je stajala na lageru s kamenicama i prva gađala prozore na komšijskim kućama ili, što je još gore, glave komšija. Tako je u jednom periodu svog života bila zaratila s cijelim komšilukom. Više nije bilo kuće kojoj ona nije razbila prozore, niti jednog komšije kojem nije rascopala tintaru. U istoriji je to ostalo zapisano kao njegovanje dobrosusjedskih odnosa na miran način. Sina je odgajala kako uvijek mora da štiti pravo na sopstvenu silu. Dječak je upijao svaku riječ i gledao je s obožavanjem. Njegovi zamrljani rumeni obraščići sjajili su se od sreće kada bi šamarao djecu iz okruženja, a mama pazila da mu ova ne uzvraćaju. Kad je bio manji, pratila bi ga u vrtić da zagovara drugu djecu, dok bi ona vješto džeparila dječije novčaničiće. Kada su već napunili svoje kasice-prasice, iz čiste navike, dozvolila mu je da sada sam potkrada sve oko sebe, tako da je njegov rani školski uzrast obilježila maestralna krađa mobilnih telefona, ali se mališa nije zaustavio na tome. Zarada od pokradenih aparata je bila tolika da je majka dozvolila sinu da u dvorištu ispred kuće napravi luna-park. I sreći nikad kraja. Dječak je vrišteći i pun neizrecivog zadovoljstva gurao sve one koji bi otvorenih usta zastali da pogledaju sva ta čuda. Od silnih udaraca, oba lakta su mu bila zamotana. Majka je od njegovih malih nogu primjetila da su udarci laktovima poseban specijalitet njenog sina. Zato ga je uvijek vodila sa sobom kad je išla na tržnicu, vješto bi joj krčio put kroz gomilu. Kada je njen mali dežmekasti dječak jednom izdžepario cijeli razred, odlučno je otišla direktoru škole i odalamila mu šamarčinu. Nakon što ju je zabezeknuti čovjek upitno pogledao, popravljajući rajf na razbarušenoj kosi, rekla je da je to unaprijed, kako se ne bi usudio da njenog sineka ikad optuži za neku krađu. A ona je čula da se upravo sprema.

Sinu je uvijek naglašavala da je sila njegovo apsolutno pravo zagarantovano Debilskim sporazumom ili interno, Sporazumom s đavlom. Naime, tada se žestoko parila s njegovim ocem, s kojim je bila u grešnom odnosu. Morala je priznati kako je taj grijeh ipak rascjepio njenu dušu. Tako je svog malog sineka naizmjenično i mrzila i volila. Istinsku harmoniju osjećala bi tek ponekad, kao kad je onomad u šetnju sokakom pošlo njihovo malo trojstvo. Javna je tajna da ju je njen ljubavnik opčinio još dok je bila u čukunbabi. Davala bi mu se bez glasa, dok bi on po njoj pomamno upražnjavao pozu broj 342, koju je ona pobožno nazvala „kazačok.“ Nije se obazirala na činjenicu što je on bio manje sentimentalan, pa je to nazivao tucanjem u mozak. Mada joj je stalno stavljao do znanja da je obična bjednica, kakvih on na tuce može da nađe u prvom moskovskom metrou, jednako ga je gledala s obožavanjem. Da se za nju zainteresuje takva ličnost, nekad je bio samo pusti san. Premda ju je ostavljao kad bi joj bilo najteže, uvijek joj se vraćao i u znak svoje neobične sklonosti, nastavljao je kinjiti. Naravno, nije smjela biti na kraj srca i prepustiti se malodušju. Tako bi, za njegovih dolazaka u njen sokak, uzimala sineka za ručicu, pa bi ga turala između njih dvoje. Činili su čudan prizor od kojeg bi ljudi sklanjali pogled ili se pak cerekali. Jednom je lopatom izudarala neku grupu turista koji su se pri pogledu na njih cenuli od smijeha. Druge je opet poštedila, jer su ih uslikali u njihovoj blagdanskoj šetnji na Ušću. I sad čuva tu fotografiju kraj starog špigla na natkasni. Ona u kućnom haljetku s hladnom trajnom poskakuje na jednoj nozi, jer joj je drugu tokom „kazačoka“ maltene otkinuo (i sad se zacrveni i na samo sjećanje na tu noć), mali liže sladoled, već za glavu viši od nje, ljubi ga majka i njen slatki mali dorogoi čirilično, okrenut iz poluprofila. To jutro je bio zadovoljan, jer su njih dvoje mnogim dorogoima poklonili brod. Autentični, rafinerijski. Manje je važno što taj brod i nije bio njihovo vlasništvo i što je bilo i puškaranja dok ga nisu prisvojili. Bio je sretan, a slutila je, noć će ponovo biti puna „tucanja u mozak.“

Njena podvojenost je za takvih dana gotovo u potpunosti jenjavala, da bi gotovo iščezla kada je njen dragi pristao da s njihovim sinekom obiđe luna-park. Znala je šta to znači za psihički razvoj djeteta, koji ovaj put nije morao da koristi svoje laktove kako bi pokazao nasrtljivoj prjavoj dječurliji ko je ovdje gazda. Nema veze što će njen dorogoi ćirilično već sutra otići i što će se ukazati tek kada to njemu bude po volji, vrijedilo je. Začepila je usta zlim jezicima, koji je iza leđa nazivaju bludnicom, a njeno čedo malim bastardom, ali sad su svi vidjeli da ona ima svog čovjeka, a njeno djete oca. A kako je mali bio ponosan. Gledala je kako ga djeca zadirkuju da nema tatu, doveli su u pitanje čak i njegov opstanak. Koji roditelj može ostati hladan na to. Uhvatila je kamerom momenat kada je njihov dežmekasti sinek, gledajući oca odozgo u njegovu dragu ćelu (volio je da otima hranu od druge djece, pa je već porastao) razmišljao o onom što mu je mama u dugim noćima pričala o tati. Kako je bio nadaleko poznat po cinkarenju. Upravo, stišavala bi glas dok je on svoja obla koljena grijao u njenom krilu, bio je najbolji. Znao je šta se priča čak u drugom gradu. Dječak bi obično zinuo od čuda, a onda zaspao sav u suzama radosnicama. Još nije mogao da vjeruje da je od svih baš on imao sreću da nastane od njegovih izlučevina. Tačnije, „tucanja u mozak“, stišavao bi svoje misli, jer je znao šta njegova majka misli o ovom terminu. Njemu je bilo svejedno, jer napokon javno ima oca koji s njim lagano šetka po luna-parku. Čak mu je u jednom momentu šapnuo kako mu se sviđaju boje neona. Kao u Las Vegasu. Imali su iste vizije. Jednog dana kad oćelavi još će mu više sličiti. Što se tiče cinkarenja ili prisluškivanja, taj gen je u sebi s ushićenjem prigrlio. Tu noć se upiškio u krevetu od sreće. Majka mu je ujutro odmah odalamila šamarčinu, jer ju je dobrano zapišao, ali šta mari.

A onda su počeli dječiji strahovi. Dječakovo zapomaganje obično bi započelo u ranu zoru.

„Mamaaa, tataaa....“, vrištao bi maleni, dok mu se čelo rosilo znojem.

„Sine, mama je ovdje, ne boj se“, tek bi tada u punoj mjeri shvatala šta je samohrana majka, proklinjući svog dorogoja čirilično i njegovu kurvanjsku narav, koja ga je uvijek odvodila daleko od njih.

„ Mama, hoće da mi otmu luna park.“

„Ma ko sine. Ti kopilani, e neće moći. Nije mama hranila svog junaka da poraste da bi ga sad neko tlačio.“

„Majko, ne seri, znaš da i sam umijem oteti hranu za sebe.“

„Slušaj ti kopilane, umiješ, ali dok ja pazim da te niko ne ometa prilikom otimanja.“

„Eto, i ti kažeš da sam kopilan. Kao i oni što pričaju da nemam ni majku, ni oca.Ajooooj....“

„Ajde smiri se, moraš slušati svoju mamu. Ti si moje čedo, mama je malo bila ljuta, ali samo kad ne slušaš. Sine, otac je nekad kolac, ali mama je uvijek tu, zapamti. I kad nisam tu, zapravo jesam.“

„I kad nisi tu zapravo jesi. I kad nisi tu zapravo...“ glas mu se sve više gubio.

Sljedeći noći, vrisak je uslijedio nakon što je mališan došao iz škole sav uplakan. Nastavnici su nekako saznali da je luna park nastao kao posljedica maloljetne delikvencije. Optužili su ga da je kao tek propupali pubertetlija aktom nezakonitog otuđivanja mobilnih aparata od svojih vršnjaka upriličio sebi dobit od koje je napravio luna park, a ostatak pohranio u kasicu-prasicu. Nastavnici su problem iznijeli pred Visoko nastavničko vijeće, gdje je odlučeno da se mališan prije upućivanja u popravni dom mora podvrgnuti detaljnom pregledu kod kliničkog psihologa. Izgledalo je da je njen sinek to dobro podnio, ali se tokom noći opet prolomio vrisak.

„Tata, hoću tatu, taata...“

„Sine, sine moj.“

„Mama, tu si, mamice...“

„Tu sam čedo mamino, a i otac će ti ako bog da stići.“

„Mamice, ti kao garant mog dolaska na svijet i saučesnik mog otuđivanja mobilnih aparata moraš polupati stakla na toj školi kako bi im jasno stavila do znanja da mene niko ne može optuživati, a pogotovo slati školskom psihologu. Hoćeš li mamice, hoćeš li...“

„Ne brini, neće mama dozvoliti da taj sukob eskalira, niti da ti bilo ko nameće svoju volju. Ukinućemo školu, nećeš se više ni osvrnuti na nju.“

„Tata, hoću svog tatu. Oni smatraju da je razlog moje delikvencije taj što potičem iz nesređene, vanbračne zajednice narušenih odnosa gdje se ne zna ko je mati, a ko otac. Hoće li doći tata i garantovati da sam ja plod njegovog jebanja u tvoj mozak.“

„Ne balavi, rekla sam ti da to nije jebanje u mozak, već kazačok. Uostalom, još si mali da bi razumio neke stvari. Doći će tata, ne može on bez mamice, ma kakve ga bjelosvjetske fufice spopadale. Njemu kazačoka na moj način nikad dosta, ma šta on pričao.“

Obujmivši punačke ručice oko majčinog vrata, pokučavajući da odagna strepnju, dječak je zaspao. Te noći je sanjao kako stješnjen između roditelja na svom traktorčiću pobjeđuje u Nedođija trophy. Kada se okrenuo iza sebe, krajolik je podsjećao na površinu Mjeseca. Bio je sretan kao nikad do tada.

(Dio iz opsežne biografije bambina Lemija)