24.4.1964.

24.4.1964. Datum koji mi se urezao u pamcenje a da i sam ne znam kako i zasto je to tako. Da se radi o godinama 1371., 1389., ili 1804., imao bih objasnjenja. Ove tri godisnjice i dogadjaje vezane za njih ne zaboravljam vec evo skoro pedesetak godina a razlog je jednostavan: o bitkama na Marici i Kosovu, te prvom srpskom ustanku sam ucio toliko puta u skoli da ih nikakvi dogadjaji u zivotu nisu mogli potisnuti u drugi plan. Iz historije se ne sjecam niceg drugog, pa me cesto zna biti sramota kada se nadjem u drustvu onih kojima je historija hobi (a mnogima je to ovih zadnjih godina) pa datume i dogadjaje sipaju k’o iz rukava. Da me sada neko pita za datume ofanziva iz drugog svjetskog rata ili pak koje je godine bila francuska revolucija, ne bih mu znao odgovoriti bez konsultiranja Interneta. Za bunu Matije Gupca (sjecam se da su mu stavili uzarenu krunu na glavu) ne bih mogao pogoditi ni stoljece a kamo li tacnu godinu. Ali sam zato za prvi srpski ustanak cak jedne godine osvojio nagradu (sjecam se , izmedju ostalog, kutije napolitanki) kada sam sa grupom skolskih kolega ljetovao u ferijalnom odmaralistu u Neumu. Jedno od pitanja na kvizu koje su domacini organizirali (a ja ucestvovao) je bilo o prvom srpskom ustanku i ja sam odgovor znao k’o iz topa.

24. aprila daleke 64. se sjecam po jednom lijepom dogadjaju iz moje mladosti. Tog dana sam prvi put u zivotu uzeo mikrofon u ruke i zapjevao pred publikom i tako zapoceo svoju ne tako dugu ‘muzicku karijeru’. Bilo je to na Brionima, Domu ferijalaca koji se nekada nalazio iznad Gornjeg Sehera, objekta u koji smo znali cesto navracati onih nasih srednjoskolsik i studentskih dana. Svirali smo za ferijalce iz Sarajeva koji su tih dana bili u posjeti Banjaluci. Sviralo se u restoranu a mi smo se, koliko se sjecam, smjestili odmah do ulaznih vrata. Publike nije bilo previse jer je restoran bio mali ali sam ja ipak imao tremu: bio je to prvi ‘javni nastup’, za razliku od proba na kojima se moglo grijesiti i sve zapocinjati iz pocetka.

Prvi nastup je prosao relativno dobro (sjecam se da sam samo jednom promasio tonalitet, cini mi se u jednoj pjesmi Crvenih Koralja) sto me je ohrabrilo da nastavim. U narednih desetak godina sam mijenjao sastave (Usamljeni, Amori, Pro at Contra, Eight Band), svirao na mnogim mjestima u Banjaluci i izvan (Kasino, Dom Kulture, basta KAB-a iza Narodnog pozorista, dvorana i basta Cajevca, hotel Bosna, basta i bar hotela Palas, Drvar, Prijedor, Nova Gradiska, Travnik, Ljubija Rudnik…), ‘stage’ dijelio sa mnogim poznatim i manje poznatim muzicarima Banjaluke (Braco Skoplje, Miro Stefanac, Ekrem Nanic – Coro, Hasko Celebic, Zeljko Kosanovic, Sreco Sain, Zlatko Skocic, Mido!, Hare, Cisko, Vojo Stajcic, Caja, Omer Popaja, Nada Barudzija, Sandra Kulijer, Ahmet i Dzedzo Kozaragic, Zoran Bicanic, Zoran Sucur, Muri, Kid, Zlaja Kujda…) ali se od svih ovih datuma sjecam samo ovog prvog nastupa. Od desetak godina provedenih na ‘daskama koje zivot znace’ sjecam se raznih dogodovstina ali ne i datuma. Cudno je to i tesko mi je naci logicno objasnjenja.

A za one godine iz davne proslosti objasnjenje je jednostavno: mladom mozgu, jos nezasicenom informacija, dovoljno je neke stvari uporno ponavljati i one ce biti zapamcene za ‘vjeke vjekova’. Tako se i dan danas sjecam molitvi koje sam naucio dok sam jos kao djete isao u crkvu. Jos uvijek mi ono “Oce nas koji jesi na nebesima…” ili “Majko Marijo, milosti puna…” odzvanja u usima iako je od mog zadnjeg odlaska na misu prosla citava vjecnost. A zasto su mi u mozgu ostale urezane upravo gore navedene tri godisnjice a ne neke druge, mogu samo nagadjati.

Ovaj prilog sam namjeravao objaviti tacno na godisnjicu ali mi cestitke za Uskrs poremetise planove. Od toga dana 64. proslo je mnogo vremena i mnogo se stosta promijenilo: Briona vise nema (izgorjeli su u pozaru), ferijalci su dio ‘ruzne komunisticke’ proslosti, neki od pobrojanih muzicara vec odavno svira onima na nebesima dok je vecini ostalih Banjaluka samo turisticka destinacija, a ni u snu se ne bi moglo desiti da se mladi iz Sarajeva upute u Banjaluku na zabavu i druzenje. Samo se ispiranje mladih mozgova samo jednim ‘istinama’ nije promijenila, ako je sudeci po vijestima iz rodnog grada. A datuma i godisnjica je sada mnogo vise pa se sa ‘skolovanjem’ zapocinje vec u vrtcima.

P.S. Ovu rijetku sliku Briona sam pronasao na Internetu i ukrao je bez pitanja i dozvole autora, uz nadu da mi nece previse zamjeriti.