Jubilej - 1,000.000

Kada sam jos tamo jako davno odlucio da, koristeci nove tehnologije, povezem one koji kroz ova teska vremena ostadose ono sto su uvijek bili (ponosni i posteni gradjani jednog grada koji je izgubio svoj obraz i svoju dusu), nisam razmisljao koliko ce to druzenje trajati, a jos manje da cu jednog dana pisati ovaj prilog nakon milion pregledanih stranica. Ideju sam dobio prelistavajuci albume slika koje sam uspio sacuvati sve ove godine, albume, iz kojih su me gledala poznata lica iznenada razasuta diljem svijeta. Pocelo je skromno, s prilozima o susretima nakon godina izbjeglistva, da bi kasnije prilozi postajali raznovrsniji, duzi, narocito nakon ukljucivanja sve veceg broja 'vanjskih suradnika'. 

Blog je tokom vremena mijenjao svoju fizionomiju i od mjesta na kojem su se uglavnom mogle procitati lijepe price iz proslosti i sadasnjosti (o druzenjima, vjenjcanjima, proslavama, diplomama, putovanjima...) onih koje protjerase iz njihovog grada i onih koji u njemu ostadose, postajao sve angaziraniji, sa sve vise priloga koji su govorili i o onoj ruznoj strani nasih sudbina. Nastojao sam da se pise i o tim ruznim stvarima jer su i one dio nasih zivota i jer ih je nemoguce potisnuti u stranu kao da se nikada nisu desile. Lijepe price sam sve vise prepustao drugim medijima (facebook) koji su prikladniji za takve vrste komuniciranja. Sa ruznim pricama su, medjutim, nastali i prvi nesporazumi, valjda zbog toga sto nekima nikako ne odgovara da se o tome razgovara.

Istina je da sam par puta u ovo godina kako blog postoji donosio odluke da odustanem, (zadnji put sam cak sam vjerovao da je to zaista kraj), ali svaki put bi me javljanje nekolicine vjernih posjetilaca pokolebalo u odluci. I nastavljao sam.

Zadnji put je razlog zbog kojeg sam odlucio da sate provedene pred kompjuterom ne zamijenim citanjem neke lijepe knjige ili radom u 'backyard-u' bio drugaciji: kada sam shvatio da postoje osobe kojima je jako stalo (zbog meni tesko razumljivih razloga) da se ovaj blog ugasi i da se o dogadjajima i (ne)ljudima u nasem gradu ne pise i ne prica, shvatio sam da moram nastaviti. Bilo mi je jasno da, u moru onih koji sire lazi o nasim sudbinama, mora postojati i ona druga strana koja ce govoriti istinu zbog onih koji dolaze iza nas.

Zalosna je cinjenica da onih koji sire lazi ima mnogo vise od onih koji se trude da ne bude tako, ali tako je to od vajkada. Uvijek su pojedinci koji se bore protiv nepravdi u manjini i uvijek su oni ti koji od toga najmanje profitiraju. Mnogo je lakse (a i isplatnije) drzati stranu onih na vlasti ili se drzati po strani. U to smo se mnogo puta uvjerili a uvjeravamo se i danas. Rat devedesetih i uloge nekih nasih ‘uglednih’ i manje 'uglednih' sugradjana su potvrda za to. Moj komentar na sve to je: svako bira svoju sudbinu i svako zna koliko mu u obraz moze stati.

Blog, dakle, nastavlja svoj zivot, do nekog novog jubileja. Priloga ce biti, i lijepih, i ‘ruznih’, jer su i nase sudbine takve. A citat ce ga oni kojima on nesto znaci. Oni kojima je i namijenjen. Onima koji su kroz svo ovo vrijeme ostali isti i za koje vrijedi ona poznata "Covjek, kako to gordo zvuci".

U to ime zivjeli!