In memoriam - Dragan Georgijevic
Beograd je, kažu, najljepši u aprilu. Za mene će od sada i biti lijepo tužan.
U petak 8. aprila, tačno mjesec dana od 50. rodjendana Meteora, prvog banjalučkog rokenrol sastava, „nebeskom kamenju“ se pridružio i Dragan Georgijević, jedan od pionira banjaučkog rokenrola, drugi po hronologiji, naslijedio je pokojnog Branu Ljiljka, po mnogima bio je prvi i najbolji gitarista grada na Vrbasu.
Za sebe je volio da kaže da je „prvi bluzer doline divljih kestenova“. Rodjen u Novom Sadu 1947. Dječaštvo i najnježnije godine mladosti proveo je u Banjaluci koju je smatrao zavičajem i o njoj je do poslednjeg dana govorio s posebnom ljubavlju i poštovanjem. Od kraja šezdesetih
Beogradjanin, „sjedi dječak u godinama“ koji se nikada, bez obzira na cijenu, nije odrekao prve ljubavi, rokenrola i gitare.
Otišao je još jedan banjalučki Titanik, tiho i bez najave kao i istoimena zgrada koja je bila na mjestu današnje Boske u kojoj je legendarni Dragan Georgijević odrastao i naučio prve akorde. Otišao je da se pridruži drugarima iz Meteora Brani Ljiljku i Ljubomiru Gaši Gaguli, koji će, vjerujem, gore u nebeskim visinama zasvirati ko nekad šezdesetih u Banjaluci.
Neka Ti je laka zemlja, prijatelju!
Žika
Vijest o Draganovoj preranoj smrti me zatekla na poslu, upravo kada sam zavrsavao 'lunch break'. Javila se Emira, kratkim emailom i slikom:
Co, evo upravo procitah jednu jako tuznu vijest na Kajaku. Pise da je umro nas drugar Dragan Georgijevic.
Mi smo zahvaljujuci Mici (Zlatku Maricic) nedavno uspostavili kontakt sa Draganom. Razmjenili nekoliko e-mail i pokusali pricati na Skype. Veze bile slabe. Samo malo je rekao o sebi. Najvaznije je bilo da pogledamo na Youtube njegove priloge i da unuka voli da svira s njim kad dodje u posjetu.
Gitara i Dragan, nerazdvojni, cak i kad ga je bolest koju nam on nije htio ni spomenuti vec uhvatila.
Odlaze nam prijatelji, a mi daleko, ne mozemo ni jedan cvijet na grob stavimo.
Emira
Dragan je bio raja, isli smo zajedno u razred (Tehnicka skola, radio odsjek), ponekad se druzili, poneka bili na suprotnim stranama (prva gitarijad u Banjaluci, Dragan i Meteori, ja i Usamljeni). Sjecam se kada se nakon gitarijade osisao na nulu (on i jos poneko) kao opkladu za izgubljeno prvo mjesto. Bio je pravi drug, malo drugaciji od ostalih, valjda zbog toga sto je bio zaljubljen u gitaru i sto je jako puno vremena proveo svirajuci je, cak i onda kada se trebalo uciti. Sjecam se kada sam jednom dosao kod njega u stan u Titaniku da nesto zajedno ucimo. Malo, malo, Dragan bi uzeo gitaru.
Zadnji put sam ga vidio prilicno davno, kada je sluzbeno dosao u posjetu Profesionali. Od tog vremena se mnogo toga promijenilo pa sada nije cudno sto ovakve vijesti stizu preko ovih novih medija.
Istina je sto Emira govori: raja odlazi a nas nigdje u blizini. Takva nam sudbine.
Draganovoj familiji i prijateljima upucujem moje iskreno saucesce.
Labels: in memoriam
posted by co | 1:08 PM
2 Comments:
Kakav dan. Nakon jutarnjih suza cinilo se da sunce nikad nece prestati sjati. Dok sam pisala drugi komentar na Saimin tekst, zagledana u ekran i sa slusalicama na usima, nisam ni primjetla da vani divljaju vjetar i kisa. Nesto me povuklo da restartam ove stranice i sok.
Dragana pamtim upravo ovakog kao na slici. Bio je jedan od razloga sto su cure sa AG odsjeka pod velikim odmorom cesce silazile u prizemlje nase skole.
Ovih dana na nekim beogradskim stranicama smo Miro i ja pratili feljton o BL rocku i sa simpatijama pricali o Draganu.
Iskreno smo ozalosceni.
Obitelji upucujemo izraze sucuti.
Nada i Miro Stefanac
Odavno me nesto nije tako sokiralo i izbacilo iz cipela kao otvaranje bloga, tekst i Draganova slika.
Prvog aprila na drugom dnevniku bio je slijedeci prilog.
"Dvije mlade naucnice, dvije skromne djevojke dosle do nevjerovatnog izuma.Konstruisale uredjaj pomocu kojeg se ce se na nasim TV aparatima osim slike osjecati i mirisi:povrca, parfema i svega sto ima miris.Vice i ja sokirani.Drago nam sto su s nasih prostora, a meni jos i sto su cure.Pocnemo komentarisati i cuditi se i nakon kratke stanke voditelj kaze :"ovo je bila prvoaprilska sala"
U tom momentu shvatim svu moc medija.Mogu sve, istinu pretvarati u laz i obrnuto, svakoj budali pruzati mogucnost da oglasava, zavadja, miri, provocira ...
Ali kad te jedina istina a to je smrt i to smrt drage osobe pogodi, treba dugo da dodjes sebi.
U prvi razred Tehnicke skole _radio-elektronski osjek te nase godine, mogli su se upisati samo odlikasi.
Sjedam u zadnju klupu i uskoro pored mene sjede mali "bitls".Od tog trenutka postadosmo najbolji prijatelji.
Tacno je receno da mu je gitara bila draza od knjiga.Poslije jednog roditeljskog sastanka, sacekala ga je mama Smilja i tu smo se upoznale.Otac je bio vojno lice, uvijek nasmijan i blag covjek.Ali iznenada i mlad umro. Teta Smilji sam bila pri ruci u svemu.Samo je bilo bitno da dodjem da Dragan napise zadacu i da bar malo ucimo.
A djevojke iz cjelog grada su bile lude za njim.Krenuo se zabavljati sa Borkom, a usput svrlja i sa drugima.Jednog dana dodje kod mene sa Borkom i jos jednom curom kojoj se ne sjecam ni lika ni imena.Borka ,crna atraktivna ,Sofija Loren iz mladih dana.Dosli da ja presudim koja ga vise voli.Pricale, pricale i onda ja kazem "Ti moras odluciti koju ces." On kaze: "Necu ni jednu" okrene se i ode.Ozenio se Borkom, pa sam cula da nisu zajedno ili jesu????
Ja se udala otisla u Sarajevo, on otisao u Beograd.Vidjeli se posljednji put (sad ne znam tacno je li to bilo za 5 ili 10 god.mature.Proslava bila organizovana u Hotelu "Bosni".Fajront bio oko 22, a onda Sasa i Emira kao bracni par pozovu sve kod njih u stan.Znam da je bilo lijepo, ali nikad necu zaboraviti, Dragan je sjedio do mene, i u jednom trenutku mi smo se poljubili, neznajuci ni zasto ni kako.Ne znam da li je to neko primjetio ili ne, ali nikad mi nije bilo jasno zasto.Izmedju nas nikad nije bilo hemije, bilo je jedno , veliko veliko prijateljstvo, pa valjda i ono ima svoje emocije.
Prad sami rat me je nazvao na tel.Sin mu je zelio na neku Akademiju u SA ili Muzicku ili Pozorisnu.Trebao je doci da vidi sta treba za prijemni .Pitao me mogu li ga primiti.Obradovala sam se , ali rat je sve pobrkao.Ne znam je li dolazio na proslave mature poslije rata, ali za 40 god nije bio.Znajuci koliko je bio emotivan i posteno odgojen, sigurna sam da je bolovao ovu nasu Bosnu.
Ako Borka negdje zivi, na ovim prostorima voljela bi se cuti s njom.
Morala sam ovo "odbolovati" na blogu.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home