22. april



Kristijana i Holbruk preko puta Paskuline ciglane

Nas grad, Banjaluka, je u svijetu mnogo poznatiji nego sto to mnogi od nas misle. Licno sam se u to uvjerio vise puta za ovih mojih 15-tak godina ovdje u Americi o cemu sam par puta nesto napisao. Nije li neobicno da se ime Banjaluka izgovara na svecanostima jednog univerziteta koji sa njom nema ama bas nikakve veze, pored toliko mnogo poznatijih gradova i mjesta svijeta o kojima se obicno govori u svecanim prilikama. U pocetku me je to fasciniralo, cak sam se pravio vazan, kasnije sam postao ravodusan, da bih se na kraju poceo osjecati nelagodno. Razlog zbog cega sam se u pocetku pravio vazan je lezala u cinjenici da su govornici spominjali bas moj rodni grad, iako nas na fakultetu ima iz cijelog svijeta: samo u biblioteci pravnog fakultetat ima nas is Kine, Indije, Etiopije, Ukrajine, Bosne... Moje raspolozenje se promijenilo u nelagodu kada sam shvatio da moj rodni grad nije bio pominjan zbog nekih velikih dostignuca u obrazovanju ili necem cime bi se mogao ponositi vec se uvijek spominjao po zlu. Zbog te cinjenice nisam imao razloga za ponos vec sam se, zapravo, trebao stidjeti. A losem imidju rodnog grada nisam ni najmanje doprinjeo.

Grad Banjaluka i sudbina polovine njenog stanovnistva je nasla mjesto u mnogim TV emisijama pa tako i u emisiji poznate i svjetski cijenjene reporterke i urednice Kristiane Amanpur, osobe koja je mnogo puta riskirala svoj zivot izvjestavajuci sa svih ratnih podrucja svijeta. Jos prije dvije godine na CNN-u je u udarnom terminu prikazivana dvosatna emisija "Scream Blody Murder". Emisija je obradila najvece zlocine koji su se dogodili u historiji covjecanstva, zapocinjuci s prilogom o sudbini Jevreja za vrijeme drugog svjetskog rata. Ni u snu nisam mogao pomisliti da ce se u njemu pojaviti poznate ulice kojim sam godinama bezbrizno setao, ovaj put u kontekstu koji ne sluzi na cast nikome.

Predlazem vam da pogledate ovaj 10-minutni video klip koji je u ovako kratkom vremenu prikazao sustinu onog sto se kod nas desilo. Podsjetit ce vas to na mnoge zastrasujuce trenutke iz proslog rata, sjetit ce te se vasih sudbina i sudbina mnogih koji su prezivjeli njegove strahote, shvatit ce te da je svijet dobro znao o cemu se radi ali nije reagovao. Prepoznat cete tu mnoga mjesta i dogadjaje, od kojih ste neke mozda vec zaboravili. Cucete Ricarda Holbruka kako, stojeci na trotoaru sa zadnje strane hotela "Bosna", tamo gdje smo cesto isli na girice (nadam se da se sjecate "Sokare"),  s pogledom uperenom prema "Paskulinoj ciglani" gdje sam godina parkirao auto iduci jutrom na posao, prica o onome sto je vlastitim ocima vidio: organizirano protjerivanju nevinih gradjana Banjaluke od strane tadasnje vlasti od kojih su mnogi jos uvijek na visokim polozajima danasnjih struktura vlasti.

Sudbinu nas banjalucana Ricard Holbruk poredi sa sudbinom Zidova u Njemackoj, pricajuci o svom djedu koji je prosao kroz istu golgotu kroz koju su prosli mnogi banjalucani. Stvari se nazivaju pravim imenima, bez umotavanja u sareni papir kako to danas neki rade.

Dio priloga koji se odnosi na Bosnu i Banjaluku mozete vidjeti ovdje. Video link ce biti prikazan u novom prozoru. Kako biste mogli cuti o cemu Kristijana Amanpur govori, morate zatvoriti prozor bloga koji kao podlogu obicno ima neku pjesmu.

Za one kojima engleski ne ide od ruke, evo prevoda razgovora izmedju Kristiane Amanput i Ricarda Holbruka:

A - Ovdje, u gradu Banjaluka, vidio je kako bosanski Srbi prisiljavaju muslimane da potpisuju izjave da se odricu svojih nekretnina u zamjenu za zivote i put iz grada u jednom pravcu.

H – Razmisljao sam kako gledam ponavljanje u boji crno-bijelih scena iz drugog svjtskog rata kada su Zidovi pod pritiskom oruzja predavali svoje nekretnine i bili slani ko zna gdje."
A - Holdbrukov djeda je napustio Njemacku 1933 kada je Hitler dosao na vlast. "Da li te je to podsjetilo na tvoju vlastitu familiju?”

H – Ne vjerujem da moras biti Zidov da bi svatio da je ono sto vidis stvarni zlocin protiv covjecnosti.

A - Da bi se zaustavio zlocin, Holbruk je mislio da bi amerikanci morali da bombarduju srpske vojne polozaje u Bosni...

Zasto to danas spominjem, na dan oslobodjenja rodnog grada od fasizma? Na dan kada bi svi trebali slaviti a ruznu proslost ostaviti za nama. Dan, kada ce se u nasem gradu ova pobjeda proslaviti samo zbog jeftinih politickih ciljeva pojedinaca koji znaju da im to pomaze u krajnjem cilju a ne zbog toga sto je fasizam tog dana 45. stvarno pobijedjen. Jer da je bilo tako, ne bismo bili gdje smo sada i ne bismo o nasem gradu pisali po raznim forumima i blogovima vec bi sa nasim najblizima prisustvovali toj proslavili kao sto smo to nekada cinili.

U Banjaluci fasizam nikada nije pobijedjen, samo se presvlacio u drugacije ruho kako bi manje bio uocljiv. Jedno vrijeme su ga neki zvali bratstvo i jedinstvo jer im je u tom vremenu to bilo isplatnije a danas se stvari nazivaju pravim imenima iz istog razloga. Svijet i danas zna o cemu se radi ali ne cini nista kao sto to nije cinio ni onih ratnih godina kada je jedna mocna ratna masinerija radila sta je htjela. Politika je, kako to mnogi popularno kazu, kurva a rezultat te politike u Bosni su kopilad koju je ona izrodila 95: dva blentiteta koja nisu sposobna za zivot i vjestacki se odrzavaju sve ove poratne godine. Majka nije sposobna da svoju djecu odgaja kako to prilici jednoj normalnoj familiji a ocevi ne zive sa djecom vec izdaleka situaciju cine jos gorom.

U Njemackoj je, cini mi se, fasizam istinski pobijedjen 45. (istina je, uz ogromne ljudske zrtve i materijalna razaranja), za razliku od onog sto se desilo kod nas. Valjda je to zbog toga sto nas grad nije dozivio ono sto su dozivjeli njemacki gradovi cetrdesetih i mnogi bosanski gradovi devedesetih pa pojedinci zive u iluziji da im je sve dopusteno. U to su uspjeli uvjeriti vecinu koja zivi u zabludama da su konacno ostvarili dugogodisnji san: da se osjecaju svoji na svome nakon sto su protjerali sve one koji su im u tome smetali. Ali, zive u zabludama. Budjenje iz ovog sna ce biti bolno, mnogo bolnije nego da su se probudili sada vec davne 95. Istorija je puna primjera, samo je treba poznavati.

I na kraju ove price o jednom gradu koji danas slavi dan oslobodjenja a koji jos uvijek zivi u okupaciji a da toga nije svjestan, pozdravljam sve one prave banjalucane kojima je ona nekadasnja Banjaluka u srcu i koji su ostali ciste duse i obraza, razasuti na sve cetiri strane svijeta. Oni su ti koji ime rodnog grada nose s ponosom za razliku od mnogih koji niti nakon svih ovih godina jos nisu shvatili da je i njihova uloga u rusenju ugleda jednog slobodarskog grada doprinijela tom padu: bilo stavljanjem na stranu tadasnje i sadasnje vlasti, bilo nereagiranjem na zlo koje je u njihovo ime cinjeno.