Pismo Madi

Evo ga Made, procvjetao! Cekala sam ga sa zeljom da ga posaljem Tebi i Tvojoj najdrazoj za malo veselja. Djurdjevak miriseeee...i Tebi.

Povod ovom pismu je ona recenica u kojoj kazes da si uvijek zelio zivjeti negdje na jugu, a sad zivis na jugu Svedske.

Svedska, za mene pojam prelijepe zemlje jos iz vremena najranijeg djetinjstva kad je na nasu banjalucku adresu stigla razglednica iz Stokholma puna crvenih fasada na obali jezera. Nekoliko dana poslie posilatelj te razglednice, ciko Koharic, pricao mi je da su boje u stvarnosti iste kao na slici, da je sve lijepo uredjeno... dovoljno da se zaljubim na prvi pogled. Pricao mi je i o sumovitom i snjeznom sjeveru u koji sam ja u svojoj masti smjestila dom Snjezne kraljice i zamisljala malog Kaya nemocnog da se odupre ledu koji mu okiva srce. Poslije, odrastajuci, zaljubih se u svedsku knjizevnicu Selmu Lagerfeld koja mi tu zemlju ucini jos bajkovitijom.

A onda rat. Nasavsi se u Zagrebu, jedinom gradu koji me htio primiti, a i to na jedvite jade (valjda za to sto su me moji prerano istjerali), trazila sam nacin da se maknem sto dalje od rata. I odjednom Svedska za mene nije bila interesantna. Ja sam zena od sunca, svjetla i vode (rak po horoskopu ), i mislim da bi me brzo ubio taj manjak sunca i topline. Cak mi se i Albanija tada cinila privlacnijom, a o Tunisu i Maroku da i ne
pricam. Medjutim veze sa Svedskom se iz godine u godinu intenziviraju.

Vise je Banje Luke tamo nego u BL.

Prije nekog vremena javio mi se moj seherski prijatelj, sada zivi u Malmeu, kaze bio je na koncertu ozbiljne muzike pa ima potrebu dojmove podijeliti sa mnom. Dobar je osjecaj kad muzika nekog asocira na tebe.
Javila se i prijateljica iz djetnjstva i za cas smo se nasle u svijetu igara i djecijih marifetluka. Slatko smo se smijale zaboravljenoj rijeci 'kokano' (prevedeno kobajagi). Ipak najcesce se sjetim moje, tada male BL susjedice Amele, curice sa najveselijim plavim ocima i najnemirnijim kovrcama na svijetu. Blagodati sredjenog svedskog zivota nisu na zalost bile dostatne da potru posljedice rata i njen se duh jos uvijek bori sa avetima zla.

Cesto se sjetim recenice moga profesora Kutlese koji je hvaleci u to vrijeme dobre svedske putove, a trazeci opravdanje za nase lose, znao reci: 'Ali oni nisu ratovali vec sto godina'.

Srdacan pozdrav.

Nada Š. D.