Bijelo Polje - Kolasin to je nasa meta...

.... gradicemo autoput jos ovoga ljeta.

Tog ranog proljeca vozeci se iz pravca Trebinja obilazimo Rijeku Dubrovacku. Nas tri sestre na zadnjim sjedalima fice, tata vozi, mama kraj njega. Ogromna hrpa drvene gradje uredno slozene pored puta izazva
mog tatu da se upita cemu je namjenjena. Meni kroz glavu prodje prica koju sam cula u skoli o autoputu kroz Crnu Goru koji ce se graditi tog ljeta i bit ce spojen na Jadransku magistralu. Iznosim svoju pretpostavku da bi to moglo imati veze s tim kao i da ce na dionici Bijelo Polje - Kolasin biti organizirana savezna ORA.
" Bil' ti isla ? " pita tata, a ja bez zadrske odgovaram da bih.
" Mihajlo, pobogu... pa zensko dijete" buni se mama. Tata suti. Ona jos jednom pokusava pricom da sam jos dijete. Tata i dalje suti, a ja sam znala, budem li i dalje zeljela, put mi je otvoren.
1. kolovoza te godine nadjoh se na osuncanoj visoravni iznad Tare. Nitko me nije pripremio na ono sto me ceka, a ne znam ni sta sam ja ocekivala s obzirom da sam imala saznanja da je to akcija viseg standarda od prethodnih, sto je znacilo bolju hranu i smjestaj. Pogled na hrpu duseka naslaganih ispred barake iz kojih je vonjao Di Di Ti me sokirao. Rasporedise nas po barakama, opskrbise kefama, vodom i sapunom i naredise da ribamo podove. Nakon toga rucak. U blagovaoni vec sve servirano. Nakon juhe donesose przeni krumpir i meso. Svi jedu, ja ne. Na pitanje zasto ne jedem, rekoh da nemam vilice. Svi oko mene se grohotom nasmijase. Tek tada primjetih da se ostali sluze zlicama. Imali smo i sastanak na kome su nam rekli da je disciplina vojnicka, da je ustajanje u cetiri sata kad se radi u prvoj smjeni, u sest kad radimo drugu.
Dorucak, uzina, rucak vecera, dezurstva... sve po pravilu. Kad se nije na trasi, bavimo se slobodnim aktivnostima.
Tecaji sivanja, sport, kultura, a imamo i ambulantu, zlu ne trebalo. U baraci smo morali biti naj kasnije u 22 h.
Tko zakasni dezura po kazni.
Nasa brigada se sastojala uglavnom od starijih ucenika Tehnicke skole i Gimnazije. Nas nekoliko jos zvaljavih je, mislim, sluzilo kao rasad za buduce akcije. " Rukovodeca " mjesta su bila u rukama nasih,
Traser sa AG odsjeka, a komadant brigade i politicki sa masinskog. Ovog politickog vi blogeri iz generacije poznajete, bio je predsjednik skolskog Komiteta u nase vrijeme.

Sok prvog dana je brzo zaboravljen. S pjesmom iz sveg glasa odlazilo se na trasu, lopata nam nije bila teska, a hrana nam se cinila sve ukusnijom. S puno domisljatosti smo krsili nametnuta pravila. Razradjena je strategija kako odvuci paznju dezurnog i uvuci se u baraku nakon 22h i ostati bez kazne, kako se okupati u hladnoj Tari, a da to glavni ne primjeti. Jedna cura se hrabro odlucila skinuti brigadirsku bluzu i raditi u grudnjaku. Nitko joj nije prigovorio, vjerovatno za to sto je bila jako zgodna.
Navecer smo imali sastanke na kojima smo dobijali izvjesca o postignutim rezultatima tog dana nase i ostalih brigada. Na pocetku 10, 20, ponekad i 40 % prebacaj norme. S vremnom se u nas pocela uvlaciti nelagoda.
Vrijedno radimo, ali postizemo ucinke manje od nekih brigada koje se dice sa 70, 80, pa i 90 % prebacaja.
Nije proslo dugo, i nase brojke pocese bivati sve masnije i masnije na opce zadovoljstvo.
A onda, jedno vece, pred kraj, sok, pravi. Ozbiljna lica nase trojke ne slute na dobro. Otkriveno je da je nas traser lazirao rezultate. Usput je receno da to rade i drugi, samo eto, nas su provalili. Od tog momenta samo sam prizeljkivala da se vratim u udobnost obiteljskog doma i najedem knedli sa sljivama.
Vratili smo se u Banju Luku k'o pokisle kokosi, bar ja. Ne sjecam se da smo ikad vise spominjali nasu ORA-u. Sve lijepo sto smo imali pomuceno je tim ruznim dogadjajem.
Iluzija je zauvjek rasprsena.

" Ide, nastupa, ne boji se rada, M.... R..... najbolja brigada" zvucalo je tako licemjerno, a ja vise nisam isla na radne akcije. Ni autoput nikad, koliko ja znam, nije spojen na Jadransku magistralu, kao ni onaj nas sto nije spojen na Autoput bratstva i jedinstva.

Nada Š. D.

Napomena : Ova moja prica sigurno izaziva korekcije suvremenika, ali mome sjecanju je zabiljezena ovako.