SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, May 13, 2011

Bijelo Polje - Kolasin to je nasa meta...

.... gradicemo autoput jos ovoga ljeta.
Tog ranog proljeca vozeci se iz pravca Trebinja obilazimo Rijeku Dubrovacku. Nas tri sestre na zadnjim sjedalima fice, tata vozi, mama kraj njega. Ogromna hrpa drvene gradje uredno slozene pored puta izazva
mog tatu da se upita cemu je namjenjena. Meni kroz glavu prodje prica koju sam cula u skoli o autoputu kroz Crnu Goru koji ce se graditi tog ljeta i bit ce spojen na Jadransku magistralu. Iznosim svoju pretpostavku da bi to moglo imati veze s tim kao i da ce na dionici Bijelo Polje - Kolasin biti organizirana savezna ORA.
" Bil' ti isla ? " pita tata, a ja bez zadrske odgovaram da bih.
" Mihajlo, pobogu... pa zensko dijete" buni se mama. Tata suti. Ona jos jednom pokusava pricom da sam jos dijete. Tata i dalje suti, a ja sam znala, budem li i dalje zeljela, put mi je otvoren.
1. kolovoza te godine nadjoh se na osuncanoj visoravni iznad Tare. Nitko me nije pripremio na ono sto me ceka, a ne znam ni sta sam ja ocekivala s obzirom da sam imala saznanja da je to akcija viseg standarda od prethodnih, sto je znacilo bolju hranu i smjestaj. Pogled na hrpu duseka naslaganih ispred barake iz kojih je vonjao Di Di Ti me sokirao. Rasporedise nas po barakama, opskrbise kefama, vodom i sapunom i naredise da ribamo podove. Nakon toga rucak. U blagovaoni vec sve servirano. Nakon juhe donesose przeni krumpir i meso. Svi jedu, ja ne. Na pitanje zasto ne jedem, rekoh da nemam vilice. Svi oko mene se grohotom nasmijase. Tek tada primjetih da se ostali sluze zlicama. Imali smo i sastanak na kome su nam rekli da je disciplina vojnicka, da je ustajanje u cetiri sata kad se radi u prvoj smjeni, u sest kad radimo drugu.
Dorucak, uzina, rucak vecera, dezurstva... sve po pravilu. Kad se nije na trasi, bavimo se slobodnim aktivnostima.
Tecaji sivanja, sport, kultura, a imamo i ambulantu, zlu ne trebalo. U baraci smo morali biti naj kasnije u 22 h.
Tko zakasni dezura po kazni.
Nasa brigada se sastojala uglavnom od starijih ucenika Tehnicke skole i Gimnazije. Nas nekoliko jos zvaljavih je, mislim, sluzilo kao rasad za buduce akcije. " Rukovodeca " mjesta su bila u rukama nasih,
Traser sa AG odsjeka, a komadant brigade i politicki sa masinskog. Ovog politickog vi blogeri iz generacije poznajete, bio je predsjednik skolskog Komiteta u nase vrijeme.
Sok prvog dana je brzo zaboravljen. S pjesmom iz sveg glasa odlazilo se na trasu, lopata nam nije bila teska, a hrana nam se cinila sve ukusnijom. S puno domisljatosti smo krsili nametnuta pravila. Razradjena je strategija kako odvuci paznju dezurnog i uvuci se u baraku nakon 22h i ostati bez kazne, kako se okupati u hladnoj Tari, a da to glavni ne primjeti. Jedna cura se hrabro odlucila skinuti brigadirsku bluzu i raditi u grudnjaku. Nitko joj nije prigovorio, vjerovatno za to sto je bila jako zgodna.
Navecer smo imali sastanke na kojima smo dobijali izvjesca o postignutim rezultatima tog dana nase i ostalih brigada. Na pocetku 10, 20, ponekad i 40 % prebacaj norme. S vremnom se u nas pocela uvlaciti nelagoda.
Vrijedno radimo, ali postizemo ucinke manje od nekih brigada koje se dice sa 70, 80, pa i 90 % prebacaja.
Nije proslo dugo, i nase brojke pocese bivati sve masnije i masnije na opce zadovoljstvo.
A onda, jedno vece, pred kraj, sok, pravi. Ozbiljna lica nase trojke ne slute na dobro. Otkriveno je da je nas traser lazirao rezultate. Usput je receno da to rade i drugi, samo eto, nas su provalili. Od tog momenta samo sam prizeljkivala da se vratim u udobnost obiteljskog doma i najedem knedli sa sljivama.
Vratili smo se u Banju Luku k'o pokisle kokosi, bar ja. Ne sjecam se da smo ikad vise spominjali nasu ORA-u. Sve lijepo sto smo imali pomuceno je tim ruznim dogadjajem.
Iluzija je zauvjek rasprsena.

" Ide, nastupa, ne boji se rada, M.... R..... najbolja brigada" zvucalo je tako licemjerno, a ja vise nisam isla na radne akcije. Ni autoput nikad, koliko ja znam, nije spojen na Jadransku magistralu, kao ni onaj nas sto nije spojen na Autoput bratstva i jedinstva.

Nada Š. D.

Napomena : Ova moja prica sigurno izaziva korekcije suvremenika, ali mome sjecanju je zabiljezena ovako.

Labels: ,

7 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Napokon jedna tema,koja nije
vezana za našu bolnu prošlost.Zavidim Nadi što je učestvovala na radnoj akciji,jer to iskustvo se ne može nićim platiti.Ja sam htjela ići R.A.ali nisam prošla na ljekarskom pregledu(šum na srcu)Tu se mladi ljudi prekale,steknu brojna prijateljsva(slićno kao u vojsci)a poneko i ljubav.To smo mogli gledati u filmu PREKOBROJNA sa poznatim i dragim glumcima Milenom Dravić i Ljubišom Samarđićem.Nedavno sam čitala na Dovla.netu seriju priča sa Radnih akcija i javio se jedan braćni par koji se tamo upoznao.Interesantno i dirljivo.Žao mi je što nisam bila i ja na R.A.Pozdrav Niskana

Saturday, 14 May, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

Zaboravila si Enisa da si me proslo ljeto nekoliko puta potsticala na pisanje o ovoj temi. Izbjegavala sam upravo zbog ovog ruznog dogadjaja koji me, kad god se prisjetim tih dana, jednako boli kao i onda.
1. Travanj ( april, za one koji ne razumiju )je dan omladinskih radnih akcija ,pa su blogovi prosli mjesec vrvili od lijepih prica. Upravo jedna takva me i natjerala da napisem svoju. Zapravo, ne prica, nego komentar. Autor je prekrasno oslikao vrijeme i situaciju jedne ORE i osjetilo se da mu je ostala u srcu kao draga uspomena. A onda se javila dezurna lakirerica s prigovorom da je to negativisticki pristup, da prlja uspomenu na nesto sveto... Uzalud su se kolege komentatori trudili razuvjeriti je, ona je svoje vezla i dalje. Pomislila sam sta bi tek rekla da procita moju, i tako nastade ovaj tekst. Nikako ne razumijem potrebu ljudi koji su svedoci u jednom vremenu da stvari prikazuju crno bijelo. Izazove to u meni razna pitanja. Pa tako se pitam kako li je nas dragi Tile koji je nama bio tako zgodan, izgledao na njemackim potjernicama? Sigurno ni rdeci ( crveni, opet za one koji ne razumiju ) vrag nije bio tako ruzan. Mozda bi i simpaticna prica o njemu kao svaleru bez premca ( Berlusconi je mala beba )kod lakirerice potakla uzbunu.

Maaama, Nada me zariva... Sorry, ovo ja nesto za sebe.
Javicu se s jos malo sjecanja na moju ORU, komentarom naravno.

Nada Š. D.

Saturday, 14 May, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

Kad smo se navece umorni i zadovoljni vracali s trase, ja sam obavezno bila u drusvu one dvije starije prijateljice sa slike i pjevala im, uglavnom tada popularne slagere, tiho, soto voce. Ako bih neki put preskocila Pricu o izgubljenoj ljubavi, koju je kod nas pjevala Senka Veletanlic, one me nisu pustale dok im ne otpjevam. Nisu mi odavale tajnu na koju su svoju ljubav mislile, a ja sam mislila na lijepi Mitchum_ov glas i jednog Mostarca, koji nije ni stgao da mi bude ljubav, a kamo li izgubljena.
"...Ja nisam znala sta je prava ljubav, ni gde je bice moga sna, dok nisi dos'o u moj zivot, ljubavi moja..."
Uh, idem po casu vina.
Tu sam. Zivjeli!
Nisam sigurna da je tocan broj, ali cini mi se da je u naselju bilo cernaest brigada. Tu bi mi mogao pomoci netko cija se slika nasla na ovom blogu prije mog uletavanja. Mi smo se najradije druzili sa Mostarcima, mozda je jedan od razloga bio i taj sto su bili najzgodniji/je i simpaticnim Skopljancima. E za tu simpatiju je bio kriv zemljotres koji ih je zadesio prethodne godine. Kao da smo predosjecali da i nas ceka isto.
Maaama, Nada me zarivaaaaa.... Zanemarite ovo.

Nada Š D.

Milane, jos cu jednom komentirati, imaj strpljenja, a i vi ostali.

Saturday, 14 May, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

Ovo u stvari nisu komentari, nego nastavci price Bijelo Polje...
Posebno se rado sjecam odlaska na Biogradsko jezero, gore u crnogorskim planinama. Tu bistrinu vode i zraka nisam nigdje vidjela. Na obali tog jezera bila je jedna kuca-restoran za koju se pricalo da je bila Djilasova vila dok je bio u milosti vlasti. Sve okolo bila je divljina.
Bio je jedan decko, zgodan, crnokos, duhovit, koji mi se udvarao. Uporno sam ga odbijala. Nije bio moj tip. Ipak sam neoprezno pristala da me provoza camcem po jezeru. Kad smo malo odmakli od obale sa uzasom sam primjetila da u vodi plivaju zmije. Panicno se bojim svih zmija i kod me ne vazi ono da su neke bezopasne. Ne mogu ih gledati ni na TV_u. Preklinjala sam mog udvaraca da se vratimo, ali on je uporno veslao do sredine jezera. Odlozio je vesla i rekao mi :
Reci da ces mi biti cura, ili cu ja prevrnuti camac, pa sta bude s nama.
Bila sam uzasnuta. Sve bih obecala samo da se vratim na obalu. Ipak pokusah pregovarati:
Mogu ja sad pristati, kazem mu, ali sta kad stignemo na obalu ? Mogu se predomisliti.
Moj udvarac je bio pitom decko. Shvatio je, slegnuo ramenima i zaveslao prema obali. Do kraja akcije smo se lijepo druzili, ali onako, drugarski.
Ima ovih divnih sjecanja jos puno, ali necu vise.

Maaaamaaa, Nada me zariva....
Iznervirana mama odbrusi svom cendravom sinu : ..... ..... Za dvije glave si visi od nje.

Pozdrav i hvala na strpljenju.

Nada Š. D

Saturday, 14 May, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Još pjevušim:"Šamac-Sarajevo,to je naša meta,izgraditi prugu još ovoga ljeta!?"
Nesta akcija,a i bratstva i jedinsvo.Ostao je samo autoput i lijepa sjećanja.Pozdrav za blogere:URA,URA URA!!Enisa

Sunday, 15 May, 2011  
Anonymous Anonymous said...

potaknut ovim blogom o radnoj akciji ali i nekim našim utrkama stavio sam ovu iskaznicu o učešću ove radne akcije.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=4536153514792&set=pcb.4536154474816&type=1&theater

Wednesday, 09 January, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Internet je prekrasna stvar, zar ne gospodine Cucuk.
Osim ovih slika ja i nemam nekog dokaza da sam bila na ORI_i. Kad sam pisala ovaj tekst potajno sam se nadala da ce me u intrnetskom moru pronaci Zdravkovski Borce iz Skoplja ili mozda Spahic Zlatko ( Ekrem ), zvani Dzo, iz Mostara. Evo Vi mi ponovo dajete nadu.
Lijepi Vam pozdrav
Nada
...........
Moracu opet malo zarivati onog Mihu. Bas je sladak kad se ljuti.

Friday, 11 January, 2013  

Post a Comment

<< Home