Zivot u proslom vremenu
Kad smo posli u Sibenik, imali smo 2000 kuna kod sebe, zaostale od martovske svadbe. Obzirom da sam imala zaostale hrane od proslog ljetovanja, rekla sam sebi, da cu to sve iskoristiti, zbog mogucnosti da tome svemu istekne rok. Imajuci ratno iskustvo da je jedna flasa ulja trajala i mjesec dana i da se od "nista" spravljao rucak, ja sam se vratila u to vrijeme.
Bilo je lijepo vrijeme, a puno radova oko cvijeca i dvorista, tako da se u kucu ulazilo samo na spavanje. Jednom sam otisla na pijacu zbog kupovine zelenisa i jednom u granap u susjednom selu 5 km po pivo i mlijeko. Kruh sam kuhala, bilo je dosta brasna, palacinke za susjede, i nista nam nije nedostajalo. Kompjuter iskljucila, TV nismo gledali. Stalno mi je bilo u sjecanju, kad sam prvi put prije cetrdeset godina dosla u selo, kako je Vicin deda reagovao na kupovinu televizora. Kada bi on bio izvan kuzine a mladi gledali, a on bi ulazeci samo rekao: "gasi to". Nije bilo pogovora. Zvao je to dzavoljskom stvari. Danas poslije 40 godina, mislim da je bio u pravu, jer ta vrsta medija i, mogucnost propaganda, jest ubitacna.
Vratili smo se, ja 3 kg mrsavija, Vice 5, psihicki odmorni i zadovoljni, i ja za trinaest dana sa 1000 kuna ostatka. U Sarajevu je nemoguce skoro ni jedan dan da prodje da se nista ne potrosi, jer nekako takva je organizacija zivota i moja i okoline u kojoj se nalazimo. Nemoguce je izici u setnju i ne sjesti negdje u neku kafanicu i odmoriti se.
Danasnji danu u Hagu - odlazak u grad, buka, guzva - automobili sve to u nasim godinama zaista vise ne predstavlja zadovoljstvo.
Mozda ovim prilogom nisam pogodila reci ono sto osjecam, ali saljem sliku iz koje mozete malo oslusnuti mir i tisinu i idilu u koju Vice i ja osjecamo.
Pozdrav Saima
posted by co | 12:22 PM
3 Comments:
Napokon se javila i nona.Zaista si sretna jer uživaš u krugu svojih najdražih.Unuk je predivna beba i ljepšu nisam vidjela tog uzrasta.Mašala!Izgleda blaženo,kao anđeo na koga padaju zrake Sunca.
Sjećanje na davna vremena,bez civilizacijkih tekovina,koje nas ćine ovisnicima.TV,mobitel i kompjuter nas i udaljuju i spajaju.Sa televizijom ustajemo,i gasimo je pred spavanje.Da se ne bi svađali oko programa, svako ima svoj prijemnik,tako da j "svaka vaška obaška".Za vrijeme rata,a i sada TV nas truje ili veseli raznim informacijama ili dezinformacijama.Sjećam se Riste Đoge i fiđana,kada je govorio o Alijinoj filđan državi i sl.Noćima smo spajali Tv na akumulator da gledamo "slikom na sliku"-drugu stranu medalje.Već dugo nema Đoge a ni Slikom na sliku.Ali ima norveška TV koja je nedavno uzbudila duhove naših izbjeglica iskrivljujući ISTINU o ratu
o žrtvi i egzekutoru.Rane se opet otvaraju,jer "novac vrti gdje burgija neće"I zato Saima dobro si napravila kad nisi palila tv,uživala si u prirodi sa svojim dragim Vicom susjedima,koji imaju druge brigeuz palačinke isl.A sada si opet u civilizaciji,ali imaš druge preokupacije.UŽIVAJTE uz pozdrave iz domovine.Pusa- cmok!!Enisa
Kako koristiti tekovine civilizacije a ne robovati im ? Cini mi se da sam postala majstor u tome. TV gotovo i ne gledam, tu i tamo neki dobar film ili neku lezerniju emisiju tipa Peti dan. Moj telefon je ruzan plasticni, najjeftiniji. Kad necu nikog cuti jednostavno iskljucim ton. Kad hocu cuti glas koji me smiruje ili pricati s nekim dragim. nazovem ponekad i u nepristojno vrijeme ( samo mislim kako cu sebi ugoditi...cccc). Muz sizi, hoce nesto suvremeno, sa prikazima pozivnih brojeva i kojekakvim drugim karafekama, a ja za sada uspjesno odoljevam.
Protiv mobitela sam se borila svo do prosle godine, a sad imam dva, jedan poslovni, jedan samo za obitelj. Muz mi ih cusnuo u ruke. Ma i tu ja uspijem eskivirati, kad idem van jednostavno ih zaboravim ponijeti. Bude to nekad i na moju stetu. E kad sam doma onda sam na zalost svima na raspolaganju, nemam izgovora.
a kompjutor, to je moja fascinacija jos iz BL dana. Govorim o uporabi racunala u poslovne svrhe. Sefovi me odgovarali, kao prije cu ja svoj posao zavrsiti " na ruke ". U racunalno vrijeme sam usla totalno nepismena, a bez komjutora nije bilo opstanka. Kolege su sumnjicavo vrtili glavom, kao nisam kompjutorski tip. Mos mislit. Danas sam ja ispred njih zahvaljujuci i ogromnoj logistici moga muza.
Internet ? Ne bih rekla da sam se navukla. Nakon prvog vala prelistavanja svega i svacega, odabrala sam par stranica koje prelistam kao nekad novine. Da, i kriv je sto sam se vratila svojoj prvoj ljubavi pisanju. Samo sada mi nije cilj lijepo pisanje nego da iskreno kazem sto mislim i osjecam, jer jedino se tako dobro osjecam, a sto se to nekome ne svidja...pa ja ugadjam samo sebi.
A kad se samo sjetim da sam se pisanja manula jer je na papiru ostajao trag.
Danas sam odlutala daleko, daleko. Ponjela sam sa sobom poslovni mobitel ocekujucu da ce zvati kolegica iz Sarajeva. Obuzeta mislima jedva skuzih poziv.
" Pa gdje si ti ?" pita muz.
" Vracam se kuci dragi ".
Nada Š. D.
Drage moje
u nedelju sam isla u IKE-u da Zlatko kupi malo veci jogi za veci krevetic.On i njegova Zoe imaju velik broj prijatelja i razmjenjuju stvari za djecu.Nisu optereceni markama ni novim stvarima sto me odusevljava.Tamo mi je jos vise povecalo tugu, gledanje mladih bracnih parova koji voze ogromna kolica puna raznih drangulija.Veliki sopinzi su zaista najveca nesreca dnasnjice.Vuku malu djecu ili u rukama ili u kolicima, u ogromnim zagusljivim prostorijama, jedu neku brzu hranu, u ogromnoj buci i galami. A vani sunce, a Holandija puna parkova, puna cvijeca i mirisa, a u svakom parku se moze sjediti i jesti na travi.
Prije 10 god. otac od moje prijateljice divni cika Mile je Vici i meni dao savjet '"idite doktorima samo u krajnjoj nuzdi, i mi se toga drzimo.Otisao je sa zenom u Beograd za kcerkom koja je otisla za vrijeme rata.Cujemo se cesto, danas ima 94 god i recept za citav zivot, casa crnog vina svaki dan poslije rucka.
Ja sam taj recept sebi primjenila i za elektroniku.Sve samo u krajnjoj nuzdi.
Milanov blog spada u tu kategoriju, jer mislim da me tome vuku emocije. Kad god odem u Bl sto sam starija to mi je draze.Kad udjem u dvoriste, naviru slike roditelja, skole, ulice. prijatelja. A onda se rastuzim misleci na sve vas koji ste morali otici i tamo negdje daleko zivite od ruznih uspomena i ljudi koji su vas natjerali da odete.Uhvatim sebe kako se rasplacem, jer mi ta tezina koju ne mogu da licno otklonim sa vasih ledja tesko pada.
Da, malo nas je koji pisemo, ali da Co i sam ostane na blogu ja cu ovoj vrsti elektronike ostati vjerna i pisat cu.Kako je Balkan jadan i siromasan istinskim istoriskim cinjenicama i kolika je praznina u nasoj proslosti pa zato valjda valjda i u glavama.Vjekovima.Ovo pogotovo osjecam sad u Holandiji.Sva blagodat sadasnjosti im je bazirana na proslosti i cuvaju to fanaticno.
pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home