Vanbosanac
Puno sam se dvoumila da li da pišem ili da ne pišem, nekako mi se čini da sam izašla iz štosa, pa mi se baš i ne da da budem iskrena.
Prije par sedmica pročita članak o novinarki i njezinom ćuki i on me je najviše natjerao da sjednem i počnem udarati tempo po tipkovnici. Ne mogu ja dalje od crnjaka.
Čitam i mislim si, ko je ovdje lud, jesmo li mi Vanbosanci pametniji od Bosanaca koji i dalje trpe i žive u strahu od bilo kakve vrste nasilja, jer misle i žive drugačije od većine!? Da li smo mi kukavice i da li su oni junaci il budale? Jesmo li mi u neku ruku licemjeri dok sjedimo u foteljama ispred kompjuterskih ekrana, a neki tamo ljudi žive i dalje u strahu, a mi kažemo kako je to skandalozno i nepodnošljivo.
Prije par godina bila sam u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i onako hladno predvečerje potrošili smo na šetnju kroz grad. U nekom trenutku ostado ja sama, jer mi se nije dalo ulaziti u malu slastičarnu, a tako i tako halvu ćemo uzeti za van. Okrenem se i vidim trojicu mladića kako idu prema meni. Malo im kratke hlače za ove zimske noći, a i brade nisu baš po mom ukusu. Stajala sam na stepenici slastičarne, a mislim da tamo negdje iz pete me prožeo strah koji je u stotinjki sekunde zauzeo svaku stanicu u mom tijelu. Dok su oni zastali na izlogu slastičarne jedno dvadeset centimetara od mene, misli su mi se vrtile u glavi 100 na sat, „samo da me ništa ne pitaju“, „samo da se ovi unutra još malo zadrže, bolje je da ne izlaze“, „šta će biti ako nas počnu pratiti“. Na kraju oni nastaviše svojim putem moji izadjoše, a ja nako u strahu reko: „samo hodajte, davno se nisam ovako prepala, vidjela sam...“, a na te moje riječi rodica viče:“ŠUTI“.
Kad sam došla kući i vraćala sjećanja u glavi shvatila sam da je onaj strah koji sam osjetila vrlo poznat mojoj psihi. Kako čovjek brzo zaboravi, al ta doza straha tako me „bacila“ u godine kada sam bila djete od nekih 9, 10 godina kada nisam bila toliko svjesna sebe kao danas. Kao da se mučki sakrio u nekoj pori moga tijela i samo čekao čas kad će se proširiti kao pošast. Kako godine čine svoje tako zaboraviš na te neke ružne osjećaje s kojima si prije živio skoro svaki dan, al kad osjetiš ljepotu i slobodu nekako ti se teško vratiti na ono ružno prije. Sjetim se samo riječi: „Šuti!“ e to jedino ne mogu ko prije sve i da hoću jednostavno ne mogu. I onda si mislim jebeš i državu i ljepotu i imovinu i sve ostalo šta ide u toj našoj lijepoj zemlji kad te ona jednostavno tjera da živiš u strahu.
Onda sam razmišljala da možda ja ne valjam možda neko drugi na mom mjestu bi ih pitao koliko je sati? Možda sam ja ta koja je „okrnjena“, a oni jednostavno vole i žele da ih se bojiš, da ta pošast kola tvojim tijelom i da te blokira. I ko je tu sad lud? Mi Vanbosanci koji osjetiše slobodu i koji u udobnim foteljama svojih domova viču kako je to skandalozno, il oni koji svojom slobodnom voljom i dalje osjećaju onaj strah? Da li su Bosanci junaci, a Vanbosanci kukavice? Da li ti Bosanci toliko vole svoju zemlju da im nije teško boriti se sa bradonjama bilo koje vrste? A mi, Vanbosanci kao nova nacionalna pripadnost kažemo:“ Eto kako je lijepo i ovdje vani, osjeti se Bosanski duh“ pravimo se kao ništa nam ne fali bolje nam je ovdje, a kao i naš duh je tu sa nama, što je dobro, al nekako nam već odavno ono naše izvorno vrelo od kud potječe onaj isti „duh“ koji svi volimo i želimo, nekako nam se zamutilo i to dobrano, pa počelo i dobrano tuknut, samo je tu i tamo malo bistro. Al nećemo mi Vanbosanci mislit o ružnim stvarima, jer šta nas briga sada o tome kad je nama ovako lijepo. A meni više neće bit drag ni Djed Mraz.
Pozdrav svim Bosancima i svim Vanbosancima duž svih zemaljskih dužina i širina.
Majda
Prije par godina bila sam u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i onako hladno predvečerje potrošili smo na šetnju kroz grad. U nekom trenutku ostado ja sama, jer mi se nije dalo ulaziti u malu slastičarnu, a tako i tako halvu ćemo uzeti za van. Okrenem se i vidim trojicu mladića kako idu prema meni. Malo im kratke hlače za ove zimske noći, a i brade nisu baš po mom ukusu. Stajala sam na stepenici slastičarne, a mislim da tamo negdje iz pete me prožeo strah koji je u stotinjki sekunde zauzeo svaku stanicu u mom tijelu. Dok su oni zastali na izlogu slastičarne jedno dvadeset centimetara od mene, misli su mi se vrtile u glavi 100 na sat, „samo da me ništa ne pitaju“, „samo da se ovi unutra još malo zadrže, bolje je da ne izlaze“, „šta će biti ako nas počnu pratiti“. Na kraju oni nastaviše svojim putem moji izadjoše, a ja nako u strahu reko: „samo hodajte, davno se nisam ovako prepala, vidjela sam...“, a na te moje riječi rodica viče:“ŠUTI“.
Kad sam došla kući i vraćala sjećanja u glavi shvatila sam da je onaj strah koji sam osjetila vrlo poznat mojoj psihi. Kako čovjek brzo zaboravi, al ta doza straha tako me „bacila“ u godine kada sam bila djete od nekih 9, 10 godina kada nisam bila toliko svjesna sebe kao danas. Kao da se mučki sakrio u nekoj pori moga tijela i samo čekao čas kad će se proširiti kao pošast. Kako godine čine svoje tako zaboraviš na te neke ružne osjećaje s kojima si prije živio skoro svaki dan, al kad osjetiš ljepotu i slobodu nekako ti se teško vratiti na ono ružno prije. Sjetim se samo riječi: „Šuti!“ e to jedino ne mogu ko prije sve i da hoću jednostavno ne mogu. I onda si mislim jebeš i državu i ljepotu i imovinu i sve ostalo šta ide u toj našoj lijepoj zemlji kad te ona jednostavno tjera da živiš u strahu.
Onda sam razmišljala da možda ja ne valjam možda neko drugi na mom mjestu bi ih pitao koliko je sati? Možda sam ja ta koja je „okrnjena“, a oni jednostavno vole i žele da ih se bojiš, da ta pošast kola tvojim tijelom i da te blokira. I ko je tu sad lud? Mi Vanbosanci koji osjetiše slobodu i koji u udobnim foteljama svojih domova viču kako je to skandalozno, il oni koji svojom slobodnom voljom i dalje osjećaju onaj strah? Da li su Bosanci junaci, a Vanbosanci kukavice? Da li ti Bosanci toliko vole svoju zemlju da im nije teško boriti se sa bradonjama bilo koje vrste? A mi, Vanbosanci kao nova nacionalna pripadnost kažemo:“ Eto kako je lijepo i ovdje vani, osjeti se Bosanski duh“ pravimo se kao ništa nam ne fali bolje nam je ovdje, a kao i naš duh je tu sa nama, što je dobro, al nekako nam već odavno ono naše izvorno vrelo od kud potječe onaj isti „duh“ koji svi volimo i želimo, nekako nam se zamutilo i to dobrano, pa počelo i dobrano tuknut, samo je tu i tamo malo bistro. Al nećemo mi Vanbosanci mislit o ružnim stvarima, jer šta nas briga sada o tome kad je nama ovako lijepo. A meni više neće bit drag ni Djed Mraz.
Pozdrav svim Bosancima i svim Vanbosancima duž svih zemaljskih dužina i širina.
Majda
6 Comments:
Dosla sam na posao malo ranije i bas mi je drago da sam pogledala sta ima ovdje.Vec na pocetku teksta znala sam da je Majda.Poznajem lava po sapama.
Poznajem te preko bloga, ali te vidim kao moje dijete.
Zelim ti sve najbolje u zivotu.
Dubravka
Hvala teta Dubravka na lijepim riječima i željama. Sa današnjim čudima tehnike svijet je postao povezan, a uz pomoć ljudi kao što su gospodin Co možemo virtualno da se družimo, pa tako i upoznajemo. Hvala vam na tome.
Tekst koji sam napisala sada mi se čini možda malo i "oštar", ali samo da se nabrzinu "opravdam" ja prva ne bi više tamo, barem ne sada.
"bezbrižna" Vanbosanka Majda
Nepismena djeca u Dodikovom Rajhu:
www.6yuka.com/index.php/ne-pismena-djeca-u-rs
PS:1,I ovo je povijesni dokaz da je gospodin Co bio u pravu sto je tzv.entitete nazvao pravim imenom:BLENTITETI!
2.neki ce od blogera reci :"Pa neka uce samo cirilicu jer TO JE SLUZBENI STAV(sic!)
spectator
Drago mi je što se javila Majda -mlada osoba.Pretpostavljam da je to ona Majda,koja se javljala na blog prije nekoliko godina i odjednom nestala.Da li ste se zapitali,zašto mladi ljudi ne pišu na blogu.Moj sin neće ni da proćita ono što ja napišem.Da li njih ineresuje samo F.B.Pretposavljam,da su se dobro prilagodili u novim sredinama-asimilirali,mnogi afirmirali i žele da zaborave ružna sjećanja.U dilemi sam.Da li je to dobro,što zaboravljaju?Sjetih se jedne misli iz Mešine "Tvđave":"NAJBOLE JE ZABORAVITI,DA UMRE LJUDSKO SJEĆANJE NA SVE ŠTO JE RUŽNO,I DADJECA NE PJEVAJU PJESME O OSVETI."Enisa
Draga Majdo
Kad sam procitala tvoj prilog, pomislila sam da smo sigurno nekako u isto vrijeme ( u 24 Sata) pisale.Ti svoj prilog, ja svoj komentar na "Zivot u okupiranoj B.Luci"
Nisi bila ostra, bila si pametna i realna.Ako je iko ovih 20-tak godina, bio optmista i vjerovao u mogucnost opstanka Bosne to sam bila ja.
Ali gledajuci kako od 92-ge do danas, politicke elite svih naroda idu na ruku razvaljivanje Bosne, onda poneki Don Kihot danas ne moze nista sa stotinama hiljada vjetrenjaca. Oni svojim potocima prave carstva u kojima svi ostali mali i posteni ljudi moraju biti robovi.Zato Majdo budi jos ostrija i upornija da tamo gdje si nadjes sebi jos ljepse mjesto pod suncem i uzivaj.
Dragi Spektator i tvoje javljanje meni znaci, nadjes dobrog materijala, ali mi je zao sto ne znam ko si. Ovdje zelim da objasnim za sva vremena ( do sada sam vac rekla), da je prvi put kovanica blentiteti izisla iz glave Radmile karlas u njenoj knjizi "Kad utihnu melezi";Danas se to u zargonu kod normalnih ljudi uvliko koristi. Spominjanje RS, FBH, ili BIH je obicna budalestina jer to nema nikakve velicine ni konstante.CO je jednom na blogu napisao "Kako Saima kaze_ bio je lapsus.Ne zelim opet da pisem na kojoj je strani knjige.Ova knjiga se prodaje u Banja Luci u ranijoj knjizari "Kultura " na Bulevaru revolucije.Jedno od razocarenja kod mene je i to da mnogi zbog slabe prodaje te knjige, misle da su svi nasi stari i novi sugradjani isti (nacionalisti).Zar je strah, kupiti knjigu i procitati. Ostaje jedini odgovor da ne zele da shvate ko nas vodi i kakvoj zemlji zivimo.
Pozdrav Saima
Draga Enisa
Ovaj ti je prilog toliko zivotan, i trazi odgovor.Normalno je da mladi nisu puno na ovom blogu, nismo ni mi kad smo bili mladi puno slusali roditelje, kad su pricali o proslosti.Mom Vici je majka poginula na Sutjesci, otac bio prvoborac i kad bi pricao o tim dogadjajima u 4 god rata, malo ga je ko slusao.Zadnjioh godina je Vice hodao po selu i trazio zive svjedoke koji su mu mogli pricati o majci i ocu.
Ja sam u Banja Luci saznala da u Arhivu u BL mozes izvaditi istorijat gruntovnog lista.Iz 1982 god. kad je uknjizena nasa kuca postoje svi podatci.Tadasnji pradjed je imao osam kcerki , on je bio banjalucki muftija Bajric Ibrahim.Moj se neki pradjed Husedzinovic udao u nasu kucu za najmladju kcerku.A onda svi mirazi svi zetovi, sve isplate upisane.Saznala mnogo.Bilo mi drago.
Ovaj Mesin citat Enisa, koji si ti navela ima krlezijansku snagu (mozda je i jaci ali je u onim sistemima uspijeh uvijek bio namjenjen gradjanima I i II reda) a nikako treceg.Za austriske vladavine svi smo bili dobri bosnjanji koji su se na tri nacina molili bogu.Dolaskom Kraljevine, pravoslavci postase Srbi, katolici Hrvati, muslimani Muslimani,a 90-tih Turci. Poslije toga svi zajedno do danas moneta za razna potkusurivanja.Ne zaboravi se Kosovski boj, ne zaboravise se ustase ni cetnici.I 90-god osveta postade strasna.Danas se Bosnjaci tako vaspitavaju da se ne zaboravlja i da se mozda za 50-god. pripremi osveta,A istina, zajednicka istina nikad nece doci na ove prostore.
Moj stav:
Na dan 8-me godisnjice Izetbegoviceve smrti, kukanje od "bliskih" suradnika o nepostivanju njegovog zivota i djela.
Postujem ga jer je bio mudar i govorio nam u pocetnim zbivanjima "da nece biti rata".Da je rekao da hoce, niko mu ne bi ostao, svi bi od straha razgulili kao i oni u drugim djelovima zemlje.
Odbranu Sarajeva od srpske agresije ucinili su gradjani Sarajeva i tako ostade Bosna.Ali i prvo zahvaljujuci i Bogicu Bogicevicu, Stjepanu Kljujicu, Mirku Pejanovicu, Miri Lazovicu i gradjanima, PRVO GRADJANIMA SARAJEVA.
Silajdzic se satra o prici o Bosni i Hercegovini. A te drzave ni od korova.Dva blentiteta u kojim nista ne funkcionise.
Kad u knjigama bude takva istina i neki novi pocetak sa nekim normalnim ljudima (prvenstveno mladim i u priznatim svjetskim skolama skolovanim), onda ce mozda biti Bosne i Hercegvine.Sad je to lijepa zemlja puna prirodnih ljepota i vecinom budalastih ljudi.E, moj Sega kad bi vecina na svim nivoima bila manjina, kako bi zivot bio lijep;Komentar ti je za pet.
Ja sam zahvalna sto postoji ovaj blog, a i Nadi Stefanac, sto mi je mejlom poslala puno priloga koje sam snimila na CD i ostavila u "seharu".
Dugo vec imam dilemu da li da nastavim ovu rabotu, jer sam pocela i nocu losije spavati, misleci o svemu i prebirati po glavi misli koje dolaze zbog jada i cemera u okruzenju u kojem zivim.
Onda Dubravkin dobronamjeran savjet, da mi je unuk bolja tema za razmisljanj( da je bar blizu bilo bi lakse), i da se okrenem sebi i svom zivotu.
Ovo sam sad morala napisati, jer da nisam ne bi mi noc dala mira.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home