SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, November 25, 2018

Noći u bijelom satenu

Dvorište starog hotela Bosna

Interesantno je kako je ponekad dovoljna slučajnost da mi misli odlete u neko drugo vrijeme, izvlačeći iz skrivenih dijelova mozga događaje koji su gotovo ostali zaboravljeni. Na  facebooku već neko vrijeme pratim objave grupe pod nazivom Banjalučka ćaršija koja objavljuje fotografije Banjaluke, one iz sadašnjosti ali i one iz njene bliže i dalje prošlosti. Nađe se tu za svakog ponešto. Ponekad poneku fotografiju „skinem“, nadajući se da bih je mogao iskoristiti za blog. Tako prije par dana naletih na rijetku staru fotografiju hotela Bosna, onu na kojoj je uhvaćeno njegovo dvorište u koje svakodnevni posjetioci nisu često navraćali. Vjerojatno ga ni ja ne bih „posjetio“ da me događaj iz kasnih šezdesetih ne odvede tim putem.

Naime, to veče smo svirali u bašti hotela Bosna, onog prije katastrofalnog zemljotresa koji joj je došao glave, i prije svirke smo dovezli instrumente u jednu od sporednih prostorija u koju se ulazilo iz dvorišta. Bilo je to doba kada su muzičari sami sebi prevozili instrumente i morali su se snalaziti na razne načine kako da to urade. Kolica na četiri točka su bila premija a ni dobar bicikl nije bio za baciti. Do kolica nije bilo lako doći pa se češće koristio bicikl a znalo se i opremu nabaciti na leđa pa pravo do mjesta gdje se sviralo. To popodne smo imali sreću, nabavili smo kolica, natovarili instrumente i onako grupno smo ih ugurali u dvorište hotela koje je zjapilo prazno, osim jednog auta parkiranog u blizini ulaza u hotel sa zadnje strane.

A nije to bio bilo kakav auto. Na parkingu hotela se šepurio bijeli Rols Rojs, s engleskim tablicama. Na ulicama Banjaluke se tih godina nisu često viđali automobili stranih registarskih tablica a za svojih dvadesetag godina života nikada nisam vidio Rols Rojsa u živo. I to još iz Engleske! A on je stajao tu ispred nas, golicajući našu maštu. O kakvom se to gostu radi, pitali smo se? Od kuda on u Banjaluci? Kakvi su ga razlozi natjerali da dođe u naš grad i to još automobilom koji je očigledno dovezao čak iz Engleske, preko La Manša? Čim smo smjestili instrumente, svratili smo do recepcije da se raspitamo o tajnovitom gostu. Tamo nam rekoše da se radi o mlađem gospodinu, nekakvom pjevaču, koji s djevojkom putuje na odmor na Jadran pa ga put odveo u Banjaluku. Upitasmo za ime. Recepcionar pregleda hotelske knjige i reče da je gospodinovo ime Paul Jones.

Paul Jones, momak u sredini
Istog momenta proradiše klikeri. Bio je to Paul Jones, pjevač poznate i u to vrijeme popularne engleske grupe Manfred Mann. Poznavao sam neke njihove pjesme ali ih nismo imali na našem repertoaru. Ali smo zato imali nekoliko pjesama koje smo izvodili na engleskom, onako kako smo ih „hvatali“ s Radio Luksemburga, u to doba najpoznatijoj i najpopularnijoj radio stanici koja je bila glavni izvor pjesama koje smo izvodili. Bilo je to doba kada smo Željo Kosanović i ja nastupali s grupom Amori koja je izvodila melodičnu muziku prijemljivu uhu, koju je raja dobro prihvaćala. Ponekad bi se radilo o pjesmama s višeglasnim pjevanjem i po tom su Amori bili poznati. Radili smo to dobro i bili smo zadovoljni našim zvukom. 

Odmah sam počeo razmišljati. Šta će se desiti ako Paul to veče bude u bašti a mi zasviramo neku od engleskih pjesama? Kako će reagirati na naš engleski? Hoće li se podsmjevati ili će se praviti da je sve ok? Bile su to nepoznanice za čije rješenje ćemo pričekati do večeri, do momenta kada uzmemo instrumente u ruke i započnemo sa svirkom.

Ulaz u hotel iz bašte
Pola sata prije svirke počesmo s izvlačenjem i pripremom instrumenata na maloj bini koja se nalazila s lijeve strane glavnog ulaza u hotel, gledano iz Titove. U baštu su gosti tek pristizali i zauzimali stolove. Na prvom stolu s desne strane ulaza, u našoj neposrednoj blizini, primijetismo znak za rezervaciju. Bi nam to sumnjivo jer rezervacije stolova nisu bile uobičajene. Posumnjali smo da bi se moglo raditi o  gostu iz Engleske a posebno nas je zabrinula blizina stola za kojim bi mogao sjediti. Bio je udaljen samo nekoliko metara od nas, s direktnim pogledom na muziku. Nije nam to bilo drago. Lakše bi nam bilo da se smjestio negdje dalje, negdje u nekom kutku povelike bašte, do kojeg naši pogledi nisu mogli doprijeti. A on će, tako je izgledalo, biti odmah tu do nas. Ali, šta je, tu je. Tu se ništa nije moglo učiniti već nam je ostalo da se nadamo da će sve proći doro.

Dok smo završavali s pripremom instrumenata i razglasa, na vratima hotela se pojavi mlađi par i odmah ga prepoznasmo. Bio je to Paul Jones, s djevojkom. Pogleda prema nama, nasmiješi se i pomože dami da sjedne za stol s rezervacijom. Naše najcrnje sumnje se obistiniše. Paul Jones je sjedio tik do nas, spremajući se da večera u bašti hotela, u toploj ljetnoj noći kakve su često znale biti u Banjaluci u to doba godine. A mi smo bili nervozni, nadajući se da će sve ispasti dobro i da se nećemo osramotiti.

Svirku smo započeli s nekoliko naših pjesama a onda sam odlučio da zapjevam The nights in white satin (Noći u bijelom satenu), popularnu pjesmu engleske grupe Moody Blues, pa kud puklo da puklo. Pjesmu smo dobro izvodili, i uz pomoć Ahmeta, Đeđe i Želje, koji su uskakali s višeglasnim pjevanjem, bili smo zadovoljni kako je zvučala. Treme, začudo, nisam imao. Pjevanje na engleskom mi je išlo od ruke, razumio sam o čemu pjevam i bio sam ubijeđen da sve ne zvuči loše. 

Tokom pjesme sam krišom bacao poglede na našeg posjetioca iz Engleske i nisam primjećivao ništa neobično na njegovom licu. Čak štoviše, činilo mi se da mu se naša izvedba dopada jer ništa na njegovom ponašanju nije govorilo suprotno. Po završetku izvedbe je, na naše iznenađenje, čak na kratko zapljeskao. Bio mi je to podsticaj da se oslobodim i da otpjevam još nekoliko pjesama na engleskom, koje su inače bile na našem repertoaru. O Paulu više nisam razmišljao a i on je jedno vrijeme bio zauzet oko pojetilaca koji su ga prepoznali i koji su ga, po završetku večere, opkolili, tražeći autograme. Jer, imati autogram tako poznate osobe nije bila mala stvar. 

Ja nisam imao hrabrosti da mu priđem i zatražim autogram. Logično bi bilo da mu se obratim na engleskom a moj engleski nije bio tako dobar da se ne bih osramotio. Bilo mi je lako pjevati na engleskom ali nikada do tada ga nisam koristio u razgovoru jer nisam imao priliku da sretnem nekog stranca koji govori engleski i nisam želio da to pokušam po prvi put to veče. Čak mi je odgovaralo da je Paul zauzet obožavateljima, ne obraćajući pažnju na našu svirku.

Po završetku večere Paul je s djevojkom ušao u hotel, okružen nekolicinom obožavatelja a meni je pao kamen sa srca. Nakon njegovog odlaska svirali smo sve pjesme koje smo inače izvodili a ja više nisam razmišljao kako moj engleski zvuči.

U bašti hotele Bosne smo svirali cijelo ljeto ali više nikada nismo imali tako poznatog slušaoca kao što je bio Paul Jones. Uglavnom je to bila banjalučka raja koja je tople, ljetnje večeri rado provodila u baštama grada, posebno u onima u kojima je svirala muzika.

Stari hotel  Bosna je poslije zemljotresa srušen, na njegovom mjestu je izgrađen novi, ja sam se prestao baviti muzikom, završio fakultet, zaposlio se, osnovao familiju, i na kraju završio u progonstvu, daleko od grada u kojem sam se rodio i familije i prijatelja s kojima sam proveo većinu života. Ali, u jednom kutku mozga su ostale uspomene iz starih vremena koje svako malo isplivaju na površinu, inicirane na različite načine, kao što je ovaj put razlog bila ova stara fotografija koju po prvi put ugledah na Internetu. Ko zna da li bih se ikada sjetio Rols Rojsa, Paula Jonsa i pjesme Noći u bijelom satenu da je neko ne izvuče iz nekog starog albuma. Tako će se možda još neko prisjetiti događaja iz ove kratke istinite priče iz jednog grada koji se zauvijek promijenio, iz kojeg su protjerani njegovi starosjedioci i koji je zauvijek izgubio svoju dušu. Ako to bude i samo jedna osoba, vrijedilo je.

Labels:

Friday, November 23, 2018

Thanksgiving kod Tufekčića


Thanksgiving kod Tufekčića je već odavno tradicija. Tako je bilo i ovaj put. Jasna je, po običaju, naspremala svega i svačega a gosti su se potrudili da puno toga ne ostane. Bilo je tu i mirisa starog kraja. Izet je iz Hrvatske donio bocu benkovačke loze a našlo se i laškog piva. Čurka, koju je Jasna stručno ispekla a Izet „istrančirao“ je domaća, od lokalnih Amiša.

Bilo je to još jedno lijepo druženje s slijedeće je planirano za Božić kada će se ista ekipa okupiti kod nas.

Wednesday, November 21, 2018

Sandro


Vijesti o uspjesima naše mladosti već odavno nisu iznenađenje. Djeca se uglavnom ugledaju na roditelje i zato nije slučajno da mnogi koji su rođeni pred rat ili u prognanstvu nastavljaju istim stazama: stazama poštenja, upornosti i radinosti, a to se u zemljama gdje ih je sudbina odvela itekako cijeni.

Ranije sam na blogu češće pisao o uspjesima mladih, očekivao sam da će to i drugi činiti ali valjda zbog skromnosti, mnogo toga je ostalo nepoznato širim krugovima. Zbog toga mi je drago što mi je Izet poslao članak iz Oslobođenja o jednom mladom čovjeku kojeg smo već upoznali na blogu. O Sandri, sinu naših prijatelja Brane i Sege, novinar Oslobođenja je napisao lijep članak čiji vam link proslijeđujem.

Neću da ponavljam napisano, jer očekujem da će posjetioci bloga sami pročitati o čemu se radi. A za  Sandru sam već odavno znao da se radi o izuzetnom mladiću koji će daleko stići. Naime, dok smo se opraštali od Sege nakon kratkog susreta u Roosendaal-u prošle godine, Sega nam je pričao o Sandri i pokazao nekoliko fotografija i par video klipova na svom mobilu. U sjećanju mi se urazao  video klip na kojem je Sandro okupio mladu raju, Holanđane, u nekom parku u Amsterdamu. Dok se nad gradom spuštala noć, mlada raja je pjevala neku našu popularnu pjesmu, čini mi se od Bijelog Dugmeta. Bilo mi je neobično kako je on uspio animirati mlade ljude iz jedne druge evropske zemlje da pjevaju našu pjesmu, kao da se radi o našoj bosanskoj djeci. Očigledno je da Sandro posjeduje nešto što većina nas ne posjeduje. Ubijeđen sam da bi on, ako bi se našao u rodnom gradu svojih roditelja, uspio animirati ondašnju mladost da isto tako zapjeva neku od pjesama koje se tamo već dugo ne pjevaju. Jer tamo djecu uče da mrze druge i drugačije a razum već odavno ne stanuje na toj adresi.

Volio bih da me Sega nadopuni i ispravi ako sam negdje pogriješio, jer sve brže zaboravljam, a još bi bilo ljepše kada bi mi poslao video klip da ga zakačim za prilog kao dokaz da sve nisam izmislio.

A Sandri želim da uspije u svojim planovima i da na taj način pokaže svima koji su nas protjerali, šta su izgubili. Mada ih, siguran sam, to puno ne zanima. Jer, da nije tako, nešto bi se u onim krajevima već odavno promijenilo na bolje. A svi znamo da nije tako.

Labels: ,

Tuesday, November 20, 2018

Crtice iz Bosne - Prokoško jezero

Prokoško jezero

Nastavljam se sa mojim utiscima iz Bosne. Još malo o Fojnici i njenoj okolini.

Nedelja u Fojnici je dan kada nemaju terapija te slobodno vrijeme možete posvetiti obilasku grada ili okoline. 
Odlučili smi se da posjetimo Prokoško jezero na planini Vranici.  Do tamo nema nekog stalnog prevoza pa smo uzeli taksi. Medjutim kada smo pitali taksiste rekli su da tamo idu samo oni sa autima tipa djipa ili popularno nazvani SUV-ovi zbog makadamske ceste. Nadjemo taksistu sa tim autom i on nam reče da će sa nama biti cijelo vrijeme a da tamo možemo i jasti specijalitete ispod sača. Usput nam reče da ponesemo jakne jer je gore puno hladnije.

Vidikovac
Krenemo oko 10 sati ujutro. Taksita ljubazan i često vozi na ovoj relaciji. Kaže da jako puno turista posjećuje jezero. Usput dok se penjemo makadamskom cestom, prolazimo kroz divne predjele obrasle tako zdravom šumom. Puno je vode, potoka koji padaju sa visine i na mnogim mjestima čine prekrasne slapove. Dan je ugodan i  sunčan te pravi izbor za izlet.

Vožnja je trajala otprilike sat vremena a
Restoran
pred sam dolazak taksista se zaustavi na proplanku sa kojeg se jezero vidjelo kao na dlanu. Stanemo tu da se uslikamo i osjetimo oštrinu planinskog zraka. Pogled na jezero i planinske predjele je zaista bio veličanstven.

Prokoško jezero, a neki ga nazivaju i "Gorsko oko", smješteno je u središtu planine Vranice, 20 kilometra udaljeno od Fojnice. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1650 m, i po mnogima je jedno od najljepših ledničkih jezera u Evropi. Specifično je, osim činjenice da je ledničkog tipa, i po tome što u njemu živi endemički primjerak vodozemca Tritona i brojne druge biljne i životinjske vrste. Jezero je okruženo malim drvenim planinskim kućama od kojih su neke naseljene a neke se izdaju turistima.

Vranica
Spuštamo se prema jezeru i vozač nam reče da će nam trebati jedno 2 sata da najbitnije obidjemo ali da prije toga svratimo u restoran i naručimo šta želimo da bude gotovo kad se vratimo. Domaćin nas dočeka i posluži sa kafom. Naručismo teletinu i pitu sirnicu ispod sača.

Krenemo u obilazak. Primjetimo dosta ovaca koje slobodno pašu čak jedno veliko stado na planini poprilično udaljenoj od nas. Od ovčijeg mlijeka ovdje se pravi izvrstan sir koji smo imali prilike probati. Samo jezero i priroda oko njega su zaista prelijepi. Reklo bi se netaknuti dragulj prirode. Sa svih strana je okruženo vrhovima planine Vranice, poezija za oči. U obilasku sretnemo čovjeka koji se vraćao iz berbe gljiva. Kaže ima vrganja i da su dobrog kvaliteta. Iako je bio Septembar još je bilo šumskog cvijeća.

Svuda se mogu vidjeti stada ovaca
Pošto je bio neradni dan dosta turista je došlo, mnogi su roštiljali i provodili slobodno vrijeme, uživajuci u čistom zraku i ljepoti prirode.
Tu se uvijek može naći domaćih ljudi koji prodaju voće ili proizvode od mlijeka. Taj dio je poznat po brusnici koja je ove godine izvrsno rodila. Kod jednog seljaka kupimo pekmez od brusnice i šljive požegače koje su bile baš ukusne.

Čičak
Po obilasku jezera svratili smo u restoran gdje nas je čekala vruća teletina i sirnica ispod sača. Dok smo ručali vrijeme se naglo promijenilo. Vranica je pokazala svoju čud. Gusti oblaci se začas pojaviše i podje pravi pljusak i u tom trenutku nam je tebala zimska garderoba . Uskočismo u taksi i vratismo se u Fojnicu koja je još bila obasjana suncem.
          
Prokoško jezero i okolina su proglašeni za regionalni
Malo šumskog cvijeća za uspomenu
park prirode i postali su zona stroge zaštite, a 2005. područje je proglašeno spomenikom prirode.

Nama će ostati u zaista lijepoj uspomeni.

Jasna

Labels: ,

Sunday, November 18, 2018

Par dana Los Angelesa


Ispred ulaya u Sanjinu zgradu
Zadnjih dana sam malo zapustio blog jer me put odveo na zapadnu obalu, tačnije u LA, gdje je vrijeme u ovo doba godine prekrasno i čovjeku je žao sjediti uz računar, u zatvorenom. Dok sam „žurio na aerodrom u Pittsburghu, vrijeme je bilo prohladno, kišovito, a par dana kasnije je pao i prvi snijeg. U LA-u me dočekao prekrasan sunčan dan, bez ijednog oblačka. Temperatura, oko 25 stepeni. Tako je to u zemlji u koju me sudbina odvela. Dok se mi na sjevero-istoku USA zavlačimo u krpe, ovdje raja hoda u šorcevima i majicama kratkih rukava. Ne kaže badava jedna naša popularna pjesma da je Amerika zemlja velika a u takvoj zemlji se za svakog može naći po nešto.

Stubište
Na put sam krenuo s namjerom da pomognem kćerci oko nekoliko manjih projekata u stanu. Stan veliki, uvijek se nešto dodaje, prepravlja. A tata ponešto od toga zna iz vlastitog iskustva pa njegova pomoć dobro dođe.

Zgrada u kojoj se kćerka smjestila je stara pedesetak godina ali po izgledu se to nikako ne bi moglo reći. Sve je besprijekorno čisto, od zelenih površina ispred zgrade, bazena (s malom zelenom provršinom), smještenog u sredini zgrade, garaže u prizemlju, preko zajedničkih prostorija, do glavnog stubišta i hodnika. Bilo kakve izmjene koje se odnose na vanjski izgled zgrade moraju biti odobrene od kućnog savjeta kako ga ne bi narušile umjetničke kreacije pojedinih vlasnika, što je kod nas čest slučaj. O održavanju se brine kompanija koju je odabrao kućni savjet i sve se planira.
Za vrijeme moga boravka stigao je izvještaj o održavanju i financijskog poslovanju. Sve se planira unaprijed tako da nema nekih većih iznanađenja. Za sve to se, naravno, plaća, a u ovom slučaju se radi o iznosu od $420 mjesečno po stanu. 
Farbanje fasade iako ni postojeća nije bila loša

Vlasnici čak vode računa kome će dozvoliti da se useli. Bez njihovog odobrenja stan se ne može ći strogu provjeru jer jedna loša osoba može sve pokvariti. Kada sve ovo poredim sa situacijom u Banjaluci gdje neke starije zgrade izgledaju sablasno, čije zelene površine ukrašava smeće, s razbijenim ulaznim vratima, odvaljenim poštanskim sandučićima i išaranim fasadama i hodnicima, shvaćam koliko je stari kraj po tom pitanju zaostao a, poznajući naš mentalitet, pitanje je da li će ikada išta promijeniti.
prodati. Potencijalni kupac mora pro

Ela
U stanu me dočekala Ela, kćerkin pas ljubimac koji mi je posebno prirastao srcu. Nas dvoje smo se spišili još kada ju je Sanja prvi put dovela u Pittsburgh a sada smo već stara raja. Kada sam ušao u stan, nakon što me je prepoznala, sreći nije bilo kraja. Skakanje, trčanje u krug, lizanje, čak i po licu, nisu prestajali. A Slično je bilo svaki dan. Ako bih slučajno otišao u kupovinu, po povrtatku ritual bi se ponavljao. Ela je bila sretna svaki put kada me vidi i to je stalno pokazivala. Čak me je uporno pratila dok sam radio po stanu, praveći se da je sve zanima. A često bi mi donosila igračke da se igramo i ja nisam imao izbora nego da ostavim ono što sam radio i posvetim se njoj. Ponekad bi mi šapom zatvarala laptop, kada bih pokušao da provjerim email ili pročitam šta ima novo u svijetu, dajući mi do znanja da je vrijeme za igru. Da ne spominjem da bi se vrtila po kuhinji svaki put kada bih pripremao nešto za jelo. Kada je ranije bila u posjeti kod nas u Pittsburghu, navikla je da se i za nju nađe nešto na stolu pa je Sanja kasnije svaki put imala problema da je ponovo navikne na kupovnu hranu kakvu jede većina američkih pasa. A ni Ela više nije pravo američko pašće jer smo je pokvarili pa jede sve što se napravi. Čak i puru, koju obavezno jedemo subotom i nedeljom ujutro.

Komšiluk
Tokom devetodnevnog boravka nekoliko puta sam prošetao do plaže udaljene oko 15-tak minuta hoda. Kroz lijepo uređen komšiluk koji čine zgrade i privatne kuće, šetnja je ugodna jer je sve završeno i uredno a ja se tada osjećam ljepše. Neuređenost me strašno nervira a u komšiluku u kojem kćer živi toga nema. Na betoniranoj stazi plaže koja se proteže kilometrima, nema gužve. Uz put se mogu sresti drugi šetači a dosta raje voza bicikle svakavih modela i oblika. Ne kupa se niko, bar ne u ovo doba, jer Pacifik je Pacifik. Ne može se porediti s Jardanom, iako i beskrajne plaže imaju svoju privlačnost. Tek tu i tamo primjećujem pokoju familiju s djecom koja se igraju u pjesku. Ponekad manja grupa zaigra košarku u pijesku na igralištima kojih ima nekoliko i koja uglavnom zjape prazna.

Stižem na plažu
Moje šetnje na plaži bih obično polovio svraćajući u restoran Playa Provisions gdje bih napravio pauzu uz kapućino, sjedeći u omanjoj bašti, tražeći zaštitu od sunca koje još uvijek prilično grije. A po povratku u stan bi me dočekivala Ela koja bi svaki moj povratak začinjavala radovanjem kao da me nije vidjela pola godine.

Boravak u LA-u se privodi kraju. Letim za Pittsburgh a tamo me čeka zima koja će me držati većinu vremene u kući. Da su životne okolnosti drugačije, moglo bi se češće skoknuti do LA-a i razbiti sivilo zimskih dana ali za sada tako je kako je. Raduje me da istim letom Pittsburgh leti i Ela koja će me držati zauzetim većim dijelom dana jer kada je ona u blizini vrijeme prosto leti. Sanja je ostavlja kod nas do tamo iza Nove godine jer je to doba u godini kada odlazi na duži odmor. Tada u igru uskaću roditelji a Ela oko toga ne pravi probleme. Važno joj je da je u blizini neko koga poznaje, da se ima s kim igrati pa joj rastanci sa Sanjom lakše padaju. A i hrana je prava, domaća!
Plaži nigdje kraja...
za

Slijećemo na pitsburški aerodrom i vrijeme je da završim. Treba se pripremiti za zimu i zaboraviti na tople, sunčane dane koje sam ostavio iza sebe. Do slijedećeg puta.

Tuesday, November 13, 2018

Crtice iz Bosne - Banja Fojnica

Hotel Reumal
Ja baš nisam neka koja piše priloge na blog ali evo ovaj put da napišem i ja nešto što bi moglo neke zanimati. Nera mi predloži da napišem svoja iskustva iz Fojnice gdje sam boravila u banji Reumal prilikom mog ljetošnjeg boravka u Bosni.
Vjerovatno će ovo nekome biti od koristi posebno za one koji imaju potrebu da idu na neku vrstu rehabilitacije. Znam da ovaj blog prate najviše oni koji su u penziji ili blizu nje a ne odnosi se samo na njih nego na sve koji imaju potrebu za ovim vidom.
          
Pogled na Reumal iz drugog ugla
Ove godine sam otišla u penziju i to je bila prilika da se razmišlja o dužem boravku u Bosni i planu kako iskoristiti to vrijeme. Kako nam je svima zdravlje najbitinije napravila sam plan da odem u Fojničku banju s obzirom na odredjene probleme koje imam u donjem dijelu kičmenog stuba. Ponijela sam ameriške nalaze i odlucila prije banje da odem po još jedno mišljenje (second opinion) kod specijaliste u Sarajevu. Poslije pregleda on mi je rekao da
ne treba praviti nikakav opertivni zahvat i da se to može tretirati redovnim vježbama i da je Fojnička banja dobar izbor. Uz to mi je dodao da bi boravak na moru bio dobar dodatak jer plivanje je najbolji način da se ti problemi ublaže.
         
Pogled na Fojnicu iz franjevackog samostana
Nazovem banju i dogovorim 7-dnevi boravak, ne baš kada sam htjela jer nije bilo mjesta, nego malo kasnije u septembru. To mi nije bio problem jer sam mogla ostati u Sarajevu čiji sam postala privremeni stanovnik od ovog ljeta. Naime ja i Izet smo kupili stan u Sarajevu pa nam boravak tamo više nije problem.
7-dnevni termin je najmanje što doktori preporučuju za boravak u banji da bi se imao neki pozitivan rezultat.
          
Odlazak u Fojnicu iz Sarajeva je jednostavan. Autobus vozi svaka 2 sata i put traje nešto više od sat vremena. Uz to se prolazi prelijepim krajevima pa tih sat vremena začas prodje. Moram reći da nikad nisam bila u Fojnici pa sam se radovala da Izet i ja posjetimo taj bosanski gradić koji ima bogatu istoriju.

Franjevački samostan
Krenuli smo u 8 ujutro i već bili oko 9:30 u Fojnici. Banja Reumal je udaljena svega 10-tak minuta hoda ali pošto smo imali stvari uzmemo taxi koji inače u Bosni nije skup i za svega 2 marke možete doći do Hotela Reumal. U hotelu nas dočekalo veoma ljubazno osoblje i dadoše nam sobu na 4 spratu koju smo i tražili. To nam je preporučila Izetova sestra koja je bila tamo prošle godine jer je taj sprat renoviran i ima bolju opremu u sobama a svaka soba ima i balkon sa prelijepim pogledom na Fojnicu i okolne planine. Ja sam uzela program koji uključuje vježbe propisane od doktora a Izet je izabrao Wellness program koji uključuje neograničen pristup bazenu, saunama i uz to je dobio pravo na dvije masaže koje je usput rečeno ustupio meni.

Musafirhana preteca hotela. Pod zastitom drzave
ali u losem stanju
Žena nam na kraju reče da ako smo penzioneri imamo 10% popusta. Sve ovo uz puni pansion (doručak-ručak-večera) je koštalo za nas dvoje nešto ispod 1000 KM.
Za one koji misle koristiti ovaj popust moraju pokazati zadnji ček od penzije ili rješenje.
Smjestili smo u sobu koja nisu baš velika poput hotelske ali imaju sve ovo što je neophodno ukljušujuci flat-screen TV i kupatilo sa kadom. Sve je besprijekorno bilo čisto i uredno. To smo kasnije primijetili u cijelom banjskom prostoru da se čistoća održava na visikom nivou.
          
Fojnica je sa svih strana okruzena planinama
Kako smo stigli do podne odmah me doktorica primila, pregledala i pogledala moje nalaze te mi preporučila 4 terapije svaki dan. One su uključivale induvidualne banje (“Biserna kupka”), električne terapije i plivanje u velikom bazenu. Onima koji planiraju da idu u ovu banju preporučujem da ponesu bade mantil jer je jako prektičan i neophodan ako se izmedju terapija ima malo vrijeme čekanja. Ja nisam imala ali sam ga kupila u dućanu u Fojnici kojih ima podosta sa svom neophodnom opremom za banje.
          
Terapije su se održavale po predvidjenom rasporedu i osoblje je bilo veome stručno i ljubazno. Rekla sam da je sve čisto i uredno a hrana je bila odlična. Doručak je bio na bazi samoposluge a za ručak i večeru su bila po izboru 2 jela. Uz to je svaki put bio nudjen neki kolač ili voće.
          
Fojnica je puna vode
Kako se moj program završavao oko 3 popodne imali smo dosta slobodnog vremena da obidjemo Fojnicu i okolna mjesta. Tu se ima šta vidjeti i Fojnica nas je oduševila sa svojim prirodnim ljepotama i kulturnim spomenicima. Tu se nalazi Franjevački samostan sa bogatim muzejom u kome možete saznati sve o istoriji Bosne. U Fojnici je napravljena i najstarija Musafirhana koja je preteča današnjih hotela. U blizini je i prekrasno Prokosko jezero na planini Vranici i mnogo toga još o čemu ću pisati u drugom prilogu.
         
Po završetku boravka doktorica me ponovo pregledala i bila zadovoljna sa rezultatima.

Ovo bi mogao biti neki od starih mlinova
Ja sam se uistinu bolje osjećala, duže hodanje mi nije bilo više problem a i bolovi su bili blaži i podnošljiviji. Ona je rekla da bi trebala dolaziti na terapije dva puta godišnje sa dužim boravkom i da će rezultati onda biti puno bolji. Dva puta godišnje nije baš lako ako se živi u Americi ali ću svakao i dogodine tamo otići. Da dodam da sam poslije banje otišla na more i da mi je plivanje dodatno pomoglo. Doktori su rekli da redoslijed banja-more ili obrnuto nije bitan i da se može prakticirati obadvoje. 

Puno pozdrava.

Jasna


Labels:

Sunday, November 11, 2018

Umjesto komentara

Spremamo se sutra malo u Šibenik zbog nekih radova, a posto stalno želim da se javim, sad mi je nekako najzgodnije.

Aljošino opisivanje svih mjesta, te priložene fotografije, je toliko pozitivno i lijepo da je dobro da se javljaju svi koji su, pored silnih patnji neželjenog odlaska iz Banja Luke, doživjeli ove trenutke. To se najviše desilo onima koji su otišli što dalje od ovih današnji “Regionalnih” prostora. Tu nikad nije postojala demokracija o kojoj su pričali i “donijeli nam je na dlanu”. Ovde postoji samo luda etnografija i ko zna koliko će još trajati. Nada je jedina ove nove i mlađe stranke da NEŠTO PROBAJU,

Vi svi koji obilazite naš grad iz velikih daljina ste to zaslužili.

I “ nek crknu dušmani “ kad vas vide. Svojim radom i pameću ste to zaslužili. Sretna sam zbog Coa i Nere, Aljoše i Minke, Saše i Emire, Ešrefe, što sam s nekima bila nekoliko puta a neke vidjela na Aljošinim fotografijama. Svi prikazuju divne djelove Evrope i BiH i divna prijateljska sjećanja i porodične uspomene. Svi ste za prepoznati, niste se puno izmijenili.

E, mi glupi Bosanci i Hercegovci, nismo zaslužili ovakvu zemlju.
Raja se ovdje zeza da se treba baciti atomska bomba pa će doći
Kinezi i prekopiratisve isto

Kad sam išla dva dana do Banjaluke bila sam sa Co-om. Bilo nam je lijepo. Sad ću reci da mi je jedna školska prijateljica rekla “da smo ja i Co opasni na Blogu, jer pišemo čistu istinu". Bilo je u povjerenju ali da zna da naše školske kolege čitaju ali se boje javljati.
Opraštam svima kad vidim šta su uradili Davidu i šta sad rade njegovom ocu  i članovima “Pravde za Davida.”

Možda je ovo doprinijelo da se sad strah malo uvuče i u vladajuće. Ja od proslave mature osjećam veću slobodu, niko me nije zaustavljao. 

Mislim da se i iz Coovih priloga vidi da mu je bilo lijepo i da je imao lijepe susrete sa Banjalučanima.

Sada na TV N1 imaju emisiju DRON N1 ba koja prikazuje cjelo BiH iz zraka uz lijepu muziku. To je nešto nevjerovatno. Tolike ljepote, nije čudo da nas dušmani, nažalost i susjedi i malo dalji, žele poklopiti i napraviti od nas robove. Da samo vode uzmu bili bi bogataši.

Mi smo za Banjaluku išli preko Skender Vakufa i opet se zaustavili u motelu “Kanjon” uz rijeku Ugar. To sam već jednom pisala. Dan predivan, vrijeme ručka, restoran pun bosanskih specijalitet a nigdje žive duše.
Konobar je sjeo sa nama. Pričao je da je ovo skoro pa na pola puta Sarajevo Banjaluka. Ali raja se ne zaustavlja. Nema sa para. Vikendom dodju Dalmatinci. Kako smo prije rata uživali u prirodi i restoranima!

Pozdrav Saima.

Labels: