SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, September 29, 2009

Price o ciganki Mizi - Moj Mihajlo

Cim bi glas moje bake Andje, krsne i grlate Hercegovke, poprimio njezniju i otegnutiju notu, znala sam da se obraca nekom od svojih unuka ili brojne komsijske djece koja su se u velikom broju okupljala oko nje. Bio je to glas rezerviran za sve nemocne i slabe, za sve koje je po njenom misljenju trebalo zastititi. Jedino ja, prvo dijete, prvog joj sina, najnjeznije gradje od svih njenih unuka, nikad nisam dozivjela obracanje tim posebno njeznim tonom. Od kad znam za sebe smatrala me ravnopravnom, odraslom, odgovornom. Pricali su mi da sam i kavu s njom pila vec od druge godine.

E kad bi taj glas moje bake postao jos otegnutiji, jos barsunastiji, jos topliji i culo se ono uvijek isto: " Eeee dosla ti meni moja Miza. Neka si , neka....sad ce kafa", ja bih s dvrorista k'o metak uletila u kuhinju gdje je u kutu kraj vrata , na podu, vec sjedila ciganka Ramiza, od milja zvana Miza. Dok nam je baka spremala kavu, meni naravno s puno mlijeka, diktirala je Mizi poslove koje ce taj dan obaviti za nju.

"Kupices mi Miza moja (to "moja" se nikad nije izostavljalo) kilo secera u granapu. I pometi malo ispred vrata." Bilo je to izmisljanje nekih sitnih poslica da Miza slucajno novce i hranu koje bi dobila na kraju posjete nebi dozivjela kao milostinju. Kava se obicno pila u tisini.

Kad danas mislim o Mizi, zamisljam je kao kolibrica. Sitna, njezna, tamne puti, neodredjenih godina. Glava joj je bila tako sitna da bi cijela stala u ove moje dvije iznimno male ruke. Cak sam se i ja osjecala snazno pokraj nje. Ne sjecam se sara na njenim dimijama, ni njene bluze. Svu moju paznju uvijek iznova privlacila je samija od njezne poluprozirne bijele tkanine, sa cijih rubova su visile sitne, male, sarene kuglice od konca.

Jednoga dana opet se cuje ono:" Eeee dosla ti meni....", ali cujem i Mizin glas, uzbudjene. Nesto se neobicno dogadja. U trenu se stvorim u kuhinji. Mizine sitne oci nekako postale krupne, sjajne. S vrata mi dobacuje ono sto je ocito baki vec bila rekla: "Moj Mihajlo meni mahno!" Ne znam sta je tu tako vazno i neobicno pa ocekujem nastavak. Vidi to Miza, pa ce opet: "Moj Mihajlo meni mahno", kako ja to ne razumijem pitaju njene oci.

Bilo je to doba Abuove palate. Plavi celulozin autobus vozio je sluzbenike sa Hanista (danas Bulevar Revolucije) na posao u Vrbanju. Taj dan, na prolasku kraj Veselog Brijega moj tata, njen Mihajlo, veliki i uvazeni gospodin, njoj mahnuo... Sve njegove kolege to vidjele. Koja je to cast bila za moju Mizu, kako ja to nisam razumjela.

Od tog dana niti jedan nas susret nije prosao a da Miza nije naglasila kako je njen Mihajlo njoj mahno, a vidjeli su to i svi oni ljudi.

Nada Š. D.

Labels: ,

Monday, September 28, 2009

Romanticno vjencanje

Banja Luka subota 12. septembar 2009. Osvanuo ljep i topal dan. Skupila se rodbina i prijatelji sa svih strana. Jednu jedinu zadacu imamao da budemo lijepo skockani i vesli do duboko u noc. Nista ne smije pokvariti raspolozenje pa ni potpuno raskopane ulice oko kina Kozare. Sa automobilima se preskace preko trotoara i parkira se gdje se nadje mjesto.

Mlade djevojke cekaju sa narandjastim masnicama i cvijetivima margareta. Aleja Sv.Save 16. Vrata na cetvrtom spratu okicena istim stilom. Oko pola jedan stize mladozenja sa savojom rodbinom i prijateljima. Kicenje svih prisutnih u stilu margareta. Nazdravljanje i pjesma. Glavni likovi ovog sretnog dogadjaja su Srdjan Barovic i Vojana Djarmati (ml. kcerka Tomislava i Rade). U pola tri vjencanje u novoj pravoslavnoj crkvi. Familija i prijatelji se otpravljaju prema automobilima (naravno pjeske jer se nigdje ne moze voziti). Dok mi polako stizemo do pozorista, mladenci odlaze sa Visnjom i Baretom (Barisic) na Kastel po nekoliko prelijepih romanticnih slika.

Povorka okicenih automobila polako krece prema Novoseliji u motel Draganu (bivsi restoran kod Troke, restoran moje mladosti!). Dok cekamo mladence i maticare slijedi kavica u restoranu. Oko pola pet pocinje vjencanje na lijepoj terasi motela, koja gleda na Vrbas. U prekrasnom zelenom ambijentu uz suncano toplo vrijeme sve izgleda puno romanticnije, nego u lijepo uredjenoj dvorani galerije. Poslije cestitanja slijedi bacanje puketa koji dolijece u ruke Vojanine kume. Ponovno slikanje sa mladencima u zelenilu uz Vrbas.

Zabava pocinje u restoranu sa govorom Srdjanovog oca i Vojanine mame. Pocinju prvi taktovi muzike i prvi plesni koraci u bracnom zivotu mladenaca. Zabava se nastavlja uz zvuke zive muzike na plesnom podiju gotovo svih prisutnih, do kasno u noc. Uz brze ritmove, dobru hranu i pice, neki su morali i vise puta zamijeniti kosulje. Budno oko Visnjine kamere je sve to zabiljezilo iz svih mogucih uglova. Jedva cekam DVD! Evo i par svijezih slika.

Ja kao Vojanina tetka, nakon duzeg vremena, bila sam ispunjena srecom zbog lijepog i romanticnog dogadjaja.
Pozdrav svima

Mirjana

Labels: ,

Saturday, September 26, 2009

Sjecanje na Lelu i Josipa Štader

Freirburg, 26.09.2000.

Dragi naši Lelo i Josipe,

u naše ime i ime desetina Vaših poznanika i prijatelja iz Banja Luke i Bosne, danas razbacanih po cijelom Svijetu, od Zapadne Evrope preko Amerike do daleke Australije, osudjenih da stara prijateljstva održavamo gotovo samo putem interneta i drugih danas modernih sredstava komuniciranja, opraštamo se, eto na ovaj neželjeni, ali danas jedino mogući način od Vas.

Još samo prije mjesec dana kod našeg poslednjeg susreta u Ljubljani vjerovali smo u čuda. Vjerovali u Vašu snagu, superiornost i spremnost da se borite i sa takvom bolešću, još uvijek neizlječivom, bolešću koja Vas je na tako čudan način oboje istovremeno napala. Vjerovali smo u dosadašnje uspjehe i rezultate na svim poljima:-kako porodičnom, kao uzorna djeca svojih roditelja, uzorni roditelji svojih divnih i već uspješnih sinova Terija i Dražena – tako i poslovnom, te se nadali da ćete i u ovoj ličnoj borbi za svoje živote izvojevati pobjede kao i eto svih ovih dosadašnjih godina. Nažalost niko, pa niti Vi sa Vašom gotovo nestvarnom snagom i neiscrpnom energijom niste se eto uspjeli suprotstaviti nevidljivoj sili koja određuje život i smrt.

Vaš nestanak nije gubitak samo za Vašu djecu i Vaše najbliže. Vaš nestanak je gubitak za sve nas - Vaše prijatelje koji smo Vas poznavali i voljeli. Iz kruga ionako još neznatnog broja preostalih starih prijatelja, ovakav gubitak je za nas ravan svakoj pojedinačnoj porodičnoj tragediji. Poslije Vas, niti „Vaša Brtonigla“, niti „naš Novigrad“ nikada više neće biti ono što su doskora bili; jedan novi dom gdje smo našli novi mir, sa jednom novootkrivenom dimenzijom našeg budućeg života. Naši snovi i naši zajednčki planovi potekli od Tebe, draga Lelo, ostat će eto samo neostvarene želje. Praznina koju ostavljate u nama bolna je do neizdrživosti, do jecaja, do krika, do neprihvatanja ove, jos uvijek nestvarne činjenice.

Možda jedina utjeha je spoznaja da odlazite skupa, da nećete biti sami, te da Vaša dugogodišnja ljubav ostaje trajati nedirnuto do vječnosti.

Vaši Jasna i Damir Prpić

Friday, September 25, 2009

Kineskinja

Dragi Co, da si kojim slučajem u Kini sreo ovu osobu, da li bi posumnjao da to nije Kineskija?

Ovako sam se "namačkarila"u Biofarmu (gde sam radila 10 god.) prije par godina da dočekam svog gazdu na povratku iz Kine. Bilo je to spontano - odjednom mi palo na pamet da napravim šalu. Na glavu sam stavila zdjelu za voće i zavezala ukrasnom trakom. Ogrnula sam se zavjesom i oko struka omotala opet trakom. Iz čajne kuhinje sam uzela zdjelu i štapiće i to je to. Sišla sam u predvorje da ga dočekam. Okupili su se svi zaposlenci da promatraju direktorovu rekaciju.

Kad je ušao stao je u čudu, a ja sam se klanjala i nešto mrmljala što bi trebalo ličiti na kineski. Kad se čovjek snašao, počeo se smijati kao i svi ostali, a onda smo se izljubili kako to dolikuje nakon dugog izbivanja. Još se dugo pričalo o tom događaju a meni je ostala ova slika za sjećanje.

Uz duboki naklon Enđi San

Thursday, September 24, 2009

Čestitke

Jutros se probudih a email pun cestitki. I poklona. Znam da pomalo postajem dosadan ali nisam mogao odoliti da ih ne objavim, jednu po jednu, onako kako su stizale.

Svima se od srca zahvaljujem uz nadu da cemo se jos dugo druziti, makar to bilo i ovako virtualno.

Co

Nada i Miro

Happy Birthday Mr. Co

Pjevacicu izaberi sam i uz malo maste...

Od Mire torta, od Nade ljute paprike. Danas ce Ti ionako sve biti slatko, preslatko.
Neka tako i ostane jos dugo, dugo na radost Tvoje djece i Nere.
Zivio !

Nada i Miro

Labels:

Za Saimu

Dragi Co.

Mozda danas od Saime dobijes dvije cestitke. Sta fali, lijepih zelja nikad dosta, a pogotovo od Saime.

Koliko ona Tebe voli bilo bi malo i milion. Dogovarale smo se, ako ona ostane zapretena u BH vezama, da nju i Vicu pridruzim cestitarima. Saljem sinoc mailove, zovem telefonom...muk. Saima, ako otcepi, Ti ipak salji svoju original, bit ce Cou draze. Ja cu sad pokusati u Tvom stilu :

Dragi moj dobri Milane.

Zivio Ti svojoj Neri, svojoj djeci i nama blogerima jos sto godina.
Vice i ja dizemo bicerin u Tvoje zdravlje. Zivio !

Saima i Vice

Labels:

Bozana i Bruno

Dragi nas Co !

Odlucili smo da od danas budemo s tobom na ti; postali smo tvoja raja, a i istih godina smo brate. I vec se dobro poznajemo. I volim(o)te. Bruno nije u kuci, ali sam sigurna da te i on voli.

Danas ti zelimo SRETAN RODJENDAN ! Neka te sreca prati kroz svaki dan tvog zivota.

Tvoja raja,

Bruno i Bozana

PS. Poklon je bio moj izbor.

Labels:

SRETAN TI ROĐENDAN!! - Enisa

Dragi CO!

Od srca Ti čestitamo 61.rođendan mi blogerice SRCA vesela.

Uz tvoju rođendansku trpezu šaljemo ti i ovu butelju dobrog vina sorte PRIJATELJ. U ZDRAVLJE i da iduće ljeto popijemo u živo. Puse ti šalju Nataša i Enisa!

Ovo SUNCE koje je prije 1h izašlo u Zagrebu neka te još dugo grije.

"Živ i zdrav bio "kako bi rekli naši stari!

Enisa Pletilic

Labels:

Happy Birthday! - Karmen

A ovo je stiglo od Karmen, istina uz pomoc novih tehnologija, ali sam ja nekako uspio uhvatiti glavni dio.

Labels:

Surprise party

Za danas sam imao u planu da objavim jedan od mnogobrojnih priloga koji cekaju svoj red ali me par blogera iznenadi emailovima pa sam planove morao promijeniti. Stigli su i prigodni pokloni ali da ne bih puno razglabao, evo sta sam zatekao u inbox-u:

Dragi Co,

sretan rodjendan od svih nas iz Montreala, dvije familje Kusmici i Gonzalesi. Zelimo ti dobro zdravlje i da se danas lijepo proveselis.
Znam da ce ti Nera napraviti lijepu tortu. Ja ti saljem ovu sliku (ulje na platnu), koju je Ana naslikala.To je rolat koji su nase mame i nase bake pravile kad nam se jelo nesto slatko. Patispanja od 5 jaja, namazana s pekmezom od drenjaka i urolana. Tu je i kafica za pocetak radnog dana.

Jos jednom puno pozdrava i jos puno rodjendana i lijepih rucaka s Nerom, familijom i prijateljima. Hvala za blog i sve oko njega.

Tvoji prijatelji sa sjevera


Dobar dan Co,

prije svega sretan rodjendan i znas ono vec uobicajeno - dobro zdravlje sto je po meni na prvom mjestu kad nekom pozelim nesto lijepo, narocito u nasim godinama. Naravno uz to ide i puno zadovoljstva, srece itd itd.

Ova cestitka istina malo kasni. Nekoliko dana unazad se okolo pripremala virtualna Surprise Party za tvoj rodjendan pa sam i ja trebala da ucestvujem. Evo me s malim zakasnjenjem. Saljem meze za party i tebi mali poklon da ubuduce imas pravi dres za Steelers party.

Bez obzira sto nam je vecini vec pocelo odbrojavanje iznad 60 jos se ponekad volimo malo igrati i barem imati iluziju druzenja, onog nekadasnjeg.

SRETAN RODJENDAN i zivjeli

Pozdrav od Emire i Sase


Vjeko se javio jos ranije (sta ces kad nas ima na sve strane svijeta pa je kod njega 24. vec odavno), ali sve njegove poklone nisam mogao objaviti iz objektivnih razloga. Vecina je, zapravo, tu, samo su neki malo cenzurirani.

Prije nego sto odem na spavanje da dodam da od torte izgleda nece biti nista. Tako je to kada se predje sezdeset. U stvari, veceras sam cak morao uzeti aktivno ucesce u pripremanju zimnice (sarena salata), a sta me sutra ceka, nemam pojma.

Labels:

Wednesday, September 23, 2009

Carnival of Flowers

...u Toowoombi...
......ove godine jubilarni...
........60-ti......
...cijela duplerica slika..
..."cvijeca iz moje baste"...
...ima i naslovna strana...
...malo teksta...
....otabano hodajuci...
...snimajuci, pa mi se nesto puno ne samara tastatura...
...upozorenje uredniku, susa, 9,8% mulja/ vode u jezeru...
...objavljuj odma' da cvijece ne uvene...
...a i zbog blogerki, vec rondaju da kasnim...

vjeko

Album

Labels:

Tuesday, September 22, 2009

Konkurs

Jedno pismo od prije par dana me potaklo da malo pretrazim internet trazeci podatke o cajaveckoj Mikroelektronici (ME), pogonu nekadasnje Profesionale, gdje sam radila sve dok nisam dobila otkaz jer se suprug nije javio u vojsku (mozes misliti?!)

Razalog za traganje su bile dionice Mikroelektronike. Cesto sam od svojih prijatelja i poznanika slusala kako je ME najuspjesnija kompanija u BL i jedino sto je ostalo od ‘Rudi Cajaveca’. Istina u tim suskanjima se pricalo i kako se bivsi, sadasnji a izgleda i buduci, uvijek jedan te isti, direktor, naglo obogatio kroz privatizaciju i kako je napravio kucu sa visokom ogradom, sa kamerama (cega li se samo boji?) itd itd.

Sad, medjutim, stizu suskanja da ce uskoro proglasiti bankrot. Vjerovatno je to opet biti neka ujdurma kojom ce se sacuvati kapital u rukama postovanog i uvijek sebi vjernog direktora.

Na misli o igri me je naveo konkurs


na koji sam naisla tragajuci. Trazi se popuna nekoliko radnih mjesta, izmedju ostalog i finansijskog direktora.
Nista posebno, kad ne znas suskanja. Cak i kad znas. Medjutim, mene je zaintrigalo (kako bi to mi dalmatinci rekli) ono na kraju konkursa – prijava plus slika?!

Od kad se to za radna mjesta trazi slika? Je li to neka nova fora ili je to nova vrsta diskriminacije? Kao da je nema dovoljno.

Emira

Labels:

Monday, September 21, 2009

Bosna na kuhinjskom ormaru

Moj rahmetli otac bio je ljubitelj starina pa sam tu osobina od njega nasljedila.

Skupljao je stari novac i stare predmete a naročito ibrike, đezve, đugume i druge posude. Nešto je dobio a nešto kupio na pijaci, glancao i uređivao da ih sačuva od zuba vremena, da svjedoče o nekom drugom vremenu. Kada smo odlazili poklonila sam uglavnom sve nekom čovjeku koji je volio starine a otvarao je restoran, pa ga je njima ukrasio (čudno za to vrijeme). Ostao je u kući samo jedan ibrik kojim je "cura zahvatala vodu iz Vrbasa". Njega sam pronašla u podrumu nakon što je "stanar iz Jajca" odnjeo sve što je njemu trebalo. U tom ibriku držim suho cvijeće na ormaru u kuhinji, gledam ga i mislim na Eminu.

Kada sam se ponovo kućila ovdje u Zagrebu mislila sam imaću što manje stvari (jer se teško s njima rastajati), i neću držati kućno cvijeće (jer to znaći puštanje korijena, a nisam imala namjeru tu ostati). Ipak dođu prijatelji i poklone cvijet i šta ćeš nego ga njegovati. Od prijateljica sam dobila đezve i šećernice, kao i filđane pa i njih stavila na ormar da me potsjećaju na Bosnu.

Često mislim na izreku: "I mirna Bosna"a ne znam kako je nastala. Ako neko zna, molim ga da mi javi.

Unaprijed hvala!

Niskana

Sunday, September 20, 2009

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Svim Muslimanima širom svijeta čestitamo Bajram uz najljepše Želje!

Nada, Nataša i Enisa


P.S. I ja se pridruzujem zemljama uz nadu da ce nam se bar neko javiti sa kojom slikom sa slavlja.

Borceve Nade

U zadnjih desetak dana sam dobio nekoliko interesantnih e-mailova vezanih za Blog, svi pozitivni i dragi. Izdvojio bih jedan, koji smatram poseban, mozda zato sto je imao u prilogu sliku koja me je podsjetila na period kada sam imao deset godina i isao u cetvrti razred osnovne; Perid kada smo svi mastali da postanemo fudbaleri i zaigramo za Borac.

Poslije ispadanja iz Prve lige 1962 godine i nakon loseg iskustva sa dovodjenjem igraca iz drugiv klubova Borac je odlucio da se osloni na vlastiti kadar. Tako su 1963 oformljena pionirska i juniorska skola.Na opsti poziv se javilo hiljade banjalucke djece, generacije 1948-1955, koja su ucestvovali u izboru. Kandidati su podijeljeni u timove i utakmice koje su trajale dvadesetak minuta i igrale na Borcevom stadionu. Samo se mali broj sretnika nasao na listi odabranika. Mnogi, medju kojima sam bio i ja, nisu ni dosli u dodir sa loptom.

Aleja je imala vise talentovanih pionira i juniora, koji su izborom postali “Borceve Nade”. Spomenucu neke, iz moje generacije, kojih se sjecam: Celo Mesic, Raba, Sreja, Zoka Radic, Dzevdo Kreso.

Momak na slici je jedan od sretnika, talentovani desetogodisnjak, moj vrsnjak. Clanska karta sa registarskim brojem 1, potpisana od tadasnjeg trenera pionira Cindrica, Bivsa “Borceva Nada” sada zivi u Svedskoj i ja mu zelim sve najbolje.

Abu

Labels:

Friday, September 18, 2009

31. and counting

Ljeto je skoro pri kraju, putovanja i godisnji odmori su uglavnom iza nas, a osim onog jednog Emirinog priloga iz Bosne, te Dubravkinog ‘izvjesca’ iz Montreala, cini se kao da skoro niko nije nikuda mrdao. Zadnji prilozi nas vracaju u davno prosla, prijeratna vremena, a onih iz sadasnjih je sve manje. Izgleda da nam je lakse pisati o proslosti, valjda sto smo tada bili mladji i ljepsi, i sve nam je bilo potaman. E zato sam odlucio da danas malo ‘skoknem’ u sadasnjost ne bi li ponukao jos ponekog da nam se jave sa svjezim vijestima jer znam da se mnogo toga dogadja na sve cetiri strane svijeta.

Danasnji prilog sam iskoristio da onima koji navracaju na ove stranice pokazem i par slika Pittsburgh-a koji je ovih dana u zizi interesovanja mnogih, narocito zbog predstojece konferencije dvadeset najbogatijih drzava svijeta. Mozda i o tome napisem par rijeci kada za to dodje vrijeme.

Da se vratim prilogu. Dakle, prekjucer, Nera i ja skromno proslavismo 31. godisnjicu braka koja pade u ove dane kada od obaveza ‘oka ne mozemo sklopiti’. Kada se sjetim da smo ovih dana prosle godine uzivali u ljepoti starog kraja ne zureci nikuda, (istina je da smo s kumovima obisli cak tri drzave! ali je sve to nekako bilo bez frke), dodje mi da odmah odem u penziju (mirovinu, za one iz zapadnih govornih podrucja), dok jos nije kasno.

Nera me nagovori da godisnjicu proslavimo u nekom od restorana gdje se moze sjesti na vani (sto ovdje kod nas u Pittsburgh-u nije bas lako naci iako grad ima izvanredne prirodne predispozicije za tako nesto) pa tako pade dogovor da me ona poslije posla doceka u tkz kulturnom distriktu, u Penn aveniji, a ja cu prosetati od moga fakulteta, za sto mi pjesice treba jedno dvadesetak minuta. Dakle, randes k’o u neka davna vremena. U zadnji trenutak odlucih da ponesem kameru i da napravim par snimaka jer je dan bio prekrasan a i onako se vec odavno spremam da napravim jedan prilog o Pittsburgh-u za one koji o njemu imaju pogresne predstave jos iz onih dana kada je grad bio centar celicne industrije svijeta.

Skljocajuci stigoh do mjesta 'randesa' a onda nas dvoje polako, nogu za nogom, predjosmo preko rijeke preko 7th street mosta, prosetasmo uz rijeku Allegheny s druge strane downtown-a i zavrsismo u restoranu Atria’s na samom ulazu u lijepi bejzbol stadion (PNC Park). Vecina stolova na platou do ulice je vec bilo popunjeno ali srecom bi jedan sa dvije (povisoke) stolice, gotovo uz samu ulicu. Znali smo da Amerikanci vole da idu u restorane ali nas je pomalo iznenadilo da su vec u sest sati popodne svi stolovi bili zauzeti.

Hrana je bila izuzetno ukusna, ne sjecam se kada sam tako dobro jeo u restoranu (u koje ne zalazim cesto, ali i kada se to desi, imam problema sa izborom jela). Uz domace pivo, Yuengling (Nera je uz ribu ostala pri vinu), i podsjecanja na davna vremena, ne primjetismo da se vece vec spustila. Valjalo nam je nazad preko rijeke, ovaj put preko 6th street mosta. Bejzbol stadio je bio osvijetljen (nije bilo utakmice a ni treninga, reflektori su upaljeni kao priprema za predstojeci samit kako bi se grad prikazao u sto ljepsem svjetlu), nebo se u daljini, tamo iza Mount Washington-a crvenilo, noc je bila prijatna, sve u svemu, lijepo vece nakon trke zadnih par dana.

Nasu proslavu zavrsismo express kavom u basti ispred kabarea u kulturnom distriktu, pa onda nazad do Duquesne-a da pokupim auto te odatle direktno kuci. Noc je vec dobrano pala ali se u gradu na sve strane nesto radilo, kao priprema za samit koji sam vec spomenuo: ulice se presvlace novim slojevim asfalta, uredjuju se trotoari, prazni izlozi se prikrivaju plakatima, lanci oko parkinga zamjenjuju saksijama s cvijecem… Nesto mi to poznato iz nase proslosti, samo ne mogu da se sjetim…

A da ne bih bas potpuno zaboravio proslost, evo muzicke kulise koja me podsjeca na nase setnje ulicama grada i sportsku dvoranu Borik. Vise puta se desilo da je upravo Santana i Samba pa ti bila na ‘programu’ kada bi prosli Alejom JNA u dane kada se za restorane nije imalo bas previse novca.

P.S. Muzicka numera je 'izbrisana' zbog tehnickih problema - novi prilog je spreman, s novom muzickom 'kulisom'.

Monday, September 14, 2009

Banjolucani - Tri konjanika

WITHOUT PREJUDICE

...nedavno u jednom komentaru napisah kako ne upotrebljavam nove cinicne rijeci za novokomponovane skupine kao komunjare, nebeski narod i sl.

I posebno Banjolucani sa velikim O. Vrijedja me, da ostanem egoista, da samo o sebi… Jer ja sam i Banjolucanin i Banjalucanin. Veliko O zvuci kod izgovora jednako kao i malo.

Mogao bih o gramatici...

Banjaluka – Banjalucani

Banja Luka – Banjolucani

Mogao bih, ali necu. Nemam prava, s obzirom na kolicinu gramatickih gresaka koje prodju kroz moje tekstove. A sumnjam da ce se i ovaj, koji upravo pisem, izvuci. Posto sam se deklarirao kao poliglota, najlakse mi je sa pismima (ekavica, ijekavica, ikavica). Nisu to vise pisma, jezici, ej. Koristim ih sve, kad se pravdam za greske. Primijetim ih, tj. greske, tek kad izadju na blogu. Dok samaram po tastaturi – nista: tipkam/kucam, trudim se da zapusim svaku rupu konfrotacije, da ne povrijedim nekog. Da je jasno sta je pisac htio da kaze, a ne kako je rekao. Sit sam neslaganja sa samim sobom, a tek sa drugima/ nepoznatima… Sebi lako oprostim, kontam dobronamjeran je, znam covjeka. A nepoznati...

Mogao bih i o ovim novim ziteljima naseg grada za koje se koristi rijec sa ovim O. Vjerujem da vecina nije sretna sto je tu gdje je, sto nije tamo odakle je dosla. Kao ni mi sami. A oni sto su jedva docekali, sa okolnih brda da sidju i zav/ade/ ladaju, ionako su uvijek bili tu. Samo mi nismo obracali paznju. Bili smo zaokupljeni ljepotom nasih zivota, a i nije nam u prirodi da zatvaramo kapije pred gostima. Samo sto gost... Uostalom kod nas je mogao zivjeti svako tamo gdje je htio, prije. Jest da je bilo i seoba poput Osme ofanzive, jedine koju je Tito izgubio. Izgubio je, ako se uopste tako moze reci, bilo je na kvarno, mnogo godina kasnije posto je otisao sa bojnog polja. Iza ledja. A drukcije izgleda i nije mogao izgubiti. Mogao bi o toj ofanzivi, preseljenja Krajisnika u Vojvodinu… kao, nije bila Krajina dovoljno bogata i plodna, kao, nismo mi imali drugih neplodnijih krajeva, goleti i kraseva. Kao prenapucena i tako to… Sto jest, jest. Mi nismo imali krajeva prenapucenijih zlom kobi onoga rata i dusom sjebanijom od Krajiske/Bosanske, koju je trebalo raseliti, radi mira.

Pitaju: Zasto Banjaluka?... Zato... Kazem, mogao bih, ali necu.

Mogao bih... ma ne... necu... samo cu da prenesem:


U zelenoj potkovi brda, gdje se Vrbas razrahatio od tjeskobe svojih Manjača i Čemernica, gdje se pjevalo od pamtivjeka onako kako je on htio, slika se danas utrkuje s Vrbasom – Prvim građaninom Banje Luke. Ali trka traje u bolji dio sebe...

Shvaćena je njegova žurba u Crno more tuđine, greška se ne želi ponoviti.

Sva trojica našla su svoje suštine na tlu Krajine, u okrajku svijeta, koji je stvoren od razraćenih Krajina, s većom i manjom sjenkom povijesti smrću posijanom, zelenilom, djecom i cvatom utješenom...

Upravo Bekir Misirlić vidovito je uzeo čovjekov trag, bašluk, onako kako pčela pristupa jagorčevini pa naslikao poruku bivših Bošnjaka: prije svega život.

Josip Granić je tumaranja maštovitih vjetrova po vrletima zaustavio u slici plahovite zemlje Bosne koja može biti domaćin muzici i najvećih.

Alojz Ćurić, Manjači suroj i škrtoj planini, pod kojom je rođen, dugove vraća za sve ponuđene milošte iz njedara.

... I hoditi Bosnom i pohoditi ljude njene, koracati iz sobe u sobu, iz jave u san i natrag do zbilje, koja slikare i ovog tla ozbiljno obavezuje...
Alojz Ćurić

u katalogu IZLOŽBA BANJOLUČANI u Domu kulture Zenica (28.3.-9.4.1972.)
na kojoj su izlagali Bekir Misirlić, Josip Granić i Alojz Ćurić

Mozda bih mogao iz nekih malih druzenja sa Joskom, iz prica onih koje ja dobro poznajem, a koji su dobro poznavali Lojzu, iz nekih i rodjackih linkova i sa Lojzom i sa Bekirom (iz velike sam familije, orodio se sa pola grada) reci da oni ne bi voljeli/ i da on ne voli tu rijec sa ovim O, zbog Nas BANJALUCANA/ BANJOLUCANA. Kazem, mozda bih mogao. Ali sam siguran da je meni dovoljno da je ja ne volim zbog Njih...

Lojze, Bekira i Joska

vjeko

PS. Po pitanju tantijema (vino, boca) za autorska prava za ovu muzicku kulisu sa Predicem cu se poravnati u BLuci (nacekace se), a Caja bocu vina moze pokupiti i u Australiji. Ako bude pretjerivao kao malo je jedna boca, bar dvije, kao hoce i bijelo da se ne osjeti diskriminisano u odnosu na crno, a pocinjem unaprijed da sumnjam i na roze, pred sudom cu se braniti netrpeljivoscu izmedju Banjalucana u Australiji, ovih odozdo prema ovima odozgo, i obratno. Vidljivi vino-nalizam.
PPS. Mogao bih, ali necu... Ma nemoj, jos da si i povjerujem.


PPPS - muzicku kulisu sam morao izbaciti jer zbog tehnickih razloga. Radim na rjesenju - Co

Saturday, September 12, 2009

Snovi se vracaju kuci

Kao sto sam obecala da razjasnim sliku u proslom prilogu danas to cinim.

Drzim pred sobom umanjen plakat dugometraznog dokumentarnog filma "Snovi se vracaju kuci". Obzirom da nemam skener opisat cu vam plakat koji je izradila "Fabrika Snova", genijalna dizajnerska firma iz Sarajeva poznata i priznata i u sudsjedstvu. Na slici je predstavljen svileni jastuk u cijoj sredini je snimka naselja Grbavica u Sarajevu. S druge strane je slijedeci tekst:

"Daleke 1987 godine apsolvent filmske rezije na Fakultetu Dramskih umjetnosti u Zagrebu, vraca se u svoj rodni grad Sarajevo i snima diplomski film posvecen svom djetinjstvu provedenom uz obale Miljacke - na Grbavici. Sjeca se haustora i crteza po zidovima, prvih ljubavi, prijatelja, nestasluka i djecackih snova. Njegovi prijatelji iz 60-tih nazalost nisu vise djeca, ali carolija djetinjstva nastavlja da zivi.

Jedanaest desetogodisnjaka , ucenika osnovne skole "Bratstvo jedinstvo", preuzima te 1987 godine glavne uloge i uz pomoc poznatih glumackih imena, nastavlja da sanja nikad dovrseni san. Surova stvarnost pocetkom devedesetih odvesce ih daleko od njihova grada. Nekadasnji mali glumci sada tridesetogodisnjaci, sada zive u SAD, Turskoj, Iraku, Ceskoj Republici, Njemackoj, Svedskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

"Snovi se vracaju kuci" je filmska prica o njima i redatelju koji istrazujuci njihove sudbine ponovo odlazi daleko u svoju proslost. Od pustinje Iraka do hladnog Celjabinska i Stokholma, daleke Kalifornije i zanosnog Istambula, ravne Vojvodine, vrhova Triglava, pa sve do dokova Hamburga, preplicu se price koje ce se spojiti za vrijeme Sarajevo-film festivala, kada ce se jedanaest nekadasnjih skolskih drugova i mladih glumaca skupiti prvi put poslije vise od dvadeset godina. Proci ce filmskim crvenim tepihom, obici svoju skolu, izaci na stadion nogometnog kluba za koji su navijali i kao tim odigrati svoju prvu, a nadamo se ne i posljednju utakmicu.

Na putu snova pridruzice im se "madjarski kuhar, slovenacki alpinist, turski maneken, proslavljeni kosarkas, intrigantni sicilijanac, cuvena glumica, italijanski padobranac, indijska rediteljka, nogometna zvijezda, slovacka posada helikoptera.
San se nastavlja."

Kada je Mladen sjedio u kafani sa gosp. Cirom i ispricao mu o filmu Ciro mu je rekao: "Pa, ti si ludji od mene. Ja svoju reprezentaciju skupljam po Evropi a ti svoju po cijelom svijetu. Ako ih skupis sve u isto vrijeme ja cu vam obezbijediti utakmicu i bicu im trener". Tako i bi. Oni se skupise a Ciro organizova utakmicu sa SFOROM. Njemacki general trener a igraci "odasvuda".

SFOR je pobjedio sa 5:3. Igrali su na "Zeljinom" stadionu.

EH, da nam nije politike gdje bi nam bio kraj.

U prilogu saljem par slika sa utakmice.

Pozdrav Saima

Friday, September 11, 2009

Zabunilo se

Otkako imam mobitel otkrila sam da sam veliki zaljubljenik prirode. Sve što mi za oko zapne, ja uslikam, stavim na zaslon i gustiram neko vrijeme a onda promjenim.

Stanujem u neboderu iz jedne zgrade, gdje su domačice ponijele običaje iz zavičaja pa ispod prozora posadile raznovrsno cvijeće i ukrasno drveće. Kad prolazim u dućan u kupovinu, a u bašti uvijek nešto novo, i ja uslikam. Šaljem vam sliku jedne čudne pojave. Na istom drvetu ovog prekrasnog drveta (ne znam ime) okićenog hiljadama jabučica jedno jutro ugledala sam i cvijet. Obzirom na vruće ljeto i strašne klimatske promjene, drvo se "zabunilo". Pratiću razvoj situacije, pa ću vam javiti šta je bilo dalje.

Pozdrav Niskana

Wednesday, September 09, 2009

Montrealski stil, kuce u Verdunu

Ovo sam pripremila u zelji da malo pocastim Nadu i ostale gradjevinske sladokusce.

Kad smo prije 15 godina dosli u Montreal sve mi je bilo naopako i ruzno.
Kuce s ravnim krovovima, bandere sa zicama s jedne strane ulice, prozori i vrata ofarbani u zeleno. To su bili moji prvi utisci hodajuci po ovoj zapadnoj periferiji ostrva.

Prvih par mjeseci sam hodala doslovno od vrata , do vrata, slijedeci oglase za posao.
Tako da sam dobro upoznala “west island”.

Vremenom smo poceli cesce odlaziti u grad i tamo smo se svi puno ljepse osjecali, jer su nas i ulice i zgrade podsjecale na “nase” gradove. Cak su se u jesen mogla naci mjesta gdje se prodaju peceni kesteni na ulici.

Sad smo vec ostarili i djeca odrasla, doslo vrijeme da djeca imaju svoj krov nad glavom.
Nasa mladja kcreka Ana je nasla stan u ulici Evelin u dijelu Montreala koji se zove Verdun. Verdun je ustvari najstarije naselje u Montrealu, blizu centra i blizu univerziteta.

Pocetkom 20 stoljeca izgradjena su naselja sa dvospratnim kucama za tadasnje radnike.
Radnici su radili u obliznjim fabrikama, koje su se prostirale uzduz Lachine kanala. Bile su tu poznate zeljezare, pivare, silosi za psenicu, teska industrija. Sad su skoro pa sve te fabrike zatvorene i napustene.Zgrade se preuredjuju za stanovanje i to su sada veoma skupi loft-ovi s predivnim pogledom na kanal.

U starim radnickim kucama sad zive siromasni stanovnici Montreala i mnogobrojni studenti zbog blizine univerziteta. Mnoge kuce su renovirane i potraznja za stanovima u tom dijelu grada je porasla. Vrlo interesantan starinski koncept, stari, strogi engleski stil zacinjen francuskim fantazijama i krivinama. Ova mjesavina je poznata kao « Montrealska ». Posebno su simpaticne spiralne stepenice. Svake su obojene drugacijom bojom. Kad se proseta ulicom Evelin ili ulicom Welington, mogu se vidjeti ljudi koji sjede na balkonima i verandama, uzivaju u ljetnom danu, i uvijek pozdrave svakog prolaznika s onim melodincnim «bonjour». Kuce imaju prizemlje i dva sprata. Ako u kuci zivi vlasnik on obicno zivi u prizemlju. Prizemlju pripada mali cvijetnjak do ulice i mala basta iza kuce. Na prvom i drugom spratu su stanari. Nasa Ana stanuje na prvom spratu na ulazu koji je natkriven plavo bijelom nadstresnicom. Uslikala sam i kucu preko puta i jos neke susjedne. Stan na prvom spratu ima balkon pozadi. Stan na drugom spratu nema balkona. Komsija koji zivi iznad Ane obicno sjedi na stepenicama ispred ulaza, pusi i posmatra sta se desava na ulici.

Sta sam ja u svemu ovome htjela reci, je da sam vremenom gledajuci oko sebe pronasla mnogo lijepih stvari. Sigurna sam da ce se ove kuce dopasti blogerima, sladokuscima arhitekture.

Puno pozdrava od Dubravke

Tuesday, September 08, 2009

Ma bolan, mi smo ti Bosanci cudo!

Juce sam bila u kuci, jer je zahladilo i kisilo, pa sam malo vise gledala TV nego uobicajeno. Nije mi bilo zao. Prvo je bila na HTV 1 jedna dobra emisija koja se zove "Prizma" i posvecena je nacionalnim manjinama. Ovih dana je dosta jevrejskih praznika i susreta Jevreja iz cijelog svijeta. Intervjuisali su gosp. Jagodu (prezime nisam upamtila), 80-to godisnjakinju. Rodjena Sarajka, spasile je komsije od sigurne smrti. Prebacila se u Italiju, tamo upoznala americkog vojnika i udala se. Zivi s njim u Americi ima potomke. Nije zaboravila nas jezik a ni pjesme na sefardskom jeziku, koje ju je majka naucila. Napisala je pjesmu djeci Sarajeva. Koliko topline je u njoj ostalo za ovo podneblje i vrijeme kad su komsije bile ljudi.

Pred utakmicu Armenija BIH, prvi put uzivo na TV Hajat Ivica Osim. Poslije mozdanog udara u Japanu. Gospodin, legenda, Bosanac. Novinar Josip Vricko je jednom napisao "Iz daljine sve izgleda drugacije. A narocito kad se izmaknes iz Bosne napacene". O tome je pricao Osim. O onima koje ce se radovati ako Bosna izgubi, a ne mogu nigdje pobjeci ako kazu mjesto rodjena. Zauvijek su obiljezeni kao Bosanci. Govorio je o nasoj zavisti i potrebi da sve sto vrijedi sami unistavamo. To me je navelo da bas danas prepisem ovaj clanak, poslije pobjede BiH nad Armenijom od 2 : 0.
Drzim ga jos od 30 marta. Napisao ga Djemal Dragolj u "Oslobodjenju."

" Nasoj drzavi definitivno treba vodja. Da, bas vodja. Miroslav Ciro Blazevic, to je dokazao nasoj i svjetskoj fudbalskoj javnosti. Pouzdan vodja sa svojim ratnicima, kako Ciro zove svoje fudbalere. Usred Genfa napuni mrezu belgiskoj reprezentaciji i dokaza da se sve moze kad se hoce. Gledam nase navijace i citam njihove transparente: Kozarac, BL, Cazin i ostala mjesta u BiH. Kako na tribinama tako i na terenu, svi su na neki nacin protjerani sa svojih ognjista. Ali nikad se ne zna sta ima dobroga u tome. Slusam komentar prenosa, veoma mi dragog covjeka Marjana Miailovica, pa i on je na neki nacin protjeran, samo zato sto voli svoju domovinu BiH. Ta mu se ljubav isplatila. Pobijedila je nasa reprezentacija, a Marjan je promukao vec nakon prvog gola. To je, bolan, ljubav. Vidi jos i ovo. Bas je taj Marjan nedavno falio Vedada Ibisevica i to previse, kad je dao gol slavnom minhenskom Bajernu, a u subotu su zajedno komentarisali utakmicu. Obojica su protjerani. I Marjan i Vedad. Nemanja Supic je bio na golu nase reprezentacije i nije nas izdao. Svi su vjerovali Nemanji. Na terenu, svih jedanaest je nosilo dres sa grbom BiH i stajali mirno sa rukom na srcu.Volim te Bosno orilo se usred Genka. Sta znaci dobar vodja kad povede svoje "sinove". Tako bi trebali i nasi politicari kad krenu na put u inozemstvo da zajednicki nastupaju u ostvarivanju naseg cilja. Nemaju oni tu svijest. Njihov lokalpatriotizam je u gepeku a dnavnice u djepu. Tako nam je na svim nivoima vlasti. Tri predsjednika, tri vozaca, tri savjetnika, tri sekretarice i jos po tri puta toga, a da zaboravio sam da imamo i tri kuhara u Predsjednistvu.Vidi nam se rezultat. Mozete li zamisliti da je Ciro pored sebe imao jos dva savjetnika, pa onda ubaci sad malo Srbina , pa onda malo Hrvata, izbaci tri Bosnjaka. Nas Ciro ubacio je one koji su zdravi, jaki, pametni i zele pobjedu. I eto cilj je postignut.

Imao sam priliku da sjedim sa Cirom u kafani. U jednom trenutku zatrazio je od nekog da zapali cigaru i popije kafu. Hocu sine da ceifim. Mi smo ti, bolan, Bosanci cudan narod. Tesko nas je ujediniti. I smeta nam kad je neko uspjesan. To je bolest. A veoma smo jaki kad nas neko dira i potcjenjuje. E, tu vidim kljuc naseg uspjeha. Ovi moji momci su divni, nemaju u sebi ni trun pakosti, mrznje.Vidim da jedan drugog postuju. To bogaatstvo ima malo koja reprezentacija."

Uz ovaj prilog saljem sliku sa fudbalske utakmice jedne druge BH reprezentacije sa SFOROM. I tu je svoje prste umjesao Ciro. O tome cu pisati za koji dan.Treci s lijeva (visoki) je nas mladji sin Frane.

Pozdrav od danas depresivne Saime, izgubljene nade da cemo ikad biti pametniji i zivjeti sretnije.

Sunday, September 06, 2009

Reise

...nes (neces) u Europu bez zahoda...

Na Zagrbacki aerodrom smo sletjeli brzo, na Kontroli i Zoll-kontroli ostali malo duze i ako je je moj prtljag spakovan u sportsku torbu bio minimalan, ne vidim razloga, sumnjiv. Jedino je moja crna majica natpisom „jebes majicu na kojoj nista ne pise“ vjerovatno bila povod, hajde da kazem, rutinskoj kontroli mada sam se cudio da uposlenik razumije Zemaljski jezik. To sto je pored nas prosla raskosna purgerka, Zagrebcanka u koferima do grla, vjerovatno punim robe falsificiranih oznaka „svjetskih marki“ iz Sttutgarta, ostavljam za analizu Mladoj demokraciji, ali ne mogu reci da me nije nauduo smijeh znajuci da isti Jeans i to Levis moze u Zagrebu kupiti na svakom cosku a u Banjaluci u trecinu, jer svjetska Globalna ekonomija pociva na postulatu; falsifikat u Sttutgartu, jedan, isti u Zagrebu, trecinu, jeftiniji u Banjaluci dvije-trecine. Shvativsi isto, razumio sam da je uposlenik kontrolu mene izvrsio iskljucivo zbog originala, sto meni apsolutno puno ne znaci, nego, nagovore me djeca...
Znao sam da u devet sa Zagrebackog Kolodvora odlazi voz za Rodni grad, sjetio se Arsena i „brzog preko (do) Bosne“ a i vratise se sjecanja kada onomoad u Zla vremena vozom iz Novske ne imadoh vremena gledati krajolike Lijepe nase, zabrinut izbjeglickom sudbinom i nesigurnom buducnosti.
Bila je subota, na Kolodvoru do Voza/Vlaka/Zuga dosta poznatih lica nekad stanovnika Banjaluke, prigradskih areala. Kasnije mi je baka Kata objasnila da je vecina domicilna stanista u Barlovcima, Misinom hanu, Simicima, opravila, uljepsala i pradjedovske kuce pretvorila u kuce za odmor, prostore za sjecanje i uzimanje snage za dalje i nimalo lak zivot u Zagrebu. Bar ovi stariji...
Da nije „lijepa“, posmatrajuci pejsaze, lagao bih...
Da mi iskrena prica sa bakom Katom nije bila ugodna i da me baka Kata nije podsjecala na moju staru Mater, opet bi bio neiskren...
Pozdravi „bok“ kod mnogih, nije mi izgledao prirodan...mislim, naucen, akceptiram vrijeme je i kod meine uradilo dosta sto ja nebih...i kod danasnjih gdje putujem....zasto ne priznati...
Ali,
kada god posjetim Rodni grad, kad sretnem sudbinom slicne meni, vracam se mucninom u stomaku, tegobom oko srca ...meni je tako....baki Kati i mojoj Materi....gore...pa kada straice ostanu iza meine, ja onda, anamo, Ovima ... sve po spisku, u sebi, nedam da kroz moju ljutnju uzivaju u svojoj mazohistickoj etnofilozofiji.
Pa pogledam na ocev Omikron onaj sto ga je Stari dobio za trideset godina, znam primjetit ce i jos vise uzivati u zlobi zbog moje jednostavnosti u nejmastini.
Sjednem na klupu da vidim Vrbas. Opkoracim, nema naslona. Otvorim poluvaku sljive od Acine bake, glavicu crvenog luka, zgnjecim. Papirnu kesu poderem, razvijem kao podmetac a mesni dorucak iz konzerve prerezem na cetvero na onoj istoj kesi...
I sjedim....
Sto Im smetam....neznam.... i cujem na beogradskoj ekavici
-....ja seljaka ,
a siguran sam da su ljubomorni na moju mezu, samo diktat iz Beograda o izlozbi u izobilju kroz falsifikovan Rolex i Gabanu je imperativ u prikazivanju Rapublike Srbske kao oaze prosperiteta i blagostanja...
Samo mi Skoro dobaci,
-zipa na djale Roker...
...povuce ga Rada, odmah.
Cudno kako zeni iza pedesete nece kile u dvije sise, vec u trbuh i gu...,
a ja i na Rajni, ovako sjednem....
Inters za bilo sta u Gradu nisam imao a pitanje je da li bi sta i nasao.
Ovako kratka posjeta staroj rodnoj kuci, dosta tuge...
Vracao sam se autobusom kompanije Golubic iz Prijedora. „Ko to tamo peva“, neznam, ali mislim o tome filmu.
Vikend je prosao, na Gradiscanskoj rampi kratka kontrola, sa druge strane mahnuse samo rukom, i mi se fatismo pravca prema Hrastovima. Kolone su, guzva, jest da je auto-put moderan samo je malo Stajalista do Zagreba. I da hoces stajalista su puna iz kolone se ne moze i mi u koloni vozimo lagano. To sto je vruce, ima vode, sokova....medjutim konzumiranje kako bi se sprijecila dehidracije povlaci za sobom i pisanje za koje nema rjesenja jer su u autobuskom WC-u stvari koje kompanija Golubic bez Carine preveze u Zagreb te prodajom u Zagrebu pokriju dio nerentabilne linije prema Sarajevu. Dvadesetak je kilometar prije naplatnih rampi, stajalista vise nema a fizioloska potreba postaje nuznost.
Ustajem, pogledam brzinu kojom plazimo. Dvanaest km. na sat. Izvodim jednostavan racun i molim Golubica da mi u voznji otvori prednja vrata. Necka se ali na izricit zahtjev bez obzira na pravdanje da ne smije od Policije otvara...Izlazim, kolona i dalje vozi istom brzinom.
....ja kako sam se lijepo popisao na Lijepu nasu....
obrisao ruke travom i u srednjem sprintu nakon pet-sest minuta stigao autobus. Ugledavsi me Golubic otvori vrat i ja Grof koristeci gledano iz kaubojskih filmova u kino „Vrbasu“ uskocim u autobus....Tajac...ali meni je oblaksalo...pola autobusa stisce noge.
Prije srednjeg izlaza sjedi Fuco, smjeska se a zna da sam ja u Baden-Wuntterbergu medju prvih deset, seniora, na ulicnim trkama distance od 10 km.
....ne moze se u Europu bez zahoda.
Tu noc zavrsim u Klari. Uci cu ti ja u „Osijek“, sastavile tambure. „Ne dirajte mi ravnicu“, ...sastavim dva stola za cetiri tamburasa. Prepoznat ce mene konobarica Suzi nudi Kartu a moje se zna. Zagrebacki rizoto paniran sufleom od paraadajza, plus kifla s makom, uvijena....to narucim radi reda a Suzi vec nosi bokalic sljive suho meso isjeckano na koso na bijelom pak-papiru uz obavjest da se k´ompir corba vec kuha. Cujem objasnjava kolegici kako sam ja dvijehiljadite u rodnoj kuci Tina Ujevica na Dizdar kulu u Vrgorcu, Hrvatskoj konzulici iz Njemacke recitirao znamenitog pjesnika na sto je hrvatska diplomatkinja, hercegovka, pitala, gdje taj Tin sada bude...
Otisli su i avioni German-Wings kompanije. Bez meine. Neka. Izvadim novcanik. U njemu sest kartica od Maestra do Vise, tri moje tri moje Sabine a sve zajedno od Njemackih banki, Allahu dragi...
Ujutro me vlasnik prebacio do Autobuskog kolodvora, sacekam „Globtur“ sa Gospe iz Medjugorja i sa Canom nastavim autobusom prema Slovenackoj granici. Autobus nov, ima WC ali samo za malu nuzdu. I veli jos Cana da je pun, pa cak i onaj boks za spavanje. Sibica. Rekoh, sta naguraste. Kaze, u boksu su dvije vrece bijelog sodora. To onda u Njemackoj prepakuju u male kesice i prodaju kao uspomenu od Gospe sa Citluka. Koliko German kupuje, kaze Cana, ne moze ni pop Rade iz Zitomislica nakopati. Na moju primjedbu da to nije bas fer Cana mi rece,
...Grofe kad vidis skutoras, (zapadni hercegovac, danas exluzivni zagrebcanin) da skace sa mosta u Mostaru, skaci za njim, vjeruj da ne skace dzaba...
Na upit slovenackog Carinika sta mi je smijesno, odgovorm, da kad vidim njih, Slovence, imam dilemu da li da se smijem ili placem...puste nas.
Sjedim iza Cane.
Usli smo mi podobro u Sloveniju, uhvatila se kolona, kad meni nesto zaburluka u stomaku....
Pogledam tahometar pred Canom, vidim dvanaest km, rekoh,
-Cana ne dodaji gas koji minut a onda spusti na osam, otvaraj vrata, sticicu ja vas...

Grof
(opisao sam istinit dogadjaj uvjeren da vecina citaoca nije nacionalno onesvjescena)

Wednesday, September 02, 2009

Samo za Nadu

... ”PS: Ako netko slucajno pozeli ovo komentirati, lijepo i usrdno ga molim da se suzdrzi.” rece Nada...

Postujem. Nisam ja kao Saima.
Lafo, nisam.
Ako se u necemu slazem sa Saimom to je ovdje, sigurno.
Dakle, Nada ne rece nista za priloge.
Jest da je na kvarno. Al’ idemo.

Stigle fotke Andreja, one muzejske. Film kamera technology, treba joj vremena. Pa rekoh mu, da ih prosljedimo na blog. Plus poneka iz mladjih dana da cure Banjalucke primjete da su okice i osmijeh uvijek tu. Dodah pravi trenutak, jer teta Nada ode u publiku. Kako je bila krenula na svim kontinentima zagledat’ cure Banjalucke za svoje unuke, nista ne ostade za sina mi.

A sto u publiku...on ce
A sta ja znam. Valjda joj do-blogijalo...odgovorih
Nije fer. Ko ce mi sad puse slati...Andrej ce

Prilog kratak, al’ muzicka kulisa pogolema, meni omiljena sa onih nasih prostora. Valjda ce je urednik upakovati nekako.

Znam Nado da ni ovo nije fer, al’ ti sad vidi.

Andrej i vjeko

Tuesday, September 01, 2009

Zahvaljujuci Blogu…

Neki dan dobijem ja e-mail. Pronasao me, na Blogu, moj drug iz “Onog” vremena; Vremena kad je drug to stvatno bio i druzenje bilo vaznije od razlika. Co, hvala Ti. Zemljotres 1969-te, koji je porusio nas grad, je naglo prekinuo i nase druzenje. On otisao u Zagreb a ja ostao u Banjaluci…
On;- Otac rukovodilac PTT, odrastao u kuci harmonije, dobar ucenik, clan Pelagica, pjevao zaozbiljno, imao curu, igrao tennis, delikatan, tih i uctiv.
Ja; -Zivio u stanu, otac vojno lice i glavnokomandujuci Na njegove monologe se odgovaralo kratko i jasno “razumem”, TV dnevnik bio obavezan, 22 Decembar bio vazniji od Nove Godine, a poslije skole se predavao raport. Los ucenik, izvan kuce ko pas sa lanca, igrao lopte, cure me nisu zanimale, pripremao se da postanem padobranac, mastao da pobjegnem od kuce, na brod pa oko Svijeta, sve do Australije.
Nas dvojica;- Isli u istu skolu, sjedili u istoj klupi, imali istu crnu jaknu sa amblemom tehnicke skole (Njegova je misteriozno nestajala, cim bi presli vrata skole, a pojavljivala se opet na ulazu.) …i bili drugovi. Sve do te 1969.

Ne mogu vam reci koliko puta sam procitao e-mail. Pocinje sa “Postovani prijatelju”, onako formalno purgerski, kako se od njega i ocekivalo. Nisam tu noc spavao, ne zbog uzbudjenja ili radosti nego zbog uspomena. Lezim ja, oci ko fildjani, zena i pas hrcu, a uspomene naviru…Tako cijelu noc. Ustanem ja ujutro, cio i veseo, ko tica, cak me nista ne boli. Sta da vam kazem, mogu samo pozeliti da se i vama tako nesto lijepo dogodi.
Odgovorio sam mu, onako, formalno, bosanski: “ Dje si stari druze …”. Cetrdeset je godina proslo i toliko je toga da se isprica. To cu ostaviti za nas. Sa vama cu da podijelim jednu od uspomena iz naseg vremena, vremena kad smo mislili da sve mozemo i tako se i ponasali.

Jedan dan idemo moj drug i ja, Titovom ulicom, od Pozorista prema Bojica Hanu. Zaustavi nas momak i upita za Radio Banjaluku. Posto smo isli u tom smjeru, podje i on sa nama, da mu pokazemo.
Stariji od nas ali nizi rastom, zbunjen, izgledao je jos manji. To me nekako ohrabri:
-Sta ces ti u Radio Banjaluci?
-Imam nekog posla!
-Pozanajes li koga vaznog, tamo?
-Pa znam neke ljude…
-Slusaj prijatelju! Moj drug je pjevač, ima i svoju grupu, Amori…Jesi’l cuo za njih?
- Ne, nisam.
-Nisi cuo za Amore! U redu, nema veze. Dobri su,ja sam ih slus’o…Nego kako bi bilo da ih ti preporucis tamo, kod tih ljudi, samo da ih prvi put pozovu?
Bića me muva, laktom u rebra, nezgodno mu.
Kad smo dosli do kapije radio stanice, “nas momak” udje a ja se proderah za njim:
- On se zove Bićanić, Bićanić Zoran, a grupa je Amori. Jesil’ zapamtio?
Kad smo malo odmakli Bića mi kaze:
-To je mladi pjevač…, kantautor iz Sarajeva.
-Pojma nemam, nikad za njega cuo.
Te 1967 godine je “Nas momak”, na festivalu “Vas slager sezone”, osvojio prvu nagradu sa pjesmom “Lidija”.
Sto se Amora tice, nije da nisam pokusao. Znam, Hari je to puno bolje i profesionalnije radio. Co i Bića ce to bolje znati.
Moj drug Bića je pjevao sve do potresa 1969, onda se preselio u Zagreb i sa 17 godina okacio mikrofon…!? Tako sam bar mislio. Sada cu imati prilike da cujem nastavak od njega.

Pozdrav Abu

Labels: