Montrealski stil, kuce u Verdunu
Ovo sam pripremila u zelji da malo pocastim Nadu i ostale gradjevinske sladokusce.
Kad smo prije 15 godina dosli u Montreal sve mi je bilo naopako i ruzno.
Kuce s ravnim krovovima, bandere sa zicama s jedne strane ulice, prozori i vrata ofarbani u zeleno. To su bili moji prvi utisci hodajuci po ovoj zapadnoj periferiji ostrva.
Prvih par mjeseci sam hodala doslovno od vrata , do vrata, slijedeci oglase za posao.
Tako da sam dobro upoznala “west island”.
Vremenom smo poceli cesce odlaziti u grad i tamo smo se svi puno ljepse osjecali, jer su nas i ulice i zgrade podsjecale na “nase” gradove. Cak su se u jesen mogla naci mjesta gdje se prodaju peceni kesteni na ulici.
Sad smo vec ostarili i djeca odrasla, doslo vrijeme da djeca imaju svoj krov nad glavom.
Nasa mladja kcreka Ana je nasla stan u ulici Evelin u dijelu Montreala koji se zove Verdun. Verdun je ustvari najstarije naselje u Montrealu, blizu centra i blizu univerziteta.
Pocetkom 20 stoljeca izgradjena su naselja sa dvospratnim kucama za tadasnje radnike.
Radnici su radili u obliznjim fabrikama, koje su se prostirale uzduz Lachine kanala. Bile su tu poznate zeljezare, pivare, silosi za psenicu, teska industrija. Sad su skoro pa sve te fabrike zatvorene i napustene.Zgrade se preuredjuju za stanovanje i to su sada veoma skupi loft-ovi s predivnim pogledom na kanal.
U starim radnickim kucama sad zive siromasni stanovnici Montreala i mnogobrojni studenti zbog blizine univerziteta. Mnoge kuce su renovirane i potraznja za stanovima u tom dijelu grada je porasla. Vrlo interesantan starinski koncept, stari, strogi engleski stil zacinjen francuskim fantazijama i krivinama. Ova mjesavina je poznata kao « Montrealska ». Posebno su simpaticne spiralne stepenice. Svake su obojene drugacijom bojom. Kad se proseta ulicom Evelin ili ulicom Welington, mogu se vidjeti ljudi koji sjede na balkonima i verandama, uzivaju u ljetnom danu, i uvijek pozdrave svakog prolaznika s onim melodincnim «bonjour». Kuce imaju prizemlje i dva sprata. Ako u kuci zivi vlasnik on obicno zivi u prizemlju. Prizemlju pripada mali cvijetnjak do ulice i mala basta iza kuce. Na prvom i drugom spratu su stanari. Nasa Ana stanuje na prvom spratu na ulazu koji je natkriven plavo bijelom nadstresnicom. Uslikala sam i kucu preko puta i jos neke susjedne. Stan na prvom spratu ima balkon pozadi. Stan na drugom spratu nema balkona. Komsija koji zivi iznad Ane obicno sjedi na stepenicama ispred ulaza, pusi i posmatra sta se desava na ulici.
Sta sam ja u svemu ovome htjela reci, je da sam vremenom gledajuci oko sebe pronasla mnogo lijepih stvari. Sigurna sam da ce se ove kuce dopasti blogerima, sladokuscima arhitekture.
Puno pozdrava od Dubravke
Kad smo prije 15 godina dosli u Montreal sve mi je bilo naopako i ruzno.
Kuce s ravnim krovovima, bandere sa zicama s jedne strane ulice, prozori i vrata ofarbani u zeleno. To su bili moji prvi utisci hodajuci po ovoj zapadnoj periferiji ostrva.
Prvih par mjeseci sam hodala doslovno od vrata , do vrata, slijedeci oglase za posao.
Tako da sam dobro upoznala “west island”.
Vremenom smo poceli cesce odlaziti u grad i tamo smo se svi puno ljepse osjecali, jer su nas i ulice i zgrade podsjecale na “nase” gradove. Cak su se u jesen mogla naci mjesta gdje se prodaju peceni kesteni na ulici.
Sad smo vec ostarili i djeca odrasla, doslo vrijeme da djeca imaju svoj krov nad glavom.
Nasa mladja kcreka Ana je nasla stan u ulici Evelin u dijelu Montreala koji se zove Verdun. Verdun je ustvari najstarije naselje u Montrealu, blizu centra i blizu univerziteta.
Pocetkom 20 stoljeca izgradjena su naselja sa dvospratnim kucama za tadasnje radnike.
Radnici su radili u obliznjim fabrikama, koje su se prostirale uzduz Lachine kanala. Bile su tu poznate zeljezare, pivare, silosi za psenicu, teska industrija. Sad su skoro pa sve te fabrike zatvorene i napustene.Zgrade se preuredjuju za stanovanje i to su sada veoma skupi loft-ovi s predivnim pogledom na kanal.
U starim radnickim kucama sad zive siromasni stanovnici Montreala i mnogobrojni studenti zbog blizine univerziteta. Mnoge kuce su renovirane i potraznja za stanovima u tom dijelu grada je porasla. Vrlo interesantan starinski koncept, stari, strogi engleski stil zacinjen francuskim fantazijama i krivinama. Ova mjesavina je poznata kao « Montrealska ». Posebno su simpaticne spiralne stepenice. Svake su obojene drugacijom bojom. Kad se proseta ulicom Evelin ili ulicom Welington, mogu se vidjeti ljudi koji sjede na balkonima i verandama, uzivaju u ljetnom danu, i uvijek pozdrave svakog prolaznika s onim melodincnim «bonjour». Kuce imaju prizemlje i dva sprata. Ako u kuci zivi vlasnik on obicno zivi u prizemlju. Prizemlju pripada mali cvijetnjak do ulice i mala basta iza kuce. Na prvom i drugom spratu su stanari. Nasa Ana stanuje na prvom spratu na ulazu koji je natkriven plavo bijelom nadstresnicom. Uslikala sam i kucu preko puta i jos neke susjedne. Stan na prvom spratu ima balkon pozadi. Stan na drugom spratu nema balkona. Komsija koji zivi iznad Ane obicno sjedi na stepenicama ispred ulaza, pusi i posmatra sta se desava na ulici.
Sta sam ja u svemu ovome htjela reci, je da sam vremenom gledajuci oko sebe pronasla mnogo lijepih stvari. Sigurna sam da ce se ove kuce dopasti blogerima, sladokuscima arhitekture.
Puno pozdrava od Dubravke
posted by co | 9:37 PM
7 Comments:
Draga Dubravka
Zadnji komentar sam Ti poslala e-postom. Ipak je to bolje na blogu, mislim i korektnije. Komentare i priloge obicno pisem kasno navece kad zavrsim posao i kad sam sama sa sobom. Sad sam pozurila iz nekih drugih razloga.
Moj dan pocinje izmedju cetiri i pola pet i to po spranci. Dizem se iz kreveta, palim malu lampu (u mene je spavaca soba ured), zatim kompjutor, pristavljam vodu za kavu. Dok obavljam jutarnju toaletu i voda zavri, prije kave pojedem komadic cokolade ili zrno grozdja ili zlicicu meda...Sjedam za radni stol, pozdravljam se sa svojim unucima cijih je sest slika poredano tu ispred mene. Konektiram se na mrezu, nekad pun, a nekad prazan pretinac. Onda idem na blogove (jos ne pijem kavu), samo prelistam, pa ako uocim nesto zanimljivo procitacu poslije u nekoj pauzi. E onda kod Coa. Prvo srk kave, zatim palim cigaretu, zavalim se stolicu i ako ima nesto novo citam, ako ne lacam se posla. Koristim priliku dok svi spavaju, nitko ne prica, ne zvoni telefon. To mi je u poslovnom smislu najefektivniji dio dana. Nekad se Miro probudi ranije, prinese svoj kapucino, zaboravi se i pocne pricu. Zamolim ga da prekine jer to jutarnje verglanje je meni kao oranje po mozgu. Inace ja malo govorim, sto naslijedno, sto profesionalna deformacija. Nasi su nam profesori uvijek govorili:nema price, crtaj! i tako nas onesposobili za ova vremena. Sad se sve svodi na pricu iza koje uglavnom ne stoji nista.
E pa draga moja ja sam jutros zbilja uzivala u Tvom prilgu. Ti nas nekako nepretenciozno uvedes u svoj grad. Dosta toga saznamo. Moze se to i iz brosura,sa interneta, ali na ovaj nacin vidim Tebe tu i Tvoj odnos prema mjestu gdje zivis. To mi takdje pomaze da slazem svoju sliku o nasim blogerima. Kad vidim da s ljubavlju pisu o tome, znam da su sretni. Ne znam kako uopce ljudi mogu zivjeti u gradu ili zemlji koju mrze. Ja ne bih mogla. Meni je Zagreb divan. Mali grad, ugodna klima, meni blizak mentalitet,Dolac, Mandusevac, Medvednica, Bundek...Najljepsi u njemu su moja djeca i Filip i Dominik. Tocno je to da materijalno lose stojim, da mrzim grafite, da plujem po politicarima, svima od vrha do dna, osim po nasem gradonacelniku. Doduse i on puno prica, ali i puno radi. Za sad ga bas volim. Kazem za sad, jer nikad ne znas hoce li te i kad netko razocarati.
Draga Dubravka znam da ces mi nakon ovoga tesko povjerovati da malo govorim. Od srednjoskolskih dana (kad sam puno pisala), napisah par razglednica (jedva), jedno nostalgicno pismo '93 Esi i Isaku u B.L. o druzenju u Cucerju (red suza, red pjesme).
Za sve ovo je kriv onaj cije ime sad necu spomenuti (vjrovatno je vec covjeku neugidno) i lijepa sjecanja.
Draga moja Dubravka, kad Ti ovako sve ispricah, mogu Ti reci i:
Volim Te, Nada Š. D.
Draga Dubravka
Odma’ da znas da ti necu hvaliti priloge ni ovaj, a ni onaj prosli. Samo zbog Nade. Kaze onako lijep prilog, a niko nista. E nece biti po njenom, pa to ti je.
Ali cu o blogu. Proucivsi mu arhivu zao mi nekako ovog naseg urednika. Godinama kuka nema ni priloga ni komentara, ma i pretnje zatvaranjem bloga ne pomazu. Niko ga ne benda ni iz glave.
A Nada... samo malo zafrkise i....Dubravka dva priloga, cak jedan za gradjevinare, ono pozeliliste evo vam ga. Ja Andreja zvao upomoc...teta Nada ljuta...Abu kaze ma nije... film iz aparata naprazno ispucao samo da dodjem do fotki. A imam i spreman novi, prilog. Al’ necu da ga saljem. Kaze mi Co neki dan kako ima neki prilog, spreman, kojim ce da me se dotakne. Ja ufrkiso sta sam sad skrivio , lafo ne znam, nisam citao svoje priloge. Spavat’ ne mogu. Vec napisao Odbrana i posljednji dani - treci dio. I sad cekam. Rekoh, mozda zaboravi. Ako posaljem novi prilog sigurno nece, zaboraviti. Bice da sam ga isprovociro. Ma muke blogerske. Evo i Grof prozvan ujutro/navecer, a prilog na blogu odmah navecer/ujutro, kako kome, a i komentari. Pa i Miro se raspisao u komentaru. Ja bar mislio da je tako.
Draga Nado i Miro
Nije vrag odnjeo salu, vec je ja (vrag) probao donjeti.
Jer moj predhodni komentar nije komentar na komentar vec na komentatora, potpisanog sa Miro_ZG. Posto sam na moju, a vjerujem i radost drugih uz Andrejevu pomoc privolio Nadu da nam se ipak javi, procitavsi Mirin ( tako potpisan) komentar dobacih salu – malu. Kao vidi ti njega sto se ohrabrio, misli da za njega ne vazi zadnja Nadina (“ I molim vas nemojte vise o meni...”). Kao suprug misli da je izuzet. Bas se opustio.
Pa cu tako i nastaviti, salom. Nisam ja mogao da znam da je Miro samo tipkator, a Nada “diktator” ( pravilna izvedenica iz rijeci diktirati). Nisam joj prepoznao rukopis.
Izvini Dubravka ovi iz Zagreba upadaju. A i napisao bih ti ja nesto i na temu iz priloga, pogotovo jer bi bio isti odnos kao tvoj na fotkama, pet naprema tri za prirodu. Ali opet necu zbog ovih Banjalucana, odozdo, iz Australije. Rece opet vjeko odozgo zaboravio na nas odozdo. Sta ja znam kakva je gradjevina u njihovim krajevima. Od sada se javljam iz Toowoombe, kako mi drugar Abu rece iz “El kaka del Mondo”. Sad sam tek shvatio zasto Ranko ne skida kacket sa glave. Vertikalni pogled ka dolje.
Sad mi prestoji samo da se Nadam da se nece obistiniti ona Nadina, iz jednog komentara, da sale na blogu ne prolaze.
Onda se mogu, komotno, okrenuti zapadnjacima. Uvijek osmijeh na licu. Jest da me nervira kad im pricam “tuznu pricu o kerusi i sedam malih kucica” a oni se i dalje smjeskaju. A i traumu imam od tog osmjeha. Gdje god da se pojavim osmijeh na licu. Ja odmah pred ogledalo da vidim jel’ sve u redu. Ma ne moze bit’ bolje. Pa sto se onda smiju cim me vide. Cak je i garderoba posljedni krik mode. Al’ bas krik. Ovdje u Toowoombi (nista Australiji) na ulazu u ozbiljnije drzavne institucije stoji natpis: “Minimalno potkusulja i papuce za uci u objekat od znacaja”. Za mudante nis’ ne pise. Valjda nisu bitne. Mene moja raja kad vidi ono klasicno obucenog, pantale k’o na peglu, cipele, pa pristojna maja, odmah kazu: “ Mora da si bio na sudu.”
Uglavnom taj mi njihov osmijeh (zapadnjacki) dodje kao rezerva. Ako ovo ne prodje na blogu. Sta me briga. Jel, i to je bolje od izostanka osmijeha na salu.
Ili se i ja vise ne znam saliti.
E, bas ti hvala Vjeko sto se javi, sa tvojim uvijek specificnim humorom koji samo mi Bosanci kontamo. Nemaju samo Englezi svoj humor.Meni se nekad cini da sve na svijetu sto ima pojedinacno, specificno, u Bosnu se sve zajedno "skrkalo"
Taman sam posla da napisem Cou poslije rucka, i da ga pitam, (obzirom da je umjesto Nade potpisao mene za komentar): Jel, ti se to bolan Co manta u glavi od nas dvije.Ako jeste kazi pa da malo ohanemo."
Meni kad dodje da napisem, nema tog Boga koji ce me sprijeciti, a ti nemoj kliknuti.
Ja nesto mislim ovako, svaki bloger: 1.Ne mora procitati
2.Ako procita nek odmah zaboravi
3.Ako procita pa mu sta nije jasno nek pita,
Zbog toga "bre, volim ovaj blog "
jedini nema zutila.
Pozdrav Saima
Dobro jutro Vjeko
Jesam li utrefila, ako je kod mene sad oko 23h ? Propalo mi vecerasnje druzenje zbog kise. Zato opet malo na blog, a usput preslusavam Biseru. Nije mi jasno kako sam mogla zaboraviti na "TI NISI SAM". Damama toplo preporucam, a i ponekom gospodinu.
A sto se tice ponekog nerazumijevanja onoga sto se zeli reci, nije nista opasno, a nekad bude i komicno. Neki dan Miro i ja pretresamo jednu osobu, gotovo kolateralno spomenutu na blogu. Ja tu osobu napadam, a Miro ga brani, doduse mlako. Na kraju zakljucih; sto je dozvoljeno volu nije i dami, a moj se Miro zaleti: to se tako ne kaze...pa spomenu Jupitera. A kad smo kod teme Miro, upozorim ga da ga Grof zove na pricu, a on ce meni:dosta si ti mene iskoristavala u Halima-krizi. Zna Grof da sam ja vise covjek od palica. Tesko mi pero(tastatura)...
A zapravo pricao bi on s Grofom 24h neprekidno, al' da ja ne cujem tu pricu. Pa kad Grof bude na prolazu kroz Zagreb, zapucajte u Sofru (na moj racun), pa se ispricajte do mile volje.
Nego Vjeko jesi li Ti siguran da su ova najnovija javljanja rezultat moje agresivnosti? Prvo, Co uvijek ima nesto na skladistu, a drugo, ja sam pomalo vjestica, predosjetim.... pitaj Coa za rajcice.
I na kraju poruka Niskani. Evo Ti Vjeke k'o na dlanu, pa pucaj.
Draga Dubravka, vidjeh li Ti gdje mi zaglavismo?
Pozdrav od dosadne Nade Š. D.
Poruka za Saimu: sto se pobuni bolan, pa sta fali? A znas da bi ja i iza Tvog imena.
Hvala vam svima od Zagreba preko Sarajeva do Australije sto ste razveselili ovaj prilog.
Nado razumijem potpuno da ne volis nikoga blizu kad radis, jer ako slucajno zaboravis nacrtati vrata na zgradi moze ti biti kao onom iz grofove price. Onda moras staviti ljestve na listu potrebnog materijala.Hvala na podrsci. Mozda se jednom nadjemo svi blogeri na kafici negdje u Zagrebu ili sarajevu a moze i u Montrealu nikad se ne zna.
puno vas sve pozdravlja dubravka
Draga Dubravka,
Svaki put nas obraduješ svojim prilozima, a pogotovo o novom kraju. To su radili i mnogi naši blogeri i od srca im hvala. Tako upoznajemo daleke krajeve u koje vjerovatno nećemo nikad ni otići.
Ove zgrade sa tvoje slike me jako potsjećaju na one iz filmova, zgrade u kojima su živjeli talijani - doseljenici sa puno djece, koja su se igrala na ulici, majke ih dozivale sa prozora, metalne stepenice, koje su spašavale u bjegu mafijaše ili one dobre i sl. One su ti u početku bile ružne, pa si se vremenom srodila s njima i sad su ti drage.
Tako je to sa svim u životu. Isto je bilo meni kada sam 1964 god. došla studirati u Zagreb. Prvi put otišla od kuće u neizvjesnost novog života, jesen, tmurno vrijeme, sive zgradurine pohabane od zuba vremena, a ja nesigurna, iskompleksirana provincijalka. S vremenom se sve promjeni a pogotovo sad kada već 14 godina tu živim, zavolila sam Zagreb i osjećam se kao kod kuće. Sada obožavam one iste stare kuće, koje su obnovljene i ljute me strašno kad na jednoj tako lijepoj kući osvanu ružni grafiti.
ps. Vjeko me ignorira i moraću se požaliti našem Milanu.
Pozdrav svima, Niskana von Zagrebienzis!
Draga Nado
Ne znam da li si primjetila da sam ja jako tolerantna osoba. Sve si tolerisem. Izmedju ostalog i sve gramaticke greske u tekstovima uz duzno postovanje prema prvoj palatalizaciji, jotovanju, jodlovanju, ono CZS ispred PDV ode u PLjM. Ma cisto sve. Ali Tebi moram da skrenem paznju na katastrofalnu gresku. Ne pise se “Dobro jutro Vjeko” vec “ Dobro jutro dragi Vjeko”. CCC....
Draga Enisa
Ne ignorisem ja Tebe, vec prije svega sebe. A moras priznati da je to ipak tezi slucaj. Milan ce Ti kazati. Iako sam se sad i zabrinuo. Jesam li ja pozvan u Zagreb na u kafanu ili u na streljanu. (Evo Ti Vjeke k'o na dlanu, pa pucaj.) U svakom slucaju ne sikiraj se, ima vremena. Kad si Ti krenula na studije, ja prohodo. I to plaho dobro. Vidjeli dokle sam stig’o.
Post a Comment
<< Home