Reise
...nes (neces) u Europu bez zahoda...
Na Zagrbacki aerodrom smo sletjeli brzo, na Kontroli i Zoll-kontroli ostali malo duze i ako je je moj prtljag spakovan u sportsku torbu bio minimalan, ne vidim razloga, sumnjiv. Jedino je moja crna majica natpisom „jebes majicu na kojoj nista ne pise“ vjerovatno bila povod, hajde da kazem, rutinskoj kontroli mada sam se cudio da uposlenik razumije Zemaljski jezik. To sto je pored nas prosla raskosna purgerka, Zagrebcanka u koferima do grla, vjerovatno punim robe falsificiranih oznaka „svjetskih marki“ iz Sttutgarta, ostavljam za analizu Mladoj demokraciji, ali ne mogu reci da me nije nauduo smijeh znajuci da isti Jeans i to Levis moze u Zagrebu kupiti na svakom cosku a u Banjaluci u trecinu, jer svjetska Globalna ekonomija pociva na postulatu; falsifikat u Sttutgartu, jedan, isti u Zagrebu, trecinu, jeftiniji u Banjaluci dvije-trecine. Shvativsi isto, razumio sam da je uposlenik kontrolu mene izvrsio iskljucivo zbog originala, sto meni apsolutno puno ne znaci, nego, nagovore me djeca...
Znao sam da u devet sa Zagrebackog Kolodvora odlazi voz za Rodni grad, sjetio se Arsena i „brzog preko (do) Bosne“ a i vratise se sjecanja kada onomoad u Zla vremena vozom iz Novske ne imadoh vremena gledati krajolike Lijepe nase, zabrinut izbjeglickom sudbinom i nesigurnom buducnosti.
Bila je subota, na Kolodvoru do Voza/Vlaka/Zuga dosta poznatih lica nekad stanovnika Banjaluke, prigradskih areala. Kasnije mi je baka Kata objasnila da je vecina domicilna stanista u Barlovcima, Misinom hanu, Simicima, opravila, uljepsala i pradjedovske kuce pretvorila u kuce za odmor, prostore za sjecanje i uzimanje snage za dalje i nimalo lak zivot u Zagrebu. Bar ovi stariji...
Da nije „lijepa“, posmatrajuci pejsaze, lagao bih...
Da mi iskrena prica sa bakom Katom nije bila ugodna i da me baka Kata nije podsjecala na moju staru Mater, opet bi bio neiskren...
Pozdravi „bok“ kod mnogih, nije mi izgledao prirodan...mislim, naucen, akceptiram vrijeme je i kod meine uradilo dosta sto ja nebih...i kod danasnjih gdje putujem....zasto ne priznati...
Ali,
kada god posjetim Rodni grad, kad sretnem sudbinom slicne meni, vracam se mucninom u stomaku, tegobom oko srca ...meni je tako....baki Kati i mojoj Materi....gore...pa kada straice ostanu iza meine, ja onda, anamo, Ovima ... sve po spisku, u sebi, nedam da kroz moju ljutnju uzivaju u svojoj mazohistickoj etnofilozofiji.
Pa pogledam na ocev Omikron onaj sto ga je Stari dobio za trideset godina, znam primjetit ce i jos vise uzivati u zlobi zbog moje jednostavnosti u nejmastini.
Sjednem na klupu da vidim Vrbas. Opkoracim, nema naslona. Otvorim poluvaku sljive od Acine bake, glavicu crvenog luka, zgnjecim. Papirnu kesu poderem, razvijem kao podmetac a mesni dorucak iz konzerve prerezem na cetvero na onoj istoj kesi...
I sjedim....
Sto Im smetam....neznam.... i cujem na beogradskoj ekavici
-....ja seljaka ,
a siguran sam da su ljubomorni na moju mezu, samo diktat iz Beograda o izlozbi u izobilju kroz falsifikovan Rolex i Gabanu je imperativ u prikazivanju Rapublike Srbske kao oaze prosperiteta i blagostanja...
Samo mi Skoro dobaci,
-zipa na djale Roker...
...povuce ga Rada, odmah.
Cudno kako zeni iza pedesete nece kile u dvije sise, vec u trbuh i gu...,
a ja i na Rajni, ovako sjednem....
Inters za bilo sta u Gradu nisam imao a pitanje je da li bi sta i nasao.
Ovako kratka posjeta staroj rodnoj kuci, dosta tuge...
Vracao sam se autobusom kompanije Golubic iz Prijedora. „Ko to tamo peva“, neznam, ali mislim o tome filmu.
Vikend je prosao, na Gradiscanskoj rampi kratka kontrola, sa druge strane mahnuse samo rukom, i mi se fatismo pravca prema Hrastovima. Kolone su, guzva, jest da je auto-put moderan samo je malo Stajalista do Zagreba. I da hoces stajalista su puna iz kolone se ne moze i mi u koloni vozimo lagano. To sto je vruce, ima vode, sokova....medjutim konzumiranje kako bi se sprijecila dehidracije povlaci za sobom i pisanje za koje nema rjesenja jer su u autobuskom WC-u stvari koje kompanija Golubic bez Carine preveze u Zagreb te prodajom u Zagrebu pokriju dio nerentabilne linije prema Sarajevu. Dvadesetak je kilometar prije naplatnih rampi, stajalista vise nema a fizioloska potreba postaje nuznost.
Ustajem, pogledam brzinu kojom plazimo. Dvanaest km. na sat. Izvodim jednostavan racun i molim Golubica da mi u voznji otvori prednja vrata. Necka se ali na izricit zahtjev bez obzira na pravdanje da ne smije od Policije otvara...Izlazim, kolona i dalje vozi istom brzinom.
....ja kako sam se lijepo popisao na Lijepu nasu....
obrisao ruke travom i u srednjem sprintu nakon pet-sest minuta stigao autobus. Ugledavsi me Golubic otvori vrat i ja Grof koristeci gledano iz kaubojskih filmova u kino „Vrbasu“ uskocim u autobus....Tajac...ali meni je oblaksalo...pola autobusa stisce noge.
Prije srednjeg izlaza sjedi Fuco, smjeska se a zna da sam ja u Baden-Wuntterbergu medju prvih deset, seniora, na ulicnim trkama distance od 10 km.
....ne moze se u Europu bez zahoda.
Tu noc zavrsim u Klari. Uci cu ti ja u „Osijek“, sastavile tambure. „Ne dirajte mi ravnicu“, ...sastavim dva stola za cetiri tamburasa. Prepoznat ce mene konobarica Suzi nudi Kartu a moje se zna. Zagrebacki rizoto paniran sufleom od paraadajza, plus kifla s makom, uvijena....to narucim radi reda a Suzi vec nosi bokalic sljive suho meso isjeckano na koso na bijelom pak-papiru uz obavjest da se k´ompir corba vec kuha. Cujem objasnjava kolegici kako sam ja dvijehiljadite u rodnoj kuci Tina Ujevica na Dizdar kulu u Vrgorcu, Hrvatskoj konzulici iz Njemacke recitirao znamenitog pjesnika na sto je hrvatska diplomatkinja, hercegovka, pitala, gdje taj Tin sada bude...
Otisli su i avioni German-Wings kompanije. Bez meine. Neka. Izvadim novcanik. U njemu sest kartica od Maestra do Vise, tri moje tri moje Sabine a sve zajedno od Njemackih banki, Allahu dragi...
Ujutro me vlasnik prebacio do Autobuskog kolodvora, sacekam „Globtur“ sa Gospe iz Medjugorja i sa Canom nastavim autobusom prema Slovenackoj granici. Autobus nov, ima WC ali samo za malu nuzdu. I veli jos Cana da je pun, pa cak i onaj boks za spavanje. Sibica. Rekoh, sta naguraste. Kaze, u boksu su dvije vrece bijelog sodora. To onda u Njemackoj prepakuju u male kesice i prodaju kao uspomenu od Gospe sa Citluka. Koliko German kupuje, kaze Cana, ne moze ni pop Rade iz Zitomislica nakopati. Na moju primjedbu da to nije bas fer Cana mi rece,
...Grofe kad vidis skutoras, (zapadni hercegovac, danas exluzivni zagrebcanin) da skace sa mosta u Mostaru, skaci za njim, vjeruj da ne skace dzaba...
Na upit slovenackog Carinika sta mi je smijesno, odgovorm, da kad vidim njih, Slovence, imam dilemu da li da se smijem ili placem...puste nas.
Sjedim iza Cane.
Usli smo mi podobro u Sloveniju, uhvatila se kolona, kad meni nesto zaburluka u stomaku....
Pogledam tahometar pred Canom, vidim dvanaest km, rekoh,
-Cana ne dodaji gas koji minut a onda spusti na osam, otvaraj vrata, sticicu ja vas...
Grof
(opisao sam istinit dogadjaj uvjeren da vecina citaoca nije nacionalno onesvjescena)
Na Zagrbacki aerodrom smo sletjeli brzo, na Kontroli i Zoll-kontroli ostali malo duze i ako je je moj prtljag spakovan u sportsku torbu bio minimalan, ne vidim razloga, sumnjiv. Jedino je moja crna majica natpisom „jebes majicu na kojoj nista ne pise“ vjerovatno bila povod, hajde da kazem, rutinskoj kontroli mada sam se cudio da uposlenik razumije Zemaljski jezik. To sto je pored nas prosla raskosna purgerka, Zagrebcanka u koferima do grla, vjerovatno punim robe falsificiranih oznaka „svjetskih marki“ iz Sttutgarta, ostavljam za analizu Mladoj demokraciji, ali ne mogu reci da me nije nauduo smijeh znajuci da isti Jeans i to Levis moze u Zagrebu kupiti na svakom cosku a u Banjaluci u trecinu, jer svjetska Globalna ekonomija pociva na postulatu; falsifikat u Sttutgartu, jedan, isti u Zagrebu, trecinu, jeftiniji u Banjaluci dvije-trecine. Shvativsi isto, razumio sam da je uposlenik kontrolu mene izvrsio iskljucivo zbog originala, sto meni apsolutno puno ne znaci, nego, nagovore me djeca...
Znao sam da u devet sa Zagrebackog Kolodvora odlazi voz za Rodni grad, sjetio se Arsena i „brzog preko (do) Bosne“ a i vratise se sjecanja kada onomoad u Zla vremena vozom iz Novske ne imadoh vremena gledati krajolike Lijepe nase, zabrinut izbjeglickom sudbinom i nesigurnom buducnosti.
Bila je subota, na Kolodvoru do Voza/Vlaka/Zuga dosta poznatih lica nekad stanovnika Banjaluke, prigradskih areala. Kasnije mi je baka Kata objasnila da je vecina domicilna stanista u Barlovcima, Misinom hanu, Simicima, opravila, uljepsala i pradjedovske kuce pretvorila u kuce za odmor, prostore za sjecanje i uzimanje snage za dalje i nimalo lak zivot u Zagrebu. Bar ovi stariji...
Da nije „lijepa“, posmatrajuci pejsaze, lagao bih...
Da mi iskrena prica sa bakom Katom nije bila ugodna i da me baka Kata nije podsjecala na moju staru Mater, opet bi bio neiskren...
Pozdravi „bok“ kod mnogih, nije mi izgledao prirodan...mislim, naucen, akceptiram vrijeme je i kod meine uradilo dosta sto ja nebih...i kod danasnjih gdje putujem....zasto ne priznati...
Ali,
kada god posjetim Rodni grad, kad sretnem sudbinom slicne meni, vracam se mucninom u stomaku, tegobom oko srca ...meni je tako....baki Kati i mojoj Materi....gore...pa kada straice ostanu iza meine, ja onda, anamo, Ovima ... sve po spisku, u sebi, nedam da kroz moju ljutnju uzivaju u svojoj mazohistickoj etnofilozofiji.
Pa pogledam na ocev Omikron onaj sto ga je Stari dobio za trideset godina, znam primjetit ce i jos vise uzivati u zlobi zbog moje jednostavnosti u nejmastini.
Sjednem na klupu da vidim Vrbas. Opkoracim, nema naslona. Otvorim poluvaku sljive od Acine bake, glavicu crvenog luka, zgnjecim. Papirnu kesu poderem, razvijem kao podmetac a mesni dorucak iz konzerve prerezem na cetvero na onoj istoj kesi...
I sjedim....
Sto Im smetam....neznam.... i cujem na beogradskoj ekavici
-....ja seljaka ,
a siguran sam da su ljubomorni na moju mezu, samo diktat iz Beograda o izlozbi u izobilju kroz falsifikovan Rolex i Gabanu je imperativ u prikazivanju Rapublike Srbske kao oaze prosperiteta i blagostanja...
Samo mi Skoro dobaci,
-zipa na djale Roker...
...povuce ga Rada, odmah.
Cudno kako zeni iza pedesete nece kile u dvije sise, vec u trbuh i gu...,
a ja i na Rajni, ovako sjednem....
Inters za bilo sta u Gradu nisam imao a pitanje je da li bi sta i nasao.
Ovako kratka posjeta staroj rodnoj kuci, dosta tuge...
Vracao sam se autobusom kompanije Golubic iz Prijedora. „Ko to tamo peva“, neznam, ali mislim o tome filmu.
Vikend je prosao, na Gradiscanskoj rampi kratka kontrola, sa druge strane mahnuse samo rukom, i mi se fatismo pravca prema Hrastovima. Kolone su, guzva, jest da je auto-put moderan samo je malo Stajalista do Zagreba. I da hoces stajalista su puna iz kolone se ne moze i mi u koloni vozimo lagano. To sto je vruce, ima vode, sokova....medjutim konzumiranje kako bi se sprijecila dehidracije povlaci za sobom i pisanje za koje nema rjesenja jer su u autobuskom WC-u stvari koje kompanija Golubic bez Carine preveze u Zagreb te prodajom u Zagrebu pokriju dio nerentabilne linije prema Sarajevu. Dvadesetak je kilometar prije naplatnih rampi, stajalista vise nema a fizioloska potreba postaje nuznost.
Ustajem, pogledam brzinu kojom plazimo. Dvanaest km. na sat. Izvodim jednostavan racun i molim Golubica da mi u voznji otvori prednja vrata. Necka se ali na izricit zahtjev bez obzira na pravdanje da ne smije od Policije otvara...Izlazim, kolona i dalje vozi istom brzinom.
....ja kako sam se lijepo popisao na Lijepu nasu....
obrisao ruke travom i u srednjem sprintu nakon pet-sest minuta stigao autobus. Ugledavsi me Golubic otvori vrat i ja Grof koristeci gledano iz kaubojskih filmova u kino „Vrbasu“ uskocim u autobus....Tajac...ali meni je oblaksalo...pola autobusa stisce noge.
Prije srednjeg izlaza sjedi Fuco, smjeska se a zna da sam ja u Baden-Wuntterbergu medju prvih deset, seniora, na ulicnim trkama distance od 10 km.
....ne moze se u Europu bez zahoda.
Tu noc zavrsim u Klari. Uci cu ti ja u „Osijek“, sastavile tambure. „Ne dirajte mi ravnicu“, ...sastavim dva stola za cetiri tamburasa. Prepoznat ce mene konobarica Suzi nudi Kartu a moje se zna. Zagrebacki rizoto paniran sufleom od paraadajza, plus kifla s makom, uvijena....to narucim radi reda a Suzi vec nosi bokalic sljive suho meso isjeckano na koso na bijelom pak-papiru uz obavjest da se k´ompir corba vec kuha. Cujem objasnjava kolegici kako sam ja dvijehiljadite u rodnoj kuci Tina Ujevica na Dizdar kulu u Vrgorcu, Hrvatskoj konzulici iz Njemacke recitirao znamenitog pjesnika na sto je hrvatska diplomatkinja, hercegovka, pitala, gdje taj Tin sada bude...
Otisli su i avioni German-Wings kompanije. Bez meine. Neka. Izvadim novcanik. U njemu sest kartica od Maestra do Vise, tri moje tri moje Sabine a sve zajedno od Njemackih banki, Allahu dragi...
Ujutro me vlasnik prebacio do Autobuskog kolodvora, sacekam „Globtur“ sa Gospe iz Medjugorja i sa Canom nastavim autobusom prema Slovenackoj granici. Autobus nov, ima WC ali samo za malu nuzdu. I veli jos Cana da je pun, pa cak i onaj boks za spavanje. Sibica. Rekoh, sta naguraste. Kaze, u boksu su dvije vrece bijelog sodora. To onda u Njemackoj prepakuju u male kesice i prodaju kao uspomenu od Gospe sa Citluka. Koliko German kupuje, kaze Cana, ne moze ni pop Rade iz Zitomislica nakopati. Na moju primjedbu da to nije bas fer Cana mi rece,
...Grofe kad vidis skutoras, (zapadni hercegovac, danas exluzivni zagrebcanin) da skace sa mosta u Mostaru, skaci za njim, vjeruj da ne skace dzaba...
Na upit slovenackog Carinika sta mi je smijesno, odgovorm, da kad vidim njih, Slovence, imam dilemu da li da se smijem ili placem...puste nas.
Sjedim iza Cane.
Usli smo mi podobro u Sloveniju, uhvatila se kolona, kad meni nesto zaburluka u stomaku....
Pogledam tahometar pred Canom, vidim dvanaest km, rekoh,
-Cana ne dodaji gas koji minut a onda spusti na osam, otvaraj vrata, sticicu ja vas...
Grof
(opisao sam istinit dogadjaj uvjeren da vecina citaoca nije nacionalno onesvjescena)
posted by co | 2:42 PM
5 Comments:
Dragi Grofe
Procitam jednom, pa jos jednom, pa jos dva puta... ne vjerujem svojim ocima. Jel' moguce da Grof ovako ruzno pise? Pa onda sama sebe tjesim, on to samo za Radu...Nije bome, lijepo kaze zena iza pedesetih...
Udjem ja u jedan ured. Nemam doduse pogresno rasporedjenih kila, al' imam lice... I jos moram reci koje sam godine rodjena. Ona sto sve to pise lijepa, mlada, k'o boginja. Sjedi na pilates lopti. Najradije bi joj tu loptu sutnula ispod guzice, nek tresne na pod. Srecom ministrica im zabranila lopte. Pametna zena,lijepa i mlada, zna sta bi joj se moglo dogoditi osoblju.
Aj' bok. Nada Š. D.
PS: Malo TE brate, premalo medju nama.
Kad Grof napise brilog, to je cista poezija, dobar pocetni scenarij za bosanske filmove.Sve dozivljeno je cisti "preslik" ovdasnjeg stanja.Kad sam dugo u Bosni uklopim se pa valjda zmireci zivim, ali kad se malo duze odmaknem, sok. Zemlja sve vise i vise puna "arijevaca", ma divan Nadin izraz.Odsad cu ga stalno koristiti/rabiti za sve bosanske narode i nadati se da ce svak prepoznati svoje a ne tudje.Njemacki arijevci su sve zapoceli, a normalni ljudi se i poslije 60 godina stide toga.
Probat cu na Grofov nacin opisati malo mojih utisaka iz "lijepe nase".
Sa Franom je u Sibenik dosao njegov dobar drug Ismir i Kiko otac od najboljeg druga.Pozvao ga drug iz vojske s kojim je prije 50 god.sluzio u Pozarevcu. Drug ima sina - djete sa posebnim potrebama.Ovdje samo ovaj naziv ima isto znacenje kao na zapadu, a sve ostalo "malo morgen". Gledamo godinama strance sa koliko ljubavi i paznje brinu o takvima.
Ovde su pogrdna imena, izazivanje i izbjegavanje takvih.Sin od Kikinog druga je jedan prelijep mladic od 30 godina.Plav, kovrdjav, predivni zubi i pored svega mio.Mi smo mu na plazi u "Solarisu" posvetili cijeli dan.
Problem je : preglasno prica i u minuti postavi desetak pitanja velikom brzinom.Pamcenje nevjerovatno.Stalno spominje da se rodio sa nedostatkom kisika, da je zato malo cudan.Neka vrsta autizma.Bilo nas je 6-toro iz Sarajeva.Ponavljao je stalno da su Bosanci najbolji ljudi.Otisli smo u more i on sa malo vece udaljenosti pocne da doziva "Ismire hajde u more," - jedno dva tri puta.Onda stavi ruku na usta i kaze meni" UH j.... te"
koliko vicem ovo ime, mogo bi me neko klepnut po glavi." Na moje pitanje:"Ma nije valjda dotle doslo ? "
on odgovara "Ma nema te vi pojma kako su arijevci (ne koristim vise imena naroda), zlocesti ljudi.Ja tu ostanem paf.
Drugi slucaj: sjedimo kod komsija Slovenaca, dobra riba dobro i dosta vina i jedan komsija iz sela kojeg malo ko voli, kaze meni : "Rekao bi ti nesto ali necu uvrijedit cu te.Ja pocnem insistirati da kaze jer sam osoba koja rado prima kritike, jer iz njih sticem zivotno iskustvo i trudim se biti bolja osoba.Pogotovo od osoba do kojih mi je stalo. On kaze :" Necu dva puta sam te uvrijedio."Bila sam iznenadjena i rekla mu: "Ja to ne znam.Mozda si ti imao namjeru ali ja isto tako najcesce vodim racuna o onom ko nesto kaze a ne sta kaze."
Na Balkanu je pravilo, da sto je covjek obrazovaniji, nacitaniji, kulturniji to je skromniji i tolerantniji.
Sto je prostiji, neobrazovaniji, primitivniji to je vise pun sebe i gluposti.
Mislim da u zapadnom svijetu ljudi nisu skloni velikim druzenjima mozda da jedni o drugima manje znaju pa se manje razocaravaju.Neznam, mozda.
Iako ovih dana Vice i ja kreeecimo stan, izvucem nekako kompjuter i moram napisati ako me neko potakne svojim tekstom, da razmisljam. A mnogi sa ovog bloga to uspjevaju.Malo nas je, uvijek isti ali obzirom da je u nas uvijek manjina pozitivna, sretna sam sto mi
Milanov blog daje tu mogucnost i sto ne odustajete.
Pozdrav Saima
Prilika je da se sjetimo dragih ljudi.
Helem, te godine ce ti Dule Kec izvoditi trafostanicu manjih dimenzija sa jednim otvorom i jednim vratima. Kada salovanje bijase zavrseno zvace ti poslovodja da mu Dule spusti merdevine da izadje. Slucaj o zaboravljenim vratima ce ti doci i do direktora GP „Krajina“ Mehe Pirole ratnog druga Kecovog oca visokog funkcionera policije, obojica antimonarhisti, pa ce ti direktor pozvati Dulu a poslije kratke diskusije uzet ce telefon da obavjesti ratnog druga o strucnosti sina. I taman kada je direktor Meho podigao slusalicu veli mu Dule,
...druze direktore ako vec zovete Tatu recite mu da je i Vlado ukrao dnevnik iz zbornice i eno ga pali pod Kastelom...
Draga Nado i ja imam brata. On je vise Sekspirovac, a ja sam nenako uvijek naginjao na one sto zaudaraju na „krv, znoj i suze“. Dina ti, da ti mene nisi zamjenila...
Miro, vjerovatno si cuo za ovu anegdeotu obojica smo bili djelic tog nezaboravnog i saltanli miljea...mislim da je to i moj i tvoj kapital.
Ne poznajem grofa, volim njegov stil. Najljepsi stil je kad covjek pise potuno iskreno.
puno pozdrava od dubravke
Dragi Grofe
Procitah onaj drugi komentar tamo gdje se sad skitas i slatko se nasmijah. Samo onaj gospodin, fini neki. Kavalir, vidi se. A sta cu kad je moj osto zadrti roker.
Puno pozdrava iz hladnog Zagreba.
Nada Š. D.
Post a Comment
<< Home