Zahvaljujuci Blogu…
Neki dan dobijem ja e-mail. Pronasao me, na Blogu, moj drug iz “Onog” vremena; Vremena kad je drug to stvatno bio i druzenje bilo vaznije od razlika. Co, hvala Ti. Zemljotres 1969-te, koji je porusio nas grad, je naglo prekinuo i nase druzenje. On otisao u Zagreb a ja ostao u Banjaluci…
On;- Otac rukovodilac PTT, odrastao u kuci harmonije, dobar ucenik, clan Pelagica, pjevao zaozbiljno, imao curu, igrao tennis, delikatan, tih i uctiv.
Ja; -Zivio u stanu, otac vojno lice i glavnokomandujuci Na njegove monologe se odgovaralo kratko i jasno “razumem”, TV dnevnik bio obavezan, 22 Decembar bio vazniji od Nove Godine, a poslije skole se predavao raport. Los ucenik, izvan kuce ko pas sa lanca, igrao lopte, cure me nisu zanimale, pripremao se da postanem padobranac, mastao da pobjegnem od kuce, na brod pa oko Svijeta, sve do Australije.
Nas dvojica;- Isli u istu skolu, sjedili u istoj klupi, imali istu crnu jaknu sa amblemom tehnicke skole (Njegova je misteriozno nestajala, cim bi presli vrata skole, a pojavljivala se opet na ulazu.) …i bili drugovi. Sve do te 1969.
Ne mogu vam reci koliko puta sam procitao e-mail. Pocinje sa “Postovani prijatelju”, onako formalno purgerski, kako se od njega i ocekivalo. Nisam tu noc spavao, ne zbog uzbudjenja ili radosti nego zbog uspomena. Lezim ja, oci ko fildjani, zena i pas hrcu, a uspomene naviru…Tako cijelu noc. Ustanem ja ujutro, cio i veseo, ko tica, cak me nista ne boli. Sta da vam kazem, mogu samo pozeliti da se i vama tako nesto lijepo dogodi.
Odgovorio sam mu, onako, formalno, bosanski: “ Dje si stari druze …”. Cetrdeset je godina proslo i toliko je toga da se isprica. To cu ostaviti za nas. Sa vama cu da podijelim jednu od uspomena iz naseg vremena, vremena kad smo mislili da sve mozemo i tako se i ponasali.
Jedan dan idemo moj drug i ja, Titovom ulicom, od Pozorista prema Bojica Hanu. Zaustavi nas momak i upita za Radio Banjaluku. Posto smo isli u tom smjeru, podje i on sa nama, da mu pokazemo.
Stariji od nas ali nizi rastom, zbunjen, izgledao je jos manji. To me nekako ohrabri:
-Sta ces ti u Radio Banjaluci?
-Imam nekog posla!
-Pozanajes li koga vaznog, tamo?
-Pa znam neke ljude…
-Slusaj prijatelju! Moj drug je pjevač, ima i svoju grupu, Amori…Jesi’l cuo za njih?
- Ne, nisam.
-Nisi cuo za Amore! U redu, nema veze. Dobri su,ja sam ih slus’o…Nego kako bi bilo da ih ti preporucis tamo, kod tih ljudi, samo da ih prvi put pozovu?
Bića me muva, laktom u rebra, nezgodno mu.
Kad smo dosli do kapije radio stanice, “nas momak” udje a ja se proderah za njim:
- On se zove Bićanić, Bićanić Zoran, a grupa je Amori. Jesil’ zapamtio?
Kad smo malo odmakli Bića mi kaze:
-To je mladi pjevač…, kantautor iz Sarajeva.
-Pojma nemam, nikad za njega cuo.
Te 1967 godine je “Nas momak”, na festivalu “Vas slager sezone”, osvojio prvu nagradu sa pjesmom “Lidija”.
Sto se Amora tice, nije da nisam pokusao. Znam, Hari je to puno bolje i profesionalnije radio. Co i Bića ce to bolje znati.
Moj drug Bića je pjevao sve do potresa 1969, onda se preselio u Zagreb i sa 17 godina okacio mikrofon…!? Tako sam bar mislio. Sada cu imati prilike da cujem nastavak od njega.
Pozdrav Abu
On;- Otac rukovodilac PTT, odrastao u kuci harmonije, dobar ucenik, clan Pelagica, pjevao zaozbiljno, imao curu, igrao tennis, delikatan, tih i uctiv.
Ja; -Zivio u stanu, otac vojno lice i glavnokomandujuci Na njegove monologe se odgovaralo kratko i jasno “razumem”, TV dnevnik bio obavezan, 22 Decembar bio vazniji od Nove Godine, a poslije skole se predavao raport. Los ucenik, izvan kuce ko pas sa lanca, igrao lopte, cure me nisu zanimale, pripremao se da postanem padobranac, mastao da pobjegnem od kuce, na brod pa oko Svijeta, sve do Australije.
Nas dvojica;- Isli u istu skolu, sjedili u istoj klupi, imali istu crnu jaknu sa amblemom tehnicke skole (Njegova je misteriozno nestajala, cim bi presli vrata skole, a pojavljivala se opet na ulazu.) …i bili drugovi. Sve do te 1969.
Ne mogu vam reci koliko puta sam procitao e-mail. Pocinje sa “Postovani prijatelju”, onako formalno purgerski, kako se od njega i ocekivalo. Nisam tu noc spavao, ne zbog uzbudjenja ili radosti nego zbog uspomena. Lezim ja, oci ko fildjani, zena i pas hrcu, a uspomene naviru…Tako cijelu noc. Ustanem ja ujutro, cio i veseo, ko tica, cak me nista ne boli. Sta da vam kazem, mogu samo pozeliti da se i vama tako nesto lijepo dogodi.
Odgovorio sam mu, onako, formalno, bosanski: “ Dje si stari druze …”. Cetrdeset je godina proslo i toliko je toga da se isprica. To cu ostaviti za nas. Sa vama cu da podijelim jednu od uspomena iz naseg vremena, vremena kad smo mislili da sve mozemo i tako se i ponasali.
Jedan dan idemo moj drug i ja, Titovom ulicom, od Pozorista prema Bojica Hanu. Zaustavi nas momak i upita za Radio Banjaluku. Posto smo isli u tom smjeru, podje i on sa nama, da mu pokazemo.
Stariji od nas ali nizi rastom, zbunjen, izgledao je jos manji. To me nekako ohrabri:
-Sta ces ti u Radio Banjaluci?
-Imam nekog posla!
-Pozanajes li koga vaznog, tamo?
-Pa znam neke ljude…
-Slusaj prijatelju! Moj drug je pjevač, ima i svoju grupu, Amori…Jesi’l cuo za njih?
- Ne, nisam.
-Nisi cuo za Amore! U redu, nema veze. Dobri su,ja sam ih slus’o…Nego kako bi bilo da ih ti preporucis tamo, kod tih ljudi, samo da ih prvi put pozovu?
Bića me muva, laktom u rebra, nezgodno mu.
Kad smo dosli do kapije radio stanice, “nas momak” udje a ja se proderah za njim:
- On se zove Bićanić, Bićanić Zoran, a grupa je Amori. Jesil’ zapamtio?
Kad smo malo odmakli Bića mi kaze:
-To je mladi pjevač…, kantautor iz Sarajeva.
-Pojma nemam, nikad za njega cuo.
Te 1967 godine je “Nas momak”, na festivalu “Vas slager sezone”, osvojio prvu nagradu sa pjesmom “Lidija”.
Sto se Amora tice, nije da nisam pokusao. Znam, Hari je to puno bolje i profesionalnije radio. Co i Bića ce to bolje znati.
Moj drug Bića je pjevao sve do potresa 1969, onda se preselio u Zagreb i sa 17 godina okacio mikrofon…!? Tako sam bar mislio. Sada cu imati prilike da cujem nastavak od njega.
Pozdrav Abu
Labels: sjecanja
posted by co | 6:44 AM
9 Comments:
Pozdrav svima,
da nebi ovog priloga nebi vidio svog prijatelja Keca, pa makar i na slici, vec dvadesetak godina.
Neznam koliko je stara ova ozbiljnija gornja sklika sa naocalima i malim nedostatkom kose,
ali si zato na donjoj slici onaj isti. Ipak nebi prosao pored tebe
na ulici, sigurno bi te poznao, super dobro izgledas.
Bio sam u Banjaluci u julu na feriju i poslao Cou nekoliko slika
sa praznih banjaluckih plaza, i sa skupa "Vezeni most" ali izgleda da je do mene jer nije stiglo do Coa
Pozdrav Sejo V.
Sejo,
slike i prilog o kome govoris nisam dobio a bilo bi lijepo da sve pokusas ponovo poslati. Nema veze sto je od dogadjaja proslo par mjeseci.
Zdravo druze Sejo. Slika je stara dva mjeseca, snimljena u ofisu, za Coa.Tajna je u uglu snimanja. Sto se Tebe i Zlaje Stefanovica tice, vi nemate tih problema, izgledate uscuvano iz svih uglova. Duzan sam Ti i jedno objasnjenje. U skoli i kasnije na poslu, svi su me znali po imenu (Ranko). U raji sam bio poznat kao Kec. Ono Abu BLoger ili Abu mi je ostalo od djuvegije koji me je u ovo i uvalio. Zato sam se javljao pod sva tri imena, narocito kad bi se situacija na Blogu opasno smirila. Ja ti zadnjih godina porijetko svracam u Europu, a volio bih da posjetim svu raju iz Skandinavije i Njemacke. Ja sam pocetkom devedesetih zivio u Hamburgu kad je dosta nasih prodefilovalo na putu za sjeverne zemlje. Medjutim, ne mogu vise da putujem avionom 24 sata da mi zivot zavisi od toga. Moja zena ide svake godine u Zagreb, a ja cuvam kucu i psa. Sada kad sam preko Bloga uspostavio kontakte sa nekim starim prijateljima i stekao nove, mozda se i odlucim.
Puno srdacnih pozdrava Kec.
Zdravo Kec,
evo neka sam i ja saznao da mi je prijatelj Abu. Svi tvoji prilozi i komentari su super, jer pises o dogadjajima kao da odmotavas film u mojoj glavi. Neznam odakle vadis sva ta imena jer trba se sjetiti imena poslije 40 i vise godina.
Kad se odlucis za putovanje na sjever samo se prijavi.
Pozdrav Sejo V.
Kako je na blogu zatišje, ja listam blog unazad, dok još nisam znala da postoji. Tako sam jutros bila na 2006. godini i na svoju veliku radost pronađoh svoje drage komšije i prijatelje Kovačeviće i Mujakiće. Uvijek mi za oko zapnu naši mladi ljudi, koji su vani postigli izvanredne uspjehe.
Ugledam Anes Kovačević i nešto mi poznato. Odmah ispod slika roditelja Sabine i Abida Kovčevića i sve je bilo jasno. Stanovali smo u istoj zgradi u Boriku i znam kad se rodio. Nisam znala skoro ništa o njima od kad su otišli 1992god. Čula sam da su u SAD i ništa više. Čitajući blog saznah da su se vratili i da žive u Vrsaru. Preko informacija dobila sam tel. broj i odmah nazvala, pogotovo što sam se sjetila da je Anesu 6.septembra rođenan.
Nažalost Anes se poslije 5 nedelja vratio u SAD, pa ako bude čitao ja mu čestitam rođendan i uspjeh koji je postigao u struci. Dugo sam pričala sa dragom Sabinom, a poslije i njenom sestrom Nerminom i zetom Esom Mujakić čiji sin je također uspješan grafički dizajner u Beču. Uspješni roditelji i divni ljudi i još bolja djeca. To je valjda prirodni zakon, da nam djeca budu bolja od nas. HVALA blogu što sam ponovo u kontaktu sa našim banjalučanima i što sam svoj život ponovo obogatila svojim starim prijateljima.
Niskana
Drago mi je da sam vidio slike svojih školskih drugova iz srednje škole (Ranka i Zorana) i pročitao komentar prijatelja Seje Višića. Javite se, živim u Zagrebu. Co je napravio pravu stvar sa ovim blogom.
Puno pozdrava svima.
Zjaja Štefanović
Zdravo Zlaja,
krajnje je vrijeme bilo da se ukljucis pa makar i sa komentarom
ako vec nema nekog priloga. Nikako da se sretnemo u Banjaluci. Od Milovana /Brace/ dobijem neke informacije.
Pozdrav Tebi i Emiri i sinu naravno.
Sejo V.
Dragi Abu
Danas Te razumijem.
Emira mi nedavno poslala fotku iz djetinjstva s porukom: salji dalje.
Nazvah informacije, dobih broj u Beogradu, nazvah prijatelja....Sad i ja leprsam.
Pozdrav Nada Š. D.
na ovom blogu srećem imena mnogih prijatelja između ostalih i Zlaju Štefanovića, pa Zorana Bićanića, pa onda puno toga o Čanku, a Nada Štefanac, Niskana i Enisa, te molim da mi se netko javi. iako su mnogi ovdje u Zagrebu, rijetko se srećemo. sada je 6.00 i čim ustanem poslati ću im mailove, barem Nadi i Zlaji. pozdrav svima, javiti ću se ponovo- Cico iz palate
Post a Comment
<< Home