Sjecanja na Davor
Na danasnji dan, 22. augusta, navršava se 14 godina kako smo se "preselili" u Zagreb. Tako je pisalo u SUP-ovoj odjavi moga muža, kada smo odlučili otići iz Banja Luke. Moje prijateljice sa slike na Vrbasu sve su već otišle (Hrvatska, Danska, Švedska), a mi, koji smo prvi imali vize za Njemačku i proputovnice, ostali smo dok voda nije došla do grla. Sve sam se nekako nadala da će sve to ZLO stati, da neću morati voditi oca sa 82 godine ko zna gdje. Muž mi je bio na radnoj obavezi već 18 mjeseci i nakon "Oluje" postalo je jako opasno. Počeli su odvoditi i penzionere na ratište i tada sam shvatila da je krajnje vrijeme za odlazak. Hrvatska je otvorila granicu kod Srpca tj Davora s druge strane Save i kolone autobusa banjalučana vozilo se u pravcu Save. Za 7 dana rasprodali smo stvari iz dvosobnog stana i JUGO45 (divna pjesma Zabranjenog Pušenja) sve za 1700 DM. Taj august bio je pakleno vruč. Zamolila sam prijatelje iz Srpca da nas prebace autom do Save zbog starog tate. Sa 4 šarene izbjegličke torbe krenuli smo NE trbuhom za kruhom nego da spasimo živu glavu. Rastanak sa komšijama je bio jako tužan. Svi smo plakali, a ja sam želila da se to što prije završi. Bili smo prestrašeni i željno smo očekivali taj DAVOR. Bili smo obučeni u trenerke, sin je nosio tenis reket i ribarski štap u rukama, i neko bi pomislio da idemo na izlet. Muž se borio sa torbama a ja sam se brinula za tatu koji ništa nije shvatao. Napokon smo se ukrcali u čamac. Čučali smo u vodi do gležnja i jedina misao mi je bila "PREKO VODE DO SLOBODE". Nisam se smjela okrenuti da pogledam tužnu gomilu ljudi koji su čekali na ukrcaj. I konačno smo pristali na pješčanu obalu Save u Davoru.Vojnici su nas iskrcali i pobrinuli se da se prekrcamo u đipove, koji su prevozili izbjeglice u centar mjesta. Takvo gostoprimstvo pamtiću dok sam živa. Sve je bilo dobro organizirano. Divne žene iz Davora išle su okolo i posluživale jelo i piće. Sin je čuvao dedu, muž i ja smo išli da se prijavimo u štab.Strepila sam jer se širila vijest da muškarce vraćaju u Bosnu na ratište.Ipak su to bile samo glasine. Po nas je došao mjesni veterinar i odveo nas kući na ručak. To su organizirale tatine kolege, jer je on kao direktor veterinarske stanice zapošljavao ljude iz svih krajeva. Nikad ne znaš kad će ti se dobro vratiti za dobro.
Put prema Zagrebu obezbjedio nam je bratov prijatelj Milan Perduv, koji je autom došao po nas. Moj tata se samo smijao, jeo i pio sve što se nudilo. Važno mu je bilo da smo pored njega jer se osjecao sigurnim. Pročitala sam da je u periodu od 14. augusta pa do kraja septembra kod Davora prešlo Savu 21.000 izbjeglica. UN su prozvale DAVOR humano središte svijeta 1995. godine. Lijepo je ime Davor. Svakog vručeg augusta nekako se uznemirim, a onda se sjetim DAVORA. Hvala im još jednom što su nas ugostili kad je bilo najgore.
ENISA
Labels: ratna sjecanja
posted by co | 12:01 AM
15 Comments:
Za Djulu
Sava u to doba ne izgledase ovako bezazleno kao na fotografijama.
Bijase to mutna, nabujala, zlosutna rjecurina, koja je valjda i sama trebala dati doprinos patnjama nasih ljudi. Dosadna kisa natapa Davor. Satima vec setkamo duz nasipa gore-dolje. Susrecemo neke poznanike, malo popricamo reda radi, jer sve moje misli su tamo, na drugoj obali Save, i pitanje hoce li, kad ce....?
Napokon primjecujem tamo malo vise ljudi, neku uzurbanost. Iizmaglica se trudi da nam poveca neizvjesnost. Ljutim se na sebe sto ne ponesoh dalekozor.
Sve traje dugo , predugo. Odjednom netko povika:iduuu... Na dugackoj davorskoj obali svi se guraju u prvi red, svi bi da su sto blize, svi bi da sto prije ugledaju svoje.Kisa i dalje pada. Napokon se jasno vidi camac krcat ljudima, do samog ruba u vodi. Valjda ce izdrzati. Jos ne razaznajem lica.
Jos ne znam jesu li moji tu, a znam kako je put s one strane neizvjestan. Cini mi se tocno na polovici rijeke, kao na granici, uspravi se covjek iz sredine camca i glasno, odsjecno, gotovo vojnicki, uzviknu moje prezime. Moj tata! Bila je to poruka:tu sam, ne brini, isti sam, onaj stari... A nista nije isto, ni on, ni ja. Masem mu, a on me ne vidi pa jos, s istom zestinom, nekoliko puta uzvikuje moje prezme. Prokleta kisa jos uvijek pada.
TI ZNAS
Za svojih 45 godina zivota u Banjaluci nikada nisam cuo za mjesto Davor. Mozda ce to zvucati neobicno za neke, ali tako je. I ko zna da li bih za njega ikad i cuo da ne bi rata i njegove uloge u zivotima mnogih banjalucana koji su u gradu ostali do zadnjih dana, nadajuci se da se najgore nece dogoditi.
O Davoru ni danas ne znam puno ali sam o tim danima o kojima prica Enisa cuo nesto malo od svog brata koji je prosao isti put kao i mnogi drugi za koje je to bio jedini izlaz iz pakla grada koji je jos davno prije toga postao centar srpskog nacionalizma (istina je, Pale su se jedno vrijeme ravnopravno natjecale za tu titulu ali su u toj utakmici konacno posustali u zavrsnici).
Moj brat je bio jedan od onih koji nije shvatao situaciju i koji je glupo vjerovao da nam se nista nece dogoditi. O odlasku iz grada nije htio razmisljati u vremena kada je to bilo mnogo lakse, vec se uzdao u dobrotu ljudi, komsija, radnih kolega, sugradjana i nadao se da ce zlo jednog dana proci i da ce zivot opet poteci svojim normalnim tokom. Ali ne bi tako.
Ostavsi sam u porodicnoj kuci i kako je situacija u gradu postajala sve gora, pozvao je kolegu sa posla, Srbina, da stanuje s njim da bi imao manje problema. Jednog dana ga jedna nasa rodjaka nagovori da primi njenog prijatelja, koji je bio izbjeglica iz Hrvatske, a koji je predavao na nekoj od banjaluckih obrazovnih ustanova (interesantno je primijetiti kako je vrlo brzo nasao posao, i to u vremena kada su mnogi drugi masovno ostajali bez njega), da se privremeno nastani u potkrovlju koje sam vlastitim rukama izgradio. Nakon nekog vremena, taj isti izbjeglica zamoli brata da dozvoli nekim njegovim rodjacima, takodjer izbjeglicama iz Hrvatske, da obradjuju dio zemljista (bivsi povrtnjak koji se polako pretvarao u ‘prasumu’) kako bi si olaksali izbjeglicki zivot. Ljudi su se cinili posteni, a brat bi svaki put kada bi dosli da obradjuju povrtnjak pripremio kavu koju bi popili u dvoristu, isto onako kako smo to mi godinama cinili kada bi se okupili u porodicnoj kuci.
S vremenom je zivot u Banjaluci postajao sve opasniji za nesrbe i tako stize i ljeto devedesetpete kada se vise nije imalo izbora: jedina opcija je bila odlazak u Hrvatsku i to upravo preko rijeke Save kod vec spomenutog mjestasca Davor.
Prelazak je bio slican onom o kojem Enisa pise, uz jos nekih detalja kojih se bas najbolje ne sjecam. Interesantno je sta se dogadjalo nakon bratovog odlaska (o cemu je saznao kasnije od radnog kolege kojeg je ostavio u kuci). Po pricanju tog radnog kolege, brat jos nije mogao ni stici da Save (islo se organizirano, autobusima) a na vratima kuce se pojavila vec spomenuta familija sa nekoliko osoba u vojnim uniformama, naoruzana puskama, koje su ga izbacili iz kuce i u njoj se nastanili (ni cinjenica da se radilo o Srbinu nije mu pomogla). I ostali su tu godinama, nakon Dejtonskog sporazuma, usprkos sudskim rjesenjima o iseljenju, sve dok im nova vlast nije obezbijedila novi stalni smjestaj. Za sve to cijelo vrijeme nitko od clanova moje familije nije smio uci u dvoriste jer bi ih na vratima uvijek docekivale neke spodobe u uniformama i, naravno, s oruzjem.
Kada su se uljezi konacno iselili, sav namjestaj koji su zatekli u kuci su izbacili na dvoriste, da propadne, da ga niko vise ne mogne koristiti.
Kuca i zemlja su nedavno promijenile vlasnika (o tome mozda jednog dana) a meni, pored lijepih sjecanja na godine provedene u rodnoj kuci, ostade i ova istinita prica o zlu koje se dogodilo u nasem gradu, o ljudima koji su zlom odgovorili na dobrotu (oni koji vjeruju u boga znaju za onu ‘ko tebe kamenom, ti njega kruhom’!), te o jednom malom mjestu koje je za mnoge bilo jedini izlaz iz pakla.
A nakon svega recenog, ocekujem da ce neki anonimusi opet naci opravdanje za sve i da ce okriviti nas za sve ono sto nam se desilo, kao sto to rade svakodnevno, kako bi pokusali sakriti istinu od koje se ne moze pobjeci.
Draga Enisa
Neko poznat. Prvo tvoj brat Sejo, a sad moj Milan. A ni kafu nisi pristavila, ni ja butelju vina otvorio. Tek smo poceli, gdje ce biti kraj?
شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِى اُنْزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدىً لِلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ ...
RAMAZAN SERIF MUBAREK OLSUN...svim vjernicima islamske vjeroispovjesti.
TI ZNAS
p.s: vratimo se jos malo Davoru, zasluzje.
Tražeći malo podataka o prelazu izbjeglica kod Davora pročitala sam i ovo: Bosansko-hercegovački književnik Ivan Lovrenović u svojoj najnovijoj knlizi iz 2009. godine KATAKOMBE U VRCARU jednu priču posvetio je Banja Luci:
"Na Banjalučane rat i agresija protiv BiH sručili su se na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama,linije fronta bile su daleko, ali pakao ih nije mimoišao. U mračnim godinama Karadžičevog etničkog fašizma, biti u B. Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je prokleti vlastito rođenje. Banjalučani pogrešne etničke grupe bez rata rastjeran su diljem zemaljske kugle, a njihov banjalučki identitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju i snovima. Pogledajte koju od web stranica na Internetu, jasno je o čemu govorim. Pune su slika Ferhadija i njezinih sahat-kula iz svih uglova, Vrbas, banjalučke čuvene aleje lipa i kestena, Gornji Šeher, pa opet Vrbas."..
Ovo je živa istina, mislim ja, kao što je istina da ja NE volim Banja luku. Puno je ružnih uspomena, život u novoj sredini "s konja na magarca" a sve zbog suludih ideologija da "očiste" B.Luku od nas domačih i dok su "divlji" tjerali "pitome" Banjaluka je to šutke gledala. Grad ne cine zgrade (iako su uništili što je bilo lijepo stoljećima i grade kič bez reda i plana) nego ljudi kojih više nema, šta imam više od "sela" gdje sam nepoželjna.
Otići na groblje i obići rijetke prijatelje.
Pozdrav Enisa!
Dragi Vjeko,
Kafa se brzo pristavi i piće otvori, samo javi kad stižeš. "Naš" Milan stanuje blizu i može doći za 10 minuta, ali za Seju treba malo više.
Na taj sastanak ja bih rado pozvala još jednog Milana, pa Nadu, Saimu, Grofa, Natašui još ihihi..... blogera. I nebi to bila samo kafa i piće. Cica bi napravila nešto "maksuz" što ti voliš, Saima baklavu, Nada kozarsku rakijicu, ja bi ispekla pitu, a Milan svoje čuvene pečene paprike.
Grof bi nam pričao sve ono što neće da kaže i pokaže na blogu i bilo bi to nezaboravno.
Čekamo tvoj glas.
Pozdrav Enisa!
Dragi Vjeko,
Od tebe ni habera. Počela sam sumnjati da se šuljaš ovim krajevima kao Bono Vox, da si u Istri kod Brune,(ne bi mi bilo krivo jer smo istih godina i svjetlonazora) i samo ćeš banuti, da nas iznenadiš. Ništa ne brini mi te čekamo.
Pozdrav Enisa
Dragi Vjeko
Evo me malo kod Niskane. Ona je tako sretna kad nas ugosti na svom prilogu , pa joj moramo dati podrsku. Zasluzuje to i zbog agilnosti i zbog raznolikosti tema kojima se posvecuje.
Citajuci ponovo Tvoj gornji kratki komentarcic shvatih koliko sam bila u zabludi. Te prve impresije koje mi odmah ispljunemo na blog, ne sacekavsi da malo odstoje, da se sokovi prozmu, kulinarskim rjecnikom receno, zapravo govore o nama samima puno vise nego o komentaru ili tekstu koji komentiramo. Uopce to ne smatram necim losim, dapace pomaze u slaganju one slike o kojoj sam pricala (a Ti svoju ne mozes ni otpoceti...zlurado se smijem). Tako i moja reakcija na tvoj komentar, iskazana na drugom mjestu ovog bloga zapravo govori o mojoj sujeti ili prepotentnosti, a ne o Tvom komentaru. Sjecas se: "Nisi Ti uvijek jasan..."
U ocekivanju "Godoa" puno Te pozdravljam.
Nada Š. D.
PS: Dokle se ona Saima misli odmarati? Puknuce od splitskobrackih impresija ako to sto prije ne izbaci na blog. Valjda nece omanuti pa nam ne prikazati splitske krovove iz morske perspektive.
Draga Nado
”u slaganju one slike o kojoj sam pricala (a Ti svoju ne mozes ni otpoceti...”
Cini mi se da sam Tvoju sliku odavno poceo slagati. Polako al’ sigurno, puzlom brzopletosti. U svakom slucaju u sljedecem prilogu imas fotku za koju si se raspitivala, a ja Ti obec’o.
Nego kad sam vec tu, da ne idemo dolje – gore, vec dovucemo od tamo (Neboderci) (o)vamo, a bome snadjemo se... i ovdje...ono cisto ‘zbog radi’ Tebe...
SumLjam, ma ne sumLjam vec me je.. da prostis ovo prazno mjesto cetvorke gore desno pa zanosim na Lj. Skup zubar u Australiji, primjetila si Ti to. Sacekaj, sumnjam, vidis kako moze. Dakle sumnjam da 'kratki tecajcic' a i ‘kratki komentarcic’ predstavlja pleonazam, tj. gomilanje istoznacnih rijeci. Dovoljno je reci: tecajcic/komentarcic ili kratki tecaj/komentar. U slucaju da ostane 'kratki tecajcic/komentarcic' bojim se da bi bio prekratak tecaj/komentar, bez obzira bili gore, dolje ili (o)vamo gdje sam ja. Al' to nije toliko bitno, vec je bitno da se razumijemo, kako sama kazes.
PS. JBG.. 1:1
PPS. Ono ‘puce’ ne racunamo, bilo zagrijave.
PPPS. A i zavrsio bi ja ovu tekmu, dok imam dobar rezultat.
PPPPS. Polako Tebi, a Andreju i meni laku noc. Pusa znam kome (Andreju) a kad mi fotka izadje pogledaj za kakvu od cetrdeset, a mogu i dve po dvadeset, nisam ja sitnicav.
tvoj zlocko
Dragi Vjeko
Ako ovako nastavimo,mogao bi nam Co uskratiti vizu. Nego ovo nerazumijevanje (a sve se kao razumijemo) me vec pocinje zabrinjavati. Kad sam pripomenula da se zlurado smijuljim, nisam mislila na slaganje moje slike. Uostalom ja se pokazala, prikazala, prokazala, opisala. Blogeri jos pridodali pa ispadoh bolja nego sto jesam. Kad se onako smijuljim, mislim na Tvoje traganje za identitetom osobe A.
Dina Ti Vjeko (da malo po Grofovom, svidja mi se...ovo DINA, naravno), gdje Ti procita da "istem" Tvoju sliku? Ni ja se ne sjecam da si mi je obecao. Rekla sam da skrtaris sa slikama. Poslao si par Andrejevih i mislis da je to dosta. Dijete raste, a Ti nista. Vjeko , Vjeko strah me od te moje slike u Tvojoj glavi.
Sto se provodadjisanja tice obrati se na drugu adresu. Nisi pomislio na to da bi Ti ova zlocesta baba mogla podvaliti nesto na svoju sliku i priliku, naravno s puno manje brojki. A sto se brojki tice, znamo mi, ima netko tko o tome vodi brigu.Taj netko nisam ja, majke mi. Sto se tecajcica-ca tice, oprosti meni kao i sebi, ako mozes. I bez onog POLAKO, odnosno bez naredbi (k'o da Te moja mati rodila).
Pitanje: Zasto svoje ime pises malim slovom? To bi meni bilo vaznije za Tvoju sliku nego fotka. Slusam Mariju Helenu. Stvar je jos iz doba moje mame, ali ovu u obradi Ry Cooder_a nikad cula.
Sad mozemo zavrsiti tekmu, kod 2:1.
Tebi veeliki pozdrav, Andreju veelika pusa.
Nada Š. D.
A "Godo" je jos uvijek kvaran, zaustavlja se vec na serveru.
Ovaj prolog koji je Enisa poslala je vrlo interesantan i nije mi jasno zasto komentari odose u nesto sto nema smisla. Mislim da privatnoj prepisci, koja nema veze s temom, ovdje nije mjesto. Puse i pozdrave gledajte da izmjenjate u direktnoj komunikaciji.
Draga/i Anonimna/i
Ne osjecam se odgovornom iz razloga sto moj komentar nije prvi koji je "neozbiljan". Doduse osjetila sam se nepristojnom, sto sam se u gostima kod Niskane izdvojila u pricu s Vjekom. Ponadala sam se da ce se i domacica prikljuciti, uostalom Niskana "Ti znas" o cemu govorim.
Razlog mog "bijega" iz jednog prekrasnog priloga u drugi, isto tako prekrasan, je cista radoznalost. Nakon price o "svi smo isti", "smecu" u najciscem gradu i Renatinog komentara, upitah se je li Co otisao na neki sajam, ili rezira, ili...? Kako saznati?
Poslati komentar. Jedino sto saznadoh je da Co nije na sajmu.
I Vama lijepi pozdrav.
Nada Š. D.
I ovog vrućeg augusta sjetih se Davora i da je 15 godina otkako mi se život okrenuo naopaćke.Iako sam u Gradcu i uživam kalendar me podsjeća na ružnu prošlost.Tu su i banjalućani,koje susrećem ovdje na ljetovanju,i koji smatraju da to treba zaboraviti.Ja to ne mogu zaboraviti dok sam živa,ali mogu reći "NE PONOVILO SE!" Enisa
I evo opet 22.augusta je 18 godina od našeg odlaska iz Banja luke preko Davora.Teku godine,sjećanja ne blijede i svaki dan sam ogorčenija i ljuća na te "banjalučane",koji su dozvolili da nam se to sve desi.Zato rijetko odlazim tamo ,jer ih ne želim susresti i čuti otrcanu frazu:"Što se ne vratite,ne znamo šta ćemo sa ovim SELJACIMA?"Što ste tražili -gledajte.
Čujem da u Čelincu ima plantaža ARONIJE.Svaka čast.Niskana
Post a Comment
<< Home