Odmor 2009 - Bosna
Vratili se s odmora. Ostale uspomene, umor i slike. Napravljne da se ne izgubi trenutak, da se pokazu djeci, prijateljima kod kuce, raji na poslu i naravno za blog.
Pocinjem sa Banjalukom kako je i put poceo.
Druga polovica jula, 35C u hladu, jedan dan svih 41. Sve ‘gori’ a ja setam i skljocam. Osvjezenje u galeriji. Slike, Lojzine. Hiljadu suprotnih misljenja oko izlozbe. Ko ju je priredio? Kako ih nije stid? I sve tako dalje… a zaboravljena jedna ‘sitnica’. Slike su da se uziva u njima gledajuci ih, a ne da samuju u nekim tamnim prostorima klimatiziranih podruma. A kad se gledaju slike, saznace se i sudbina slikara koji ih je radio, saznace se ruzna istina o jos ruznijim vremenima, koju bi mnogi tako rado da zaborave. Lojzo sa svim tim nema nista osim ‘malog detalja’ da su slike njegove. Kakav je bio, koliko znam iz prica drugih, sve bi oprostio. Slike su tu da pricaju.
Vrbas, onaj stari, zelen i bistar, sa zalosnim vrbama i jablanovima, dajacima, meraklijama i setacima. Setaliste uredjeno, ujutro penzioneri, navecer mladi. U Karanovcu sjecanje na svjetsko prvenstvo u raftingu. Vrata za prolaz takmicara, na cilju, restoran, veliki gumeni camci, zastave (ko pogodi koja nedostaje – jezik pregriz’o). Ima dosta stranaca. Svidja mi se atmosfera na tom mjestu. Nesto sto izlazi iz lokalnog, kamo srece da je vise takvih mjesta, bilo bi manje zatvorenosti i straha od drugih i drugacijih. Mozda bi tada i zastava bila na mjestu.
Na Hisetima, stara poznata hladovina. Kod Dzelica, u basti, ispod jabuke, isto kao i prije dvije godine, kao i prije dvadeset. Barem sto se baste tice.
Do Borika ista hladovina. Nije je bilo nekad kad sam se vracala s posla. Puno je sedamnaest godina. RC vise i ne postoji. Steta. Firma nekad, bolja od mnogih u kojima sam radila s ove strane bare.
I Insanic isti. Kruh nisam probala, nisam vise za hodanje i copkanje vruceg kruha. Nekad, cijela vekna od pekare do kuce.
Vrbas, onaj stari, zelen i bistar, sa zalosnim vrbama i jablanovima, dajacima, meraklijama i setacima. Setaliste uredjeno, ujutro penzioneri, navecer mladi. U Karanovcu sjecanje na svjetsko prvenstvo u raftingu. Vrata za prolaz takmicara, na cilju, restoran, veliki gumeni camci, zastave (ko pogodi koja nedostaje – jezik pregriz’o). Ima dosta stranaca. Svidja mi se atmosfera na tom mjestu. Nesto sto izlazi iz lokalnog, kamo srece da je vise takvih mjesta, bilo bi manje zatvorenosti i straha od drugih i drugacijih. Mozda bi tada i zastava bila na mjestu.
Na Hisetima, stara poznata hladovina. Kod Dzelica, u basti, ispod jabuke, isto kao i prije dvije godine, kao i prije dvadeset. Barem sto se baste tice.
Do Borika ista hladovina. Nije je bilo nekad kad sam se vracala s posla. Puno je sedamnaest godina. RC vise i ne postoji. Steta. Firma nekad, bolja od mnogih u kojima sam radila s ove strane bare.
I Insanic isti. Kruh nisam probala, nisam vise za hodanje i copkanje vruceg kruha. Nekad, cijela vekna od pekare do kuce.
Pijaca, puna kao sipak. Lijevce krenulo. Mirise sve. Koja je to ikebana. Cijene niske. Domacice, one sto jos kuhaju kod kuce, sretne. Pored povrca, voca, mesa, ribe, kajmaka i sira, moze se kupiti sve gotovo vec pripremljeno za dobar rucak – pecenje, pite, kolaci…..otvori mi apetit i samo sjecanje na sve te specijalitete.
Nove ulice, nove zgrade, nove crkve, nove dzamije. Samo ne vidjeh novih skola i novih fabrika. Ali zato kafica …..ma neka ih.
Nove ulice, nove zgrade, nove crkve, nove dzamije. Samo ne vidjeh novih skola i novih fabrika. Ali zato kafica …..ma neka ih.
Na kastelu festival, internacionalni. Muzika se cuje u Boriku kao da je ispod prozora. Ne sjecam se da je tako bilo prije. Ustvari nije tamo bilo nicega, osim restorana pa i ona ljetna pozornica je propadala. Sad se stalno nesto dogadja.
Banjaluka zivi svojim zivotom s nama i bez nas, kao i svaki drugi grad. Razvija se, siri, sve joj nesto tijesna ona stara koza. Tijesne joj ulice kao odjeca mladje sestre. Previse auta, malo pazljivih vozaca, malo parking prostora. Bolest sto muci skoro sva mjesta u BiH kroz koja me put nanese.
A proslo se dosta toga. Autobusom. Medju slikama se moze vidjeti i nekoliko snimaka napravljenih iz autobusa na putu za more. Lijepa zelena Bosna. Podijeljena na silu. Tacno znas gdje si. Dzamije i crkve strogo ogranicavaju ‘torove’. I jednih i drugih previse. A panorama prelijepa, brda u jutarnjoj izmaglici, zelene rijeke, bijeli vodopadi sa sarenom dugom iznad, planine omotane oblacima, crveni krovovi….sljive…zuto cvijece kraj puta…
U svoj toj ljepoti prirode, dovede nas autobus u mjesto zaboravljeno i od politicara i od boga. Drvar. Siv, kao da je rat tek jucer zavrsen. Ljudi sa nekim pretuznim I zabrinutim licima. Napola srusene stambene zgrade u kojima niko ne stanuje nego zjape sa svojim rupama od prozora kao usta bez zuba. Ostale kuce su sa oronulim fasadama. Na balkonima ves kao da je jos iz prijeratnog doba. Cak se i poneka uniforma vidi prostrta na striku. Drvar su napustili oni koji su ga voljeli, a ne mogu se zbog politike vratiti, a u njemu zive oni sto se jos nadaju da ce jednog dana otici svojoj kuci ali opet zbog politike ostaju tu. I jedni i drugi nesretni. Suze u ocima zbog ljudske nesrece i zbog ljudske gluposti.
A proslo se dosta toga. Autobusom. Medju slikama se moze vidjeti i nekoliko snimaka napravljenih iz autobusa na putu za more. Lijepa zelena Bosna. Podijeljena na silu. Tacno znas gdje si. Dzamije i crkve strogo ogranicavaju ‘torove’. I jednih i drugih previse. A panorama prelijepa, brda u jutarnjoj izmaglici, zelene rijeke, bijeli vodopadi sa sarenom dugom iznad, planine omotane oblacima, crveni krovovi….sljive…zuto cvijece kraj puta…
U svoj toj ljepoti prirode, dovede nas autobus u mjesto zaboravljeno i od politicara i od boga. Drvar. Siv, kao da je rat tek jucer zavrsen. Ljudi sa nekim pretuznim I zabrinutim licima. Napola srusene stambene zgrade u kojima niko ne stanuje nego zjape sa svojim rupama od prozora kao usta bez zuba. Ostale kuce su sa oronulim fasadama. Na balkonima ves kao da je jos iz prijeratnog doba. Cak se i poneka uniforma vidi prostrta na striku. Drvar su napustili oni koji su ga voljeli, a ne mogu se zbog politike vratiti, a u njemu zive oni sto se jos nadaju da ce jednog dana otici svojoj kuci ali opet zbog politike ostaju tu. I jedni i drugi nesretni. Suze u ocima zbog ljudske nesrece i zbog ljudske gluposti.
Sjecam se Pejakovica i njegove ‘on meni – nema Bosne’ dok se vozimo dalje prema granici. Divan planinski pejsaz, ostre okuke, kamen, borovi, zaboravljene vikendice, zarasle u korov.
Prelaz. Gostiona prije toga. Kapucino – dobar. Plave sljive savke preko ceste. Ne mogu odoliti a da ih ne uslikam. Granica. Nekad se samo sibalo dalje. Kako bih onda uslikala sljive?
Dobar dan Hrvatska, dovidjenja Bosno ( i Hercegovino).
Dobar dan Hrvatska, dovidjenja Bosno ( i Hercegovino).
Emira
P.S. Sta je Emira uhvatila kamerom, pogledajte ovdje.
posted by co | 12:01 AM
9 Comments:
Draga Emira
Prvo cu reci da nase gospodje iz Amerike, Kanade, Australije i Zagreba salju prekrasne putopisne priloge samo prerijetko. Nedavno sam procitala (i pregledala) Posjetu Tasmaniji od Karmen (ranije mi pomaklo), ma bas sam uzivala.
Po meni je ovaj Tvoj prilog savrsen u tekstu i snimkama. Kod snimaka mi se posebno svidja izbor
objekata i kut snimanja. To ne znaci da mi se i dopada sve snimljeno. U moj album idu "samo za
odmaranje","bosanske vrleti" i "sljive".
Svojim digresijama cu ipak malo pokvariti...
Kad su posjekli jablane kod partizana pitam zasto, u prvi mah mi bilo zao. Odgovor je bio da su iste sadili ustase, pa da se zatre.
Ustase pobili, i neka su. Jablane posjekli...pa i neka su. Ne mirisu,niti ima hlada od njih. U zadnje vrijeme ne volim vertikale (osim ljudskih), a pogotovo kad su tri...
Kad su posjekli zalosnu vrbu kraj mosta na Veneciji opet pitam zasto? Kazu tu se moze sakriti nepeijatelj, pa minirati most.Koji neprijatelj? A da znate kako je divna bila ta vrba pod snjznim pahuljama i neonskim osvjetljenjem. Srecom u mom sjecanju ta slika je neizbrisiva. Dijagonalno fotoaparatom uhvacen kut ni prije nije bio bas lijep, a sad je katastrofalan, ali ako valja njima.... mene vise ne zanima. Tu sam inace provela svoje srednjoskolske dane u zgradi Save Kovacevica 1. Moj bratic Goran jos zivi tu. Balkon sa stiglicima, okrenut Vrbasu.
Mostovi su najljepse djelo ljudskih ruku i pameti, a ja sam ih '92.e mrzila, jer je na svakom B.L. grupa naoruzanih siledija maltretirala "one druge" gradjane.
Jos nesto...Cesto cujem ono "Lojzo bi oprostio". Prvo, mi to ne znamo.
Drugo, netko moze oprostiti pljacku, pa i ubojstvo, ali ponizenje....tesko, pogotovo ako je covjek. Ja osobno nista ne prastam. Oprosti im Boze, ne znaju sta rade...ovdje ne pije vode. U ostalom jos uvijek je zarobljen u "cirilici", okovan resetkama, uociljen...(vidjeti plakat), Lojzo je jos uvijek besprizorni.
Sretno Nada Š.D.
Glazbeni komentar odlican, jedino se nadam da ono "umorni starac" nije tocno.
TI ZNAS
Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vjetar,zelene grane...(dovde Lorka).
Dajak na Vrbasu...(ovo sam ja).
Pod lunom Cigankom...(opet Lorka)
Vec umorna Halima
Draga Emira,
jednom rijecju prelijepo je sve sto si nam dala, u svakom pogledu. Svaki moj komentar bio bi suvisan. Dojmilo me se, duboko, osjetila sam potrebu da ti to kazem.
To ne znaci da nije bilo lijepih priloga, dapace, samo ih ne prozivljavam, ipak nisam rodjena ni odrasla u BL.
Niskana, hvala na pozivu, racunaj da sam dosla.
Dugo me nije bilo u Zagrebu, 2 mjeseca na moru, idem ponovo za koji dan, ostajem do sredine oktobra.
Prosetam ovim stranicama, snalazim se kod prijatelja.
Pozdrav blogerima, Natasa
Draga Emira
Pisem komentar na vruce, pa se nadam da ce tastatura shvatiti ono sto zelim reci. Ma, jednostavno odavno nesto lijepse nisam procitao na blogu. Nek’ se ostali pisci ljute, a i ja medju njima, al’ tako je. Ono sto ne volimo je prisutno, neizbrisivo, ali ONO sto volimo... E to ni Bebek ne moze da zasjeni. Necu upotrebiti jezik pregriz'o, a kao da i jesam, jer imao je on i mnogo blistavijih momenata, pa ne treba biti sitnicav.
PS. Mi se na blogu, balkanski, uvijek kacimo na pogresne stvari, a ja cu iskoristiti priliku da se sjetim Tvog i Sasinog Skype osmijeha i da vam pozelim da ga ne skidate s lica. S obzirom na unucice i nemate neke sanse.
PS. PS. U Australiji jos uvijek zima, jedino termometar pokazuje 31* C.
draga Emira
u ovim komentarima svi hvale tvoje pisanje, i ja bih da sam objektivni kriticar, ali eto ja nisam pa cu ti reci moju kritiku.
sto se mene tice ti si oskudni putopisac, selektivno si pisala i sto mi je posebno zao malo o lojzinoj izlozbi a i fotki ima malo, ja bih te zamolilo ako ikako mozes da dopunis svoje izlaganje i foto album, nema veze jesu li fotografije iz pogresnog ugla ili nije dobro kadrirano, dokumentacija je dokumentacija pa bila ona i u greskama.
jedan dobar putopis je kad se docara putovanje onako kako je; a ne onako kako je uljepsano
drugarski pozdrav
otvarac za konzerve ZV
Evo da i ja napisem par rijeci, iako nisam planirao. Razmisljam, ne bih trebao, jer kad se ja javim, pokvarim ono lijepo sto je neko drugi napisao. A opet mislim, sto da ne, valjda i ja imam na to pravo, ako nista a ono barem zbog ovih silnih sati koje izgubih radeci na blogu.
Lijepo Emira pise, nema sta. To mi je vec poznato i tu se nema sta dodati. Lijepe su i slike iz Banjaluke, mozda malo neoubicajene, jer okom kamere nisu uhvacene ona vec poznata mjesta (kao sto je to obicaj), vec neki detalji za koje ponekad nemamo dovoljno vremena kada se nakon par godina obremo u rodnom gradu. Slika puno, ali nema ljudi. Namjerno ili slucajno, ne znam. Nisam s Emirom pricao o posjeti (ono par rijeci sa Sasom ne brojim) pa sam ocekivao malo vise price o susretima sa starom rajom, mozda zato sto je moj zadnji posjet Banjaluci prosao dok si udario dlanom o dlan pa je susreta bilo malo. i sto je najgore, cini mi se da ih je sve manje i manje, da su godine ucinile svoje i da daljina definitivno odredjuje nase zivote. Pri mojoj zadnjoj posjeti starom kraju, vise sam (svoje) raje sreo izvan Banjaluke nego u njoj. Razlozi su bili uglavnom bile obaveze: svako je zurio na svoju stranu a vremena za ‘popravak’ nije bilo.
Potajno ocekujem da ce Emira ipak ‘izvuci keca iz rukava’ i da cu biti u prilici da cujem i vidim ponesto vezano za nase stare prijatelje. Jer kako je broj onih koji se javljaju prilozima a koji su u prilici da ‘skoknu’ do naseg grada mali, svako ‘izvjesce’ je dragocjeno.
I jos bih htio nesto da dodam, iako nije strogo vezano za ovaj prilog. Naime, zadnjih dana se komentarima javljaju osobe bez identiteta pa iako mi je drago kada se bilo ko javi, zamolio bih spomenute da se predstave. Oni koji su to htjeli shvatiti, mogli su zapaziti da ovdje pricamo otvorenih karata i da nema potrebe za skrivanjem jer, bez obzira na poneku iskricu ili neslaganja, sve se svodi na dijalog osoba koje se medjusobno postuju. A slanje komentara samo tako, da se nekoga provocira, bez medjusobnog uvazavanja, ne vodi nicemu. Uzimam si za pravo da neke od komentara blokiram (Halima???) ako dodjem do zakljucka da njihovo objavljivanje ne sluze nicemu. Na Internetu postoje hiljade stranica gdje se neko moze izzivljavati pa takvima preporucujem da ne trose uzalud vrijeme tipkajuci komentare na ovom blogu. A ako je ‘zelja za javljanjem toliko jaka’, evo mog email-a pa se javite pod punim imenom i prezimenom: komljeno@yahoo.com. Nakon eventualnog predstavljanja obecajem da cu komentare ostaviti potpisane ‘nadimcima’.
Dragi Co
Zao mi je sto je moj mali projekt nazvan "Halima" propao. Halima nije bila bas potpuno anonimna,jednoj sam blogerici objasnila svoje namjere. Ime Halima znaci BLAGA. Nisam jos bila osmislila u potpunosti taj lik, ali toj blagosti sam htjela dodati malo poezije, malo vrckavosti, malo...kako rekoh nisam jos sve osmislila. Prvi od neobjavljenih komentara bio je ponovljen poziv Saimi (na manje ozbiljan nacin)da nam malo vise priblizi Rakovo Selo (ispricavam se sto mi je to zanimljivo), a drugi, tri puta ponavljan, bili su stihovi Desanke Maksimovic opet upuceni Saimi.Odnosio se na njeno prizeljkivanje susreta blogera i glasio je:...Sve je mnogo ljepse donde dok se ceka, kad od sebe samo nagovjestaj da.
Objasnicu:meni je zanimljivo slaganje slike nepoznatih blogera kroz priloge i komentare, kao pazle, komadic po komadic. Vjeko, Tvoj zaklucak je pogresan, zbog moje nespretnosti naravno. Nedavno je jedna kolegica malo istrazivala sa strane, a ja sam je zamolila da mi to niposto ne priopci, zelim svoju sliku ma koliko rupa imala, pa i s nekim pogresnim tonom. Ona nije izdrzala, a ja sam pazle razbucala i bacila.
Co molim Te nemoj i ovaj komentar smatrati blogerskim izivljavanjem. Na Tvoj email cu Ti uputiti jos jednu recenicu...iz opreza.
Pozdrav Tebi i blogerima.
Nada Š.D. (Štefanac, Daniluk,Danyluk), nikad potpisana sa samo "Nada"...da sve bude jasno, ne bas sve...
PS:kako vidis naucila sam tehniku pisanja komentara.
Dragi blogeri
Kolicina komentara i brzina kojom su stizali pokazuje da je Emira pokrenula lavinu emocija snagom i ljepotom kojom je pisala.
Pisala je u jednom dahu, osjecam to po sebi.Citala sam u jednom dahu.
Poslije svega razmisljanje.
U mom zivotnom vijeku bila sam u prilici da napisem 5 posmrtnih govora bliskim ljudima sa kojima sam radila ili bila u komsiluku i koje sam voljela.Sjela bi i moje unutrasnje emocije prema toj osobi su samo klizile po papiru.Zavrsavalo se uvijek placem najblizih i mnogih prisutni.Uvijek sam bila zamoljena od poredice da im taj papir ostavim.
C
Cesto sam bila zamoljena i od drugih da pisem o nekim ljudima koje nisam blisko poznavala.Uvazavali bi kad bih rekla da ne mogu pisati bez emocija prema osobi o kojoj pisem.
Cula sam se sa Sasom i s tobom iz Sibenika.Da nije bilo kasno nista me nebi sprijecilo da vas vidim a ujutro ste odlazili dalje.
Sasa mi je rekao da se ne moze zakleti ali misli da je s njegovim posjetama BL zavrseno.Razumjela sam jer mislim da se i on umorio od cekanja da se nasi prijatelji pocnu javljati, da bilo sta napisu o svojim zivotima u tom gradu, o sjecanjima na nas, o dogadjajima sa proslog sastanka generacije.I ja pocinjem razmisljati imaju li smisla i moji dolasci.Ovde na ovim prostorima istina je pokopana, a dvolicnost i licemjerje caruju.
Zato mi se u momentu ucinilo da Emirin prilog lici na sahranjivanje svega lijepog sto je bilo i sto nema nikakve nade da se ikad vrati.
Mislim da je njena tuga i povrijedjenost jadnim ljudskim zivotima, gledanim samo iz autobusa , mozda ista kao i Coova,samo izrazena na zenski suptilniji nacin.
Nije tesko baciti na papir emocije ako ih covjek posjeduje, pa kakve god bile.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home