Sjecanje na Lelu i Josipa Štader
Freirburg, 26.09.2000.
Dragi naši Lelo i Josipe,
u naše ime i ime desetina Vaših poznanika i prijatelja iz Banja Luke i Bosne, danas razbacanih po cijelom Svijetu, od Zapadne Evrope preko Amerike do daleke Australije, osudjenih da stara prijateljstva održavamo gotovo samo putem interneta i drugih danas modernih sredstava komuniciranja, opraštamo se, eto na ovaj neželjeni, ali danas jedino mogući način od Vas.
Još samo prije mjesec dana kod našeg poslednjeg susreta u Ljubljani vjerovali smo u čuda. Vjerovali u Vašu snagu, superiornost i spremnost da se borite i sa takvom bolešću, još uvijek neizlječivom, bolešću koja Vas je na tako čudan način oboje istovremeno napala. Vjerovali smo u dosadašnje uspjehe i rezultate na svim poljima:-kako porodičnom, kao uzorna djeca svojih roditelja, uzorni roditelji svojih divnih i već uspješnih sinova Terija i Dražena – tako i poslovnom, te se nadali da ćete i u ovoj ličnoj borbi za svoje živote izvojevati pobjede kao i eto svih ovih dosadašnjih godina. Nažalost niko, pa niti Vi sa Vašom gotovo nestvarnom snagom i neiscrpnom energijom niste se eto uspjeli suprotstaviti nevidljivoj sili koja određuje život i smrt.
Vaš nestanak nije gubitak samo za Vašu djecu i Vaše najbliže. Vaš nestanak je gubitak za sve nas - Vaše prijatelje koji smo Vas poznavali i voljeli. Iz kruga ionako još neznatnog broja preostalih starih prijatelja, ovakav gubitak je za nas ravan svakoj pojedinačnoj porodičnoj tragediji. Poslije Vas, niti „Vaša Brtonigla“, niti „naš Novigrad“ nikada više neće biti ono što su doskora bili; jedan novi dom gdje smo našli novi mir, sa jednom novootkrivenom dimenzijom našeg budućeg života. Naši snovi i naši zajednčki planovi potekli od Tebe, draga Lelo, ostat će eto samo neostvarene želje. Praznina koju ostavljate u nama bolna je do neizdrživosti, do jecaja, do krika, do neprihvatanja ove, jos uvijek nestvarne činjenice.
Možda jedina utjeha je spoznaja da odlazite skupa, da nećete biti sami, te da Vaša dugogodišnja ljubav ostaje trajati nedirnuto do vječnosti.
Vaši Jasna i Damir Prpić
Dragi naši Lelo i Josipe,
u naše ime i ime desetina Vaših poznanika i prijatelja iz Banja Luke i Bosne, danas razbacanih po cijelom Svijetu, od Zapadne Evrope preko Amerike do daleke Australije, osudjenih da stara prijateljstva održavamo gotovo samo putem interneta i drugih danas modernih sredstava komuniciranja, opraštamo se, eto na ovaj neželjeni, ali danas jedino mogući način od Vas.
Još samo prije mjesec dana kod našeg poslednjeg susreta u Ljubljani vjerovali smo u čuda. Vjerovali u Vašu snagu, superiornost i spremnost da se borite i sa takvom bolešću, još uvijek neizlječivom, bolešću koja Vas je na tako čudan način oboje istovremeno napala. Vjerovali smo u dosadašnje uspjehe i rezultate na svim poljima:-kako porodičnom, kao uzorna djeca svojih roditelja, uzorni roditelji svojih divnih i već uspješnih sinova Terija i Dražena – tako i poslovnom, te se nadali da ćete i u ovoj ličnoj borbi za svoje živote izvojevati pobjede kao i eto svih ovih dosadašnjih godina. Nažalost niko, pa niti Vi sa Vašom gotovo nestvarnom snagom i neiscrpnom energijom niste se eto uspjeli suprotstaviti nevidljivoj sili koja određuje život i smrt.
Vaš nestanak nije gubitak samo za Vašu djecu i Vaše najbliže. Vaš nestanak je gubitak za sve nas - Vaše prijatelje koji smo Vas poznavali i voljeli. Iz kruga ionako još neznatnog broja preostalih starih prijatelja, ovakav gubitak je za nas ravan svakoj pojedinačnoj porodičnoj tragediji. Poslije Vas, niti „Vaša Brtonigla“, niti „naš Novigrad“ nikada više neće biti ono što su doskora bili; jedan novi dom gdje smo našli novi mir, sa jednom novootkrivenom dimenzijom našeg budućeg života. Naši snovi i naši zajednčki planovi potekli od Tebe, draga Lelo, ostat će eto samo neostvarene želje. Praznina koju ostavljate u nama bolna je do neizdrživosti, do jecaja, do krika, do neprihvatanja ove, jos uvijek nestvarne činjenice.
Možda jedina utjeha je spoznaja da odlazite skupa, da nećete biti sami, te da Vaša dugogodišnja ljubav ostaje trajati nedirnuto do vječnosti.
Vaši Jasna i Damir Prpić
posted by co | 12:01 AM
5 Comments:
Vjest o smrti bračnog para Štader teško je pogodila sve koji su ih poznavali. (O porodici da ne govorim).
Ovo sjećanje piše naš zajednički komšija Damir Prpić ćija se kuća nalazila između Štaderovih i naše u "ciganluku" u ulici Save Kovacevića. Rasli smo skupa u istoj raji, išli u školu "Mirko Višnjić", ljeta provodili na Vrbasu, a većina se bavila nekim sportom. Jozo, kako smo ga zvali, bio je vrsni stonoteniser, a moja braća su izabrala malo veću lopticu-tenis.
Štaderi su bili poznati šnajderi, pa je Jozo uvijek bio obućen po poslednjoj modi, a i njegova Lelica, koju mnogi banjalučani pamte kao modnog savjetnika "Boske".
Životni put odveo ih je u Sloveniju, gdje su se pokazali i dokazali. Kada je u "Biofarm" gdje sam radila došao raditi ekonomista "Droge" iz Portoroža, bila sam ponosna kada je pričao o svom direktoru Josipu Štaderu, uspješnom privredniku. Čujem da su im i djeca uspješna i to mi je drago. Lelica i Josip trajno će ostati u našem sjećanju i srcima.Neka im je laka zemlja. Očekujem da će se javiti mnogi koji su ih poznavali i osvježiti sjećanja na drage komšije i prijatelje.
Pozdrav Damiru i Jasni, kao i ostalim blogerima od Niskane (Enise B.)
U Zagreb sam stigla 21.11.'92. Iz neke juznomadjarske selendre dovezla me limuzina u prvim satima toga dana. U meni cetrdeset kila nicega. Zagreb vec spreman za Bozic, nakon banjalucke mrakace izgleda kao New York. Do potkrovnog stana u Tkalcicevoj 36 vode strme drvene basamake opasne po zivot. Spavamo na posudjenim luft madracima, a blagovaonski stol zamjenjuje jedna od kartonskih kutija u kojoj sam par mjeseci prije, preko Caritasa, uspjela poslati nesto odjece i sudja. Noci bez sna, a dani provedeni u lutanjima gradom. Cesto zastajem pred Rozenthalovim ducanom. Nemam zelja, samo u svoju prazninu upijam lijepe slicice malih salica za kavu. Sve bjezeci od grube stvarnosti, moje misli i zapazanja se u to vrijeme okretahu stvarima nebitnim po moj zivot. I premda sam Zagreb i ranije dobro poznavala, sad prvi put shvatih da taj grad nema robnu kucu, bar ne onakvu kakvu je imala BL. Imao je on svoje NAME i ROME, ali njih sam po robi, a i opremljenosti dozivljavala kao zem. zadruge. Pokretnih stepenica i ulaznih vrata sa senzorima ni na vidiku.
E u tim danima Lela mi je cesto dolazila u misli. Sjecala sam se njenih modnih oaza na prvom katu Boske. S puno dobrog ukusa i s mjerom upucivala je i zenski i muski svijet na modne novitete.
Lelu i Josipa nisam osobno poznavala, ali i ja sam bila sokirana vijescu da su umrli. Provjeravala sam tu informaciju na vise strana, nadajuci se da nije tocna. Svjesna toga kako je to strasno bilo za njihovu obitelj, ja sam ipak razmisljala ovako: Ako je tako moralo biti, bar su otisli u svom stilu...zajedno.
Nada Š.D.
Banjaluka je nekada imala svoj poseban sarm, grada koji je istovremeno bio velik, sa mnogo sadrzaja velikih gradova, ali i male carsije, gdje je svako znao svakoga. Cini mi se da je u to doba centar zbivanja bilo korzo jer smo se svi tu okupljali i na taj nacin smo se svi poznavali a da mozda nikada nismo progovorili niti jednu jedinu rijec.
Tako i ja nisam licno poznavao Lelu i Josipa (mozda je bilo susreta tu i tamo, u vremena kada sam se bavio muzikom), ali sam znao puno toga o njima, kao sto je to vjerojatno slucaj sa vecinom onih iz moje generacije koji navracaju na ove stranice. Lela i Josip su pripadali onoj maloj grupi koja se mogla prepoznati po svom oblacenju, onih koji su u grad donosili svjetske trendove, koji su Banjaluku pozicionirali kao grad vise okrenut zapadu nego bilo koji drugi u Bosni. Svi mi smo bili ponosni na taj nas grad koji je bio otvoren prema svakome za razliku od nekih drugih sredina u bivsoj Jugi.
Lela i Josip su bili dio te i takve Banjaluke koja je s njima, a i sa mnogim drugim, nestala. Ostala je sredina koja se sada prepoznaje po svom ekstremizmu, vodjena spodobama pristiglim iz kojekakvih vukojebina, ogranicenog mentalnog sklopa koje bogatstva raznolikosti ne mogu pojmiti. Nama ostaje da se trudimo da sjecanje na onu nekadasnju Banjaluku zive makar i u ovakvim tragicnim povodima.
kazu mi da je pok. Stader bio istaknuti stonoteniser da je volio sport i da su ga poznavali stari banjalucani. Moj otac ga je poznavao i po meni porucio da izrazim saucesce rodbini.
Milan iz Banje Luke
P.S. Vjerujem da moj imenjak nece objaviti moje saucesce iako se pravi demokratom jer nije objavio ni moju cestitku za Bajtam.
Takav je zivot.
Milane.
Izvinjavam se u vezi tvog komentara za Bajram ali taj dan se na blog zakacio nekakav provokator koji je slao bezvezne komentare na vise postova koje sam obrisao jer nisu imali nikakvog smisla. Tako je i tvoj komentar - cestitka za Bajram - postao dio koleteralne steta, sto bi rekli amerikanci.
Post a Comment
<< Home