Njiva Laze Delića

Prvih godina po pokretanju bloga su mi se javljali naši sugrađani uglavnom s pohvalama jer im je bilo drago kada bi nabasali na stranicu na kojoj su, uz riječi i fotografije, čitali o sudbinama svojih poznanika, ugledali neko poznato lice, mjesto, sjetili se nekih događaja. Kada se sada osvrnem na do sada obavljeno, bilo je tu zaista interesantnih priloga, diskusija a ponekad i prepirki. Usprkos novim tehnologijama, blog je preživio i još uvijek se nađe poneko kome se dopadne ili izazove sjećanja na jedno vrijeme i ljude koje je zadesio rat i čiji su životi zauvijek promijenjeni. Tih javljanja je daleko manje nego na samom početku bloga pa mi je bilo posebno drago kada sam još negdje avgusta mjeseca, dok sam uživao u ljepotama Jadrana i Istre, primio email od još jednog bivšeg radnog kolege, radnika Profesionale, koji u cjelini, uz male izmjene, objavljujem. Nadam se da se moj (i nekih koji još uvijek navraćaju na blog) bivši radni kolega neće ljutiti jer se u svom emailu dotakao mnogih stvari i događaja koje me se  tiču i koje popunjavaju slike o nama, protjeranim građanima jednog grada koji se ni nakon skoro 30 godina od početka protjerivanja ni jednim gestom nije ogradio od tog žločina.

A evo šta mi bivši radni kolega piše:

Dobar dan gospodine Milan.

Sigurno se čudite odakle je sad pa ovaj i to sa subject "njiva Laze Delića".

Zovem sa Zlatko Čosić,a vaš email sam vidio u emailu Ive Kezića. Ivo ima adrese dosta naših zajedničkih poznanika pa ja to nekad iskoristim, a evo sada sam mu "ukrao" tvoj email a da se zvanično i ne poznajemo. Nadam se da ne zamjeraš.

Sada nakon uvoda, mislim da mogu preći na "ti" jer je i meni 61. pa mislim kako starimo razlika između je sve manja i manja, he,he,he...

Rođen sam u Trapistima odmah iz Perduvskog groblja na onom ravnom dijelu ceste prema Vrbasu. Kada oni tamo u Banjaluci kažu ovo je naša djedovina  onda se pomislim kada je moj otac napravio tu kuću 1950 godine u cijelom naselju možda bilo 5-6 kuća i to se zna ko je tada tu bio. Ali vremena se promjenila, šta je, tu je...

Otac mi je s Petričevca, radio u Ortopediji kao ložač centralnog grijanja a mati Ojdanić  Ruža iz Kuljana. Poslije onog (drugog svjetskog) rata babi Kaji oduzeta zemlja gdje je sada kasarna u Zalužanima i mislim kao zamjena data zemlja u Trapistima, oduzeta od Trapiske crkve. Baba je imala puno zemlje, bavila se zemljoradnjom, a i moji su radili zemlju i imali dvije krave pa sam ja početkom 70-tih raznosio mlijeko koje smo prodavali. Sjećam se čak da sam nosio i preko rampe sve do železničkih zgrada (Željin stadion), pa se mislim, možda i kod tvojih, jer se tačno sjećam reda kuća u vašoj ulici. Znam da sam nosio u kuću s malim bakonom naprijed, pa Kezići… Davno bilo…

Inace završio sam Elektrotehnički fakultet u Banjaluci i kao većina nas radio sve do početka rata u Čajavecu, prvo u RRT-u pa poslije u Prostornoj.

Kao uglavnom svi starosjedioci iz Banjaluke morao sam otići početkom 90-tih, prvo u Njemačku, pa onda u Ameriku. Sada sam u Rockford Illinois, 80 milja zapadno od Chicago.

Razlog zbog kojeg se javljam je taj da osjećam kako smo imali dosta zajedničkog kroz život, mjesto rođenja , slično djetinjstvo, škola , posao i na kraju prošli kroz slične probleme u ratu.

Na tvoj blog  sam naletio slučajno  prije možda godinu, i onda sam počeo čitati od početka.Toliko su mi se svidjele tvoje priče, a i priče ostalih dopisnika bloga da sam to prosto "gutao" svaki dan i davno došao do samog kraja. Sada je to malo usporilo, umorili se izgleda ljudi a dugo je trajalo, zbilja.

Zbilja ti se divim kako si to uspio sve voditi tako dugo.

Tu sam saznao o jako mnogo ljudi iz Čajaveca koji su se raštrkali po cijelom svijetu  kao i mi sami, a kao što vidim ti si odlučio da se vratiš, što pozdravljam, a mogu ti reći i da sam malo i zavidan, ma šalim se samo... Pjescana plaža, je li to blizu Rta Kamenjaka, tu sam bio na vojnoj vježbi u vojsci? Eto imaš sada opet novi početak u starije dane, ali ovaj puta bi trebalo biti puno lakše, bez pritisaka, neizvjesnosti, frustracija...

Ja sam tu negdje, još manje od godine do early retirement  ili još možda max. do 65-te. Nisam još odlučio što ću i kuda. Imam dvije kćerke , obje su zubari, ostaće ovdje. Koliko vidim i tebi se zgadio Trump i ova sva situacija danas u USA pa si se brzo prelomio.

Nisi na blogu nagovještavao povratak?

Da se vratim na blog. Imaš smisla za pisanje, ja se evo napatih pišući ovo, mislim da i nikad nisam pisao ovako dugačak email.

Posebno su mi se svidjele tvoje priče o događajima u našem Budžaku, Lipovcima, onom igralištu u rupi kod rampe i dosta drugih jer je to takođe bilo dio i moga djetinjstva.

Ako si u kontaktu sa Josipom Matoševićem pozdravi ga, zna on mene. Imao je jako lijepih priča s Vrbasa, Lendrinog mlina, Trapiske stare Trgovačke škole, pivovare...

Znam da si najavljivao da češ izdati knjigu, u kojoj si fazi? Mislim da će biti vrlo zanimljiva za nas koji smo prošli koz sva ova teška vremena, a vjerujem i za buduće naraštaje da vide kako su nihovi roditelji I bake I djedovi dospjeli do Amerike, Kanade, Australije, i kako su oni postali uglednim građanima ovih država.

I za kraj evo šaljem ti dvije slike. Na jednoj sam ja, vjerovatno si me vidio negdje u restoranu u Profesinali, sad sam očelavio,he,he, he...

Druga je vrlo interesantna is 1964. godine. Moj otac, zvali ga Tunjo lijevo na slici, desno je Franjo Lipovac, ja ga se ne sjećam , to mi je sestra rekla.

Nadam se da ćeš prepoznati kafanu, jer se je i ja vrlo dobro sjećam. Neka bude hint Ive Kezića email "njiva Laze Delića".

Pozdrav tebi i supruzi, i nju znam al samo iz viđenja, pa se javi kad stigneš. Vjerovatno si sada zauzet u uređivanju novog doma.

Zlatko, 

Ode i linija

Nakon povratka s puta, iz Istre, početkom desetog mjeseca, opet se polako spremamo na put. Treba se seliti. Ponovo. Bit će to posljednji put, nadam se. A selidba kao ova naša znači raskućavanje. Dvadeset pet i kusur godina u novoj sredini se kućilo a sada se treba raskućiti za par mjeseci.

Iako smo već zadnjih nekoliko godina razmišljali o promjenama, konačnu odluku smo donijeli brzo. Svakim danom je bilo sve jasnije da u kući u kojoj smo proveli lijepih 20 i kusur godina ne možemo ostati. Silno žbunje, ukrasno šiblje i drveće koje smo sadili, travnjak, malo brdašce s cvijećem, pa čak i povrtnjak, zahtijevaju vrijeme i snagu za održavanje a snage je sve manje. Stigle su nas godine a s godinama i sve više problema da se kuća i okućnica održavaju u urednom stanju. S kućom bi se nekako i izišlo na kraj ali je održavanje dvorišta bilo sve teže i teže. Umjesto da uživamo u ljepoti, većinu vremena provodili smo koseći travu, šišajući živu ogradu, kupeći lišće, krateći drveće, prebacujući kompost...

Počeli smo razmišljati o kupovini stana, ali nismo bili sigurni gdje. U igri su bili Pittsburgh, koji nam se sviđa i u kojem smo se navikli, a razmišljali smo i o Nizozemskoj, kako bi bili blizu unuka. Los Angeles, gdje se skrasila kćerka, nije dolazio u obzir zbog enormnih cijena nekretnina (za našu kuću ne bi mogli kupiti ni najmanji stan u blizini kćerke), i visokih troškova života a Banjaluku smo, zbog svega što se u njoj događalo (i još uvijek događa), zauvijek otpisali. Istra je iznenada postala interesanta i tokom posjete prošle godine je bilo jasno da je to sredina u kojoj bi mogli proživjeti ovo što nam je od života ostalo.

I tako su nam sada pune ruke posla oko preseljenja. Puno toga se mora odraditi a između ostalo, treba pripremiti i staviti kuću na prodaju a to u isto vrijeme znači i rješiti se stvari koje smo godinama „skupljali“.

Taj zadatak je na sebe preuzela Nera. Jednu po jednu stvar je trebalo pripremiti za prodaju što uključuje fotografiranje i pripremu teksta za oglašavanje, objavu prodaje na Internetu, odgovaranje na upite potencijalnih kupaca, dogovaranje preuzimanja. Za sada joj biznis ide prilično dobro pa razmišljam da je povučem iz penzije i gurnem u biznis prodaje starih stvari.

Demižonke i ostala skalamerija za pravljenje vina je otišla prva. Odmah po objavi javilo se nekoliko potencijalnih kupaca i slijedeći dan je jedan on njih došao da opremu pokupi, sretan da je sve dobio za male pare.

Prodaja sprave za vježbanje je trajalo nešto duže ali je i ona konačno našla sretnog kupca. Iako je nismo puno koristili, bilo mi je žao kada ju je kupac natovario u truck nakon što sam je uspio rastaviti na manje dijelove. Zadnjih mjeseci sam znao otići u veliku sobu u prizemlju i odraditi nekoliko vježbi, tek toliko da se malo razgibam. Kako se vrijeme preseljenja u Istru približava ipak mi je na kraju bilo drago da smo se sprave riješili i da nije završila na otpadu.

Nešto više vremena je trebalo da se riješimo Technics stereo linije. Stajala je godinama nekorištena jer su nove tehnologije učinili svoje. Držali smo je u sobi u prizemlju koju gotovo uopće ne koristimo. A sjećam se kao da je to bilo jučer kada smo je kupili prije skoro 25 godina. Muziku u familiji svi volimo, slušamo je po cijeli dan i radio ili neki drugi izvor muzike se gasi samo uveče kada se gleda televizija.

Među prvima sam još davno prije rata kupio liniju Rotel na službenim putovanjima u London. Otišla je za male pare kada smo se 94. uputili preko velike bare. Kada smo 96. kupili kuću, prvo smo nabavili televizor (onaj koji smo dobili od jedne crkve kad su nas smjestili u stan tri nedelje po dolasku u Ameriku, a  čija je slika „vukla“ na zeleno i to dobro, smo dali jednoj izbjegličkoj familiji) a onda smo, jednog dana, obilazeći trgovine, zapazili lijepu Technics liniju koja nam je zapala za oko. Para za kupovinu nismo imali (jedva smo imali dovoljno da platimo ratu za kuću), ali nas trgovac ubijedi da je uzmemo na kreditnu karticu. Izračuna da liniju možemo imati ako svaki mjesec otplaćujemo $17. Cifra nam je bila prihvatljiva i pade odluka da je kupimo iako nam je tih dana svaki dolar bio velik k'o kuća. U to vrijeme nismo imali iskustva s kreditnim karticama. Imali smo samo jednu koju smo dobili u banci gdje smo otvorili tekući račun kako bi mogli stvarati kreditnu historiju bez koje ovdje u Americi nije moguće dobiti bilo kakav kredit. Nismo znali da je $17 minimalni iznos koji se mora uplatiti mjesečno da ne bi prekršili uvjete korištenja kartice, ne shvaćajući da se svaki mjesec na ostali iznos obračunava kamata te se na taj način kredit otplaćuje godinama a konačni iznos višestruko nadmašuje cijenu linije. Za nas je tada bilo važno da smo se „dočepali“ linije za male pare.

Nešto kasnije, kada su stigla povećanja plaća, i kada smo shvatili koliko će nas linija koštati ako nastavimo plaćati samo minimalni iznos, otplatio sam ostatak duga odjednom. Liniju smo koristili godinama i uživali u kvalitetnom zvuku sve dok je jednog dana nismo prebacili u prizemlje gdje je mirovala većinu vremena. Iako je gotovo nismo koristili ipak smo osjetili tugu kada ju je kupac natovario u auto. Njenim odlaskom otišao je jedan dio našeg života u državi koja nas je primila kada nam je bilo najteže a koju ćemo napustiti svojom voljom, svjesni da je vrijeme da si nađemo dom tamo gdje mislimo da će nam biti lakše proživjeti starost.

Dan sjećanja

 

Danas se u Englesko govornom području i zemljama koje su učestovale u 2. svjetskom ratu obilježava dan sjećanja na učesnike i žrtve oba svjetska rata i niza “lokalnih” ratova u kojima učešće uzeše vodeće antifašističke zemlje iz drugoga svjetskog rata. Polaganjem cvijeća, sjećanjima na 75 godina od dana oslobodjenja, oslobodjenja nacističkih kampova u kojima izgubiše živote milioni Jevreja, Roma, protivnika fašističkih režima, zarobljenika u vojnim pohodima. Holocaust kao sjećanje na stradanje preko šest miliona Jevreja, podsjećanje na hipokriziju zapadnih zemalja koje odbijahu dati ulazne vize Jevrejima koji su nastojali pobjeći od fašističkih zločinaca, uključujući i veliku grupu na M.S. St. Louis putnika Jevreja koje ni Canada a ni USA ne primiše nego povratkom u Njemačku mnogi ostaviše živote u koncentracionim logorima.

Danas kada se sjećamo žrtava iz oba svjetska rata uz moto da se tako šta više ne ponovi moram naglasiti da iza zadnjeg svjetskog rata vodeće zemlje “zapadne demokratije” vodiše veliki broj ratova gdje se broj žrtava približava broju iz drugog svjetskog rata a sve u želji da se koriste i upravlja dobrima koje su te zemlje imale kao nafta, rudna bogatstva i promoviranje ideologije liberalnog kapitalizma.

Danas se kao simbol sjećanja koristi simbolično crveni cvijet maka koji je cvjetao na poljima Flandrije uzoranim bezbrojnim granatama i natopljena krvlju ogromnog broja vojnika sa obje strane. I mi iz Bosne i Hercegovine smo dio tih žrtava iz oba svjetska rata te posljednjega koji se desi u našim krajevima kreirajući posljednje, nadam se, evropske genocide kakvi su Srebrenica, Prijedor, Brčko i Bjeljina i logore po uzorima na fašističke kojima se mogu podičiti naše komšije.

Krik koji se čuje iskazan je u poemi napisanoj  od Potpukovnika John McCrae-a 03.05.1915 po meni kao spomen i opomena svim ljudima na svijetu da se to ako je moguće ne desi ponovo.

 

In Flanders Fields

In Flanders fields the poppies blow

Between the crosses, row on row,

That mark our place; and in the sky

The larks, still bravely singing, fly

Scarce heard amid the guns below.

 

We are the Dead. Short days ago

We lived, felt dawn, saw sunset glow,

Loved, and were loved, and now we lie

In Flanders fields.

 

Take up our quarrel with the foe:

To you from failing hands we throw

The torch; be yours to hold it high.

If ye break faith with us who die

We shall not sleep, though poppies grow

In Flanders Fields.

 

Kitchener 11.11.2020                                         Mujagić Aljoša

UZ SAIMIN KOMENTAR

Sarajlijama poznati ribnjak Toplik
u Istocnom Sarajevu pun Sarajlija
iz "Zapadnog" Sarajeva,
izolacija scrsena

Saimin unuk

Tapiserija, Dika Berber, Tesla

Nakon mnogo godina želila sam napraviti tapiseriju. Moja prva učiteljica bila je cuvena Dika Berber u Banjaluci prije odprilike 40-tak godina. Bila je majstorica svog zanata. Ponosna sam što sam bila njena učenica, makar i na kratko.

Odlučila sam da uzmem portret osobe koja me je fascinirala i imala veliki uticaj na mene u godinama rane mladosti. Vrijeme kada sam zavoljela fiziku i elektricitet.

Od introvertnog djeteta i života s OCD-om kroz mladost, u zrelim godinama Tesla je svojim izumima promijenio cijeli svijet.

Budući da je bio idealist i uz put jako loš u finansijama, nije se obogatio i nije dobio puno poštovanja u Sjevernoj Americi.

Moram priznati da sam se vezala za njegove misli o patriotizmu i ratovima, objavljeno u časopisu Sun , Dec. 1914, i da i ja sanjam isti san:

“Dokle bude različitih nacionalnosti, bit ce i patriotizma. Taj osjećaj mora biti iskorijenjen iz naših srca prije negoli se uspostavi trajan mir. Njegovo se mjesto mora ispuniti ljubavlju prema prirodi i znanstvenom idealu. Znanost i otkriće velike su snage koje ce dovesti do njegova okončanja.”

Na kraju moram reci, da mi se jako sviđa činjenica da je o svojoj majci govorio kao o velikom pronalazaču. Osim što je izumila alate i uređaje u domaćinstvu, tkala je i izrađivala prekrasan tekstil s finim uzorcima. U 19. vijeku nije imala Pinterest ili Instagram za razmjenu ideja kao što mi imamo.

Sviđa mi se rezultat moje tapiserije, dala sam mu pomalo ljutit pogled.😊

Bilo je potrebno puno vremena i strpljenja. Mnogo puta sam se morala vracati nazad i ponoviti ono što prvi put nije ispalo dobro.

Dragi Nikola, ljudi u Americi sada znaju o električnim automobilima Tesla, više nego o tebi i tvom izvanrednom radu na bežičnim komunikacijama.

Zahvaljujući tebi, ja sad svoj rad predstavljam mnogo većem broju ljudi nego što bih ikada pomislila.

Dubravka

55+ (drugi dio)

ili "Vece slikanja uz vino"

U vrijeme prije korona virusa, slikanje uz vino je bila vrlo popularna zabava u cijeloj Americi. Gosti dobiju materijal za crtanje i detaljne instrukcije kako slikati, a dobiju i pice, obicno vino, da lagano pijuckaju dok crtaju. Svi gosti rade istu sliku. Naravno, niko ne ocekuje da ce za jedno vece nauciti slikati,  ali svi ocekuju da se lijepo zabave. 

U nasem naselju je nekako bilo logicno da ja organizujem  takvo vece jer vec par godina vodim nasu slikarsku grupu. Malo sam bila nervozna zbog jezika, a i zato sto nisam nikad prisustvovala jednoj takvoj veceri. Medjutim, google, instagram i pinterest su mi pomogli da naucim na brzinu sve sto mi je bilo potrebno za pocetak. Prvo je trebalo odabrati sliku  koju cemo raditi, procjeniti vrijeme koje je potrebno da svi mogu zavrsiti, odrediti potreban materijal.... Zatim je trebalo naslikati uzorak i definisati sve sto je potrebno nabaviti, od kistova i boja do plasticnih stolnjaka za zastitu stolova. Poslije dolazi  izrada postera za oglasavanje, a onda nabavka i sve ostalo.  

Iznenadjujuce veliki broj zainteresovanih je pokazao da je pogodjena prava ideja za zabavu. Nazalost, morali smo da ogranicimo  broj prisutnih jer  nismo znali kako ce sve ici. Bilo nam je prvi put... 

Meni se u prvi mah ucinilo sve vrlo jednostavno, ali poslije razgovora sa drugaricama iz grupe shvatila sam da pored instrukcija,  ima dosta drugih stvari koje moramo odradjivati tokom veceri. Jedna obicna sitnica kao promjena vode za cicscenje kistova bi mogla napraviti problem ako casa nekom ispadne iz ruku i voda se prospe po parketu. Jos gore bi bilo s bojom. Zato smo napravile plan rada i odredile zaduzenja u toku veceri. Sa dobrim planom sve je islo kako treba. Dosle smo ranije u salu, na vrijeme pripremile sva mjesta tako da svi imaju potreban materijal - boje, kanafas, kistove, papire za brisanje i ciscenje, vodu...

Gosti su stigli ranije, jer je to za vecinu bilo nesto novo, a svi radoznali.  Uz vino su stigli i domaci kolaci i peciva pa smo uz prijatne mirise i laganu pricu poceli nase prvo vece ‘Slikanja uz vino’. Malu nervozu  smo razbili tako sto smo naglasili da smo dosli da se zabavimo, a tek usput  i slikamo. Vecina je pocinjala s puno opreza, ustrucavala se pitati za dodatna objasnjenja.  Ipak, nakon prvih pola sata svi su se opustili. Moje prijateljice i ja smo se trudile da svima damo podrsku da slikaju bez nervoze, objasnjavajuci da pogreska vrlo cesto moze dovesti do boljeg , kreativnijeg rada. Cini mi se da smo uspjele, jer su se svi prijatno osjecali. Sve je islo bas kako treba pa  su tri sata prosla kao tri minuta. Nasi gosti su bili jako zadovoljni svojim slikama.  Na kraju veceri je obavezna i zajednicka fotografija svih prisutnih i njihovih radova. Na slici nasmijane face, a u rukama jos neosusene slike koje su s ponosom odnijeli kucama. Na toj zajednickoj slici se vidi jos nesto meni vrlo interesantno - da svi rade po istom modelu i istim bojama, istim instrukcijama, a svaka slika je posebna, drugacija i na svoj nacin lijepa.

Sljedecih nekoliko dana bilo je puno pohvala nasoj organizaciji i lijepo provedenom vremenu. Naravno, odmah su stigli  i zahtjevi da uskoro organizujemo novo vece pa su slijedile jos dvije jednako uspjesne i zabavne veceri. I bas kad je trebalo da postane ‘tradicionalno vece slikanja uz vino’, korona virus nas  zaustavio.  Hoce li i kada biti nastavak, zavisi od uspjesnosti borbe protiv korona virusa. Sve drustvene aktivnosti su zaustavljene i ko zna kad ce biti nastavljene. Ipak, najvaznije je da smo zdravi i da nas je virus, barem za sada, mimoisao. Nadam se da ce tako i ostati.

PS

Saljem ovaj post Cou danas 2. novembra,  prije ovdasnjih izbora. Bojim se da mi sljedecih nekoliko dana nece biti ni do cega. Sve mi nesto puno mirise na nase devedesete. Previse zastava, idiota, kamiona, oruzja, rasizma... 

55+ (prvi dio)

ili Svakodnevnica prije korone

Cesto sam pokusavala  da napisem nesto o zivotu u  naselju gdje stanujemo od kako smo preselili na Floridu. Pocnem, raspisem se, onda vidim da sam preopsirna  pa obrisem sve. Drugi put ne idu rijeci na papir pa opet odustajem. Kad sam bila odustala potpuno, dodje vrijeme korona virusa i sve se promjeni. Okrenu naglavacke. Boravak u kuci se oduzio i dosadio pa  opet poceh zapisivati svoje male ‘crtice’. Dodje opet na red i prica o zivotu u naselju. 

Prvo da razjasnim pojam naselje. Ovdje kazu ‘develpoment’, a oznacava dio grada u kojem grupa kuca izgradjenih u istom stilu  zajedno  sa zajednickim objektima cini posebnu cijelinu, kao Starcevica, kao Borik... Ima naravno i razlika. Ovdje naselja od okoline odvojena zelenilom, ogradom, a cesto i kapijom pa se ne moze uci bez znanja koda ili posebne dozvole. Unutar naselja se nalazi ‘club house’, kuca u kojoj su prostori za zabavne, sportske i kulturne aktivnosti i kancelarije za zaposleno osoblje. U naseljima nema prodavnica, ni skola, ni doktorskih ordinacija. Nekad bi mi za ova naselja rekli ‘spavaonice’. 

Cesto na ulazu u naselje pise ‘55+’ sto oznacava da je naselje specificno po tome da u njemu uglavnom zive ljudi stariji od 55 godina. Posto 55+ pomalo zvuci deprimirajuce, marketinski naziv je i naselje za aktivne seniore. Da bi bili aktivni,  seniori na raspolaganju  imaju bazene, terene za bocanje,  za tenis, saffle board, a u club house stolove za bilijar, za stoni tenis, kartanje. Za one manje aktivne tu je i mala  biblioteka gdje se knjige  posudjuju i vracaju bez ikakvih formalnosti. Brojne sekcije (vjezbanje, slikanje, ples, heklanje, pletenje, kuhanje..) pruzaju mogucnost za dodatne aktivnosti.. Ustvari, zavisi samo od samih stanovnika, koliko  imaju ideja i volje da se organizuju jer oni sami organizuju sve sekcije, feste, takmicenja...

         Glavna sezona u juznoj Floridi je u zimskim mjesecima, kad stanovnici iz sjevernijih krajeva, najcesce penzioneri,  dolaze na jug da uzivaju blagodeti tople floridske klime. Osjeti se to po guzvi na cestama, u radnjama, duzini cekanja za sto u restoranima...  Ljepsa strana sezone je zivot obogacen kulturnim, sportskim dogadjajima i festivalima  na otvorenom jer je tad vrijeme najljepse. Puno sunca sa ugodnim temperaturama od oko 25C. 

Tad se i u nasem naselju organizuju sve sportske i drustvene aktivnosti, a organizacijski ‘odbor’ cini povelika grupa dobrovoljaca. Najpopularnija sportska takmicenja su bocanje i saffle  board. Ne znam u koju kategoriju da svrstam bingo, koji je kod nas prilika da se sretnemo i popricamo. Zabave, party, privlace dosta posjetilaca. Pool party  je  najpopularnija. Prati u stopu Haloween Party kad vecina posjetilaca dolazi u kostimima. Zanimljivo je koliko se paznje posveti  kostimima. Prije sam mislila da je to samo za djecu. Ovdje vidjela da  i stariji jednako uzivaju i zabavljaju se pokazujuci svoje kostime. Tematske zabave kao talijansko ili irsko vece su takodje uvjek dobro posjecene. 

Pocetkom maja zavrsava sezona i vecina sezonskih stanovnika se vraca na sjever. Prestaju zabave, zavrsavaju takmicenja, naselje opusti. Mnogi stalni stanovnici takodje odlaze  u posjete familiji, prijateljima. Ipak ima i dosta onih koji ne idu nigdje, osudjeni na dugo, toplo i prilicno dosadno ljeto.  Jedina zabava u samom naselju za njih je dolazak na bazen. 

Da bi se malo obogatio drustveni zivot u ljetnoj sezoni, doslo se na ideju da se u club house organizuju drugacije, organizacijski manje naporne,  zabavne veceri.  Prvi put proslog ljeta, mislim 2019te,  imali smo nekoliko interesantnih veceri u club house. Filmske predstave, takmicenje u igranju karata, nekoliko ‘happy hour’  kad svako donese ponesto od hrane i pice pa se uz laganu pricu provede koji sat. Bilo je bitno da se nekako ozivi ljetni period. U tome se uspjelo, ali su se istrazivale nove mogucnosti. Jedna ideja je bila da se organizuje i vecer sa slikanjem uz vino. 

Ovdje cu zavrsiti prvi dio,  a prica o slikanju i vinu  slijedi u nastavku. 

Izbori u USA

Iz Istre smo se vratili prije skoro mjesec dana. Put kući je prošao bez ikakvih problema, i za divno čudo, brže nego ikada do sada. Nakon nekoliko otkazivanja letova preko Istambula (Turkish Airlines nam je mijenjao letove iz Evrope nekoliko puta a u isto vrijeme nije mogao obezbijediti vezu za Pittsburgh po dolasku u USA), uspjeli smo kupiti karte preko Frankfurta i u Pittsburgh stigli za nešto kraće od 17 sati. Bio je to najbrži let iz Evrope za USA (ili u suprotnom smjeru) od kada smo 94. stigli u novu domovinu.

Dva i pol mjeseca boravka u Istri su prošla brzo i da nas ne čekaju poslovi oko prodaje kuće možda se ne bi ni vraćali. Jer pred nama su neizvjesni dani i teško je predvidjeti šta će se događati u narednih nekoliko mjeseci.

Do izbora za predsjednika USA je ostalo još par dana i idiot koji sjedi u Bijeloj kući koristi sve moguće argumente da tamo i ostane, svjestan šta ga čeka ako izgubi. Ponaša se kao ranjena zvijer koja zna da joj je kraj blizu i ujeda na sve strane. I ne bi to mene toliko brinulo da kroz nešto slično nisam prošao tridesetak godina ranije. Početkom devedesetih, kada nisam mogao prepoznati šta se oko mene događa, pobjeda nacionalista me je iznenadila  jer, toga se dobro sjećamo, svi su se kleli da su glasali za Reformiste. Vjerovao sam u ljude, nisam bio svjestan koliko je nacionalista oko mene koji su samo čekali pogodan trenutak da ostvare svoje planove o kojima su sanjali godinama.

Isti scenarij se ponavlja ovdje gdje sam sada, samo sada je ljubav prema svojoj naciji (čitaj, mržnja prema onim drugim), zamijenjena mržnjom prema onima druge boje kože.

Dok se većina koja je glasala za Trumpa četiri godine ranije skrivala iza „ljubavi“ prema državi (Make America Great Again), danas jviše nije tako. Danas se mnogi ne stide da svoj rasizam pokažu javno, kao što se ni u našim krajevima zadrti nacionalisti ne trude da sakriju svoje mišljenje o onim drugima. A i jedni i drugi kao podlogu za takav stav koriste takve laži da normalna osoba to jednostavno ne može shvatiti.

Ovo što se zadnjih mjeseci dešava u Americi podsjeća me na događaje u Bosni početkom rata kada su se na banjalučkom radiju mogle čuti vijesti koje su mnogima od nas ledile krv u žilama. Još uvijek se sjećam javljanja „reportera“ iz okoline Kotor Varoši u kojem obavještava „nenaoružanii uplašeni“ srpski živalj kako podivljale balije peku na ražnju nevinu srpsku žrtvu. Ili pak vijest kako su na mostu u Bihaću na kolce nabijene srpske glave. Da, vijesti su bile takve, nevjerojatne, ali ono što je za mene bilo još nevjerojatnije je bila činjenica da je bilo dosta onih koji su u njih vjerovali i koji su njima hranili svoju mržnju prema onim drugima.

Ko će ovdje pobijediti na izborima teško je predvidjeti. U državi u kojoj je pravna država proizvela ogroman broj zakona, „istina“ obično prevagne na stranu onoga ko ima više novca u džepu, te je svašta moguće. Ali, bez obzira ko će biti pobjednik, mišljenja sam da Amerika više nikad neće biti kao što je bila nekada. Prljavština je isplivala na površinu, kao što se to dogodilo kod nas prije trideset i nešto godina. A znamo kakva je situacija kod nas danas, trideset godina poslije rata. Prljavština nikada nije očišćena, niti se više može očistiti. Na vlasti su oni koji se ne samo ne trude da prljavštinu počiste, nego dodaju još više na smetljište. Rezultate osjete svi oni koji žive na tim našim prostorima na kojima povratka na bolje nema. Samo to nacionalistima, očigledno je ne smeta, jer svake godine biraju iste.

Bojim se da će takva sudbina zadesiti i Ameriku, uz nadu da do rata neće doći. Jer ovdje je toliko oružja po kućama a oni koji manipuliraju s narodom to znaju. Samo je pitanje ko će pobijediti.