Ode i linija

Nakon povratka s puta, iz Istre, početkom desetog mjeseca, opet se polako spremamo na put. Treba se seliti. Ponovo. Bit će to posljednji put, nadam se. A selidba kao ova naša znači raskućavanje. Dvadeset pet i kusur godina u novoj sredini se kućilo a sada se treba raskućiti za par mjeseci.

Iako smo već zadnjih nekoliko godina razmišljali o promjenama, konačnu odluku smo donijeli brzo. Svakim danom je bilo sve jasnije da u kući u kojoj smo proveli lijepih 20 i kusur godina ne možemo ostati. Silno žbunje, ukrasno šiblje i drveće koje smo sadili, travnjak, malo brdašce s cvijećem, pa čak i povrtnjak, zahtijevaju vrijeme i snagu za održavanje a snage je sve manje. Stigle su nas godine a s godinama i sve više problema da se kuća i okućnica održavaju u urednom stanju. S kućom bi se nekako i izišlo na kraj ali je održavanje dvorišta bilo sve teže i teže. Umjesto da uživamo u ljepoti, većinu vremena provodili smo koseći travu, šišajući živu ogradu, kupeći lišće, krateći drveće, prebacujući kompost...

Počeli smo razmišljati o kupovini stana, ali nismo bili sigurni gdje. U igri su bili Pittsburgh, koji nam se sviđa i u kojem smo se navikli, a razmišljali smo i o Nizozemskoj, kako bi bili blizu unuka. Los Angeles, gdje se skrasila kćerka, nije dolazio u obzir zbog enormnih cijena nekretnina (za našu kuću ne bi mogli kupiti ni najmanji stan u blizini kćerke), i visokih troškova života a Banjaluku smo, zbog svega što se u njoj događalo (i još uvijek događa), zauvijek otpisali. Istra je iznenada postala interesanta i tokom posjete prošle godine je bilo jasno da je to sredina u kojoj bi mogli proživjeti ovo što nam je od života ostalo.

I tako su nam sada pune ruke posla oko preseljenja. Puno toga se mora odraditi a između ostalo, treba pripremiti i staviti kuću na prodaju a to u isto vrijeme znači i rješiti se stvari koje smo godinama „skupljali“.

Taj zadatak je na sebe preuzela Nera. Jednu po jednu stvar je trebalo pripremiti za prodaju što uključuje fotografiranje i pripremu teksta za oglašavanje, objavu prodaje na Internetu, odgovaranje na upite potencijalnih kupaca, dogovaranje preuzimanja. Za sada joj biznis ide prilično dobro pa razmišljam da je povučem iz penzije i gurnem u biznis prodaje starih stvari.

Demižonke i ostala skalamerija za pravljenje vina je otišla prva. Odmah po objavi javilo se nekoliko potencijalnih kupaca i slijedeći dan je jedan on njih došao da opremu pokupi, sretan da je sve dobio za male pare.

Prodaja sprave za vježbanje je trajalo nešto duže ali je i ona konačno našla sretnog kupca. Iako je nismo puno koristili, bilo mi je žao kada ju je kupac natovario u truck nakon što sam je uspio rastaviti na manje dijelove. Zadnjih mjeseci sam znao otići u veliku sobu u prizemlju i odraditi nekoliko vježbi, tek toliko da se malo razgibam. Kako se vrijeme preseljenja u Istru približava ipak mi je na kraju bilo drago da smo se sprave riješili i da nije završila na otpadu.

Nešto više vremena je trebalo da se riješimo Technics stereo linije. Stajala je godinama nekorištena jer su nove tehnologije učinili svoje. Držali smo je u sobi u prizemlju koju gotovo uopće ne koristimo. A sjećam se kao da je to bilo jučer kada smo je kupili prije skoro 25 godina. Muziku u familiji svi volimo, slušamo je po cijeli dan i radio ili neki drugi izvor muzike se gasi samo uveče kada se gleda televizija.

Među prvima sam još davno prije rata kupio liniju Rotel na službenim putovanjima u London. Otišla je za male pare kada smo se 94. uputili preko velike bare. Kada smo 96. kupili kuću, prvo smo nabavili televizor (onaj koji smo dobili od jedne crkve kad su nas smjestili u stan tri nedelje po dolasku u Ameriku, a  čija je slika „vukla“ na zeleno i to dobro, smo dali jednoj izbjegličkoj familiji) a onda smo, jednog dana, obilazeći trgovine, zapazili lijepu Technics liniju koja nam je zapala za oko. Para za kupovinu nismo imali (jedva smo imali dovoljno da platimo ratu za kuću), ali nas trgovac ubijedi da je uzmemo na kreditnu karticu. Izračuna da liniju možemo imati ako svaki mjesec otplaćujemo $17. Cifra nam je bila prihvatljiva i pade odluka da je kupimo iako nam je tih dana svaki dolar bio velik k'o kuća. U to vrijeme nismo imali iskustva s kreditnim karticama. Imali smo samo jednu koju smo dobili u banci gdje smo otvorili tekući račun kako bi mogli stvarati kreditnu historiju bez koje ovdje u Americi nije moguće dobiti bilo kakav kredit. Nismo znali da je $17 minimalni iznos koji se mora uplatiti mjesečno da ne bi prekršili uvjete korištenja kartice, ne shvaćajući da se svaki mjesec na ostali iznos obračunava kamata te se na taj način kredit otplaćuje godinama a konačni iznos višestruko nadmašuje cijenu linije. Za nas je tada bilo važno da smo se „dočepali“ linije za male pare.

Nešto kasnije, kada su stigla povećanja plaća, i kada smo shvatili koliko će nas linija koštati ako nastavimo plaćati samo minimalni iznos, otplatio sam ostatak duga odjednom. Liniju smo koristili godinama i uživali u kvalitetnom zvuku sve dok je jednog dana nismo prebacili u prizemlje gdje je mirovala većinu vremena. Iako je gotovo nismo koristili ipak smo osjetili tugu kada ju je kupac natovario u auto. Njenim odlaskom otišao je jedan dio našeg života u državi koja nas je primila kada nam je bilo najteže a koju ćemo napustiti svojom voljom, svjesni da je vrijeme da si nađemo dom tamo gdje mislimo da će nam biti lakše proživjeti starost.