SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, May 21, 2009

Stephanie

Iako sam ovu sliku dobio 'samo za licnu upotrebu' nisam mogao a da je ne objavim. Radi se o jos jednoj banjalucanki, istina iz Australije, ali to je za nas vec sasvim normalno. Jer vise nas je 'vani' nego u gradu. Banjaluka 'vani' svakim danom raste makar ovi novi gradjani naseg grada jos uvijek ne znaju da ona postoji. A siguran sam da ce jednog dana to saznati i da ce pitati kako se to desilo da su se rodili hiljadama kilometara daleko. A mi smo duzni da im to kazemo.

Danas je 'na redu' druga unuka Klaserovih, Stephanie, na fotosu napravljenom prije nekoliko dana. A imam u zalihi i najnoviju sliku Melanie samo je cuvam za malo kasnije. Jer ne treba pretjerivati sa ljepotom.

Labels: ,

Wednesday, May 20, 2009

In memoriam - Tomislav Dugonjic

Tomislav Dugonjic 16.8.1932 - 20.5.1991 banjalucki slikar

Djelo Tomislava Dugonjica ima posebno mjesto i znacaj u suvremenoj umjetnosti Bosne i Hercegovine - naspram vladajucih figurativnih oblika njegovo shvatanje i rad doprinose osvjetljavanju onih skrivenih formi za koje najcesce kazemo da su apstraktne i dragocjene ne samo kao protuteza odredjenim pojavama nego i radi sopstvenog estetsko - likovnog rezultata. U pocetku dosta usamljeno na tom tlu, njegovo shvatanje moglo se zalancati na sirem svjetskom prostoru u okviru daljeg razvoja i tokova geometrijske apstrakcije, odnosno op-arta, prije svega zato sto Dugonjic svoju licnost, svoju svijest i djelo situira u onaj sveljudski, bezgranicni i univerzalni prostor. (Izvadak iz recenzije Ibrahima Krzovica )

Nada Š. D.

Labels:

Tuesday, May 19, 2009

Ostali su samo papci

U zadnje vrijeme pomalo kasnim s prilozima jer ih je stiglo nekoliko pa ih ne uspijem odmah pripremiti i objaviti a uz to se drzim principa da ne treba pretjeravati. Cini mi se da je jedan prilog dnevno vise nego dovoljno ako se sjetimo dana kada se ama bas niko nije javljao. Tako tek danas objavljujem Saimin prilog poslat jos 9. maja pa ovo 'jutros' u tekstu priloga treba uzeti u tom kontekstu:

Uslikah jutros zgradu preko puta sa ovim grafitom. Ne znam ko je napisao, ali svi komentari su od prilike jednaki : " E jesmo stvarno papci".
Mislim da se u tim trenucima ne razmislja o proslosti , jer vecini je u glavi "da sta je bilo bilo je", razbijeno jaje nikad vise jaje.
Ovde je izraz papak = naivcina, bosanski hablecina, svako ga moze preci.

Ranko me podsjeti sa pricom o svom kolegi koji je mnogo prije odselio u Zagreb. Takvih je bilo i kod nas. Sve imali - zaposlenja , polozaje, stanove u elitnim naseljima, rodjeni u Sarajevu, "vole Bosnu" i odjednom za 15 dana zamjena za stanove u Zagrebu (Hrvati) i Beogradu (Srbi). Zamjene vrsene sa tadasnjim muslimanima. Mislim da su samo bili dobro obavijesteni.

Papci raseljeni u stilu "kud koji mili moji", poubijani, osiromaseni , ostali bez posla itd.itd.
Ostali su samo papci koji vec 14 god. stalno glasaju za one koji su im to napravili. Zar grafit ne govori sve.

Uzivajte tamo gdje ste, i ako vam se pruzi prilika da glasate, bolje nemojte, ako ce te biti papci kao mi ovde.

Pozdrav Saima

Labels:

Monday, May 18, 2009

Sjecanje na Brist

Enisin prilog o Gradcu i Abu-ov komentar me podsjeti na Brist i dogodovstine s jednog ljetovanja jos tamo pocetkom sedamdesetih. Sjetih se da imam i nekoliko fotografija iz tog doba pa sve to uoblicih u ovaj prilog koji se uklapa u one koje sam svrstao u grupu sjecanja, i to ona lijepa.

Bila su to ona vremena kada se na more islo s rajom i kada nije trebalo mnogo, niti se gledalo na bilo kakav luksuz: dovoljno je bilo imati nesto malo para za put, nekakav sator i pravac more. Jedne godine se tako skupila mala ekipa, nas petorica, a plan je bio da se zaputimo u Basko Polje jer je 'stari' naseg kolege Savke (Pedija) bio vojno lice pa smo tako bili u prilici (privilegije) da razapnemo sator u tamosnjem kampu u poznatom vojnom odmaralistu. Savka je, usput, od starog zbavio nekakav vojnicki sator, pa su svi elementi za ostvarivanje plana bili tu: volja, mladost, malo para, a i ‘kuca’ nad glavom.

Prije polaska se okupismo kod mene na Predgradju na ‘kondicione pripreme’, a onda zeljeznicka stanica Banja Luka – Predgradje i pravac Sarajevo. Od Sarajeva se putovalo cirom, cini mi se sve do Ploca. Iz Ploca uhvatismo bus do Baskog polja gdje zakampirasmo u kampu vojnog hotela Alen. Prema prvobitnom planu trebalo smo ostati u Baskom polju ali ne bi tako: jednog dana nakon povratka s plaze zatekosmo nas sator otvoren, stvari pokradene pa odlusicmo da se zaputimo pravac Brista gdje je Savka (Pedi) imao nekakvu rodbinu. Kako su meni lopovi ukrali farmerke (mora da su nekom pasale jer su druge ostale), jedine hlace koje sam imao, do Brista sam stigao u kupacim gacama (srecom, neko nas je odvezao autom jer bez hlaca ne bih mogao u atobus). Vise se ne sjecam kako sam svojima javio da mi posalju hlace da se mogu vratiti kuci ali znam da sam par dana bio ogranicen u kretanju: nisam mogao ici nigdje osim na plazu (a sada vidim da se tada moglo prezivjeti i bez hlaca).

Sator smo razapeli imedju dvije omanje smokve u povrtnjaku neke Savkine rodjake. Bilo je to na kraju mjestasca na onu stranu prema Gradcu, odmah iznad puteljka uz more. Po danu se kupalo, hranili smo se kako smo znali i umjeli (ponekad bi jeli u restoranu odmaralista Elektricnog preduzeca a cesto bi se ‘rucavalo’ u satoru: dovoljno je bilo malo kruha, pasteta, mesni dorucak, pokoji paradajz, napolitanke ili cajni kolutici).

Bilo je to onih godina kada sam jos pjevao na igrankama a kako sam pomalo svirao gitaru (dovoljno da se mogu sam pratiti), i ona se nasla tu kao obavezan rekvizit svakog putovanja. Sjecam se kako bi uvece posjedali na zidic ispred lokalne crkve (koja je bila na maloj uzvisini), gdje se sviralo i pjevalo do kasno u noc. Bilo je tu dosta banjalucke raje jer su mnogi od njih ljetovali u odmaralistu vec pomenutog Elektricnog preduzeca. Koje sam pjesme tada pjevao ne mogu se sjetiti osim ove koju mozete cuti ako su vam zvucnici ukljuceni.

Povratak u Banjaluku mi je ostao u magli ali predpostavljam da smo opet izabrali Ploce kao pocetnu stanicu. Sa ovog ljetovanja je ostalo i nekoliko slika (cudno je da lopovi nisu ukrali bratov foto-aparat) koje me sada podsjecaju na ta lijepa vremena. Danas bi ovakvo ljetovanje bilo nezamislivo, cak i za sadasnju mladu generaciju koja se navikla na standard koji je za nas u ta doba bio nezamisliv. A nam tada nista nije nedostajalo.

Labels:

Saturday, May 16, 2009

Šehići - 45 godina braka

Prije godinu dana na susretima u St. Louisu smo dobili poziv da dodjemo u Detroit na proslavu godisnjice braka Hadzere i Avde Sehic. Poziv sa radoscu prihvatili pa prvomajski vikend proveli u Detroitu. Nasi prijatelji su proslavljali 45 godina braka.

Svecanost su didi Avdi i majki Hadzeri uljepsali sin, snaha i unuk, dosli iz Svedske, kcerka i njena porodica, a onda i svi mi ostali. Gosti pristigli iz Toronta, St. Louisa, Louisvilla, Dallasa i naravno mnogi stari i novi prijatelji sto takodje zive u Detroitu. Gosti iz Toronta su stigli dan ranije pa su vec u petak uzeli ‘predujam’ sa pecenjem janjeta na raznju u dvoristu. Obicno se na skupovima kao ovaj sretne neko novo/staro lice, neko koga nisi vidio ‘sto godina’ pa smo i mi sreli Mersu Rajica, bivseg komsiju i drugara iz skole, Faika i Minku Ganic komsije iz Borika ali s druge strane ulice R. Vranjesevic. Bilo je interesantno popricati sa Sadom i Verom Cejvan koji su BL napustili desetak godina prije zadnjeg rata.

Slavlje je nastavljeno tokom cijelog dana u subotu navecer u restoranu, a onda opet kuci sa jos malo druzenja, smijeha i pjesme prije spavanja. Avdo je poznat po tome sto zacas zarazi drustvo dobrim raspolozenjem i jos boljom pjesmom. Ni sitni nedeljni sati nisu bili izuzetak. Glavnu ulogu ipak mu je preuzela jedna kravata. Naime, gosp. Faik nije mogao zmisliti otici na spavanje bez kravate pa su poslije i ostali preuzeli ‘najnoviju modu’sjedenja u pidjami sa kravatom uz smijeh koji je prstao. Uostalom, spavanja jedva da je i bilo, jer je trebalo negdje oko podne ponovo na put, a toliko toga jos ostalo neispricano. U nedelju, suncano jutro nas je izvuklo u dvoriste, gdje se polako ispijala kafa pa onda jos sporije dorucak, a na kraju smo se ipak morali oprostitii od nasih domacina i ostalih gostiju sa zeljom domacinima da u dobrom zdravlju i jos boljem raspolozenju docekaju Zlatni pir.

Evo vec je proslo desetak dana kako smo bili u Detroitu, a meni jos pred ocima slike jedne divne porodice pune ljubavi i razumijevanja, pozitivne energije koja utice i prenosi se i na druge. Porodice u kojoj vladaju ljubav, dobra fibra i muzika.

Emira.

Labels: ,

Friday, May 15, 2009

Raja iz OS Petar Kocic

Od kako nas je Abu BLoger vratio u pedesete i sezdesete, malo, malo, stigne mi pokoji fotos iz tog vremena. Tako evo i danas imam jednu interesantnu fotografiju iz sezdesete: Bozana Klaser mi je poslala ovu sliku petog razreda osnovne skole “Petar Kocic” koja se nalazila odmah do kina Kozare. Uz sliku sam dobio i sva imena sto me je posebno iznenadilo jer ja se imena nekih od svojih skolskih kolega iz tog doba ne mogu sjetiti. Likovi su tu, sjecam se i nekih dogodovstina, ali neka imena su jednostavno izblijedila. Bozana je bila pametnija pa je sva imena zapisala.

Dakle, evo dole ispod potpunog spiska svih djaka ovog razreda a bilo bi interesantno vidjeti da li ce se neko od njih javiti. Mozda jos poneko prati ovaj blog. Proslo je mnogo vremena od kako je ova slika napravljena, desilo se jos mnogo vise toga sto niko od nas nije mogao ocekivati pa se pitam: gdje su ova sretna lica sa slike, kakve su im sudbine, kako su prosli kroz ovaj ratni period, koliko ih je moralo napustiti grad tokom devedesetih... Za jednu osobu to vec znamo. Radi se o djevojcici iz drugog reda, onoj na desnoj strani. Ona je stigla u Australiju o kojoj vjerojatno nikad nije ni sanjala.

A sada evo imena onako kako ih je Bozana zabiljezila:


1. red: Nevenka Babic, Mira i Cica Bunic, Milka Danilovic, Veronika Dejanovic, Marija Rosini, Vesna Jaksic, Ivancica Trska, Ljiljana Stojkovic i Milka Danilovic.
2. red: Slobodan Uzelac, Natasa Zrenjanin, Jadranka Krstanovic, Fatima Hatipovic, Fatima Abdihodzic, Vlado Mirkovic, Nada Matavulj I Bozana Malinovic (Klaser).
3. red: uciteljica Nada Milovanovic, Cedo Runic, Ferual Hadziabdic, Dragan Donjak, Milan Vracar, Branislav Latinovic, Nermin Zeljkovic i Branko Kolcic.
4. red: Dragan Puzic, Milenko Savic, Aco Mudrinic, Branislav Predragovic, Branko Morait i Sead Kaliman.

Labels: ,

Thursday, May 14, 2009

Jusufbegovici

Dogadjaji pristizu brze nego sto ja mogu da napisem nesto o njima a svaki vrijedan paznje. Naime, njamladji clan familije Jusufbegovic iz Banjaluke je u subotu, 09/maja/2009 godine zavrsio uspjesno studij medicine i postao doktor. Iako je vrijeme vrlo teske ekonomske krize, on je vec je dobio posao na univerzitetskoj klinici, a kaze da odmah nastavlja studij jer zeli da postane oftamolog.

Denis je prije nekoliko godina zavrsio hemiju, a onda shvatio da je njegov san medicina. Kako u Americi za pametne, vrijedne i hrabre postoji samo ‘nebo kao granica’, on je uz posao poceo da priprema predispite za medicinu. Polozio ih i nastavio dalje puno parom, radeci i studirajuci. Kaze da je ponekad bilo samo po dva sata spavanja. Isplatilo se. U medjuvremenu je i njegova djevojka Sanela takodje odradila magistarski. Pametna i vrijedna mlada generacija. Nisu zanemarili ni privatni zivot – malo prije diplomskog su se vjencali pa je u subotu bilo vise razloga za slavlje.

Ponosni mama Azemina i tata Adnan su u svojoj kuci priredili slavlje za nekolicinu prijatelja i rodjaka, a specijalno za tu priliku stigao je Azeminin brat iz Bosne i njegov sin iz Njemacke. Bilo je veselo kako i prilici, jedino sam ja kao i uvijek nesto zabrljala pa zaboravila fotoaparat. Zato koristim samo foto iz moje arhive. Na slici su Denis sa mamom, tatom i suprugom Sanelom.
Koristim priliku da jos jednom cestitam Denisu sa zeljom da sa jednakim uspjehom okonca i sljedeci stepen.

Emira

Labels: , , ,

Wednesday, May 13, 2009

Gradac

Za vrijeme prvomajskih praznika posjetila sam svoju prijteljicu Sinajku u Gradcu na moru. To je lijepo malo dalmatinsko mijesto na makarskoj rivjeri, 45 km udaljeno od Makarske ili 15 km od Ploča. U ranijem životu mnogi Bosanci a pogotovo Hercegovci najviše su ljetovali u Gradcu i susjednim mjestima: Bristu, Zaostrogu, Tučepima, Brelima i sl. Banjalučko Električno preduzeće godinama je imalo odmaralište u Bristu a u susjedstvu su imali kuću familije Mažar, Rojc, Pavleka, prof. Čamila itd. U Zaostrogu je bio veliki auto kamp gdje su naši prijatelji Kovaćevići imali prikolicu dugi niz godina.

Duž cijelog mjesta pruža se šljunčana plaža tako da se iz dvorišta izlazi na plažu. Između okolnih mjesta je uređena šetnica uz more tako da se može dugo pješačiti. Postoji nekoliko tenis igrališta koje turisti koriste cijeli dan. U Gradcu postoje 2 velika hotela i nekoliko manjih. U sezoni je sve puno. Najviše dolaze Česi i Slovaci. Mi tamo dolazimo od 1970 god. Komšije nas gledaju kao domaće. Moj muž Ahmet voli s ribarima bacati mreže i izvlačiti ih. Tamo se može lijepo uživati uz ribu i vino. More je čisto, na plažama su tuševi i ima mnogo hlada ispod borova. Ja tamo uvijek uzivam pa i vama šaljem malo užitka za oči tj. par fotografija.

Puno pozdrava od Niskane!

Labels:

Tuesday, May 12, 2009

Nada za Saimu

Ozivi ovaj blog ‘nekako s proljeca’, nove snage uskocile a stari posjetioci se povukli malo u mirovinu (cast izuzecima), valjda da malo odmore. A i bilo je za ocekivati da ce se drustvo siriti jer nas ima mnogo kojima je Internet jedini nacin da se ponovo ‘setnemo’ ili da se upoznamo ako se nismo poznavali.
Evo ovaj danasnji prilog bi trebao pomoci da se dvije nekadasnje poznanice(!) prepoznaju. Naime, Nada i Saima su se upoznale preko bloga, cujem da su se ‘dobro’ ispricale telefonom (kao stare prijateljice) ali su dileme jos uvijek tu: da li su se nekada poznavale ili ne. Nada kaze da se sjeca Saime a Saima se sjeca samo prezimena. Da dilemu razrijesimo, Nada mi je poslala nekoliko slika iz sredine sezdesetih s molbom da ih objavim i da ‘uhvatim’ Saimu prije odlaska u ‘divljinu’ (danas je sve divljina ako veze s Internetom ne funkcioniraju) da ih pogleda i javi da li joj se upalio kliker. Ako jeste, dobro, ako nije, opet dobro. Nista se nece desiti. Novo poznanstvo ce se nastaviti a ja se nadam da cemo jednog dana na blogu ugledati i sliku s njihovog prvog susreta.

Labels:

Monday, May 11, 2009

Banjalucki slikar Bozo Nikolic (1904 - 1958)

Kada smo se "kućili" na kraju balade na red su dolazile i umjetničke slike. Slike su se kupovale ili dobivale na poklon a one su nam uljepšavale životnu sredinu. Obzirom na naglost odlaska slike su ostale kod poznanice, da nam ih prvom prilikom pošalje u Zagreb. Ostale stvari iz dvosobnog stana prodali smo u roku od 7 dana zajedno sa autom za 2000 maraka. Naše slike nažalost nikad nismo dobili. Jednu sliku rođak je prepoznao kod prijatelja. Rekao je da ju je kupio od naše poznanice pa nam je sliku vratio. Slika je jako stara i pripadala je mojim roditeljima. Ona nam je dočaravala ambijent starog doma.

Poslije su nam prijatelji poklonili nakoliko slika a među prvima i najdraža je slika banjalučkog slikara Bože Nikolića, koju smo dobili od kumova Hasanbašića, Sunčice i Keme. To je akvarel iz 1957 godine i prikazuje staru bosansku kuću. Slika visi u dnevnom boravku tako da joj se stalno divim a ona me potsjeća na dragi lik pokojnog Keme koji nije među nama već 4 godine.

Još iz djetinjstva sjećam se velike Nikolićeve slike iz Doma kulture i vatre na slici koja izgleda kao da je prava. Tražeći na Googlu nešto o slikaru pročitala sam da je 22. aprila 2009 god. u Banja Luci povodom obilježavanja "Dana grada" (kako sada zovu Dan oslobođenja Banja Luke) otvorena retrspektivna izložba poznatog slikara. "On je bio gradski banjalučki slikar" ulja, akvarela i crteža rekla je novinarka Nada Puvačić. Na izložbi su izložena djela 30 poslednjih godina slikareva života. Izložba traje do 6. juna pa ju možda neko od vas i vidi. Privitak slike vam šaljem da osjetite Bosnu iz daleka.

Srdačno vas pozdravljam!

Niskana

Sunday, May 10, 2009

Toowoomba ili da li volim Banjaluku

Mnogo novih lica sam sreo i upoznao za ovih 17 godina na zapadu (Njemacka - Australia). Sto slucajno, sto poslom. U kafani. Nazalost sa pogresne strane sanka. Oni nasi konobari uzivaju na radnom mjestu, a ovdje to nije ono “nase” radno mjesto. Kao uostalom ni sva druga. Da ne pricam. U zadnjih godinu dana, prirodom jednog od poslova koje radim, zalazim im svakodnevno i u kuce. Mislim novim licima, svakojakim, sa svih strana svjeta. I uvjek, cesto i prije nego progovorim, isto pitanje. Odakle si?
Kako prvog dana, sto je i bilo, tako i danas, sto jebiga i nije, isti odgovor… iz Jugoslavije. Prije kont’o, s obzirom na njihovo “siroko” obrazovanje, moraju znat’… Tito, kosarka.
Ma znaju, itekako znaju. Ne zbog obrazovanja. Jer ide i drugo pitanje. Odakle si jos?
Ma nema problema, mislim za odgovor. Odkad znam za sebe bio sam gdje god da dodjem (a nisam isao daleko), bosanac. Uvjek mi je stric u zagorju govorio “Kaj to redis, nic te ne razmem , ti mali bosanec”.
Mislim se valjda nece sad i ono slijedece pitanje. Nije postojalo kad sam bio mali. Sad teze ucim. Pa neznam sve odgovore. Prije svi, srbi, hrvati, muslimani ma i medjedi iz bosne bili bosanci. Ono tamo, kod nas, u komsiluku. A sad ni u Australiji… Rekoh teze ucim.
A ono slijedece pitanje, valjda nece. Nece, nece, samo cijela bujica.
Te ciji si, pa nacija, pa religija. Uh. Kako mi jednom izleti komunist, zadrza ja to i dan danas. Od onog pocetnog osmjeha na licu zapadnjaka, do zblanutog pogleda ne prodje ni tren. Zao mi sto nikad nisam imao ogledalo pred sobom da vidim izraz svog lica koje izazva tu brzu promjenu kod zapadnjaka. Vjerujem da sam izgledao prirodno. Bas prirodno.
U svakom slucaju pitac je u formularu u rubrici lud, napisao jest. Nama vise pitanja, a ja rahat. Ma, kakvi rahat, opet sam propustio priliku da ispricam “onu pricu koju rado pricam”, iako je nevolim. Da ispricam, na sigurnom, bez ikakvih posljedica.
Jest da je zapadnjak ne bi razumio. “Vrlo vazno”. Nedostaje mu jedan “organ” koji mi imamo da bi razumio tu pricu. Normalno, sad ide… cast izuzetcima. A i ono koji “organ”, jel’ onaj sto ga ni doktori ne uspjevaju naci. E taj. Dusa.
Da se patim, pa pokusam mu prevesti tu pricu na njegov jezik brojki, ma ne vrijedi. Ne da me ne bi razumio, ma ne bi me ni slus’o. Jedino da ga vezem, ono ako sam jaci. Pa razumio – ne razumio, slus’o – ne slus’o, svejedno. On ce ionako u onoj rubrici, onog formulara napisati; jest. A ja i onako tu ”pricu koju rado pricam” pricam zbog sebe, a ne zbog njega. Iako mi ni to nije jasno. Kad god sam je ispricao, nije mi bilo nista lakse, naprotiv. Pa sto je onda pricam. Em jos dangubim vrijeme sa ovim sto ne moze da saslusa, a kamoli razumije.
Ma bolje mi je otici na blog. Tamo svi imaju onaj “organ”. Sigurno. Pa njima ispricati ”pricu koju rado pricam”, bez obzira sto je ne volim, mislim tu pricu.

Prije nego odem na blog

Ovdje u Ausraliji bio sam tri puta na sudu. Dobio, sva tri. Da se malo hvalim, iako se nema tu cim pohvaliti. Porodicno pravo. Zadnji put sa drzavnom agencijom. Ne svidja mi se to da sam kriv sto sam otac-roditelj. Ovaj zadnji put, bez pomoci advokata, sam kroz cijeli proces. Stek’o iskustvo. Samo sam za samo sudjenje, upec’o jednog buduceg pravnika, studenta. Zbog procedure, a i da ne trkeljam kad ne treba. Da ne povrijedim protokol. To je jako vazno. Protivnicka strana poslala dva advokata. Posteno, dva na dva.
Na pocetku sudinca je imala, nazovimo, otpor prema meni. Pa normalno, radi za drzavu. Sta ce. A bi joj i cudno sto sam trazio da imam prevodioca. Kako trkeljam engleski, sta ce mi. E onda sam joj lijepo iskreno rek’o, da ja ko i sav drugi normalan svjet vise volim da pricam, nego da slusam. Lakse je to. Cak i na maternjem jeziku, neke stvari teze razumijem. A rijec, jedna pogresna rijec….

E, sad mogu na blog,

s ”pricom koju rado pricam”. DA LI? Ma ne brine me to sto tu pricu svi na blogu znaju, ma i bolje od mene. Mene brine sto u toj prici ni tacka, ni zarez nisu obicna tacka i zarez. A tek rijec….Brine me sto je svi slusaju (citaju) bolje od pric…, ovog sto prica (pise). To je jedina prica na koju citalac, utrosi vise vremena od pisca. A brine me i onaj “organ”. On me narocito brine.

Ozedni me ova tastatura, na srecu, jer kad se vratih pred monitor i procita ovo sto sam dosad napisao shvatih da previse se….. Bolje ja, sam da shvatim, nego da mi drugi skrecu paznju. Al’ necu nista da mijenjam. Samo cu da probam, da se vadim.

Gdje je ovdje Toowoomba? U naslovu, a i ja u njoj.
Banjaluka je tu na slici, a i u pjesmi, ovoj sto slusate. Ko moze da je nadje, NJU Banjaluku.
Hvala Senki za ono ”cista poezija”. Omakelo se. Danas sigurno nece. To ne moze da se desi ni u prici o “prici koju rado pricam”. A kamoli…u samoj prici. Ne, bar meni. Al’ tu je Djole, pa nek’ me vadi. U pjesmi, za Nadu.

A gdje su BANJALUCKI BANJALUCANI? (Vremena su takva da se vise samo jednom rijecju ne moze odrediti covjek) Njih nema, i nece ih ni biti dok nam je vazna ”prica koju rado pricam”, a nevolim je, mislim tu pricu.

I znam da sad ide ono “ treba da se zabiljezi, da buducim generacijama skrenemo paznju….
I znam i za one koji su predhodno skretali paznju, svak’ na svoj nacin…
I znam rezultat…
I znam da je jako tesko odvratiti paznju…., povrijedjenih …Evo ni Abu nije uspio.

Ovo ne znam, samo vjerujem, da sadasnjost necemo popraviti pricama o nasoj nesretnoj proslosti, vec je samo procardati, i zeznuti nam i buducnost.

PS. Ja, “ pricu koju rado pricam”, ne pricam ni svom najboljem prijatelju. Kad vec moram sebi. Za njega imam ljepse price. A tek za Andreja.

vjeko

Saturday, May 09, 2009

Umjesto komentara

Draga Saima,

Hvala za jorgovan. Sutra cu pokazati sliku mojoj unuci.

Za uzvrat saljem sliku jacarande, koja cvjeta samo u kasno proljece-u oktobru. Prekrasna je, ali ne mirise kao jorgovan.

Srdacno vas sve pozdravljam.

Bozana

Cvijece iz Zavicaja - za baku Bozanu i unuku Melanie

Danas sam naisla na jednu bakicu koja je prodavala jorgovan. Jako sam se obradovala i saljem sliku prvo baki Bozani da ga pokaze svojoj preslatkoj unucici, a onda i svim blogerima koji zive tamo gdje ga nema.

Druge dvije slike su napravljene za 1 Maj na olimpiskoj planini Igman. Njih saljem onima koji cuvaju i vole uspomenu na nase poljsko cvijece. Tu je divlji jorgovan, jagorcevina i divlji zumbul. Ne znam latinske nazive, vec samo one koje su nas naucile nase bake i nane. Mozda jednog dana smisle i da se miris moze osjetiti ovim putem!

Lipa jos ne cvijeta u Sarajevu, a ja necu biti tu da uslikam. Kad sam dosla prije 38 god. u Sarajevo nije bilo ni jedne lipe u kvartovima gdje sam ja hodala. Onda pred Olimpijadu zasade 10 stabala ispod nase zgrade. Mislim da su i danas jedine. Jos su mlade, pa nakon cvijetanja pustaju neku smolu koja se tesko skida sa "njegovog velicanstva auta".

Mozda smo mi zaljubljeni u Banja Luku i zbog tog mirisa lipa koji nas je nekad opio pa nas jos ne popusta.

Pozdrav Svima - Saima.

Friday, May 08, 2009

Proljece i St. Louis

Proljece. Priblizava se Derby . Puno uzbudjenja u Louisville-u. Vrijeme festi. Maraton ujutro, baloni navecer, parada u cetvrtak, trka parnih brodova u srijedu, zvijezde i zvjezdice, izvjestaji sa i oko hipodroma. Svasta se desava u ‘carsiji’ a opet kao da se nista ne desava. Skoro da nema veze sa mnom i mojim zivotom. Sve kao na TV. Gledas ali ne ucestvujes, taj zivot zive neki drugi ljudi.

Medjutim, ima nesto sto cini proljece i maj ljepsim. Priblizava se Memorial Day, prvi proljetni praznik, priblizava se St. Louis. Susreti. Telefoni vec nedeljama zvone cesce nego obicno. Dogovori, nagovori, razgovori. Traze se najpovoljnije karte. Jeftina karta ili citav dan na putu? Ko ce doci, ko ne? Jedno ‘tesko’ pitanje se takodje vrti ovih dana: Pola razradjuje strategiju - kako ponijeti samo jednu flasu (svojom rucicom) pecene rakije kraj toliko prijatelja koji ‘moraju ‘probati? Dame opet, kao i uvijek, svoje brige svakidasnje….‘Nemam sta obuci’.

Svi detalji postaju nebitni jednom kad se sastanes sa rajom. Zaboravis gdje si, zaboravis koliko je godina proslo, zaboravis na krizu. Cini ti se da si opet kod kuce, osjetis opet miris lipa, cujes sum Vrbasa i tihi zamor korza.

I sve zahvaljujuci nekolicini entuzijasta iz St. Louisa koji su jednom odlucili da ne 'vrijedi plakati' vec nesto uraditi. Mladja generacija - Suad, Samir, Nermin i Edin su bili organizatori prvih Susreta 2003, kasnije im se pridruzili Zaja, Jelenko, Nerko i drugi. Zajedno, napravise Susrete koji ce se evo vec sedmi put dogoditi u St. Louisu.

A Susreti su prije svega gostoprimstvo domacina, banjalucana iz St. Louisa pa dobra organizacija pa svesrdna podrska sponzora pa svi prijatelji i poznanici oko tebe pa ti se ucini da si kod kuce. Susreti su i oni sto potrose cijeli dan po aerodromima cekajuci sljedeci avion da bi ipak stigli, to su i oni sto potrose 24 sata svakog maja vozeci se sirokim americkim cestama da bi stigli u St. Louis. To su i djeca sto se igraju oko stolova ili spavaju na stolicama, to su i mladi kojima ne stima bas sve, ali nadju ponesto za sebe pa svake godine – eto ih ponovo. Susreti su sve to…. I onda …. vise od toga…, uostalom, dodjite da biste saznali.

Ipak ove godine nece biti kao ranijih. Nedostajace jedan veliki osmjeh. Nece biti ‘cika’ Jelenka Jakovljevica koji je preminuo brzo nakon proslogodisnjih susreta. Znao je da dolazi kraj, a ipak osmjeh nije silazio s njegovog lica. Znao je on da cemo opet doci i da je i on zasluzan za susrete koji ce, nadam se, trajati duze i od nas samih, a na radost onih sto se sad igraju oko stolova i klupa u parku.

St. Louis se treba dozivjeti. Zato, dodjite. Bice lijepo. Garantuju vam svi oni sto ce vas tamo zagrliti i biti sretni da vas vide nakon toliko godina.

Emira

Labels: ,

Thursday, May 07, 2009

Melanie iz Brisbane-a

Cini mi se da Australija polako ali sigurno preuzima stvari u svoje ruke. Slika i priloga je sve vise iz ovog kraja svijeta iako je naujdaljeniji od rodnog grada. A prije 15-tak godina niko nije mogao ni pomisliti da ce nas biti vise na sestom kontinentu nego u rodnom gradu. Kada bih se kojim slucajem zaputio u te krajeve siguran sam da bih sreo vise poznate raje nego sto mi se to desava kada prosetam Gospodskom u rijetkim posjetama Banjaluci.

Danas smo opet u Australiji, u gradu Brisbane-u, u drustvu jedne prave ljepotice. Melanie (slika je od prije dvije godine) je unuka Bozane i Brune Klasera koje smo nedavno upoznali. Predpostavljam da je to Melanie koja je baki brala cvijece iz priloga od prije nekoliko dana. O Melanie ne znam puno ali oci i rupice na obrazu govore sve.

Ovoliko za ovaj put, u ocekivanju jos slika podmatka i od drugih blogera. Jer ne treba zaboraviti onu da 'na mladima svijet ostaje'.

Labels: ,

Wednesday, May 06, 2009

Opera u Oslu

Gledajuci ova cvijeca koja stizu na blog sa svih strana svijeta, mi u Norveskoj se jos ne mozemo pohvaliti sa tulipanima, ali zato smo iskoristili prekrasan subotnji dan za setnju po krovu Opere u Oslu.

Opera je sagradjena prosle godine i otvorio ju je sam Kralj. Gradnja je veoma interesantna: blokovi, mramor i staklo. Sto je interesantno krov je napravljen tako da se bukvalno dodiruje sa morem i sam krov opere se koristi za setnju gde se prezentiraju razni muzicari, zongleri, zabavljaci raznih profila. Za vrijeme nase setnje glavna dvorana u Operi nije bila otvorena za posjetioce, koja je impresivna, pa slike iz glavne dvorane nekom drugom prilikom. Evo nekoliko slika da vidite kako to izgleda.

Pozdrav svima - Sejo Visic

Labels:

Tuesday, May 05, 2009

Neboderci

Kao sto se i ocekivalo, Djinica Palata je izgubila primat najvise zgrade u gradu. Crveni dvospratni heravci su ukinuti, mornarska odijela vise nisu bila u modi, bitke sa Glinurijom i unutrasnja previranja izmedju Sarajlica i Bojcica su mi dosadila. Pricalo se o pokrivanju Crkvene. Francuzi su otisli kucama i Celuloza je vec naveliko radila. Vec drugu godinu zaredom prolazim dvojkom (uciteljica padala na suze moje majke). Vrijeme je bilo da se i ja pokrenem. Izbor je pao na “Neboder”, kod kina Kozare, na pocetku Aleje JNA. Sa tim izborom sam postao, kao i sva druga djeca iz zgrade, “Neboderac”.
Nije lako bilo biti Neboderac, u to vrijeme. Djeca sa Bara, Parkica, Aleje i Ciganluka nas nisu odmah prihvatila. Zvali su nas “Neboderci” i “Oficircici”. Sporovi su se rjesavali i cast zestoko branila lokalnim tucama. Uskoro smo to zamjenili bitkama na fudbalskom polju. Poslije je, kao i sto treba, sve preslo u druzenje i trajno prijateljstvo.

Neboder je bila devetokatnica sa dva niza krila. Dvokatnica je bila poznata po mesnici Gavrilovic. Kakve su oni hrenovke imali…Znam da zvuci nevjerovatno i da je to danas nekome tesko objasniti, pravile su se od najkvalitetnijeg mesa. Devetokatnica je do 1963 bila najvisa zgrada u gradu. Cetverokatnica je imala najbolju malu raju i puno cura. Ljepotice ce nas kasnije zasjeniti i na celu sa sestrama Rodic podici znacaj nase zgrade u cijelom gradu. Preko puta nas su jos bili Komanda Garnizona, Narodno Pozoriste i “mala” Mirko Visnjic skola.

To je bilo pravo vrijeme za doseliti se u Aleju. Puno vaznih stvari se tih godina desavalo. Ono najvaznije, Tomo (Knez) uveo Borac u Prvu Ligu. Kakav je to dan bio, sjecam se ko sad. Navijaci je ponijeli Tomu, na rukama, od stadiona pa kroz Aleju. Htjeli su da ga pronesu tako kroz grad. Kod cinovnickih zgrada je skocio sa ruku i pravo kod svoje cure Olgice u stan. Cekali smo ga satima , ali nije izasao. To je bilo sve…Nikad ga poslije niko nije video… ne u Borcu, mozda u Dinamu! Ja sam u toj frci izgubio cipelu. Kod kuce sam dobio grdne batine. Neka, vrijedilo je! Moja simpatija je bio Atko Kasumovic.

Jerko Karadja i drugovi su, po drugi put, postali prvaci drzave. Kad bi igrali sa Bjelovarom, na malom stadionu, mi bi stajali iza protivnickog gola i derail se:” Jandro rupa, Karadja ga supa.”

Kroz Aleju su se vozile moto trke. Pero je definitivno zaostajao (svejedno sto Ratko misli suprotno), ispred njega su bili Bucalo i Bevanda. Zadnja trka su bili motori sa prikolicom. Ja sam navijao za brata i sestru slovence. Ona je bila pomocnik i na okukama dodirivala glavom asfalt. Miris lipe (opet ja…) je nadjacavao miris izduvnih gasova.

U Rimu se odrzavala Olimpijada. Divili smo se “Crnoj Gazeli” (Vilma Rudolf), Kasijusu Kleju (Ali) i Abebe Bekili (Etiopija), nasem “nesvrstanom bratu”, koji je trcao maraton bos. Nasi fudbaleri su bili “zlatni”. Medju njima i onaj dinamovac, Tomo Knez.

Radivoje Korac (Zucko) je sluzio vojsku u nasem gradu. Dolazio bi svako jutro Alejom do nase trafike, gdje bi kupio sve sportske novine. Tu bi ga mi “slucajno” sretali. Uvijek je bio u trenerci i patikama i nikad nije s nama razgovarao. Ispracali smo ga zadivljenim pogledima dok bi zamicao u Aleju. Na ledjima mu je pisalo JUGOSLAVIA.

Pored Borcevog stadiona je otvorena “nova” tvornica tekstila, sa starim strojevima. Trajala je krace nego Borac kao prvoligas. Mi smo poslije mjesecima rasturali okolo mosureve od prediva, koristeci ih za macevanje.

U kinu Kozari se prikazivala “Gola Maja”. Igrala ju je Ava Gardner. Koliki je samo red bio…Tapkarosi su imali pune ruke posla.
Mi smo bezuspjesno pokusavali da se uvucemo neprimjeceni. Napokon se Zare smilovao i pustio nas na pet minuta. Lezala je na otomanu, onako lijepa, bez i jedne krpice... Mislim da sam se tada prvi put zaljubio!?
Drugi film je bio “Majko slusaj moju pjesmu”. Kako se tada strasno i od srca plakalo! Nase majke su iz kina izlazile glasno jecajuci, a ocevio potajno brisali suze. Poslije sam mjesecima imitirao Hozelita.

Prvomajska parade je te godine bila velicanstvena, ne zato sto sam ja bio na zacelju sa posudjenim romobilom. Na platou kod Kastela smo imali i pravi vatromet.
Crnili smo stakla da vidimo pomracenje sunca. Opet se govorilo o smaku svijeta. Zimnica se redovno pripremala, a meni ruke bile crne od oraha (taman kad je pocinjala skolska godina). Najbolja marmelada se prodavala iznad pijace. Stizala je u velikim blokovima a rezala se drvenom satarom i motala u papir.

Na radiju smo slusali Djordja Marijanovica, Ivu Robica, Gabi Novak, Zdenku (Tata kupi mi auto) Vuckovic i strane pjesme Roko Granata, “Marina, Marina …” i “Se – riza –teme…”Moj omiljeni junak na TV je bio crni konj “Vihor”. Stigli su i prve pokloni iz Venecije; Otac je dobio suskavac, majka gondolu, ja crvenu plasticnu loptu, a brat pravi kaubojski pistolj. Hulahop je izlazio iz mode, a simi cipele se stidljivo pojavljivale.
Jedno jutro su po fasadama zgrada, cak i Doma Kulture, osvanuli graffiti: “Zivio Patris Lumumba”, “Dole Combe i Mobutu”. (To su nasi drugovi omladinci radili trecu.)

U Parkicu (kasnije Zenit), preko puta Banke, smo gledali “veliku raju” dok su igrali fudbal. Kuvar, Pekar, Cincar, Berber, Cevap, Cumbo, Mika, Dado Miketa i Faca Juric su pikali loptu oko Atifovog bunara. Nisu ni slutili da ce ih jednog dana “mala raja” pobjedjivati. Mozda i jesu, pa su nam zato redovno pucali klepke.

Ja sam i dalje isao u Brace Pavlic skolu, drugi B. Polazio sam sat ranije da razmjenim slike igraca i da bi mi cipele bile prve do vrata. Mrzio sam sutlijas, pa sam poceo da kupujem kifle kod Insanica, one sa krupnom solju. Bio sam solidan dvojkas i mjesao cirilicu i latinicu. Otac je htjeo da me na godinu upise u “pomocno odjeljenje” koje smo mi zvali “defektno”. Brizna majka je potajno isla u crkvu i molila se Svetom Anti, a baka mi stavljala Veselu Svesku pod jastuk kad zaspem. Te godine sam nosio i stafetu. Ne onu “veliku”, nju su nosili odlikasi i sportisti, onu “malu” oko skole. Ni to mi nije islo od ruke, nosilac stafete je pao, a ja ga kobajagi sapleo.

Godina je 1960

Labels: ,

Monday, May 04, 2009

Prvi maj kod nas a drugi na Bundeku


Vremenske prognoze muljave: kisa, sunce, svjeze... Dolaze nam Andrea i Robert s djecom. Za svaki slucaj sam spremila rezervni rucak... ako ne upali rostiljanje.

I stvarno ujutro kisa. Mislim se moze i gore, pa mi u misli dolazi 1. Maj ranih sedamdesetih (cini mi se ' 70, mozda ' 71, ali nisam sigurna). Nisam sigurna ni je li te godine Miro svirao budnicu, jer sve je jos bilo frisko od zemljotresa. Dogovorili smo kod Nanica, Seke i Ekrema ispred prikolice na Hanistu. Dobro drustvo, janje, pilici, mladi luk, siriluk, vino i pivo.... ma sve, a onda snijeg. Padao je po vec ozelenjenom drvecu a mi smo se malo cudilii i, valjda je to mladosti svojstveno, brzo prilagodili tomu.

Decki su nekako zgotovili janje, zgurali smo se u prikolicu i nastavili. Pokusavam se sjetiti faca, a Miro mi suflira: Co , Miro, Coro, Caja, Vojo, Muri, Rudi, sastav koji je tad svirao u Domu kulture. U sastavu su bili i Zlatko Kujda, Nada Barudjija i Sandra Kulijer. (Mala digresija: ja nista ne mogu napisati bez slusalica na usima iz kojih se izlijeva meni draga glazba i kakva slucanost, upravo slusam Ma Belle Amie, koja je bila popularna negdje u to vrijeme).

I da se vratim na pocetak ove price u Zagreb 1.5.2009..... 30 godina kasnije. Dan se izljepotio, rostiljanje uspjesno obavljeno. Andrea i Robert su otisli doma a nasi unuci Filip i Dominik su ostali s nama.

Zagreb, 2.5.2009, jutro prekrasno. Odmah se kupimo van, prvo na hipodrom, pa na Bundek. Na jezeru je malo svijeta sto znaci da su zagrebcanci otisli u svoje jadranske vikendice ili u inozemstvo.
Zagreb, 3.5.2009, vrijeme tak...tak, rostljanje se nastavlja. Mora se potrositi sve ono upacano meso.

Ovovremenu prvomajsku pricu bolje oslikavaju fotografije iz prvog i drugog dana.

Sretan praznik svima, posebno generaciji mojoj.

Nada Š. D.

Labels:

Sunday, May 03, 2009

Pismo prijateljice

Svi mi koji smo morali otici prozivljavali smo, cini mi se, slicne sudbine. Familije se rasule na sve strane, prijatelji i poznanici takodjer. Svako je imao nekoga ko je ostao u gradu: bilo da je to bio clan familije ili prijatelj s kojim je proveden citav dotadasnji zivot.

U pocetku su kontakti sa najdrazim bili rijetki ili nemoguci. Telefonske linije nisu radile a pisma su stizala sa zakasnjenjima ili bi se zagubila na mnogobrojnim kontrolama na putu od jedne drzave do druge, na granicama koje su iznenada postale vece prepreke nego bilo gdje na kugli zemljaskoj.

Svi smo mi slali ili dobijali pisma. Neko ih je pogubio a neko sacuvao. A trebalo ih je cuvati jer su ona sada prava dragocjenost. Iz njih se mogu osjetiti nase sudbine vise nego iz svih nasih pisanja ovih dana sa vremenske distance koja neumitno mijenja nase pogleda na ona vremena.

Zbog toga je ovo pismo koje je Enisa dobila od prijateljice Aide jos vise vrijedno jer govori puno toga:

Draga moja prijateljice.

Kako je tebi u tom "paklu"? Ja sam ovdje strašno tužna i nesretna jer mi svi strašno nedostajete. Nedostaju mi moji roditelji, naše staro društvo, moja kuća, dvorište, moj grad (ma kakav bio), naš Vrbas...

Moje suze u Banja Luci čiji si svjedok često bila nisu ništa prema suzama koje ovdje teku. Znala sam da će biti teško, jer ja ne podnosim promjene. Ovdje je sve problem ako nemaš novaca. Sve je skupo pa ljudi jedva preživljavaju. Još uvijek čekam na domovnicu tako da ne možemo ništa riješiti, ni stan, ni sinovu školu a o poslu da ne govorim. Ja sam iz jednog logora došla u drugi, samo malo civiliziraniji. Ti najbolje znaš da ja od dolaska u Rijeku nisam puno očekivala, a najmanje SRETNE BANJALUČANE. Stalno se pitam kako naši ljudi uspjevaju da ovdje žive godinu, dvije ili tri "hraneći se sjećanjima". Nostalgija i nada u povratak KUĆI valjda ih održava. Oni koji nešto rade su SRETNICI jer nerad vodi u ludilo. Ja sam sa sinom sama a muž dolazi iz Slovenije preko vikenda. Bolest moga tate oduzela mi je nadu da ću jednog dana ovdje moći normalno živjeti.

Bog mi je svjedok koliko se trudim da savladam ovu užasnu bol zbog svega ali kako vrijeme odmiče meni je sve teže. Ne znam kad mi je gore ujutro ili navečer. Ustajanjem postajem svjesna stvarnosi (tuđi grad, ljudi, kuća, krevet). Navečer ne mogu da spavam. Miriše mi lipa koje ovdje nema, miriše mi jorgovan iz dvorišta moje mame, čujem žubor Vrbasa gore u Sitarima, vidim tebe u tihi Vrbasa kako plešeš "LABUDA" i plačem, plačem.. Sve mi strašno nedostaje jer iako je tamo bio pakao na Zemlji, mi smo tamo bile sretne. Bile smo sretne jer smo imale jedna drugu i nismo bile usamljene kao Naca u Švedskoj, Ifeta u Danskoj, Jasenka u Šibeniku, a vjerovatno i ti u našoj jadnoj Banja Luci.

Ne pitam te kako si jer znam pošto sam u mislima još uvijek tamo sa vama. Brinem se za tvoga muža da ga iz bolnice sa radne obaveze ne "pokupe" na ratište. Ovdje u komšiluku jedan dječak liči na tvog Zlatka i kad se igra ispod balkona meni suze teku nekontrolrano. U Rijeci ima puno banjalučana. Neke znam ali teško sklapam prijateljstva. Mnogi kažu "nek je živa glava" ali mi sve ovo ništa ne znači kad je duša prazna. Stalno se pitam "šta ja ovdje radim" ali odgovora nema. Dok sam bila u Banja Luci, priviđali su mi se ljudi koji su otišli a sad mi se priviđaju oni koji su tamo ostali. Živim za dan kad ćemo se moći čuti telefonom jer pisanje me strašno rastužuje. Dado mi puno pomaže u kući i tjera me na beskrajne šetnje. Vrijeme je dosta loše za juni. Često pada kiša i hladno je.

Pismo sam prekinula i sad nastavljam nakon sedam dana. Danas sam saznala da će Međunarodni Crveni Križ dovesti moga tatu u Zagreb na operaciju raka jednjaka. Radujem se njegovom dolasku iako je bolestan ali se brinem zbog mame koja je ostala sama. Znam da ćete je vi obilaziti i paziti obzirom da je sada tamo puno izbjeglica koji nemaju milosti jer su i oni morali otići. Pozdravi mi Jovanku, Gogu, Jadranku, Suzanu i njihove najmilije. Imala bih još toliko toga da ti pišem ali znam da je i tebi dosta tvoje muke. Poljubi sve svje a tebe puno voli i na tebe misli tvoja prijateljica AIDA.

Rijeka 03.07 1995

Labels:

Friday, May 01, 2009

Zelena rijeko sumi

Posljednju nedelju marta sam proveo na ”terenu” u Koreji. Ovde je proljece vec uveliko preuzelo stafetnu palicu od zime, tako da sam na posao isao alejom tresanja koje su napravile bijeli tunel od behara. Steta da nisam napravio koji snimak. Povratak u Norvesku je bio sok, jer me cekala lopata i takodje bijeli tunel ali ovaj put od snijega koji je jos uvijek padao. Sreca da smo vec ranije Emina i ja planirali put u Banja Luku pa sam se unapred radovao da cemo pobjeci bar na kratko od zime.

Iz Osla smo poletjeli 8. aprila. Vrijeme je bilo odvratno tmurno i hladno. Vec iza Alpa se ukazala sva ljepota proljeca tako da nas je u Zagrebu docekao divan dan i temperatura preko 20°C. Iz Zagreba smo putovali autom za Banja Luku. Vjerujem da svi mi dozivljavamo ulazak u Banja Luku sa identicnom mjesavinom osjecanja dragosti i nelagode, ali ja kao i uvijek vracam sat u nazad i hodam gradom u proslom vremenu i susrecem se samo sa dragim prijateljima koji su mi nesto znacili - i znace jos. Ovaj prilog posjecujem Nasem gradu i Zelenoj rijeci u proljece. Prikacio sam i nekoliko slika koje su numerisane i prikazuju moju setnju na Tresnjik i nazad preko Gornjeg sehera.

Posjeta gradu pocinje kao i obicno kod Klindica ( u Fahreta Dedica ulici -u kojoj sam rodjen ) kupovanjem cvijeca za posjet najdrazima koji vise nisu sa nama. Od Stupnice sam nastavio penjanje na Sehitluke preko Tresnjika pa na spomenik odakle sam se spustio u Gornji Seher a onda niz Vrbas nazad do Zelenog mosta. Da ne bih kvario ugodjaj sa komentarima koji mi se namecu gledajuci neke slike, predlazem Co-u da prilog dekorise muzickom numerom od Emira Basica koju vjerovatno ima. (Napomena: pjesme vise nema zbog novog priloga).

Jedan veliki proljetni pozdrav svim blogerima

Eko

Labels: ,