Promocija u Zagrebu

Vec odavno se na ovim stranicama nije pojavio prilog o mladjoj generaciji sto je prije bio cest slucaj. Uglavnom bi to bile lijepe vijesti, kao sto je i ova danasnja.

Naime, u Zagrebu je ovih dana diplomirao jos jedan Davor. Ovaj put se radi o sinu Nade i Mire Stefanca, kojeg sam imao prilike upoznati prilikom nedavne posjete starim krajevima. Davor je stekao zvanje inzinjera strojarstva (sto bi mi bosanci preveli kao inzinjer masinstva).

Davoru i roditeljima upucujem iskrene cestitatke: zavrsiti masinstvo nije lako i zahtijeva mnoga odricanja. Znaju to svi oni su se upustili u avanturu obrazovanja.

Prilozene slike su sa promocije, uz napomenu da se Davor moze vidjeti na onoj koja prikazuje ulazak u dvoranu u kojoj je odrzana svecana promocija. Nadu i Miru ne trebam posebno predstavljati.

Jusufbegovici

Dogadjaji pristizu brze nego sto ja mogu da napisem nesto o njima a svaki vrijedan paznje. Naime, njamladji clan familije Jusufbegovic iz Banjaluke je u subotu, 09/maja/2009 godine zavrsio uspjesno studij medicine i postao doktor. Iako je vrijeme vrlo teske ekonomske krize, on je vec je dobio posao na univerzitetskoj klinici, a kaze da odmah nastavlja studij jer zeli da postane oftamolog.

Denis je prije nekoliko godina zavrsio hemiju, a onda shvatio da je njegov san medicina. Kako u Americi za pametne, vrijedne i hrabre postoji samo ‘nebo kao granica’, on je uz posao poceo da priprema predispite za medicinu. Polozio ih i nastavio dalje puno parom, radeci i studirajuci. Kaze da je ponekad bilo samo po dva sata spavanja. Isplatilo se. U medjuvremenu je i njegova djevojka Sanela takodje odradila magistarski. Pametna i vrijedna mlada generacija. Nisu zanemarili ni privatni zivot – malo prije diplomskog su se vjencali pa je u subotu bilo vise razloga za slavlje.

Ponosni mama Azemina i tata Adnan su u svojoj kuci priredili slavlje za nekolicinu prijatelja i rodjaka, a specijalno za tu priliku stigao je Azeminin brat iz Bosne i njegov sin iz Njemacke. Bilo je veselo kako i prilici, jedino sam ja kao i uvijek nesto zabrljala pa zaboravila fotoaparat. Zato koristim samo foto iz moje arhive. Na slici su Denis sa mamom, tatom i suprugom Sanelom.
Koristim priliku da jos jednom cestitam Denisu sa zeljom da sa jednakim uspjehom okonca i sljedeci stepen.

Emira

Jos jedan diplomac

U zadnje vrijeme se moze primijetiti da su se blogeri provrijednili. Stigose prilozi s vise strana svijeta i upravo je to ona ljepota koja se mogla ocekivati od bloga. Dokle ce ova probudjenost iz polusna trajati, vidjet cemo.

Moj prijatelj Cadjo se javi kratkim emailom pa evo da vidimo o cemu se radi:

Dragi Cika Co i Blogeri,

U nedjelju, Decembra 14. 2008, moja familija je imala razloga za slavlje. Nasa mladja kcerka, Anja, je diplomirala Istoriju Umjetnosti na University of Connecticut, School of Fine Arts. Nakon svih oficijelnih priredbi koje su bile vrlo profesionalno pripremljene, dosao je red na opustanje. Lagane price o proteklim godinama, studentske zgode i nezgode I sve to uz prijatan zalogaj i dobru kapljicu.

Dragi Blogeri, svako vam dobro,

Cadjo.

Evo jos jednog predstavnika mlade generacije koji uspjesno krece u zivot. To je za ovu generaciju vec postalo pravilo: zavrsavaju se fakulteti, magistrira se, rade se doktorati. Lijepo je to cuti. Znam da ovakvih proslava medju nasim svijetom ima svakog zavrsenog semestra i bilo bi lijepo kada bismo ih mogli zajedno proslaviti, bar na ovaj nacin.

Anji zelim puno uspjeha u zivotu a sretnim roditeljima mi preostaje samo da im cestitam. Nadam se da cemo ovaj uspjeh moci 'zaliti', kada se za to ukaze prilika.

Alex iz Tennessee-a

Banjaluka je poznata po tkz 'legendama', koje u nekim normalnim drustvima nisu zasluzivale nikakvu paznju, cak naprotiv. U isto vrijeme, mnogi posteni i vrijedni mladici i djevojke su zivjeli u anonimi, uz gotovo nikakvo interesovanje vecina za njihov rad. Bez pristupa masovnim medijima, o njima je znalo samo uze drustvo. Njima to nije bilo ni vazno, jer sama cinjenica da su se opredjelili za naporan rad i za koje je glavna misao vodilja bila 'uzdaj se use i u svoje kljuse', govori sve.

Zbog toga mi je izuzetno drago kada na ovim stranicama mogu pisati o njima, iako znam da vecini nije drago da ih se posebno spominje.

O junaku danasnjeg priloga sam saznao nedavno, slucajno, prilikom jednog susreta u Pittsburgh-u. Aleksnadar Bobrek, sin Sonje i Miljka (o kojima sam pisao nedavno), je novembra mjeseca odbranio doktorsku disertaciju na Carnegie Mellon University, ovje u Pittsburgh-u, iz oblasti kompjuter inzinjeringa. Masala, sto bi rekao nas narod. Carnegie Mellon je jedan od najcjenjenije univeziteta u svijetu u oblasti kompjuterskih znanosti, sto ovoj diplomi daje posebnu tezinu.

Aca (Alex, kako ga ovdje zovu), je rodjen u Banjaluci, koju je, sa roditeljima, napustio tamo jos daleke 92. U USA je Aco zavrsio srednju skolu, a nakon toga i Elektrotehnicki fakultet na University of Tennessee, Knoxville, kao drugi u klasi. To mu je omogucilo da dobije bespovratne kredite za daljnje skolovanje na univerzitetu po zelji. Aco je izabrao CMU, mada je imao ponude i sa drugih vodecih univerziteta. U Pittsburgh-u na univerzitetu je upoznao i jednu Leslie i, cini mi se, i tu diplomirao sa najvisim ocjenama jer, sada oboje zive i rade u Houston-u, Texas, kao sretan bracni par. Aca je trenutno zaposlen u firmi ExxonMobil u Houston-u.

Od tate Miljka sam uspio dobiti i dvije fotografije. Prva je sa odbrane doktorske disertacije a na drugoj snimljenoj neposredno po zavrsetku ceremonije odbrane mozete vidjeti Acu sa suprogom Leslie i sestrom Katherine, rodjenom amerikankom.

Kobaslije u New Milford-u, CT

Cini mi se da vise nije lako napraviti prilog i jednostavno ga poslatiCika Co-u, kako je to nekada bilo.

Razlog tome je jednostavan, treba: misliti kako i sto napisati. Ne mozes a da se ne poredis sa istinskim majstorima pera.

Cika Marijeve opservacije, imas utisak da je to prepisao od nekog. Natasini putopisi, ni manje niti vise nego kao da joj je Zuko Dzumhur ostavio neobjavlljeni materijal. Co je utrenirao pisanje komentara i izvjestaja do perfekcije. Moram pomenuti krstarenje po Australiji sa Karmen i po Kanadi sa Dubravkom i Cankom.

Ne zapostavljam priloge iz Skandinavije, a niti germansko govornopodrucje, nego je ovo do sada dovoljno da opravdam dvomjesecno kasnjenjemog priloga. Imao sam osjecaj da trebam napisati nesto specijalno, medjutim na kraju evo mog priloga.

Zlata i ja, ustvari nasa familija, je imala u gostima stare prijateljeiz starog kraja, Kobaslije, Suzanu i Muharema.

Osnovni razlog njihove posjete bilo je prisustvovanje dodjeli doktorske diplome njihovom mladjem sinu Murisu. Muris je promovisan u doktora hemijskih nauka. Tom svecanom dogadjaju smo prisustvovali i Zlata i ja sa starijom kcerkom Dunjom.

Sta reci, bilo je prekrasno. Na povratku kuci, Koba i Suzana u pratnji ni manje ni vise nego PhD-a, proveli su sa nama nekoliko dana u New Milford-u i okolici. Bilo je skoro pa dovoljno vremena da preberemo sva sjecanja. Dragi blogeri i vi ste bili sa nama.

Evo i nekoliko fotografija.

Svako vam dobro, Cadjo.

Najnoviji maturant

Djulijana se javljala nekoliko puta sa svojim komentarima a danas evo i njenog prvog priloga. Maj je mjesec, djeca zavrsavaju skole i nakon nekoliko diplomaca evo i jednog maturanta.

Evo sta nam javlja sretna mama:

Maja 22-og 2007. god. nas sin Mirza je zvanicno maturirao u Englewood High School u Jacksonville, Florida. Prvi je Bosanac koji je kompletirao svih 12 god. skolovanja u USA. Bilo je onih koji su poceli prije njega, ali razni izazovi ovdasnje "slobode"nazalost su ih omeli sa pravog puta.

Malo je reci koliko smo ponosni na svoju djecu. Alma nam je priredila radost prije tri godine kada je kao prva Bosanka maturirala u Douglas Anderson School Of The Art. Trenutno je na trecoj godini na Univerzitety of North Florida i na putu je da ostvari svoj san da bude uciteljica, uza spcijalnost ESOL. Kaze da posto se svi nasi opredjeljuju za biznis, medicinu, inzenjerstvo i sl., mora neko i djecu da im uci. Moram napomenuti da su oboje dosli u USA bez ikakvog predznanja engleskog jezika.

Svima onima koji su postigli vise, zelimo cestitati na uspjehu, a onima koji tek dolaze, zelimo da budu uporni i istraju.

Pozdrav od porodice Alijagic

Jos dvije slike sa proslave mozete vidjeti na ovoj stranici.

Slavlje u Boston-u

Nas Cadjo je malo sporiji u reakciji kada su u pitanju aktualni dogadjaji, ali mu to necemo uzeti za zlo. Jes’ da smo u Americi, zemlji tehnologije, a ipak su prosla vec cetiri dana od jos jednog slavlja koje smo nedavno najavili a 'habera' niotkud. Informacija je, izgleda, putovala ‘zemaljskom postom’ a ne preko ovih ‘brzih’ zica na koje smo se vec svi navikli.

Ja sam se nadao da cemo sve tri diplome spojiti u jednu, ali moze i ovako. Vazno je da imamo priliku da vidimo jos jednu ljepoticu iz nasih krajeva, pred kojom je svijetla buducnost.

Evo sta nam ‘poruci’ sretni tata:

Dragi moji Blogeri,

U ime sretnih roditelja ovu kratku pricu vam pise tata od Dunje Vujinic. Zasigurno je mama vaznija te cu njeno ime pomenuti prvo, Zlata a ja sam Mladen, nekima znan kao Cadjo.

Sretni smo jer je Dunja uspjesno okoncala petogodisnji studij arhitekture na Wenthwort Institute of Technology u Boston-u Massachusetts.

Tu nije kraj, Dunja je dobila i solidan posao, mislim u solidnoj firmi, takodje u Boston-u. Mama je malo "ljuta" sto se dijete nije odmorilo barem koji dan, sta se moze, stvarnost je da ona sutra pocinje raditi.

P.S. Seji B. stavljam zabranu da salje komentare slicne onom nedavnom, dok ne ispuni svoju obavezu. - Co

Slavlje u Pittsburgh-u

Cekajuci Izeta da mi posalje par rijeci o jos jednoj diplomi, evo i od mene par rijeci.

Zaista je divno biti u situaciji da mogu pisati o ovako lijepim trenucima. U dalekom svijetu, otrgnuti od domovine, mlada generacija bivsih stanovnika naseg grada grabi velikim koracima u bolju buducnost. Da li je to prkos, ili borba za prezivljavanje, ili oboje, ne znam, ali ova mladost se odlicno snalazi u ovim okrutnim 'kapitalistickim vodama'. Bolje od nas starijih, to je sigurno.

Slavlja su ovih dana sirom svijeta u domovima bivsih Banjalucana. Djeca zavrsavaju fakultete, magistrira se, brane se doktorske disertacije, dobijaju se poslovi u najpoznatijim firmama, istrazivackim i naucnim centrima, na fakultetima. Roditelji i rodbina leti s jednog kraja svijeta na drugi da prisustvuje svecanostima.

Sve je to prije nekih desetak godina bilo nezamislivo, u ono doba kada je za nas starije cak prelazak u novu firmu bio veliki dogadjaj. Zivimo u nekim drugim vremenima i igramo neke druge igre. Ovi mladji igraci su vjestine i pravila igre vrlo brzo savladali i rezultati su ocigledni. Treba im se skinuti kapa s glave.

Zao mi je sto mnogi oni koje bih tako rado predstavio na ovim stranicama nemaju hrabrosti (ili volje) da se jave, da njihove uspjehe svi zajedno proslavimo. Potajno se nadam da cemo vidjeti jos neke, i to vrlo skoro!

Noc evo odmice, Tufe se ne javlja. A planirao sam ovaj prilog vec odavno, moram ga objaviti, da vijest ne 'zastari'.

Prosli petak je na Duquesne University odrzana svecana priredba u povodu zavrsetka skolovanja jos jedne generacije studenata. Na priredbi je glavni gost bio direktor CIA-e, bivsi student univeziteta. Medju slavljenicima se ovaj put nasla jos jedna nasa ljepotica: Aida Tufekcic.

Slijedeci dan je odrzana svecanost na kojoj su se dijelile diplome, a nakon toga se, po obicaju, otislo na svecani rucak. Aida je opet bila vrijednija od tate i slike su stigle vec slijedeci dan. Tata je zakazao ali ja sam ipak smogao snage da vam bar malo docaram atmosferu.

Maj 10. 2007. Tufe mi je svoj prilog poslao malo kasno a evo ga tek sada 'kacim' na ovaj postojeci. Na gornjem linku su dodane dodatne fotografije!

Posto ja Co najavio ovaj mjesec kao mjesec diplomaca i to poceo sa Sanjom evo ja nastavljam sa nasim novopecenim diplomcem, Aidom.

Aida je imala dodjelu diplome kao i Sanja istog dana samo na dva razlicita kraja Amerike. Kako se Aida odlucila da studira u gradu u kome i zivi tako je sve i obavljeno u Pitsburgu.

Duquesne University, koledz na kome radi nas urednik bio je domacin ove svecanosti.Slavilo se dva dana. U petak je bila svecanost za sve skole: farmacija, pravo, biznis, pedagogija, prirodne nauke i drugoa u subotu su se dodjeljivale diplome po skolama u razlicita vremena. Po mojoj procjeni bilo je vise od 600 studenata.

Vrijeme je bilo pravo proljetno, znaci jako ugodno pa je tako raspolozenje bilo na visini.U petak se poslije svecanosti nastavilo slaviti vani u krugu koledza gdje je bila pripremljena zakuska za sudente i goste.

Duquesne je mali privatni koledz, smjesten u samom gradu Pitsburgu, ustvari na jednoj uzvisini iznad gr! ada tak o da se sanjega mogu fino vidjeti neki dijelovi grada. To je bila prilika mnogima da naprave mnogo snimaka za uspomenu.

Dodjela diploma za skolu biznisa, bila je zakazana u subotu u podne. Krenuli smo sat i po ranije jer smo trebali pokupiti Nerinog tatu,a naseg dragog gosta didu Danijela. Medjutim zaglavili smo se u koloni auta koja je bila nepregledno duga i nije se gotovo micala zbog radova na putu.

Minute su samo nestajale a mi smo se micali puzevom brzinom. Sve nas je pomalo hvatala panika a nas diplomac je izgubio nadu da cemo tamo stici na vrijeme.

Kako je Aida bila u svecanoj odori sa cetvrtastom kapom na glavi, ljudi su vidjeli da smo u problemima pa su nas pustali. Nekako sam uspjeli doci do prvog exsita i nekim precicama smo stigli bukvalno minut do dvanaest. Naravno svi smo odahnuli ali su nam nedostajali dida Dane i nasa Sunita, koja nije mogla doci, da sa nama podijeli te fine trenutke.

Ipak bilo je lijepo biti dio te nasmijane mladosti ! i bar n a trenutak se vratiti u studentske dane. Evo uz ovaj prilog saljem vam i par slika.

Co, sada je Cadjo na redu.

Izet

Slavlje u Gainesville-u

Mjesec maj je ovdje u Americi vrijeme kada se za mnoge mlade zavšava jedno od najljepših razoblja u životu, studentsko, a započinje borba za preživljavanje. Završavaju se fakulteti, stjeću se diplome, počinje se tražiti posao.

Pouzdano znam da je u mnogim bosanskim familijama ovih dana veselo: odlazi se na svečane dodjele diploma, organiziraju se fešte. ‘Izvještaja’ nemam, možda će ih biti! A do tog vremena evo jednog, familijarnog.

Nera se upravo vratila sa Floride, gdje su Davor i ona prisustvovali svečanosti na kojoj je Sanja dobila diplomu na University of Florida. Tata nije mogao lično prisustvovati jer su ga obaveze na fakultetu spriječile da otputuje, makar na par dana.

Kako čujem, bilo je lijepo. UFL je ogromna institucija na kojoj studira oko 50,000 studenata. Od tog broja najmanje 10,000 diplomira svake godine pa si sami možete zamisliti kako bi to moglo izgledati. Grad je preplavljen mladošću, raspoloženom, jer se jedan napor konačno završio rezultatima.

Gainesville nije veliki grad tako da se u doba dodjele diploma broj ‘stanovnika’ uveća za nekoliko puta. Svi hoteli i restorani su mjesecima unaprijed rezervirani. Oni koji se ne organiziraju na vrijeme, moraju se snalaziti na razne načine da nađu krov nad glavom. Spava se i 100-njak kilometara daleko od grada. Za Amerikance je sve to sastavni dio života.

Uz ovaj prilog evo samo nekoliko fotografija. Očekujem da će se još neko od slavljenika javiti, posebno što je bilo nekakvih obećanja.

Maida

Jucer je bio praznik, provelo se dosta vremena u jelu i pivu (Mario, moram ti reci da je Nerino ovogodisnje vino odlicno) pa mi osta malo vremena da pripremim danasnji prilog. Mislio sam da ga danas mozda preskocim ali mi bi zao: kad god sam imao materijala (a imam ga), prilog je ugledao svjetlost dana.

Danas jedan fotos dobijen od Emire i obecan prije par dana. Jos jedna diploma, jos jedna mlada osoba iz Banjaluke koja s uspjehom zavrsi fakultet. Pitam se koja po redu?

Maida Kreso je ove godine zavrsila postdiplomski studij iz hemije iako je svo vrijeme studija vrijedno radila u restoranu svojih roditelja. Poznajuci dobro situaciju na ovdasnjim univerzitetima moram priznati da je to izuzetan uspjeh. Zato Maida svaka cast, zelim ti puno srece u zivotu.

Fotografija je napravljena prilikom svecanosti dodjele diploma i na njoj, uz Maidu, mozete vidjeti jos nekoliko ljepotica iz Banjaluke.

Edita

Danasnji prilog vec dugo ceka na objavljivanje. Susret banjalucana u St. Louis-u je davno prosao a ja jos uvijek imam novih lica koja itekako zasluzuju da se pojave na ovom nasem blogu.

Danas nesto kratko o jos jednoj veoma uspjesnoj mladoj osobi, kakvih je na ovim mojim stranicama prilican broj. Edita Karabas, kcerka Begina (kojeg smo jos ljetos upoznali na blogu a mnogi ga znaju jos iz prijeratnih dana iz banjaluckog Doma zdravlja) je ovdje u Americi zavrsila stomatoloski fakultet i sada nastavlja dalje. Tokom onih nekoliko dana susreta imali smo priliku da malo popricamo: Edita se tada spremala za Dayton, OH, gdje je dobila mjesto na univerzitetskoj klinici za zubarstvo (specijalizacija): tih dana su se pravili planovi oko preseljenja i smjestaja u novom gradu i novoj sredini.

Za mene je ta znalazljivost i hrabrost naseg podmlatka fascinirajuca: doci u Ameriku, uhvatiti se u kostac s svim izazovima koje novo okruzenje pruza mogu samo hrabri. Cinjenica da je Edita prvih nekoliko godina izbjeglistva provela u Njemackoj samo jos vise daje znacenja onom sto sam upravo spomenuo.

Ismeta - drugi dio

Posto sam jucer u prilogu o Ismeti iskoristio jedan stariji fotos, evo hitno mi stize novi.

Bedro se potrudio da mi posalje snimak s proslave diplome i ja ga evo objavljujem danas, umjesto komentara. Jeste da se novi zubi i na ovom poprilicno dobro vide ali onaj jucerasnji ima svoju vrijednost i necu ga mijenjati.

Jos jedna diploma

Uz pojavu digitalnih kamera, potpuno zaboravih na onu klasicnu, tako da tek ovih dana primijetih da imam 'neispucan' film jos od prosle godine. U stvari, kako licno nisam bio prisutan na proslavi dodjele jedne diplome, promakla mi je vijest koju sam trebao objaviti jos prije Nove godine.

Hida Kadenic, kao i njen brat Caco, zasluzuje sve pohvale za trud, samoodricanje, i upornost da zavrsi fakultet uz sve teskoce koje su je zadnjih godina pratile. Nakon odlaska iz Banjaluke, uz tek zavrsenu srednju skolu u poznatim ratnim uvjetima, Hida je ovdje u Americi, bez roditelja i icije financijske podrske, vrijedno radila i studirala u isto vrijeme. Na kraju se trud isplatio: na svom radnom mjestu je stekla ugled kao vrijedan i pouzdan radnik tako da je svake godine napredovala u ovom, za vecinu nas, jos uvijek stranom okruzenju. U isto vrijeme fakultet je zavrsila s najvisim ocjenama, sto joj daje jos vece sanse da u svom poslu napreduje i obezbijedi si sigurnu buducnost. Kada pomislim na mladju generaciju u Banjaluci od kojih mnogi nisu imali volje da se dalje skoluju, pomalo ostajem zbunjen.

Zato Hido, aferim, svaka cast, ti si jos jedan dokaz da nas nije lako izbaciti iz 'sedla'.

Jos jedna cestitka

Evo nas k'o CNN, vijesti gotovo u momentu dogadjanja.

Emira mi je poslala ovaj prilog koji zasluzuje posebnu paznju. Emirin i Sasis sin Zoran je upravo diplomirao na University of Louisville, smjer Computer Information Science (Dzindici su, kao sto vec vjerojatno znate, stanovnici ovog grada). Zoka zasluzuje posebne pohvale jer je cijelo vrijeme studija radio, sto ovom njegovom poduhvatu daje posebnu tezinu.

Na slici ga vidimo sa sestrom Majom (koja sa svojom familijom takodjer zivi u Louisville-u) u tradicionalnoj odori diplomaca, neposredno nakon svecane dodjele diploma.

Zoka, samo naprijed, zelim ti sve najbolje u zivotu i da tu diplomu dobro iskoristis.

Hadzikadici

Izgleda da Internet zaista funkcionira. Jos jedan prilog koji me je, moram priznati, zaista prijatno iznenadio. Mirzeta Hadzikadic je poslala ovu fotografiju, uz kratki kometar. Znao sam da su negdje u Americi i nista vise.

Maj 2005 - Proslava Lejline diplome Georgetown University, Medical School Adnan, Lejla, Mirzeta i Mirsad Hadzikadic

Proslava diplome

Maj 2004. Dan izmisljen. Raja - prava. Povod - proslava diplome.

Nikoga nije trebalo posebno nagovarati. Emira i Sasa su stigli iz Luisvillea- KY, Rada i Jasmin iz Baltimora-MD, Zlata i Cadjo iz New Milforda-CT, ostali iz obliznjih gradica. Bilo je veselo, uz jelo, pice i muziku ostalo se do kasno u noc.

Nadam se da ce ovakvih povoda biti jos i da ce se druzenje ponoviti, ovaj put na nekom drugom kraju Amerike.