Slavili smo

Prošle nedelje smo skromno proslavili dvije godišnjice. U petak, 15. septembra je dida Dane napunio devedesetu a dan kasnije smo Nera i ja proslavili 39. godina braka.

Vrijeme nas je poslužilo pa smo u subotu prvo otišli na klopu (čevape i mješano meso) u bosanski restoran Mezza Grill a onda smo nastavili do kasno u noć u našem backyardu.

Društvo su nam, kao i obično, činili Tufekčići.

A uz kratak prilog evo i nekoliko fotografija.

Praznici su prošli

Praznici su prosli. Nisam se javila. Nekako nisam stigla. Ali stigla sam uvijek pogledati sta ima novo na blogu.

Prostiru se reportaze. Advent u Zagrebu, carobna svjetla, lijepe ciste ulice, ljudi se setaju. Reportaza o sarmantnoj Mariji Bistrici  i njenom spokoju. Nije bilo kraja radosti kod Co-a, Sanjin osmjeh je krema na kremi kao i Nadina dva vragolana .  Izetove i Sajmine reportaze sa lijepim slikama otvaraju nove prozore  u svijet. Niskana nam je priblizila rukotvorine nadarenih majstora.  

Cini se kao da su svi malo zastali da odahnu, potraze familiju i prijatelje. 

Kod mene se jos od pocetka decembra pocelo sa svecanostima u firmi, ruckovima sa kolegama, sa mojim tkaljama i tako redom.

Posjeta gospel koncertu je postala tradicija. I ove godine je bila najhladnija noc  godine. Koncert je bio dobar ali ne izvanredan kao sto je bio prethodnih godina.

Badnje vece smo proveli u ugodnom razgovoru mladih i nas starih generacija. Mi s Anom i njenim momkom i jedna stara prijateljica s kcerkom.

Bozicni rucak, cijela familija i stari ujak koji nam je bio sponzor sa svojom jos starijom curom.

Dvije stvari  koje su kod mene bile krema na kremi.

U vrijeme kad su stizale cestitke, stiglo je jedno pismo. Od moje drugarica iz elektro skole, koja je bila moja vjencana kuma. Ona se ne javlja redovno. Izgubila se na e-mailu, njen telefon vise nije bio isti. Nisam znala sta je s njom skoro dvije godine. Obozavam citati njena pisma. Divno pise, do kraja iskreno. U pismu su bili i stihovi za mene, napisani u jednoj minuti kako ona kaze. To je bila njena cestitka i poklon za praznike. Potrazila sam njenog sina na internetu, dobila novi broj telefona. Nas razgovor je bio tako prirodan, vremenski i geografski razmak su potpuno zanemareni.  Tako je to sa pravim prijateljima . Zadnji put smo se vidjele nedelju dana prije naseg odlaska u Kanadu. Ona me je ubjedjivala da ne idem, da ce mi pomoci da nadjem posao i stan u Smederevu.

Druga krema na kremi bio je mali koncert na gitari koji je odrzao moj unuk poslije bozicnog rucka. Pripremio je cetiri tacke, svaka po minutu i malo vise. Finale je bilo Betoven, Oda radosti, koju je odsvirao zavezanih ociju ne gledajuci u note. Vjezbao je zmireci i poslije je poceo zavezivati oci sa salom. Stidljivi djecak je pokazao da vise to nije. Nema vece radosti za baku.

Puno pozdrava od Dubravke

P.S. U glavi imam nekoliko tema koje se jos kuhaju. 

Uz "Sutra je božić" - umjesto komentara

Prilog od Niskane je stigao prije nekoliko dana ali ga zbog "tehnickih razloga" objaljujem tek danas. Ali, kako kaže naša stara poslovica "nikad nije kasno".

U Zagrebu se već nekoliko godina pred Božić u Studentskon centru održava sajam rukotvorina. Izlažu i moje dvije prijateljice iz „Biofarma“, Vesna i Mirjana. Vesna izrađuje čamce (muž) i drveni nakit. Mirjana izrađuje ptice od platna i jako su lijepe. Sve se vidi na prilkoženim slikama. Ambijent su upotpunila tri dresirana psa engleske pasmine koji su pozirali, trčali i lajali. Bilo je vrlo lijepo.

Pozdravljam Vas blogeri i šaljem puno dobrih želja za novu godinu.

Niskana

Saima - i ja umjesto komentara

Dobro sam razgledala Enisine fotografije sa Sajma na kojem je bila. Detaljno i povecano.
Uzivala sam gledajuci kreativnost obicnih malih ljudi sa urodjenim talentima da uljepsaju svakodnevnicu. 
Onda u sarajevskom nedeljniku imenom "Azra" naidjem na clanak i fotografije "Lijepi li su mostarski ducani". Otvoren novi ducan u kojem se prodaju rukotvorine 18 mladih bosanskih kreativaca iz cjele republike.

Tu se vidi da je BiH bogata mladim kreativnim ljudima, koji uistinu izradjuju fantasticne stvari.
To isto vazi i za Enisine fotografije koje izradjuju ljudi u Hrvatskoj.

Kako je tuzno za obe drzave sto ovo nisu primarne vjesti, nego protesti i budalasti organizatori mnogih.
U prilogu saljem par mostarskih fotografija.
Pozdrav Saima

Sretna Nova godina

Čestitke od suradnika bloga

Dubravkinu čestitku možete pogledati OVDJE

Dragi blogeri

Neka vam ova godina bude ispunjena: zdravljem, ljubavi, srecom i svim divnim stvarima koje vi zasluzujete.
Pruzam vam jedan veliki zagrljaj.
Saima

Malo sam se igrao

Božić smo proslavili, bilo je lijepo, a ja sam se malo nakon toga igrao.

Evo šta je na kraju ispalo.

Sutra je Božić

Čestitke od familije, prijatelja i poznanika

Sutra je Božić. Praznik u USA koji slave svi, bez obzira da li su vjernici ili ne. Ne radi se dva dana pa i oni kojima nije do njega se ne bune. Ne radiš, a plaćen si. Ne dešava se to baš često u državi gdje novac pokreće sve. U šoping centre se ne može prići. Kupuju se pokloni. I ko može, i ko ne može. Čini mi se više oni koji ne mogu. Kuponi sa popustima mame pa se kupuje i ono što treba i ono što ne treba. Više ono što ne treba, rekao bih. Na radio stanicama se vrte božične pjesme. Rijetko možeš naći neku koja svira običnu, svakodnevnu muziku. Ima jedna radio stanica koja sa božičnim pjesmana počne odmah poslije Thanksgiving-a i ne prestaje do iza Božića. Nju obično slušamo ujutro jer ima najbolje informacije o vremenu i stanju na putevima jerje to važno za Neru kada se ujutro zaputi na posao. Sve pjesme sam naučio napamet i stalno mi odzvanjaju u glavi, čak i onda kada radio nije uključen. 

Davor i Chantel

Kuće se kite svime i svačim, već prema ukusu vlasnika. Ima tu ukusno ukrašenih dvorišta i kuća ali je više kića. Neki kupuju nove ukrase svake godine a ima i onih koji božična svjetla nikada ne skidaju pa lampice svijetle tokom cijele godine. Čestitke za Božić se šalju na sve strane. Svi čestitaju svima, čak i ako su se nekad davno slučajno sreli i više se ne viđaju.

Tako je to u USA i teško je ostati po strani. Koliko god se trudili da ne padnemo pod uticaj ovog potrošačkog mentaliteta, ne možemo se potpuno izvuči iz njegovih kandži.

U mojoj familiji se Božič slavio od kada znam za sebe. Bilo je to doba kada se kitila jelka, pekla pečenica, pravili kolači, okupljala familija. Bilo je i poklona. Bilo je tako godinama sve dok nas „demokratske promjene“ i novokomponovani vjernici ne poslaše preko velike bare i rasturiše familiju da se više nikada na jednom mjestu ne okupi.

Sanja negdje u Hong Kongu

Božić slavimo i u novoj domovini ali su ta slavlja drugačija nego nekada. Familija, ono što je od nje još živo, je daleko a i djeca nisu u blizini. Odavno su otišla svojim putem ali se za Božić ipak okupimo na jednom mjestu. Davor je još prije par dana sa djevojkom stigao iz Holandije gdje se trenutno skrasio a Sanju još očekujemo. Posao ju je odveo u Šangaj i Hong Kong, a ružno vrijeme je zarobilo u Torontu pa još nije stigla kući. Ako Bog da, kod kuće će biti za Badnje veče pa ćemo se ipak svi naći za stolom da nastavimo tradiciju i ovdje, hiljadama kilometara daleko od rodnog grada. I čestitke su stigle, kolači su napravljeni, pokloni kupljeni, a jelka okićena. Samo pečenice nema jer je nema ko pojesti.

A sutra, na Božič, već po tradiciji,  stižu nam Tufekčići, da ga s njima proslavimo pa će opet biti puna kuća.

Svima onima koji sutra slave Božić, bez obzira da li su vjernici ili ne, upućujem iskrene čestitke, sa željom da ga proslave u sreći i veselju u društvu obitelji i prijatelja. 

Princess Party

Melanie and Stephanie smo upoznali nedavno kada se baka Bozana javila prije nekoliko mjeseci na blog nakon sto ga je pratila kao posmatrac.

Jutros mi stize nekoliko slika sa jednog rodjendana na kojem su bile pozvane a posto su slike jako lijepe odlucih da ih objavim da ih i drugi mogu vidjeti. Kako je nedavno bilo i nekakvih 'ugovaranja' (mama Nada iz Zagreba), evo prilike da je podsjetim na njeno javljanje.

A uskoro se sprema jos jedno slavlje pa mi je baka obecala da cemo o tome biti 'obavijesteni'.

Šehići - 45 godina braka

Prije godinu dana na susretima u St. Louisu smo dobili poziv da dodjemo u Detroit na proslavu godisnjice braka Hadzere i Avde Sehic. Poziv sa radoscu prihvatili pa prvomajski vikend proveli u Detroitu. Nasi prijatelji su proslavljali 45 godina braka.

Svecanost su didi Avdi i majki Hadzeri uljepsali sin, snaha i unuk, dosli iz Svedske, kcerka i njena porodica, a onda i svi mi ostali. Gosti pristigli iz Toronta, St. Louisa, Louisvilla, Dallasa i naravno mnogi stari i novi prijatelji sto takodje zive u Detroitu. Gosti iz Toronta su stigli dan ranije pa su vec u petak uzeli ‘predujam’ sa pecenjem janjeta na raznju u dvoristu. Obicno se na skupovima kao ovaj sretne neko novo/staro lice, neko koga nisi vidio ‘sto godina’ pa smo i mi sreli Mersu Rajica, bivseg komsiju i drugara iz skole, Faika i Minku Ganic komsije iz Borika ali s druge strane ulice R. Vranjesevic. Bilo je interesantno popricati sa Sadom i Verom Cejvan koji su BL napustili desetak godina prije zadnjeg rata.

Slavlje je nastavljeno tokom cijelog dana u subotu navecer u restoranu, a onda opet kuci sa jos malo druzenja, smijeha i pjesme prije spavanja. Avdo je poznat po tome sto zacas zarazi drustvo dobrim raspolozenjem i jos boljom pjesmom. Ni sitni nedeljni sati nisu bili izuzetak. Glavnu ulogu ipak mu je preuzela jedna kravata. Naime, gosp. Faik nije mogao zmisliti otici na spavanje bez kravate pa su poslije i ostali preuzeli ‘najnoviju modu’sjedenja u pidjami sa kravatom uz smijeh koji je prstao. Uostalom, spavanja jedva da je i bilo, jer je trebalo negdje oko podne ponovo na put, a toliko toga jos ostalo neispricano. U nedelju, suncano jutro nas je izvuklo u dvoriste, gdje se polako ispijala kafa pa onda jos sporije dorucak, a na kraju smo se ipak morali oprostitii od nasih domacina i ostalih gostiju sa zeljom domacinima da u dobrom zdravlju i jos boljem raspolozenju docekaju Zlatni pir.

Evo vec je proslo desetak dana kako smo bili u Detroitu, a meni jos pred ocima slike jedne divne porodice pune ljubavi i razumijevanja, pozitivne energije koja utice i prenosi se i na druge. Porodice u kojoj vladaju ljubav, dobra fibra i muzika.

Emira.

Jusufbegovici

Dogadjaji pristizu brze nego sto ja mogu da napisem nesto o njima a svaki vrijedan paznje. Naime, njamladji clan familije Jusufbegovic iz Banjaluke je u subotu, 09/maja/2009 godine zavrsio uspjesno studij medicine i postao doktor. Iako je vrijeme vrlo teske ekonomske krize, on je vec je dobio posao na univerzitetskoj klinici, a kaze da odmah nastavlja studij jer zeli da postane oftamolog.

Denis je prije nekoliko godina zavrsio hemiju, a onda shvatio da je njegov san medicina. Kako u Americi za pametne, vrijedne i hrabre postoji samo ‘nebo kao granica’, on je uz posao poceo da priprema predispite za medicinu. Polozio ih i nastavio dalje puno parom, radeci i studirajuci. Kaze da je ponekad bilo samo po dva sata spavanja. Isplatilo se. U medjuvremenu je i njegova djevojka Sanela takodje odradila magistarski. Pametna i vrijedna mlada generacija. Nisu zanemarili ni privatni zivot – malo prije diplomskog su se vjencali pa je u subotu bilo vise razloga za slavlje.

Ponosni mama Azemina i tata Adnan su u svojoj kuci priredili slavlje za nekolicinu prijatelja i rodjaka, a specijalno za tu priliku stigao je Azeminin brat iz Bosne i njegov sin iz Njemacke. Bilo je veselo kako i prilici, jedino sam ja kao i uvijek nesto zabrljala pa zaboravila fotoaparat. Zato koristim samo foto iz moje arhive. Na slici su Denis sa mamom, tatom i suprugom Sanelom.
Koristim priliku da jos jednom cestitam Denisu sa zeljom da sa jednakim uspjehom okonca i sljedeci stepen.

Emira

O jednom Thanksgivingu u Kanadi

Dragi Co

Evo odgovaram na poziv sa izvjestajem o nasem Thanksgiving .
U Kanadi je taj praznik bio 13 oktobra, ponedeljak. Svecana vecera obicno bude u subotu ili nedelju.
Ove godine je bilo malo ne uobicajeno.
Nas unuk je poceo odlaziti u vrtic tako da cesto dobije prehlade i gripe.
Sedam dana prije praznika je bio kod nas i smrcao.
Praznicna subota je planirana da se cijela familija nadje kod nas na veceri.
Curka je kupljena, menu planiran.
U subotu ujutro ja sam se probudila sa temperaturom, nos curi, grlo boli, glava boli.
Poklon od unuka.
To me nije sprijecilo da pocnem pripreme. Curka je pripremljena po receptu Jove Karapandze. Ako se sjecate on je pokazivao razne recepte na TV Zagreb zajedno sa Oliverom Mlakarom, reklamirao vegetu. Jedna kisela zelena jabuka sa zabodenim karanfilicaima. To je za fini miris u socno meso. Onda sam jos dodala “stuffing”, proprzena slanina sa persunom, celerom i kockicama kruha i naravno “zlica vegete”. Onda curkin vrat, dzigerica i zeludac za dobru supu. To je sve stavljeno da se lagano pece i kuha.

Oko podne Sonja zove; ”mama mi smo u bolnici cekamo vec dva sta, Mauricio ima uplau uha.”
Curka se lijepo ispekla, poslije krompiri, peceni u curkinom saftu.
Ja sve vise i vise smrcam i kisem.Telefon radi, zove jedna pa druga kcerka, sta da radimo?
Na kraju ja kazem, sjedite svako kod svoje kuce ne dolazite ovdje je gripa.
Tako smo Zlaja i ja lijepo servirali svecanu veceru i sami sjedili za stolom.
Kao sto prilci ljudima u godinama, nismo mogli puno jesti.
Ostatak je spakovan i odpremljen djeci u karantini.

To je bio nas prvi “solo” Thanksgiving, otkako smo ga poceli slaviti ovdje u Kanadi.
Ja volim svaki praznik, to je lijepa prilika da se okupi familija i prijatelji.

Nismo napravili ni jednu sliku naseg “solo Thanksgiving”
Saljem slike sa zadnjeg uskrsa kad je bio veliki skup.

Dubravka.

60. godisnjica - nastavak

Sa proslave 60. godisnjice bracnog para Kusmic se javio i Eko sa ovim kratkim tekstom i par slika:

Posto me Sejo pretekao u objavljivanju priloga o jubileju nasih roditelja povodom 60. godisnjice braka, nije mi ostalo mnogo za reci, osim da nam je bila zelja da sa svojim prijateljima obiljezimo taj zaista rijedak jubilej u danasnje vrijeme. Ne desava se bas cesto da neko provede tako dugo u zajednickom zivotu i da okupi svoju djecu, unuke a sada i praunuka Emira za taj dogadjaj.

Fotos: Fatima i Mehmed Kusmic sa unucima

Fatima i Mehmed su se upoznali daleke 1948. godine, dakle u jedno vrlo tesko vrijeme i nisu imali ni prilike ni mogucnosti da prave svadbu kako se to radi u danasnje vrijeme. Zato smo se i dogovorili da imtu prazninu popunimo sa zakasnjenjem od 60 godina. U organizaciji smo svi imali svoje zaduzenje. Alma je pokrivala logistiku,sto joj je inace zivotno opredjeljenje i zahvaljujuci njoj obezbjedjen je izuzetno lijep ambijent. Ostali unuci Ismar, Zlatko i Amir su bili zaduzeni za kulturno umjetnicki dio. Ismar je uprilicio vrlo efektnu fotografsku prezentaciju zivota slavljenika od prvog dana zajednickog zivota pa do danas.

Fotos: Slavljenici sa Ziskama i Kusmicima

Moram da naglasim da je iznad svega muzika dala svoj izuzetan doprinos za atmosferu koja je vladala citavu vece. Tri fantasticna mlada muzicara ( Amir i njegova dva prijatelja ) koji su se sastali za ovu priliku i koji su se pokazali kao pravi profesionalci. Sa toliko mjere i umjesnosti su obavili svoj zadatakda se ne sjecam kada sam ovako uzivao slusajuci ih kako izvode repertoar od sevdalinki,starogrdskih i zabavnih melodija. BRAVO MUZIKA!!!

Na kraju sta reci nego da je to bila jedna vrlo prijatna vece, pa se nadam da smo uspjeli bar malo da se na ovaj nacin zahvalimo i svojim roditeljima za njihovu potporu u nasim zivotima. Ujedno se zahvaljujemo i svima koji su sa svojim prisustvom uvelicali ovaj jubilej.

Pozdrav svim blogerima

Eko

Slavljenici

'Izvjesta' sa jednog izuzetnog slavlja sam ocekivao od svog kolege Eke, ali izgleda da ga pretece Sejo. Kasno je uvece, nemam vremena za duzi prilog, pa prenosim Sejin email:

Zdravo Co,

Svi moji prilozi su vezani za neka slavlja, veselja, dobru hranu i pice. Tako je ovaj put.

Drugog februara u Sapsborgu - Norveska, proslavili smo 60-godisnjicu braka Fatime i Mehmeda Kusmic. Glavni organizator proslave bila je unuka Alma, uz veliku pomoc mame Aide i tate Ferida. Sve se moralo organizirati da slavljenici nista ne znaju. "Kako je samo bilo tesko unositi i iznosti janjce iz kuce a da se nista ne primjeti", govore Aida i Ferid. Naime, kako su Ziske preselile i kupili novu kucu, sada su i 'stari' Kusmici sa njima. U svemu ovome mnogo su pomogli i Eko i Emina.

Bilo je mnogo gostiju, kako nas Norvezana, tako i iz Svedske. Proslava je odrzana u iznajmljenoj sali, pa kada je Eko vozio Didu na proslavu, rekao mu je da idemo kod Alme. Dido je, poznavajuci put kuda se ide Almi, cijelo vrijeme govorio Eko da je pogresio put. Bili su prisutni i novinari bosanskih novina koje izlaze u Skandinaviji. Ne smijemo zaboraviti ni film u reziji Ismara o slavljenicima, od vjencanja pa do 60 godina. Muzika je bila u organizaciji Amira iz Osla. Momci su bili perfektni. O hrani i picu da ne govorim. Pogledajmo i slike kako je to izgledalo.

Pozdrav svima: Sejo Visic

Seji se zahvaljujem na 'izvjestaju', a slavljenicima zelim jos mnogo ovakvih slavlja.