Susret s Ratibom

Ima tome više od mjesec dana kada smo u našem novom kraju sreli s još jednim komšijom iz zgrade. U kratku posjetu Puli je stigao naš komšija i prijatelje Tiro Ratib. U Banja Luci smo ga sreli, čini mi se, tri godine, a prije toga se nismo vidjeli od devedeset treće kada je i on napustio grad kao i mnogi drugi prije i poslije njega.

Kratki susret u Banjaluci je bio slučajan, na paklenoj vrućini, u redu ispred MUP-a gdje prognani veoma često navraćaju da bi pribavili neke od dokumenata za koje im nova vlast izvlači pare kao što je to radila početkom devedesetih. Oni na vlasti su, i početkom devedesetih, a i sada, dobro razradili sistem: uzmi od obične raje i posljednju paru dok se oni, posebno ovi današnji, vozaju u luksuznim autima, šepure u raskošnim kancelarijama, prostiru crvene tepihe i izigravaju elitu dok većina, tu mislim prvenstveno na one domaće, jedva sastavljaju kraj s krajem.

Stanovali smo u istom ulazu, u ulici Đede Kecmanovića, mi u visokom prizemlju a Tire na prvom spratu. Naš Davor i njihov Amir su bili najbolji drugari. Mi stariji smo se počeli intenzivnije družiti kada je u Banja Luci počelo sranje, kada su nas počeli dijeliti prema naciji i vjeri, kada su vlasti činile sve da nas što više otjeraju kako bi grad mogli prisvojiti sebi. U sjećanju su mi ostala naša noćna druženja, često u mraku jer struje nije bilo, uz posljednje kapi rakije koja nam je davala neku sigurnost.

Tire su djecu, da bi ih zaštitili od zla koje se nadvilo nad gradom, poslali rodbini u Tursku a onda su i oni, nakon nekoliko mjeseci završili u Švedskoj, odlazeći autobusima koje je organizirala tadašnja vlast. S djecom su se spojili nakon dosta peripetija u Švedskoj koja im je postala nova domovina. Mi smo završili u USA da bi, sticajem sretnih okolnosti, penzionerske dane „odrađivali“ u predgrađu Pule, gradu koji smo od prvog dana zavoljeli i gdje se osjećamo kao kod kuće.

Sa Tirom smo sreli na „našem terenu“, u Pješčanoj uvali, u kafiću Dolcea, gdje ljeti svakodnevno izlazimo na naša obavezna makijata. Prekrasno predvečerje, blizina mora, dobra kava i ugodan razgovor trajali su do večernjih sati. Uz priče o sadašnjosti dosta smo vremena proveli sjećajući se prošlosti pa i onih dana kada smo morali otići. Srećom, nove sredine su nas lijepo primile a mi smo, zahvaljujući svojim znanjima, iskustvom i poštenim odnosom prema drugima našli svoje mjesto pod suncem i evo dočekali da se srećemo i družimo makar daleko od rodnog grada.

Tiru ćemo, nadamo se, sretati u danima koji su ispred nas a s našeg druženja je ostala jedna fotografija za uspomenu i lijepa sjećanja. 

Prvi izlazak s nanom i didom

 

Svečano otvaranje festivala

Pula je poznata kao grad u kojem se tokom ljeta održavaju mnogobrojne kulturne manifestacije ali je, čini mi se, ovog ljeta njihov broj toliki da mi nije jasno odakle dolaze svi posjetioci jer su prostori gdje se manifestacije održavaju uglavnom puni. Mnogobrojni turisti imaju svoga udjela u tome ali mora da na manifestacije stižu posjetioci i iz drugih gradova jer ne rijetko se sve ulaznice rasprodaju u veoma kratkom roku.

Mi smo se ove godine odlučili za samo nekoliko a jedna je pulski filmski festival. Ove godine se slavio jubilej, 70. put su se u Areni prikazivala domaća filmska ostvarenja, vukući korijene iz države koje više nema a koja je mnogima ostala u lijepom sjećanju.

Karte za prvu veče smo kupili unaprijed jer smo željeli da vidimo film Hotel Pula, redatelja Andreja Korovljeva, Puležanina, čija je priča vezana za Bosnu i rat koji nam je mnogima odredio sudbine. Radnja filma se odvija 1995. i vrti se oko Mahira, 38. godišnjeg izbjeglice iz Bosne, koji već nekoliko godina živi u hotelu koji nosi ime grada, i Une, mlade Puležanke, djeteta iz nesretnog braka, koju Mahir sreće slučajno na jednoj od pulskih plaža. Radnja je zanimljiva, gluma jako dobra i film bih svakako mogao preporučiti onima koji još uvijek odlaze u kina.

Projekcija filma je počela jako kasno tako da smo kući stigli poslije jedan iza ponoći. Arena je bila rasprodana i atmosfera je bila prijatna samo je svečano otvaranje, po mom mišljenju, trajalo predugo, posebno za nas starije koji smo navikli da se uveče uvalimo u fotelje ili garniture i kojima sjedenje na kamenim sjedalima Arene nije ni malo lako.

Arenu smo posjetili par večeri kasnije kada je na programu bio animirani film Cvrčak i mravica. U posjetu su nam stigle unuke i bila je to prilika da ih nana i dido po prvi puta izvedu u grad bez roditelja. Emina i Suada su bile uzbuđene i nestrpljive da pogledaju film u Areni koju su prije toga vidjele samo iz vana. Karte za predstavu nismo kupili unaprijed nadajući se da će ih biti kada dođemo do kioska na Giardinima gdje se prodaju. Film je za djecu, mislili smo, i vjerojatno će biti karata na pretek. Ipak smo požurili od parkinga gdje smo ostavili auto da što prije stignemo do kioska za prodaju ulaznica, pričajući usput o Areni i filmu. Kada smo stigli do kioska, šok! Sve ulaznice rasprodane a razlog je premijera filma Barbi koji se prikazivao isto veče ali s početkom u 23:30. Nismo mogli vjerovati! Nismo znali da se ulaznice prodaju za cijelu večer, za obe projekcije, pa su tako stariji ljubitelji filma pokupovali sve ulaznice, ne dajući šansu mamama, tatama, bakama i didama da sa svojim ljubimcima provedu jedno lijepo ljetnje veče u ambijentu koji se pamti. S unukama smo o Areni i filmu pričali gotovo svaki dan, one su jedva čekale da stigne taj četvrtak kada će s nanom i didom ići gledati film, a sada ništa od toga! Kako im objasniti da ulaznica nema, da je razlog neki drugi film, da od uživanja u projekciji na velikom platnu Arene neće biti ništa?

Moralo smo nešto uraditi, naći načina da ih ne razočaramo, da im prvi izlazak s nanom i didom ne bude razočarenje. Odluka je pala. Idemo prema Areni, usput ćemo popiti naša makijata a unuke Cedevite, a onda desetak minuta prije početka projekcije pokušati zamoliti nekog na ulazu u Arenu da nas pusti unutra iako nemamo ulaznica. Spremali smo, ako bude potrebe, da ponudimo mito samo da unuke ne ostanu razočarane.

Čekamo nanu da donese kokice

Makijata smo popili u bašti kafića na rubu parka u blizini Arene. Ulica prema Areni je bila zatvorena za saobraćaj pa smo mogli mirno prošetati do mjesta gdje se krivudavom stazom stiže do mjesta gdje se skeniraju karte. Nije bilo velike gužve, uglavnom su to bili roditelji s djecom pa smo brzo stigli do jedne od djevojaka koje skeniraju karte. Prišli smo bojažljivo, očekujući da budemo odbijeni ali ipak nadajući se da ćemo uspjeti u našoj namjeri. Djevojka na ulazu nas je saslušala, u prvom momentu rekla da nas bez karata ne može pustiti, objasnila da film možemo slijedećeg dana pogledati u kinu Vali ali kada smo joj objasnili da su unuke stigle iz Nizozemske, da sutra ujutro putuju dalje i da su se jako veselile što će s nanom i didom moći gledati film, na licu joj primijetismo kolebanje. „Koliko vas je?“, upita. „Samo nas četvoro“ i „sigurno nećemo ostati da gledamo Barbi“, odgovorismo a ona nas pusti unutra sažaljivog pogleda, shvaćajući da nam je odlazak na projekciju filma veoma važan i da bi unuke, na čijem licu je mogla primijetiti zabrinutost, bile razočarane ako im se želja da vide film ne bi ispunila.

Stigle su i kokice

Nera je, odmah po ulasku u Arenu stala u podugačak red ka kupi kokice a mi smo se zaputili uz stepenice i sjeli na početku kamenog dijela gledališta koji je bio poluprazan. Uvod u projekciju se taman završavao kada je Nera stigla s velikim fišecima kokica. Na licima unuka se vidjelo zadovoljstvo i uzbuđenje jer organizatori prije svake projekcije naprave show koristeći različite svjetlosne efekte. U jednom trenutku mlađa unuka, Suada, ustade, priđe Neri i poljubi je a onda to isto uradi meni. Bila nam je to nagrada što smo ih izveli u grad, da gledaju film, u prekrasnom ambijentu pulske Arene.

Tokom projekcije unuke su s Nerom otišle do štanda gdje su se prodavale kokice i piće jer su ožednile a onda smo svi skupa dočekali kraj filma koji je cijela Arena ispratila pljeskom.

Na izlazu iz Arene smo se morali gurati s posjetiocima koji su stizali na projekciju filma Barbi pa se nismo mogli još jednom zahvaliti djevojci koja je svojom gestom učinila dobro djelo. Da nas nije pustila u Arenu, unuke bi bile jako razočarane i ništa drugo ne bi moglo zamijeniti uzbuđenje gledanja filma u posebnom ambijentu. Ovako, ni umor im nije smetao i cijelim putem do našeg auta smo pričali o filmu, Areni, ljetovanju kod nane i dide koje svakog ljeta jedva dočekaju. Jedan lijep gest jedne dobre duše je omogućio da naš prvi odlazak s unukama ne bude razočarenje. Ovako, bila je to večer koje će se, siguran sam, sjećati veoma dugo.

Da nam se prije tridesetak godina nije desilo ono što se desilo, ne vjerujem da bi doživjeli da uživamo gledajući filmove festivala o kojem smo nekada samo čitali, i to u prekrasnom ambijentu Arene gdje je taj doživljaj poseban. A još veća draž je bilo gledanje filma s unukama koje će se cijelog života sjećati svog prvog izlaska u grad s nanom i didom.

Nadam se da će ih narednih godina biti još.

Ej drugovi, jel' vam žao?

 

Dragi Banjalučani, kolege, prijatelji, poznanici!

Nakon dugo vremena javljam se na Blog, koji sam započela posjećivati 2006. bila aktivna nekoliko godina, pa prorijedila i prestala s prilozima i komentarima.

Vrijeme i život čine svoje!

Javljam se s informacijom i preporukom da pročitate najnoviju knjigu Radmile Karlaš - Ej drugovi, jel vam žao? Banjalučanke, novinarke i spisateljice koju pretpostavljam svi koji ste posjećivali ovaj Blog poznajete.

Knjigu sam prije nekoliko dana dobila i zahvalna sam prijateljima što su mi je poklonili.

Divna knjiga, lijepa i teška, puna povijesnih činjenica od 2. svj rata do današnjih dana. Knjigu vidim i kao homage Bosni, njenoj specificnosti, tragičnosti, izmiješanosti naroda, kultura, religija, kulturnom bogatstvu i u svemu tome ljubavi.

Predivne, misaone rečenice, neuobičajen stil koji mi se svidio, što zahtijeva od čitatelja punu koncentraciju, svaka rečenica je važna, fantastični su prijelazi bez ikakve najave iz jednog vremena u drugo. Uz povijesne činjenice divno se su se uklopile i autoričine imaginarne priče. O mnogo čemu sam puno naučila. I sve kroz Irisinu potragu za Kenanom nakon rata, ljubavi s radne akcije.

Knjiga mi je bliska, jer u ne baš malim dijelovima vidim i sebe.

Pod dubokim sam dojmom knjige, zato vam se i javljam. Ljeto je, dolazite u ove krajeve, potražite knjigu, ona treba postati vaše vlasništvo, a poslije i vaše djece. Knjiga to zaslužuje!

Draga Radmila, najtoplije se zahvaljujem što ste je napisali!

Zadivljena sam temom, sadržajem, stilom i Vašim stavovima!

Recenzije u knjigama nikad ne čitam  pred početak čitanja, želim imati svoje mišljenje, svoja sam, sada na kraju čitanja sam ih pročitala i potpuno sam se složila s njima dvojicom i obradovala sam se.

Knjigu neće svi prihvatiti, jasno je tko neće i zašto neće, ali to uopće nije bitno! Ali, treba biti na oprezu!

Historia magistra vitae est!

Volim HRABRE!

Volim one koji strše, koji nisu masa!

Pozdrav svima! Nadam se da ste dobro i zdravo!

Nataša Bokan