SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, April 30, 2013

Za Amilu i Grofa


Kod mojih sinova postoji nevjerovatna potreba da im cesto pricam o mojim i Vicinim roditeljima.

Mojih se dosta sjecaju jer je Zlatko imao 19 godina kad je umro moj tata a 21 kad je umrla moja mama. Ostalo im je dosta lijepih uspomena iz njihovog nacina zivota. Vicin otac je umro kad je Zlatko imao 4 mjeseca.

Ja sto sam starija sve su mi cesce slike moje dvije nane koje sam imala srecu poznavati do 15 odnosno 19 god.



Amili saljem ovaj izvadak iz Gruntovnice iz 1888 god i vidim da je jedna nanina sestra Emina bila udata Gvozgar, a cini mi se da se tako preziva i njen muz. Sjecam se americke serije, mislim da se zvala "Korjeni" (nisam sigurna) a glavni lik je bio Kunta Kinte.

Zagolica me uvijek sve sto bi moglo otici u malo dalju proslost.

Nedavno je moja sestra Meliha slucajno spomenula da ja ljetos u Sarajevu bila sa tetka Izetinim unukom. Provela je lijepo vrijeme s njim i lijepim pricama. Iz svega recenog sjetila sam se tetke Izete i skontala da je to Grof.




Saljem sliku mamine kuce u Gornjem Seheru, zapustene i prazne. Slikakala sam i sa donje i gornje strane. Ovaj ulaz verande od kovanog gvozda je bio obrastao ruzama penjacicama
Majki je blizak rod bila familija Osmancevic, tetka Mensura koja je bila majka Enise Lojzine, sjecam se i tetke Fadile.

Pazili su se i obilazili.

Ovaj blog pruza sve moguce sanse da nasa unucad jednog dana saznaju mnogo toga o nama. Roditelji su oni koji vaspitavaju i upucuju a to mladima cesto smeta. Mozda je to tako priroda i namjestila.

Pozdrav Saima

Enisa - Niskana: dodatak komentaru




Thursday, April 25, 2013

Kvaka 22


Radmila Karlaš mi je prije nekoliko dana poslala par tekstova koji su pisani za "Šeher Banja Luka" uz odobrenje da ih objavim na blogu. Prvi je pred vama a drugi ide za par dana.

-          Je li Or lud?
-          Naravno da je lud – reče doktor Danika.
-          Možete li njega da poštedite letenja?
-          Naravno da mogu. Ali najprije on mora od mene da traži da ga poštedim. Takav je propis.
-          Pa zašto onda on ne traži od vas da ga poštedite letenja?
-          Zato što je lud – reče doktor Danika. – Mora biti lud kad još leti na borbene zadatke, a toliko puta je jedva iznio živu glavu. Naravno da mogu da poštedim Ora letenja. Ali on to mora najprije da zatraži od mene.
-          Da li je to sve što treba da učini da bude pošteđen letenja?
-          Sve. Neka samo zatraži od mene da ga poštedim.
-          I onda možete da ga poštedite? – zapita Josarian.
-          Ne. Onda ne mogu da ga poštedim.
-          Hoćete da kažete da tu ima jedna kvaka?
-          Naravno da ima jedna kvaka – odgovori doktor Danika. – Kvaka 22. Ko god želi da se izvuče iz borbe nije zapravo lud.
Bila je samo jedna kvaka, i to Kvaka 22, koja je specifikovala da je briga za sopstvenu sigurnost pred opasnostima koje su stvarne i neposredne, proces racionalnog duha. Or je bio lud i mogao je biti pošteđen letenja. Trebalo je jedino da traži da bude pošteđen; ali čim bi to zatražio, ne bi više bio lud i morao bi još da izvršava borbene zadatke. Or bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao je da ih izvršava. Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao; ali ako nije htio da ih izvršava, bio je duševno zdrav i morao je. Josarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću te klauzule, Kvake 22, i zazviždao je u znak divljenja.
-          Strašna je to kvaka, ta Kvaka 22 – napomenuo je.
-          Najbolja što može biti – potvrdi doktor Danika.

 ( Kvaka 22,  Joseph Heller )



       Ova godina je započela s prijateljima u „Alibabi.“ Meni je godila njihova svježina osnažena golom činjenicom odsutnosti s ovih prostora, a njima moja prisutnost kao Janusa, božanstva sa dva lica,  od kojeg su izabrali onu stranu koja podsjeća na toplinu prošlosti, jer je svaka prošlost obavijena omaglicom naših sopstvenih emocija koju po potrebi obojimo, utoplimo, zašuškamo. Činjenica da sam se do restorana doklizala po još jednoj bridi svakodneve anemije u vidu besposlice, pa do  pomanjkanja elementarnih ljudskih prava i daljnjoj izloženosti neviđenoj pljački nekolicine kabadahijskih političara tipa laktaškog gnua, te zatamnjene budućnosti, IPAK ne umanjujem prostu i veselu činjenicu da sam tu noć provela na nogama, pjevajući uz gitaru. Đulinu naravno.

Tad  prijedorski poštar Draško Vidović još nije ubijen. Nosi svoje penzije ne očekujući da će ga pomahnitali dripac u prvoj polovini februara zaskočiti i raznijeti bombom, htijući mu oteti 30 hiljada maraka. Ono što je preovladavalo nakon ovog brutalnog ubistva bio je generalno izrečen javni stav da je živo čudo kako sličnih ubistava nema više. Naravno, u pitanju je ovdašnja Kvaka 22. Kada se već svakodnevo i svakonoćno pljačka sve živo. Kokošinjci, pušnice, stanovi, benzinske pumpe itd...itd... Tako moja komšinica Ivanka Janjanin nije otišla nigdje  na doček Nove godine. „Zašto Ivančice“, pitam je. „Jer sam čuvala pušnicu sa suhim mesom,“ odgovara ona. Pa ti sad vidi. I vidjeli smo. Nije prošlo malo, a kod Bihaća je ubijen sveštenik. Iz koristoljublja.

Između Nove godine, poštara, sveštenika  i finalizacije ovog teksta, u Banjaluku će pristići i lijepa Monika Bellucci, ispunjavajući dječačke snove pokondirenim, kompromitovanim i pohlepnim političarima na čelu sa Laktašenkom Strašnim.  Koji ne posustaje u svojim kabadahijskim ispadima i u trošenju ono malo jada što je preostalo. Privatizuje se Veterinarski zavod, Krajinapetrol und so waiter. A Mile voli, baš voli da zaroni. Tu je ljubav prema šuštavim novčanicama iz tuđih džepova uspio da usadi i u sineka, koji tako mlad postade truli milioner. Između drpanja sr. and jr., ponudiše hljeba i igara.

Doduše više igara do hljeba. Možda smo i zato svi gripozni, imunitet nam je na usahlom nivou.  Odlazak u apoteku me suočava sa ženom koja izlazi uplakana jer je sirup za njeno bolesno dijete nedostižan. Ima još narode.  22 godine nakon što je sve počelo. 1991.-2013. Post mortem.

Suočavamo se sa otrovanim mlijekom i aflatoksinom, i prvi put sam sretna što nemam dovoljno novaca da kupujem skupe hrvatske proizvode. I sjetih se neveselo komšije, našeg sada već pokojnog  kućnog prijatelja. Umro je prošle godine od teškog i invanzivnog oblika karcinoma jetre. Na pitanje ljekara čime je on to pobogu zasipao svoju jetru, kojim i kolikim količinama alkohola, jadničak je samo odgovorio da je pio dva litra mlijeka dnevno. I tu je bila ta kvaka, Kvaka 22.  I što je popio, popio je.
    
Postajem najsretnija kad mi moj Toto Vuk leži podno nogu i hrče dok ja tipkam po kompjuteru radeći uveliko na trećem romanu. Ponekad Toti Vuku pričam o planeti Eks odakle je on katapultiran i gdje nema invanzivnih karcinoma od mlijeka, već se ako i ima nekih dvonožaca isti lijepo razboljevaju od alkohola kao što i priliči insanu, a i na toj planeti nisi lud ako kažeš da ne pristaješ da te pljačkaju, čereče, ponižavaju.
Ili u nekom predahu preletim očima preko naslova u elektronskim medijima u Mile sile sedme. I, stoji u elektronskom magazinu BUKA kako se Mile boji penzionera i boranije (retorička opsrevacija R.K.), iste BUKE čiji me urednik upozorio prije dvije godine da ne pišem protiv Mile, jer šta će reći oni tamo u Sarajevu što mi pišemo protiv ovog ovamo. Sa teslićkim gorštakom u obličju bogatog urednika narečenog internet portala sam brzo završila prepisku kada me je dodatno, a sve vezano za moju kolumnu upitao ko je lik iz vica (stvarnog vica), te da napišem sve o njemu, ko je, šta je, kakve su mu namjere i odakle je. Taj moj tekst povodom Dana oslobođenja Banjaluke BUKA nikada nije objavila i osvanuo je u e-novinama Pere Lukovića. Tekst gdje kritikujem Laktaškog mogula, pljačku, kriminal i tvrdim da istorijat Banjaluke nije započeo za vrijeme bana Milosavljevića, već mnogo ranije, (pa lagano od Slavka Podgorelca prepisujem tačan datum kad samo imali prvu kafanu) na portalu BUKA nije objavljen, jer svakako za to postoji valjan razlog. Naime, postoji tu  jedna kvaka, Kvaka 22.

E pa, ako mi ne daju da pišem, mislim se, ja ću da kuham. Recimo čaj ili kafu, jer u  skladu sa standardom koji je proizašao iz statusa persone non grata, kuhanje jela, stvarnog jela u skladu s namirnicama s kojima raspolažem je umjetnost. Već odavno spremam varivca koja moj otac od milja naziva „Lakožder.“  

Pa, ako mi ne daju da zaradim ni za kupovinu pristojnih namirnica za kuhanje, ja ću da čitam knjige, totalno se pokušavam utješiti. I sve bude kako treba, dok ne dođemo, pogađate, do jedne kvake, a to je naravno Kvaka 22, 1991.-2013. U pitanju su hrvatska izdanja i novogovor. Prvi put u životu mi se dešava da sve manje razumijem i da mi treba riječnik. Ali koji riječnik. Gubim cijele pasuse pokušavajući odgonetnuti šta znače te riječi jezika kojim sam i sama do juče govorila, a govorim i dalje, sviđalo se to nekom ili ne. Pokušavam dosegnuti koji je to izvitopereni um napravio cijelu lepezu nesuvislih riječi čije značenje valjda zna samo jedan odsto u Hrvata. A ja i dalje ne priznajem ono što dijeli, već što spaja i upinjem se kao sivonja da razumijem knjigu unatoč lingvističkim sranjima.

I nije kraj. Ima još nešto. Jedan vic. Ali da me niko nije upitao ko su dotični iz vica, porijeklo, godišta i slično, poput narečenog urednika.

Dakle, kaže Ciganka Husi: “ Ćeš da budeš siromašan do 45-e.“
„Dobro, a poslije?!“
„Ćeš da se navikneš!“

Ćeš da se navikneš, Radmila! A znate zašto  Jer ima tu jedna kvaka zbog koje je to logično, u pravu ste, baš ta, Kvaka 22. Dobro nam došli u 2013!


Monday, April 22, 2013

Za one koji nisu zaboravili


Probudih se jutros malo kasnije, pogledah kroz prozor da provjerim da li je dan lijep kao što su metereolozi prognozirali i prije nego uključih laptop, Nera mi iz svog „ureda“ (danas radi od kuće) odmah čestita dan oslobođenja Banjaluke. Moram priznati da sam ga gotovo zaboravio jer kako uskočih u penziju pratim samo dane, a datume, slabije.

Popih lijek, pa na facebook. Kad tamo, samo jedna čestitka gradu za rođendan. Radmilina. I jako malo komentara.



Čini mi se da polako zaboravljamo . Znam da mnoge kao i mene brinu druge brige i da nam sjećanja polako blijede jer prošle su godine od kada smo rođendan grada proslavljali zajedno. Nema ništa ni u „Nezavisnim novinama“ u kojima se povodom ovog praznika obavezno javljao Mile pretvrtaner. Ne znam da li je i on zaboravio ili se zbunio pa više ne može da prati šta se kada slavi: krsna slava, oslobođenje grada ili nešto treće. Već jako dugo uskače sam sebi u usta pa me ne bi začudilo da se ne može sjetiti šta se danas slavi.

A Radmili hvala na čestitci uz želju da se jednog dana ostvare njene nade. Meleza ima ali su se i oni nešto učutali. Valjda će jednom doći dan kada će se ne samo oni probuditi, a do tada treba izdržati.



***

Umjesto komentara:


Ljubice za Radmilu


Co, kad vec ' krades ' sa FB-a, u zadnje vrijeme, primjecujem, ucestalo, posalji nasoj Radi ove ljubice.


Jest' da su k'o silikonske, ali vjeruj da mirisu.


Ljubica...ups
Jabuka

Sunday, April 21, 2013

Bosanska penzija



Sigurno se mnogi pitaju što to nema Enise, a da ne kažem Niskane na našem blogu. Mnogo puta sjela sam da pišem, ali ne ide. Poslije Nove godine koju smo dočekali kod prijatelja Balabana (nakon 5 godina u Banja Luci.) nikako nisam bila dobro. Imala sam stomačnih problema, nisam imala apetit, pa sam dosta omršavila. Nisam imala snage ni volje, ležala sam I liječila se čajevima i malo pomalo jedva sam došla sebi. Osim toga patila me bol u kičmi i kuku, pa sam išla na fizikalnu terapiju. Slično se desilo I sinu Zlatku. Radio jetri mjeseca u Kauflandu na pićima, dizao teško, pa je i njega ukočilo u kičmi, imao je bolove i bio na liješenju. Bez obzira na godine (32) dijete je za majku dijete i kad ga boli, onda boli i mene duša. I na kraju stiže pismo od hrvatskog PIA  koje me dotuklo.

Ja sam u penziji od 2002 godine i to hrvatskoj. Naime tada se mogla dobiti hrvatska penzija sa mjesec dana radnog staža u Hrvatskoj. Ja sam imala 13 mjeseci staža, 56 i pol godina starosti i po važećem zakonu sa Burze rada automatski sam poslana u penziju. Dobila sam 1200kn i kroz ovih 10 godina narasla je na 2097 kn. Penzija je bila mala ali u odnosu na BiH bila je veća. Pored toga radila sam na "crno" i tako se preživljavalo.

2005. godine stiglo mi je pismo od PIA iz Banja.Luke. da ću primati bosansku penziju i to 343 KM. Sve do sada ništa se nije mjenjalo i ja sam mislila da su me zaboravili u moru sličnih slučajeva.

2013. godina mi je loše počela. Dobila sam od PIA Hrvatske pismo koje nisam dobro shvatila. Tek kada mi je stiglo 231 kn. penzije postalo mi je jasno da se ostvaruje ono iz 2005 god. Otišla sam u Pravnu službu PIA tražeći objašnjenje, tj.ŠTA SAD??  Nakon puno peripetija saznala sam da ću bosanski dio penzije tj. 343 km dobiti za par mjeseci, dok u Bijeljini svedu račune sa Hrvatskom. Mnogo sam se namučila oko razjašnjavanja svoje situacije ali svugdje ima dobrih ljudi pa mi je pomogao pravnik gosp. Zdravko. U PIU je godinama radio Kemal Hasanbašić kome sam jedne davne godine bila kuma na vjenčanju. Pomogao je svim banjalučanima oko rješavanja pitanja penzije i bio je poznat pod nadimkom "Kemo-penzija". Nažalost već nekoliko godina ima kako nije među živima. Kada sam ga spomenula gosp. Zdravku odmah je skočio, uhvatio me za ruku i odveo šefici. U spomen na Kemala Hasanbašića njegove kolege su mi puno pomogle i na tome im HVALA.

Slijedilo je telefoniranje u Banja Luku i Bijeljinu, uspostavljanje starih komšijskih i školskih veza sa dobrim ljudima koji mogu pomoći da se čekanje na bosansku penziju ne oduži. Za sada  ja samo primam 231kn i da nije maminog nakita ne znam kako bi se preživilo. Naime u Zagrebu se zlato dobro i nažalost puno prodaje i zlatara ima na svakom koraku.

Ovu svoju muku podjelila sam sa vama blogeri, da vas upozorim da se isto može desiti i vama koji imate hrvatske mirovine i staža u BiH. Ako su ovo poslednji trzaji" NJIHOVE" otimačine biće mi lakše.





Pozdrav Enisa

Wednesday, April 17, 2013

Dinastija Praštalo



Ako je suditi po vijestima iz starog kraja, tamo je veoma zabavno. Tamo svi lažu sve a veoma često lažu i sami sebe. Mile pravoslavac bezobrazan kao obično, njemu se priključio i vladika Grigorije iz Trebinja koji bi da bije one koji se ne slažu s njimi, u Beogradu Sinod gleda porniće snimljene u vlastitoj produkciji (vladika Kačavenda u glavnoj ulozi), četnik Nikolić glavni govornik na konferenciji o Hagu, Mile opet brani doktora Dabića zaboravljajući šta je govorio prije 6-7 godina, jednom rječju pravi cirkus. Čini se da se i narod zabavlja ako je suditi po komentarima. Meni to sa ove strane velike bare dođe kao štivo za razbibrigu jer vidim iz kojih govana sam se izvukao.

U obilju vijesti iz starog kraja opet se neko sjeti banjalučke privrede i nekadašnjih giganata: Čajaveca, Incela, Jelšingrada… Kažu, sve propalo ili pokradeno pa banjalučka mladež ne može računati na dobro plaćene poslove kao prije ovog zadnjeg rata. Gledam i neke fotografije koje u meni bude sjetu na dane kada smo svi imali poslove i redovne plate, kada smo razvijali i proizvodili proizvide koji su se izvozili diljem svijeta, kada smo ljeti jurili na more da se zasluženo odmorimo od poštenog rada. Sada je to sve propalo i izgleda jadno kao da je uništeno ratnim dejstvima. Kao da je bratija sa brda godinama rokala grad iz svih mogućih oružja. A koliko je meni poznato, nije.  Uništili su to novi „biznismeni“ koje je tamošnji narod jedva dočekao jer im oni prijeratni nisu valjali. Negdje od početka rata su nas ubjeđivali kako sve pare odoše u Sarajevo (pardon, današnji Teheran, ako se držimo Miline retorike) a nama su ostavljali mrvice. Danas je to znato drugačije. Bolje. Umjesto u Teheran, pare odoše u džepove novokomponiranih „biznismen“ pa je narodu sada sve potaman. Mnogo je ljepše kada te pljačka tvoj a ne neki tamo balija ili ustaša.

Razmišljajući o fabrici Rudi Čajavec u kojoj sam proveo dobrih petnaestak godina radeći na najsavremenojoj opremi, stičući znanja koja će mi pomoći da se snađem u najrazvijenijoj zemlji svijeta, sjetih se da svi OOUR-i  nisu propali. Ima jedan koji i dan danas radi i donosi lijepe pare jednom našem bivšem kolegi. Primjer je to za pohvalu, za razliku na druge od kojih nije ostalo ništa. A kolega je bio sposoban, mora se priznati. Radi se o mladom oficir bivše nam armije koji je devedesetih odmah preplivao na pravu stranu, za što je očigledno bio dobro treniran.  Pisao sam o njemu već jednom ali nije zgoreg neke stvari ponoviti da se ne zaborave. Taj naš kolega pripada ekipi plivača koji su, to je sada očigledno,  ovu disciplinu trenirali od malih nogu, istina ne u Vrbasu, već je to bilo više teoretski, na suhom, u krugu familije. Ako je suditi po tome kako se u tim mutnim vodama snašao, imao je vrhunske trenere. Gledajući danas sa ove vremenske distance zaključujem da onoj našoj banjalučkoj raji koja je od malih nogu bacana u hladni Vrbas kako bi naučila plivati, to u vodama koja su zamutili nacionalisti nije puno pomoglo. Krivicu svaljujem na trenere jer nisu koristili prave tehnike a bez toga nema vrhunskih rezultata. Da nije bilo tako ne bi ovih zadnjih dvadesetak godina svoja plivačka umijeća pokazivali na svim drugim rijekama svijeta, a ne tamo gdje su ih stekli.

A moj radni kolega Dragan je spremno dočekao promjene devedesetih i odmah se bacio u opasne valove nove demokratije. Nakon što je SDS osvojio vlast u Banjaluci i nakon što je proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Dragan je s zanosom pričao kako ju je predstavljao na sajmu u Parizu dok je u ostatku Bosne već počinjao rat. Sjedili smo u njegovoj kancelariji, direktorskoj, razgovarajući o mogućoj poslovnoj suradnji. Tog trenutka mi je bilo jasno da će mladi oficir daleko dogurati što se kasnije i obistinilo.

Stvari su se nakon tog našeg sastanka brzo razvijale. Veliki broj Čajavečkih stručnjaka je dobio otkaze, mnogi su Banjaluku napustili zauvijek, a Dragan je nastavio hrabro koračati ka novoj budućnosti. Kako je pregurao rat ne znam (sumnjam da je bio na ratištu jer za to su bili zaduženi drugi), ali znam da je iz njega izašao bolje nego mnogi od njegovih dojučerašnjih kolega po struci.

U prvim izbjegličkim godinama vijesti iz Banjaluke su rijetko stizale i uglavnom su se odnosile na novosti o rodbini i prijateljima koji su u njoj ostali. Tek kasnije su stidljivo počele curiti priče o našim nekadašnjim radnim kolegama i njihovim sudbinama. Tako je jednog dana stigao email od prijatelja koji je spomenuo i junaka ovog priloga. Bila je to 1997. godina.

Evo šta mi prijatelj javlja:

Mikroelektronika je priča za sebe i moram ti je malo detaljnije opisati.

Tu je neprikosnoveni vladar Praštalo Dragan a prvi pomoćnik mu je njegova sestra Radmila. Oni su se još od početka rata počeli ponašati kao vlasnici fabrike i sedam godina poslije to uzima sve više maha. Gotovo sve su preselili u Novakoviće i tamo udruženi sa Ninkovićem prave elektronsko brojilo kao jedini proizvod. Sve ostalo je potpuno zamrlo a ono malo ljudi što nešto znaju utopili su se u opštem sivilu. Kovačić Miro je jedini čovjek s kojim možeš ozbiljno razgovarati ako ti to odobri seka Radmila, koja je sebi dala za pravo da o svemu odlučuje. Bilo bi zaista komično da nije toliko tužno. Posljednji hir Dragančetov je kupovina sportskog metalik Alfa Romea kao službenog auta. Ne trebam ti opisivati kakv je gnjev radnika izazvao alo boli njega briga.

Ovdje se priča o Draganu ne završava. Kasnije se u novinama pisalo o vili koju je izgradio u centru grada, u blizini fabrike Rudi Čajavec, o ogradi oko kuće vrijednoj više od vrijednosti prosječne kuće, o keramici iz Italije, sigurnosnim kamerama postavljenim na posjedu...

I dok se tako Dragan razbacivao na sve strane, najveći broj njegovih bivših radnih kolega iz Profesionale koje su ostale u gradu je jedva sastavljalo kraj s krajem. Većina je ostala bez posla a novog nije bilo ni na vidiku. U to sam se uvjerio pri prvoj posjeti rodnom gradu poslije izgona, kada sam nekolicinu sreo ispred Palasa. Uz piće kojim sam ih častio, pričali su mi o bezizlaznosti njihove situacije. Nije mi bilo jasno kako i zašto su se tako lako pomirili sa sudbinom, gledajući pojedince koji su iskoristili rat da se enormno obogate, kradući i i njihovo znanje. A bilo je među njima velikih stručnjaka, samo im je manjkala stručnost u prilagođivanju novim vremenima kada „pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“.

U isto vrijeme Dragan je OOUR koji su neki od njih stvarali shvatio kao vlastitu prčiju. Ako je suditi po informacijama koje su dostupne na Internetu, u firmu je zaposlio svu familiju. Tako valjda i treba jer je vještim manipulacijama postao većinski vlasnik firme i po zakonima koji su u manjem blentitetu danas na snazi sve je legalno. Tako je Dragan, bivši oficir JNA, koristeći „znanje“ sticano od malih nogu stvorio još jednu dinastiju na onim našim prostorima.






Znam da će mi neki zamjeriti što opet napadam „nedužne“ jer nisu oni, zaboga, ništa loše učinili, kao što mi je to jednom davno zamjerio sin jednog našeg drugog radnog kolege kada sam pisao o njegovom ocu. A ja drugačije ne znam jer su me moji učili da uvijek govorim istinu.


Monday, April 15, 2013

Mexico



Dok ja samo planiram putovanja i pričam kako ću jednog dana obići neka mjesta, moj komšo Kemo šuti i putuje. Malo, malo, pa skokne negdje. Vidim da mu je USA mala i da često „zaluta“ i preko grane.

Prije par dana stiže Kemo ponovo u Mexico, u jedan od onih prelijepih hotela koje smo nekada gledali samo na TV ili u specijaliziranim magazinima. Reče da slike mogu „ukrasti“ pa ih evo dijelim sa čitaocima bloga. Ima ih toliko da sam neke složio u razglednice. Kemo je pravi majstor fotografije i svaka slika mu je pravo umjetničko djelo i zaslužuju da ih vidi što veći broj ljudi.

Gledam ove prekrasne slike pa mi drago kad vidim da nas ima svagdje. Naročito kada pročitam šta se dešava u našem gradu, gdje ona sirovina iz Laktaša drži raju u mraku kljukajući ih nacionalizmom kako bi zaboravili šta ih je snašlo. A njima izgleda „lepo“ jer malo ko se buni.

Kemi želim još mnogo ovakvih putovanja uz nadu da ću se i ja jednog dana zaputiti njegovim stopama.





 












Labels:

Wednesday, April 10, 2013

Kad sam bio garav - umjesto komentara


Dragi Co,

kad se govori o Romima uvijek se sjetim divne zbirke pjesama Mike Antica, Garavi sokak i njegove price od skolskom drugu kojeg je stitio i volio. Nasla sam je ne Internetu i ovdje je kopija. Moze se citati stotinu puta i stalno uciti o ljubavi i razumijevanju.

Ako mislis da je dobro za prilog bice mi drago da objavis.

Ima i jedna lijepa Romska poslovica koju sam prije par godina spomenula govoreci o dokumentarcu Caravan: "You can't go straight if the road bends". Govori puno o ljudima koji su se odrzali stoljecima.

Puno pozdrava od Dubravke 


U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Uvek ga je tako mnogo želeo.

Monday, April 08, 2013

Prvi medjunarodni kongres Roma


Prvi medjunarodni kongres Roma odrzan je u Londonu 8.04.1971. i od tada se taj dan obiljezava kao medjunarodni dan Roma. Istom prilikom, usvojena je deklaracija o pravima Roma kao sto su: jednakost pred zakonom, borba protiv rasizma i diskriminacije, pravo na vlastiti jezik, kulturu i tradiciju, te dobivanje statusa manjine.

Istovremeno, kongres je rezultirao i formiranjem medjunarodnog saveza Roma, prihvacanjem romske zastave i himne (djelem, djelem).

U EU zivi izmedju 10-12 miliona Roma. Iako cine najvecu manjinsku zajednicu, uglavnom su tretirani kao gradjani drugog reda. Predrasude prema Romima dovode do njihove stalne i sistemske diskriminacije u svim podrucjima zivota, od obrazovanja do socijalne skrbi, zdravstvenog osiguranja, te zaposljavanja. 

Prema informacijama kojima raspolazu romske nevladine organizacije, u BiH zivi izmedju 80 i 100 hiljada Roma, dok medjunarodne organizacije govore o brojci izmedju 40 i 60 hiljada.

Radmila Karlaš


Sunday, April 07, 2013

Stigla moja najdraza sezona Cabane à sucre


La sucrerie goudrelle

Uvijek je lijepo kad dodje mart. Zima se polako predaje bez obzira koliko je bilo hladno u januaru i februaru. Sunce malo duze sija i grije polako koru drveca. Djetlici pocinju da traze crve u kori, lupaju svjim tvrdim kljunom. Tlo je jos prekriveno snijegom, i zahvaljujuci divnim zakonima prirode sokovi u drvetu se pocinju kretati prema gore.


Polovina familije u sumi

Vrijeme je za postavljanje cijevcica i vadjenje soka iz drveta maple. Vrijeme je da se proslavi kraj zime na paganski nacin uz jelo i pice. Nekad davno se sokia drveca skupljao s konjima i kolima, kuhao se u drvenim kolibama. Sada se taj procès obavlja samo na granici sume da gosti upoznaju stare obicaje. Duboko u sumi su cijevi povezane u ekonomicnu mrezu, i sok odlazi direktno u rezervoare u kolibi.


Dida nas slika

To su dani oko mog rodjendana i volim se provozati kroz sumu, sjesti sa familijom za veliki sto i jesti tradicionalno visoko kaloricnu hranu  marke Quebec, koja je bila neophodna za rad i opstanak tokom hladne zime.


Sad velika Ana hrani lamu sa Mauricijem

Tesko je sastaviti cijelu familiju, nekako smo uspjeli i odvezli se na poznato mjesto Mont-Saint-Gregoire. Suma je velika, Mauricio je trcao i dida za njim. Mi smo otisli s Majom da se provozamo s kolima kroz sumu.


Cvarci

Sve skupa me podsjeti na prvo proljece u Montrealu, kad smo otisli na jednu farmu u blizini i kad sam prvi put vidjela moju Anu ponovo veselu i kako se raduje dok hrani jagnje i konja.


Lijepo lice preko puta

I ja sam tada mislila koliko mi taj iskreni djeciji osmjeh  daje snage da izdrzim sve nevolje novog zivota, koji je poceo od nule u pravom smislu te rijeci.


Sirup svuda umjesto secera


Maja u bakinom krilu

Pozdrav od Dubravke

Labels:

Tuesday, April 02, 2013

Sedmi razred


Prošli put me Amila izruži jer sam pobrkao lončiće. Ovaj put se nadam da je sve u redu. A slike sam morao zamijeniti. Ona iz prošlog priloga je ovdje a ona koja je trebala ići uz Amilin prošli tekst je tamo gdje joj je mjesto.



Sedmi razred... Z.J. skole... sta reci... tad su hemijske olovke bile hit.... dusa mi bila uzeti od Nadinog brata... pa saram po onim starim drvenim klupama... i pokvarim mu.. haha... place on i tuzaka me razredniku... ma nista od toga...
kako je covjek bio zadovoljan malim stvarima.... tad su i simpatije pocele... neke su se djevojcice ranije razvile... pa su djecaci gledali na njih... sve jedno ucilo se... ali ja nikako da se oslobodim sramezljivosti... kad me prozovu da odgovaram .. samo sutim, a znam... stid me ..krijem grudi vestom... svi u mene gledaju..... pitali me da pokazem Dansku na karti... .. znala sam o Hamletu ..o tome da ima nesto trulo u zemlji Danskoj..... starija sestra citala na glas .. bubala u stvari..... kad sam ovdje isla u jezicku skolu pricala sam im i pisala o mojoj zemlji ,o mom gradu... na danskom jeziku .. da me dobro razumiju.... . i nisam se stidjela.... i 10-kom sam polozila....eh...

Amila



Labels: ,

Monday, April 01, 2013

Kasino


Već jako dugo tražim fotografiju Banjaluke na kojoj se vidi Kasino, nekadašnji Dom penzionera, za koji me vežu drage uspomene. Pregledao sam na stotine fotografija na Internetu, vidio mnoge interesantne slike svih dijelova grada iz raznih istorijskih perioda ali Kasina nije bilo nigdje. Samo je jedna fotografija, snimljena u zimu nakon zemljotresa 69., prikazivala dio ulice Šoše Mažara u blizini Ferhadije ali na njoj se Kasino ne vidi. I, neki dan, na moje veliko zadovoljstvo, opet na facebook-u naletih na ovu. Ne znam godinu kada je snimljena ali to i nije toliko važno. Važno je da se nalazi ono što već dugo tražim: s lijeve strane se vide ulazna vrata i dio Kasina, zgrade koja i nije neko vrhunsko arhitektonsko rješenje ali u meni budi sjećanja na jedno vrijeme koje je zauvijek prohujalo.

Ulica Šoše Mažara, u kojoj se nalazio Kasino, je spajala dvije najpoznatije Banjalučke džamije: Ferhadiju i Arnaudiju. Uvjek će mi ostati u sjećanju ovakva kakva je na ovoj fotografiji iako je nakon zemljotresa 69. gotovo potpuno promijenila svoj izgled. Mnoge su vrijedne starine u našem gradu nestajale godinama, tiho, bez velike buke, a ono što je odolijevalo planovima novih graditelja je zbrisano sa lica zemlje nakon zemljotresa. Tako je i većina građevina sa slike nestala zauvijek ali će Šošina za prave Banjalučane uvijek ostati u sjećanju onakva kakva je bila prije zemljotresa.

Da li je rušenje starina rađeno namjerno, kako bi se uklonili tragovi nekadašnje kulture, ne znam, ali znam da je zemljotres iskorišten kao izgovor da se sve što je nekima bolo oči zauvijek ukloni sa lica zemlje. Po gradu su nikle neke grdobe od betona koje su od nekada skladno uređenog grada napravile kasarnu, valjda prema ukusima onih koji su odlučivali o njegovom razvoju. Naročito je to bilo vidljivo poslije zemljotresa, a robna kuća Boska i zgrada muzeja izgrađena na mjestu nekadašnje Realke su tipični primjeri.

Kako danas izgleda i kako se zove Šošina nemam pojma jer današnjom Banjalukom šetam rijetko, svakih 4-5 godina. I ne ostajem dugo. Malo me šta tamo privlači. Naročito ne novi „građani“. Nazive ulica ne čitam niti želim da ih pamtim. A u Šošinoj sam se zadnji put zatekao maja 93., upravo na mjestu gdje je napravljena ova fotografija, kada sam, par dana nakon što su dva simbola Banjaluke odjetjela ka nebu, skupio hrabrosti da se sa Starčevice spustim u grad i da se lično uvjerim šta je ostalo od nekadašnje banjalučke ljepotice. Džamije su, kako su nas obavijestile tadašnje vlasti, u vazduh digli muslimaski ekstremisti kako bi im napakostili i svalili svu krivicu na nju (vlast) i „nedužni srpski narod“. Vidio sam tada ruševine Ferhadije ali i kamione koji su njene ostatke odvozili u nepoznato. Žurili su se da na mjestu džamije „izgrade“ parking, koji je u to ratno doba, kada su benzin mogli nabaviti samo odabrani, bio prijeka potreba.

A u Šošinu sam kao mladić navraćao često i za nju me vežu lijepe uspomene. Slika koju sam našao mi je posebno draga jer se na njoj, s lijeve strane, vide vrata koja su vodila u hodnik iz kojeg se ulazilo u Kasino u kojem sam sredinom šezdesetih, subotom i nedeljom, zabavljao banjalučku mladost kao vokalni solista VIS-a Usamljeni. Bili su to lijepi dani, bezbrižni, kada niko od nas nije mislio na politiku niti nam je bilo važno ko je koje nacije i vjere. Sjećam se sale Kasina i njegovog poda premazanog crnim vazelinom koji je imao specifičan miris. Sjećam se kako bi se mi smjestili desno od ulaza na malom podijumu koji nas je razdvajao od posjetilaca. Sjećam se jedinog električnog pojačala, male plave kutije, pravljenog, na koje smo uključivali mikrofon, te solo i bas gitaru. Sjećam se radio aparata koji bi pokojni Zlaja za igranke donosio od kuće  a na koji je kompčao svoju ritam gitaru. Sjećam se Mirinih bubnjeva koji su se sastojali od doboša, bas bubnja i činjele a na kojima je on stvarao čuda. Sjećam se da je tek kasnije negdje ispred neke zgrade našao odbačen timpan bubanj za kojeg je sam napravio noge od komada drveta. Sjećam se mikrofona, obloženog sivom gumom, s prekidačem sa strane kojim se mogao uključiti i isključiti,  a koji se, kako kažu, nekada koristio u helikopteru. Sjećam se pjesama koje smo svirali i vjerne publike koja je redovito dolazila. Sjećam se proba u prostoriji Doma koja je služila kao skladište za piće restorana. Sjećam se pokojnog Muje Filipovića, našeg menađera, koji nam je ugovarao svirke. Sjećam se i jedne djevojke koja bi plakala svaki put kad bih zapjevao „Rekla si, volimo se“ od Crvenih Koralja, tada popularne zagrebačke grupe.

Svirali smo u Kasinu sve dok se kao grupa nismo razišli. Miro je postao član sastava „Pro at Contra“ kojem sam se i ja kasnije pridružio. Srećo se vratio u Prijedor i nastavio svirati u popularnoj prijedorskoj grupi „Nova Kota“. Željo se jedno vrijeme priključio Amorima s kojima sam i ja ponekad nastupao. Jedino se ne sjećam šta je bilo sa Zlajom.

Kasino je sa lica zemlje nestao nakon zemljotresa a mi smo devedesetih završili na različitim stranama svijeta. Miro se skrasio u Zagrebu, Srećo živi u Njemačkoj, a ja sam stigao u Ameriku u kojoj je završio i Zlaja, koji nas je prije nekoliko zauvijek napustio. Jedino je Željo ostao u Banjaluci. Niko od nas se već odavno ne bavi muzikom ali vjerujem da u svima nama još uvijek žive uspomene na jedno vrijeme i jednu salu u kojoj smo proveli najljepše godine naše mladosti.

Zbog toga ova slika za mene ima posebnu vrijednost i drago mi je da sam je konačno našao.

Labels: ,