SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, July 31, 2008

Sejo i familija u Dubrovniku

Vrijeme je godisnjih odmora i raja putuje. Istina, malo se ko javlja s prilozima s ljetovanja, valjda nemamo vremena. Zato Sejo zasluzuje sve pohvale za trud.

Danas, par snimaka iz Dubrovnika, gdje su se Visici sa familijom zatekli tokom Dubrovackih ljetnih igara. Zelja mi je bila da se u ovom ljepom gradu, za kojeg je svaki Amerikanac s kojim sam imao priliku da pricam o starom kraju cuo (drugo mjesto je Medjugorje!), nadjem za vrijeme igara, ali eto, nisam bio te srece. Mozda nekom drugom prilikom, a danas, evo nekoliko slika od Visica.

Labels:

Tuesday, July 29, 2008

Boje rodnog grada

Mogu se već smatrati tradicionalnim ljetnja okupljanja Banjalučana nepreciznog naziva 'Dani banjalučke dijaspore'. Peta je godina kako se u danima jula sastanu povratnici, prolaznici, starosjedioci, ali i gosti čije srce još uvijek kuca, rekao bih, u ritmu iščezle Sahat kule. Ove godine sam otputovao tako da nisam čak ni iz prikrajka pratio Susret, nisam ni slušao poeziju u prpošnom dvorištu pjesnikinje Nasihe što sam ranije redovito činio. Uskratio sam si iznenadne susrete sa poznatim licima, premotavanja starih filmova, aktiviranje sjećanja i emocija…

Žao mi je što se nisam vidio ni sa Irfanom Nurudinovićem, Banjalučaninom koji sada živi u Norveškoj. Volio bih da smo popili kaficu i popričali o njegovoj knjizi hronika koja je ovom prilikom predstavljena. Godinama sam se uvjeravao u njegov lični doprinos održavanja visoke reputacije biblioteke Elektrotehničkog fakulteta. Upoznao sam ga još kada je svojom gitarom uz Nandija, Franju P, Haška, Želju Š. i dr. svirao jazz i dobar pop. Njihov bend je formirao ukus ondašnje banjalučke publike, a ja sam shvatio da se iza mirnog Irfanovog lica nalazi jedan istinski gospodin.

Nisam prisustvovao promociji knjige zapisa i sjećanja profesora Nurudinovića lijepog imena 'Boje rodnog grada', ali odmah po povratku u Banjaluku sa zadovoljstvom sam je počeo istraživati onako napreskok. Poželio sam osjetiti kako je Banjaluka nekada bila slatka, jer sam još od prijatelja Lojze doznao da je Irfan sin poznatog slastičara. Doduše, ne saznadoh zašto je banjalučka boza bila najbolja, ali zato otkrih famu o mentol gumenim bombonima. Svojevremeno su ti poželjni bomboni bili preporučeni za poboljšanje glasa tako da ih je Irfan iz očeve slastičarnice često donosio na probe hora.

Tako je čitaočev mozaik zvan 'Ne pjevaj kroz Banjaluku' popunjen još jednim kamenčićem.

Mario

Labels:

Monday, July 28, 2008

Safikada

Malo je banjalucana da ne znaju legendu o Safikadi. Ali malo je danas banjalucana da su culi o velikom djelu koje je na pomolu , naime rijec je o operi Safikada, moguce i prvoj bosanskohercegovackoj operi.

Idejni zacetnik i kompozitor opere je prof. Muharem Insanic, najstariji sin dobro poznatog i sad vec legendarnog pekara Insanica. Autor teksta za operu (libreto) je banjalucanin Slavko Pogorelac. Aranzman cijelog dijela je povjeren Svetozaru – Sasi Kovacevicu , profesoru muzike iz Novog Sada.

Mnogi banjalucani su imali priliku vidjeti i cuti dijelove ove opere koji su bili izvodjeni prilikom raznih manifestacija, ali opera jos uvijek nije zavrsena, pa tako nikada nije ni izvedena u cjelosti.

Svetozar Sasa Kovacevic , nije slucajno izabran, naime kao kompozitor crkvene muzike poznat je i izvodjen u cijelom svijetu. Veliki je poznavalac, same konstrukcije i muziciranja na crkvenim orguljama. Divan covjek, u startu mu se dopala ideja a i legenda o Safikadi ga nije ostavila ravnodusnim. Godinama je na novosadskoj tvrdjavi imao mali muzicki atelje, gdje su ga mogli posjetiti prijatelji, i cuti par nota izravno od autora… na neki nacin je bio atrakcija i prepoznatljiv simbol Novog Sada.

Ne znam sta bi se moglo vise reci osim, da rad na samoj operi iziskuje jako mnogo truda, i da je sada potrebna velika podrska autorima na svim nivoima.

Ovo je samo jedan moj mali prilog u tom pravcu, a Vasi komentari i podrska su naravno dobrodosli.

Orsim


Labels: , , ,

Sunday, July 27, 2008

Sejo u Banjaluci - ljeto 2008.

Sejino javljanje sam ‘razbio’ u tri priloga. Nisam htio da sve fotografija vezem za prilog o susretu Banjalucana pa danas ide drugi set. Ovaj put je to Sejin susret sa prijateljima koji su ostali u Banjaluci pa se sada vidjaju kada Visici navrate u rodni grad.

Sliku desno je Sejo nazvao “Sejo i pjesnik Boco” a ostatak fotografija mozete vidjeti ako slijedite ovaj link.

Labels: , ,

Saturday, July 26, 2008

Susret Banjalucke "dijaspore"

Danas mi stize email s prilogom iz Norveske i evo zurim se da ga pripremim.

Zdravo Co,

Nisam ti se javljao neko vrijeme jer nije ni bilo nekog materijala vrijednog za blog. Evo sada sam se vratio sa godisnjeg odmara sa prostora bivse nam domovine.

Prvi dio odmora na moru, bili smo na Makarskoj rivijeri a drugi dio pridruzili smo se kcerki i zetu u Dubrovniku. Upravo su se odrzavale dubrovacke ljetne ...

Glavni razlog moga javljanja je 5. tradicionalni susret Banjalucana pod nazivom "Vezeni most 2008" odrzan od 11. - 18. jula 2008 g. u Banjaluci. Pa evo i programa odrzavanja ovog susreta:

11.07. Galerija RS 19 h - Otvorenje izlozbe radova vajara Ahmeta Besica
12.07. Koncertna dvorana RS Banski dvor - 20 h
- Sveceno otvorenje 5. tradicionalnog susreta Banjalucana 2008
- Koncert u organizaciji Muzicko-scenske organizacije "Arion"
- Fragmenti iz opere "Safikada"
13.07. Igraliste "Slap" Novoselija : Turnir u odbojci na pjesku
- "Slap" Novoselija : Takmicenje u voznju dajak-camaca
- Dvoriste kuce Nasihe Kapidjic: -Pjesnicki kolaz
- Izlozba fotografija "Vrbaski camac"
- Izlozba izdanja izdavacke kuce "Bosanska rijec" Tuzla
- Tradicinalna pjesnicka manifestacija "Vezeni most"
14.07 Igraliste "Slap" Novoselija: Turnir u kosarci
- Vijecnica Banski dvor: Promocija knjizevnih ostvarenja
15.07 Igraliste u Vrbanji: turnir u malom nogometu
- Restorn "Slap"Novoselija: Sahovski memorijalni turnir "Ahmet Cejvan"
- Hrvatski kulturni centar: "Galerija uglednih Banjalucana" predstavljanje prvog i jedinog banjaluckog grofa Glen Vita i njegovog sina prvog banjaluckog kardinala Don Goida Del Mestri
16.07.Vijecnica skupstine grada: Tradicionalna tribina Banjalucana iz dijaspore "Pitanja i odgovori"
- Galerija zajednice: Otvorenje izlozbe fotografije "Stara Banjaluka"
17.07 Vijecnica RS Banski dvor: Ekonomski forum Banjalucana dijaspore, tema "Mogucnost zaposljavanja i samozaposljavanja u Banjaluci, kroz saradnju Grada i dijaspore.
- Muzicki paviljon park Petra Kocica: Igrokaz za djecu "Priroda nema godina - ona se uvijek radja.
18.07 "Slap" Novoselija : Zavrsna svecanost manifestacija - muzicki program

Ova zavrsna noc je bila prekrasna, bilo je tu blizu 2000 ljudi, mnoga stara lica, prepoznavanja, zagrljaji, uspomene, nova poznanstva omladine, sve to kraj slapova Vrbasa, rostilj, jagnjetina, muzika i Enes Basic. Bio sam na mnogim susretima Banjalucana sirom svijeta, svugdje je lijepo ali nigdje kao na ovim u rodnom gradu.
Evo i nekoliko slika za zavrsne svecanosti.

Nadam se da ce ovo biti interesantno za posjetitelje bloga a narociti "preko bare".

Pozdrav svima
Sejo Visic

Labels: , ,

Vidim da je Seji bilo lijepo na odmoro. A kako i ne bi, povratak u stari kraj i susreti sa starim prijateljima i poznanici vracaju covjeka u neka druga vremena: em smo bili mladi i zdravi, em je zivot bio drugaciji, manje stresan i nekako sporiji. Sa slika sa doceka vidim da je bilo dosta svijeta. Dolaze nekadasnji stanovnici grada da se na par dana provesele i nije to lose. Ono sto se meni ne svidja je sto je nesto sto je nekada bila normalna stvar (da se raja sastaje i zabavlja) sada poseban dogadjaj, organiziran od vlasti koji su tu istu raju smisljenom politikom protjerali da se nikad ne vrate tamo odakle su potekli. Sada se ovakvi skupovi koriste u politicke svrhe, i sluze kao dokaz progoniteljima da je sve na oko lijepo, pa zaboga, bivsi Banjalucani se lijepo zabavljaju u svom gradu. Podsjeca me to na neke prizore iz jednog filma iz drugog svjetskog rata (ne sjecam se kojeg) kada su Nijemci radili nesto slicno sa Zidovima u koncentracionom logoru u koje je dolazila neka medjunarodna (humanitarna) organizacija (nadam se da ima jos onih koji su film gledali pa me mozda dopune s vise detalja). U logoru je sve izgledalo idilicno, kao da se ne radi o mjestu gdje su se desavali najstravicniji zlocini. Eto tako sve ovo meni izgleda gledajuci s ove distance: i vremenske, i geografske.

Sto se tice kulturno-umjetnickog programa, to si vec mogu zamisliti kako je izgledalo. Ono sto mene licno zanima je vece nazvano “Tradicionalna tribina Banjalucana iz dijaspore – Pitanja i odgovori”. Kakva pitanja su se na toj tribini postavjala, ko je na njih odgovarao i kakvi su bili odgovori. Iako zbivanja u starom kraju pratim dosta revnosno preko medija koji su mi dostupni, nigdje nisam nasao nista o ovoj tribini. A bilo bi vrlo zanimljivo cuti odgovore na pitanja kao, “Zasto se susret ne nazove njegovim pravim imenom, Susret prognanih Banjalucana, vec se koristi rijec koja prikriva o cemu se tu u stvari radi? Ko je zasluzan sto smo dosli u priliku da se ovakva manifestacija sada odrzava? Da li su ovi ljudi koji se sada okupljaju prognani ili su otisli sami, dragovoljno? Itd”. Slicnih pitanja bi se moglo postaviti ne desetine i bilo bi interesantno on nekog od ucesnika cuti da li je iko postavljao ovakva pitanja ili je sve bilo umotano u celofan.

Nije mi bila namjera da kvarim ovaj Sejin prilog mojim komentarom ali meni je veoma tesko da gledam kako se nasa raja ponovo prevodi zedna preko vode, po ko zna koji put. Jer da je vecina onih koji su prisustvovali tom skupu razmislila o cemu se tu zapravo radi, shvatili bi da ih sadasnja vlast koristi da kupi poene za svoju licnu promociju i da im se iza ledja smije. Ponovo pokazujemo koliko smo naivni kao sto smo bili naivni kada smo setali Gospodskom za mir dok su nam nasi sugradjani iza ledja spremali karte u jednom smjeru.

Nadam se da mi Sejo nece zamjeriti na mojim razmisljanjima i da ce priloga od njega biti jos, kad god za to bude prilike.

Labels: , ,

Friday, July 25, 2008

Bijeljinska nokturama

Nedavni dogadjaji u starom kraju tjeraju da se ne udaljavamo od teme. Svoja vidjenja iznose mnogi, i oni cije misljenje vrijedi cuti, a i oni koji uporno ponavljaju dobro naucene fraze, fraze koje im sluze da opravdaju zlocine koji su se devedesetih dogodili sirom Bosne i Hercegovine. Zato mi je drago kada naletim na razmisljanja onih neopterecenih svojim porijeklom, nacijom i vjerom, kao sto je to u slucaju autora danasnjeg priloga. Opet sam potegao za tudjim radom ali s pravom. Pametne ljude treba cuti jer ce nam glupaci i dalje soliti pamet, kao sto su to cinili svo ovo vrijeme. Moram priznati da tekst nisam pronasao sam: poslao mi ga je jedan od vrijednijih suradnika bloga a ja sam se samo potrudio da ga prekopiram i pripremim za objavljivanje.

Mozda ce se neko zapitati kakve veze imaju Bijeljina i Banjaluka i zasto se ovaj tekst nasao bas ovdje, na blogu namijenjenom Banjalucanima. Za pametne, opet, ne treba objasnjenje. A za one koji to ne razumiju nije me ni briga.

Teofil Pančić

Kada pređete horor-most na Savi između Sremske i Bosanske Rače, na drugoj vas obali dočeka tabla dobrodošlice u Republiku Bosnu i Hercegovinu; već desetak metara dalje, eto i table – rekao bih, podjednako velike – koja vas prijateljski vabi u Republiku Srpsku. Onaj moj unutrašnji cinik odmah se budi pitajući: šta je to zapravo, danas i na ovom mestu, Bosna i Hercegovina? Možda tih desetak simboličkih metara »ničije zemlje«, iza koje počinje Stvarni Život?

Svetlana L, Miša B. i ja krenuli smo u Bijeljinu, na promociju 11. knjige Peščanik FM; ko zna koju po redu, ali tek drugu u Bosni i Hercegovini (posle Sarajeva), i svakako prvu u Republici Srpskoj. Od početka ne znam šta da mislim o toj ideji: državolika tvorevina RS oličenje je i ovaploćenje svega onog ružnog i sramnog u savremenoj srpskoj istoriji, i mnogo sam srećniji kad ne moram da imam bilo šta s njom. No, na drugoj strani, koja vajda od kvaziaristokratskog prezira? Svugde živi i soj i nesoj, pa tako i tamo...

U sali gradske biblioteke čeka nas pedesetak ljudi; tema tribine, koju su organizovali i (o)smislili prijatelji iz »Naše stranke«, ambiciozne organizacije s rastućom mrežom u celoj BiH, nešto je o »perspektivama evropskih integracija Srbije i BiH«. Negde na pola tribine, glas iz publike nas razložno opominje na taj naslov, prigovarajući da uglavnom govorimo o Srbiji. Pokušavam da izvadim stvar: mi smo samo troje zbunjenih Beograđana koji se ustručavaju da detaljnije govore o Bosni, bojeći se da ne ispadne da smo došli ovamo da njih podučavamo kako im je, kao da oni to ne znaju bolje... Posle skoro dva sata, završava se najčudnija i najtiša promocija u istoriji Peščanika: niti ko šta glasno odobrava, niti neko viče »pu, izdajnici«; publika je savršeno tiha i smerna, ne dobijamo čak ni rutinski aplauz na kraju, onaj koji se kilavo udeljuje čak i oznojenim glumcima neke turobno loše predstave. Posle nam dosta ljudi prilazi, svako ima nešto da kaže i da doda, kao da se tribina tek zahuktava tu na stepenicama biblioteke, ali to ne briše utisak o neobičnosti celog događaja: ili smo mi sasvim promašili temu, jezik i pristup ili je problem dublje naravi. Recimo, u tome što više nismo baš sigurni u koji bismo folder stavili jedni druge. Odlično se, kao, razumemo, ali zapravo ispod toga porivida teku paralelni monolozi.

I to nas vraća na početak: gde smo mi to zapravo došli? Šta je Republika Srpska, šta je Bosna i Hercegovina, i gde je jedan mali, a važni grad u svemu tome? Ako asocijativno spojimo pojmove »Bijeljina« i »rat«, teško da rezultat može glasiti ikako drugačije nego »Arkan«. No, da li je ova Bijeljina Arkanova Bijeljina? Usred naše promocije, centrom grada odjednom se razleže glasan hodžin poziv s minareta, baš kao da smo u Sarajevu ili Zenici. Da li je to bila »vizija« onih koji su šutirali ljudske glave po bijeljinskim pločnicima – to da će anno domini 2008. usred »srpske Beljine«, što bi kadgod rekla Ravijojla Plavšić, pevati mujezin? Proširimo sad malo tu sliku: da li je ova Republika Srpska isto što i Karadžićeva Republika Srpska? Po izvesnom svom konstitutivnom fundamentu jeste, po mnogo čemu praktičnom – nije. Samo, baš u tome je sakriven jedan neočekivan identitetski problem: Republika Srpska nije tek slučajno tvorevina masivnog etničkog čišćenja; njena »etnička čistota«, kao ključan deo Zajedničkog Zločinačkog Poduhvata trajnog razvaljivanja i urnisanja svake ideje i prakse Bosne i Hercegovine – nemojte nikada zaboraviti da je za RTS i ostalu vrlo oficijelnu beogradsku boraniju BiH bar četiri-pet godina postojala samo kao »bivša Bosna i Hercegovina« - jeste njen ključni konstitutivni element, ono na čemu ona stoji ili pada. Naime, ako ćemo živeti tako da se »ne zna šta je čije« i ko gde ima prebivati, onda čemu smo uopšte ratovali? Čemu smo u rekama ljudske krvi stvarali »entitete«? Tako na koncu ispada, nimalo paradoksalno, već sasvim neumitno, da »karadžićevska« Republika Srpska ima, doduše, svaki mogući problem s moralnim i legitimno političkim utemeljenjem, ali ne i sa identitetom; ova smlačena, »raskaradžićena« RS ima prevashodno baš identitetski problem: nije jasno čemu danas uopšte služi, ako već ne brutalnoj i nasilnoj separaciji bosanskih »nas« bod bosanskih »njih«.

Bijeljina je jedna od mogućih ilustracija te vrednosno-pojmovno-identitetske pometnje: ona na jednoj strani kao da hoće da ostavi dojam grada dominantnih »srpskih« obeležja, ali njihova je »srpskost« uglavnom kričavo manifestnog tipa, i otuda samu sebe ukida u svojoj preteranosti. Jer, ta preteranost naprosto kao da samoj sebi duboko ne veruje: ona više ritualno mantra neki obavezan sastav, nego što nešto uistinu hoće da kaže. Zato je zaista dominantno nešto drugo: univerzalna tranziciona ikonografija, prituljena balkanska varijanta konzumerističkog raja-iza-ćoška. Bijeljina je, dakle, jedna tranziciona pogranična postaja, i to je njen pravi žanr, a ovakva ili onakva »nacionalna obeležja« samo su folklor, ništa manje nego u Šidu, Vinkovcima ili Bihaću.

Otuda ovaj grad više ne živi košmar iz devedesetih, i ne pripada jednoj nestaloj »karadžićevskoj« slici Republike Srpske – jer ove, takve, više skoro da i nema - ali takođe ne pripada ni onoj na tabli obećanoj Republici Bosni i Hercegovini, jer takve republike zapravo još nema, a ono nešto plemenitih optimista nada se da će je jednom ipak biti. I ne samo da se nada, nego i ponešto radi na tome.

Na kraju smo, dakako, završili u »lovačkom« restoranu kakav bi i u beogradskoj prašumi vrlo brzo izbio blizu samog vrha ponude. Tu ima svega, i posnog i mrsnog, i halal i košer: čak se i kafa zove turska, ako sam dobro video. A onda opet u kola, pa na Raču: beskrajna kolona šlepera stoički čeka na, možeš misliti, »carinski pregled«, dok kamiondžije tutnje od Antverpena do Plovdiva a da ih ama baš nikakvo Službeno Lice ne priupita za junačko zdravlje. Srbijanskog je policajca, od puste čamotinje i dosade, živo zanimalo gde smo to bili, pa mu je naš vozač objasnio da smo promovisali knjigu. Kakvu knjigu? Peščanik. Onaj u meni se ponadao da će policajac zainteresovano reći »jel to Kišov Peščanik?«, što ovaj, dakako, nije učinio. Umesto toga zatražio je jedan primerak. Navikao čovek da bude čašćavan, pa ako nema ništa bolje, daj knjigu, da me ne tera maler. Ali knjiga više nema, sve je podeljeno. Odlazimo dok policajac prezrivo odmahuje u sremsku noć, koja je samo kilometar južnije bosanska noć. Ili republičkosrpska, kako se uzme.

Teofil Pančić - Intervju

Nedavno ste boravili u Bijeljini na promociji Peščanika i potom ste u svojoj kolumni problematizirali šta je to zapravo, danas i na ovom mestu, Bosna i Hercegovina? Zapitali ste se: Možda tih desetak simboličkih metara »ničije zemlje« između tabli Bosna i Hercegovina i Republika Srpska? Pa, šta je za Vas Bosna i Hercegovina?

- Ja o tome sudim i to posmatram kao neko ko gleda s polja. Ne živim u Bosni i kao neko ko tamo povremeno dolazi, prosto mi je bilo zanimljivo kada sam video te table - sve je manje onog što te podseća da si u BiH a sve je vise onog sto ti govori da si u Republici Srpskoj. Taj paradoks me potakao da na taj način opišem moj dozivljaj Bosne i Hercegovine. A sa­da sto se tiče toga šta je meni Bosna i Heregovina? Pa, ja sam dolazio u BiH jos tamo od sredine devedesetih, između ostalog i u gradove kao što je Bijeljina i čini mi se da tu sada ima više Bosne i Hercegovine nego što je bilo pre desetak godina. Ali mi se čini da je to, opet, nekako nedovoljno. Imaš nekako osećaj da je ta Bosna i Her­cegovina nešto što ne može ni da živi ni da umre. Nego je negde između, u nekom međustanju, u nekoj komi iz koje ne može da se probudi. To je neki osećaj koji ja imam, pogotovo kada se nalazim negde u Republici Srpskoj.

Kažete da sto više ulaziš u BiH sve je manje onog što te podseća da si u BiH a sve je više onog što ti govori da si u Republici Srpskoj. Šta određuje taj osjećaj boravka u Republici Srpskoj?

- Neko ko pamti tu predratnu Bosnu i Hercegovinu i to upoređuje sa ovim što je danas, mora primetiti tu neku vrstu nacionalno-verske jednoobraznosti, a to je nesto sto je nekarakteristicno za BiH. Tu se zapravo vide te tragicne posledice rata, tog etničkog čišćenja. Nekad ti se čini da u nekim gradovima u Republici Srpskoj ima vise tih nekih srpskih obelezja nego usred Sumadije. S druge strane, opet, ni to nije nekako jednoznačno. To sam ja i napisao u tom tekstu o kojem govorimo, kada se u centru Bijeljine oglasi hodža, sto je pre desetak godina bilo nezamislivo. Naravno, stvari su uvek složenije, ali to je jedan generalni dojam, da ti vidis da ti ljudi nekako zive kao u nekom međuprostoru. Mislim da tamo niko ozbiljan vise nema iluzija da ce to biti neka Srbija, ali su isuvise dugo trovani i suviše dugo im je sistemski gađena sva ideja Bosne i Hercegovine, tako da oni sada stoje u nekakvom vakuumu, nisu Srbija, nisu Bosna i Hercegovina, a jos ne znaju šta su.

Kako ljudi u Srbiji dozivljavaju BiH? Da li uopće ljudi u Srbiji razmišljaju toliko o BiH koliko ovdje, barem pola BiH koji se zove Republika Srpska, razmislja o Srbiji?

- Ja sam siguran da je Bosna i Herce­govina, naravno ukljucujuci Republiku Srpsku, totalno na margini nekog razmisljanja ljudi u Srbiji. Naravno, sa izuzetkom ljudi koji su porijeklom iz tih krajeva. Svima ostalima je to potpuno daleka tema. Tokom rata i neposredno nakon rata to je mozda bila tema ljudima za razmisljanje, ali je sada Bosna ljudima daleko izvan fokusa. Moze se sada razgovarati zasto je to tako i da li je to dobro, ali tako je. Te ruzne stvari oko rata ljudi su potisnuli u zaborav, a nisto drugo nisu stvorili. Mislim da većina ljudi u Sr­biji danas nema nikakvu konkretnu ideju šta je ustvari Bosna i Hercego­vina, ukljucujuci tu Republiku Srp­sku. Oni nemaju nikakav neposredan kontakt ni sa Sarajevom ni sa Banjom Lukom. Onaj nekadasnji nacionalisticki naboj, tipa pomažemo braću, to sada niko ne svata ozbiljno, osim možda radikala.

U istoj toj kolumni napisali ste: Državolika tvorevina RS olicenje je i ovaplocenje svega onog ruznog i sramnog u savremenoj srpskoj istoriji, i mnogo sam srecniji kad ne moram da imam bilo šta s njom. Republika Srpska je trenutno politicka cinjenica, ali moze li uopce imati bilo kakvu perspektivu sa takvim backgroundom kao sto ste Vi naveli i koji joj sasvim pristaje?

- Od samog početka imam takav stav o Republici Srpskoj i stvarno nemam šta tu da menjam. Naravno, sto se tice same te tvorevine, nju ne mozete ukinuti dekretom i preko noci. Da mo­zete, to bi se vec uradilo. A, s druge strane, da to sada nesto zivi, da trune, to mi se takoder, kao ideja ne dopada. Ja imam, naizgled paradoksalnu tezu, da Republika Srpska u svoje najgore vreme jeste bila zlocinacka tvorevina ali je sadržavala neku unutrasnju logiku. Naravno, to jeste logika zločina, ali je i to nekakva logika, ma ko­liko bila strašna. To je jedna tvorevina etnickog čišćenja, ona je stvorena sa­mo zato da tu zive samo Srbi, da sva­ko ko nije Srbin bude oteran, proteran, ubijen... i ona je u svojoj ranoj fazi na taj nacin i funkcionisala. Danas, ona nije tako strogo etnicki čista kao sto je bila, niti tako odeljena od ostatka Bosne i Hercegovine, ali se on­da ja pitam: a cemu uopste Republi­ka Srpska? I nije samo da se ja pitam, nego ni ti ljudi tamo nisu vise sigurni čemu bi zapravo ta tvorevina trebalo da služi. Ako se nećemo strogo etnički separisati onda to nema nikakve svrhe, ni politicke, ni ekonomske, a da ne govorim geografske jer kada pogledate kako to liči na karti, pa to je nečija šala.

Međutim RS postoji i logično je pita­nje čemu ona trenutno služi?

-To je samo održavanje statusa quo. To je neka vrsta konformizma, kako domacih politicara tako i međunarodne zajednice. Niko ne zna cemu sve to služi ali niko se ne usuđuje da tu nesto rundamentalno menja, bojeći se nekih turbulencija. Niko nema ideju. Ta entitetska podela BiH po etnickom principu naprosto nikome ne moze biti simpaticna u međunarodnoj zajednici, oni je samo tolerisu. Ni­su u stanju da od toga naparave nesto suvislo, nesto održivo. Nisu u stanju da naparave ni od Bosne i Hercegovine održivu državu pod ovim uslovima. Nijedna država na svetu pod ovim uslovima ne moze biti odrziva. Zamislite samo kada bi SAD-u napravili dva entiteta-jedan belački, drugi crnački, da li bi to mogla biti normalna država? Naravno da ne bi. Oni nisu u stanju da na taj na­čin naprave održivu BiH, a ne usuđuju se da naprave radikalne korake onoga sto bi odmah bilo proglaseno za nasilnu unitarizaciju BiH... Tako se tavori u nekakvom limbu i to će trajati neko vreme ali to ce morati nekako da se završi.

Najteze pitanje koje ustvari muči ljude u BiH je to: kako će se sve to završitii?

- Ne mogu da prognoziram ali ja mogu reći šta prizeljkujem, a to je da se sva ta prica zavrsi tako sto ce se BiH regenerisati, tako sto ce, na­ravno, svaki gradanin imati pravo na svoj vjerski i etnicki identitet, to nije sporno, ali će zaboga imati pra­vo da bude gradjanin Bosne i Herce­govine. To je jedino razumno. Koli­ko god sada zvucalo kao utopija, to je meni manje nesuvislo nego da se sve to jednostavno raspadne, jer bi cena za to bila isuvise visoka. I, kako da se raspadne? Šta, da Srbija prigrabi jedan deo? Da Hrvatska prigrabi deo? Znamo kako se zavrsio takav pokusaj devedesetih, pa zasto bi se sada drugačije završilo; moglo bi biti još samo gore. Znači, moraće se sesti i dogovoriti elementarni minimum države BiH koja ce biti odrziva. A, za to je osnovno da se oroci ta dejtonska dogma. Dok se svi budu pozivali na Dayton kao na Sveto pismo od toga nema ništa. Dayton je sporazum kojim je okončan rat i on je u tom tre­nutku i tom smislu bio odlican, ali to ne znaci da je on postavio osnov za zivote svih generacija unapred. On je sporazum sa ograničenim rokom trajanja i mislim da je on u BiH odigrao svoju ulogu i vreme je da se ide dalje od toga.

Sve češće Republika Srpska dobija prefiks Dodikova. Koliko ovakvi lokalni vlastodršci poput Dodika mogu pokvariti odnose u čitavoj regiji?

- Dodik je krenuo u političku avanturu insistirajući na razlici u odnosu na SDS i mnogi su ga percipirali kao nekog liberalnijeg političara. Međutim, kada je bila u pitanju bila njegova vlast i njegova prevlast, videlo se da se on izvanredno sluzi nacionalističkim populizmom i koketiranjem sa separatizmom, sto je isproban recept. On se ponaša onako kako su se u odredjenim trenucima ponašali razni likovi, od Milosevica do Tuđmana... To je jedan recept koji uvijek na Balkanu izaziva katastrofe. Meni je žao što se ispostavilo da Dodik ne­ma ni volje ni snage da prevaziđe taj mentalni sklop.

Trenutno niko u BiH nema recept protiv Dodikove destruktivne i sve jasnije secesionisticke politike. Ka­ko se uopce suprostaviti ovakvim političarima?

- Nema recepta jer situacije su različite. Jedno je bilo suprostaviti se Miloseviću u Srbiji, a drugo je suprostavljati se takvim stvarima u BiH. Jednostav­no, drugacije su prilike. Moj jedini re­cept je onakav kakav je bio i poslednjih dvadeset godina - svako onaj ko se predstavlja kao etnicki guru, koji huska jednu grupu ljudi protiv druge grupe ljudi, koja joj tobože radi o glavi, on je potencijalni ili ostvareni masovni ubica, i da takvog, ne da ne treba slediti, nego ga treba zatvoriti.

Jedan od problema suprostavljanju ovakvoj Dodikovoj politici je i taj sto suprotstavljajuci se njemu idete na ruku aktualnoj nacionalističkoj vlasti koja je sav svoj politicki angažman posvetila antidodikovskoj borbi, dok u pozadini nesmetano buja korupcija, kriminal, bezakonje... Ka­ko u takvoj atmosferi omogućiti normalnim politickim opcijama da dobiju vlast?

- Jedan od problema u takvim, nacionalno složenim sredinama kao sto je BiH, je to sto kazete: ako se suprostavis jednima, ispada da podržavas dru­ge. To je jedna igra na koju se ne sme pristati. Mislim da jedini nacin da se naglasava da to sto se suprostavljas onom sto radi Dodik da to ne znaci kako aplaudiras onom što radi vlast u Sarajevu. Ako ta distinkcija nije jasna onda možeš doziveti da budeš zloupotrebljen i instrumentalizovan od ljudi od kojih to nikako ne bi želeo.

Da li je Dodikova retorika provediva u praksi u trenutnim geopolitickim odnosima i s obzirom na trenutne integracione procese u regionu?

- Pitanje je šta su uopste Dodikove namere. Koliko je on uopšte ozbiljan u svemu onom sto govori, a koliko je naprosto manipulator i cinik koji igra onako kako mu se u kojem tre­nutku ucini da je za njega probitacno i zgodno. Mislim da je on i sam dovoljno racionalan da ta njegova zapaljiva retorika mora da ostane samo retorika. Ipak su prilike, ako ništa zbog međunarodnog prisustva u Bosni, uz sva opterećenja, bitno drugacije ne­go sto su bile početkom devedesetih. Mislim da je Dodiku manevarski prostor dosta suzen. I, sto je jako vazno, ne očekujem da on može u Beogradu dobiti podršku za to. Dok god je u Beogradu vlast koja je iole demokratska, iole proevropska, taj avanturizam, bez obzira i na famoznu kosovsku frustraciju i pokušaje ucenjivanja međunarodne zajednice, bez obzira na tu verbalnu pirotehniku, mislim da je priča sa Beogradom završena. Samim tim, niko u Banjoj Luci niti bilo gde ne može se sam suprostaviti međunarodnoj zajednici.

Tema okruglog stola u Bijeljini na kojem ste učestvovali bila je: Perspektive evropskih integracija Srbije; BiH, imaju li evropske integracije Srbije i BiH perspektivu?

- Ako bih rekao da nema te perspektive to bi bilo jednako tome da kažem kako nema perspektive životu uopšte u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Bez obzira koliko to patetično zvučalo, ali mi smo zaista dospeli u tu situaciju da je to pitanje opstanka ne samo tih država nego i svakog pojedinca u tim državama. Mogu Norveska ili Svajcarska da žive izvan Evropske unije jer su dovoljno bogate i napredne zemlja da im se to može. Međutim, nije slučajno da zemlje Zapadnog Balkana, Istočne Evrope..., ovog dela sveta uopce, teze ka EU, ako već nisu tamo primljene. Zasto bi se tu Srbija ili BiH razlikovale? Mislim da je to jako važno zbog zatvaranja te knjige nacionalno-versko-teritorijalnih međusobnih ucenjivanja, potrazivanja...

Da li je nova vlast u Srbiji – bez Koštunice, a sa SPS-om, bolje ili gore rješenje od one prethodne?

- Mislim da je bolje rešenje. Zaista zvuci bizarno kad to kazete, a znate da je SPS u igri. Naprosto su se stvari tako namestile da je ispalo kako je to bolje rešenje. SPS je stranka sa užasno ružnom prošlošću i pri tome se toga ne odriče, i to je veoma teško za gutanje, ali to je danas jedna mala, minorna stranka koja ne može ništa da vodi, ne može da određuje pravce bilo kakve politike. Ona može samo da u njoj participira kao neka vrsta malog od palube, ako hoće. S druge strane, ova grupa oko radikala i Koštunice je jos uvijek suvise jaka, suvise brojna, a pri tome je otisla u jednu vrstu ostrašćenog ekstremizma; u tom smislu da je DSS postao gori od radikala. Zbog toga je to bolja varijanta. Ipak ce sada Demokratska stranka, a mozda i Liberalno demokratska partija, voditi politiku Srbi­je. Ako je SPS u stanju da iz nekih svojih interesa, koji su prica za sebe, u svemu tome da participira i pri tome da mnogo ne smeta, onda ćemo mi tu žabu morati da progutamo.

Ni Koštunicin DSS u prošlom sazivu Skupštine nije bio mnogo bolje pozicioniran nego što je SPS sada, pa je ipak Koštunica vodio glavnu riječ u Srbiji. Postoji li mogućnost da SPS preuzme tu ulogu u novoj vlasti?

-Ta mogucnost uvek postoji ali ja ne ocekujem da se to dogodi jer su u pitanju znatno racionalniji ljudi. Oni gledaju neke druge stvari i sopstveni interes. Koštunica je imao ne­ke sasvim druge interese koji zalaze duboko u sferu iracionalnog. Nacin na koji je on postavio svoje političke ciljeve u posljednjih godinu-dve, na kraju krajeva ga je svrgnuo sa vlasti. Koštunica je otisao u jednu vrstu politicki samoubilackog ekstremizma. To je dozvoljeno njemu kao pojedincu, pa čak i jednoj politickoj stranci, ali ako ta stranka vodi državu, onda ona može i samu tu državu da upropasti. E, pa zato je dobro da Koštunica više nije na tom mestu, pa makar i po tu cenu da mi moram da gledamo Dačića i društvo.

Krug intelektualaca u Srbiji koji se okuplja oko Peščanika protiv je ovakve vlasti u Srbiji, da li je ova vlast imala realnu altemativu i koja je ona?

- Prvo da kazem kako ne postoji nikakva grupa intelektualaca koja se okuplja oko Peščanika. Mi smo svi individualci i autori, svako od nas ima svoje stavove, pa je čak bilo polemika i na sajtu Peščanika. Svojevremeno, kada su bili predsednički izbori, raspravljalo se da li podržati Tadica ili ne. Dakle, tu pisu ljudi koji imaju razlicite procene oko nekih stvari ali negde će se, manje-više, svako složiti da je ova vlada bila jedino moguca. Tako govori postizborna aritmetika. Mogao si napraviti ovakvu vladu ili si mogao prepustiti Koštunici i radikalima da vladaju. Znate šta, ja sam odavno potrošio zalihe mazohizma i radije pristajem na ovakvu vladu nego da mi vladaju Koštunica i radikali.

Kolikoje danas u Srbiji Đinđićeve ideje?

- Mnogi se na njega pozivaju, mnogi ga prisvajaju, cak se među sobom koskaju ko je pravi naslednik Zorana Đinđića. Za vecinu politicara koji tvrde za sebe da su neka vrsta naslednika Đinđića, nisam siguran da su mu uop­šte dorasli. Mislim da je najbolje kod Đindića bila ta sposobnost shvatanja biti politike. Naravno, on je bio politicar koji je u nekim konkretnim potezima znao itekako da greši, ali je strateski vodio Srbiju u dobrom pravcu. Mislim da ni jedan aktualni političar, naglašavam: nijedan, nema tu vrstu strateškog promišljanja kakvu je imao Đinđić. U tom smislu ne vidim ko bi imao moralno pravo da se poziva na Đinđića kao na nekog svog prethodnika. Srbija će tek u nekim narednim godinama svatiti šta joj se to dogodilo ubistvom Zorana Đinđića.

Prethodna Koštunicina vlada imala je dobre odnose sa Dodikom, cak su i transparentno podrzavali njegovu politiku, koliko ce on imati podrske u ovoj novoj vlasti bez Koštunice?

- Mislim da ce Dodik imati podrsku vlasti u Beogradu jer su i oni svesni da nemaju drugog jakog igraca na tom području, ali mislim da ce cena te njihove podrske biti da Dodik spusti loptu. Pretpostavljam da će doći do te vrste sinergije. Dodik i Tadić, ko­liko znam, ni do sada nisu imali bitnih komunikacijskih problema, ali mislim da će Dodik morati da prati jednu generalnu spoljnu politiku Beograda. Nadam se da će ta politika podrazumevati da se niposto ne upliću u stvari Bosne i Hercegovine.

U posljednje vrijeme je postalo pomalo trendovski pozivati narode da se zaboravi sve to što je bilo i da nastavimo tamo gdje smo stali prije nekih 17-18 godina. Da li je to recept za bolju budućnost na ovim prostorima?


- Niko ne moze, sve i da bi hteo da zaboravi stvari koje su isuviše strašne da bi se mogle zaboraviti. Ne radi se o zaboravu ali se radi o tome da se neke stvari konacno moraju spremiti u neki pretinac. Mora se prestati sa tim kolektivnim optuživanjima. To je jedini recept. Ne radi se tu o tome da se zaboravi. Kako bi neko mogao zaboraviti Srebrenicu ili Sarajeva, ali je potrebno zločine individualizovati.

Thursday, July 24, 2008

Nostalgična - TBF

Majda se nedavno javila kratkim emailom i tekstom o jednoj muzičkoj numeri koju predlaže da poslušamo:

Evo, ulovila sam malo vremena da se javim,...

Kada je pocela "muzicka numera" na blogu pomislila sam odmah na ovu pjesmu koja mnogo govori. Mnogi ne vole ove "nabrajlice", ali ovako nesto mislim da ce svatko poslusati. Mislim da vecina ljudi koji zive na ovim nasim prostorima zna za Splitsku grupu TBF ali vecina Vas "preko bare" mislim da ipak nije cula. Pa evo ako mozete skinuti i staviti na blog, mislim da vrijedi. Melodija je vec dobro poznata, a novi tekst je ako nista drugo onda nostalgican i istinit.

Puno pozdrava svima od Majde!

Nostalgicna - TBF

Numera se potpuno uklapa u ova turbulentna vremena kada svi imamo neke svoje istine. Za grupu TBF nisam nikada čuo i ovo mi je prvi susret s njihovom muzikom. Sta reci o momcima koji kroz ovu pjesmu opisaše našu prošlost, našu sadašnjost, a govore i o našoj buducnosti. Ja bih samo rekao, svaka čast. Reći tako mnogo u tako malo vremena mogu samo izuzetni. Nekima ni kilomentri papira nisu dovoljni da kažu šta zele reći a ovim momcima su bile dovoljne samo tri strofe da kažu sve.

Znam da ima onih koji ce naći hiljadu razloga da poreknu istinu koju momci iz TBF-a tako lijepo izrekoše. Takve jedino mogu da žalim jer za njihovu bolest lijek još nije pronadjen.

Wednesday, July 23, 2008

Jasena i Miro

Sticajem okolnosti sam u prilici da svake godine prisustvujem dvjema konferencijama koje se svake godine odrzavaju u drugom gradu USA. Ne bunim se, cak naprotiv. Prilika je to da posjetim razne dijelove USA, a kako nas sada ima na sve strane, i prijatelje i poznanike iz rodnog kraja. Ovaj put me put odvede na zapadnu obalu u drzavu Oregon, a grad Portland. A u Portlandu, opet raja iz Banjaluke. Moji s posla ne mogu da vjeruju da gotovo nema grada u USA a da ja nemam nekog iz starog kraja. A meni je u isto vrijeme i drago, i nije. Lijepo je sresti se sa starim prijateljima i poznanicima, ali tuzno je sto ih srecem u gradovima o kojima niti oni niti ja nismo nekada ni sanjali. Ali, to je nasa stvarnost i od nje se (za sada) ne moze pobjeci.

Svaki susret sa starom rajom me uvijek i iznova prijatno iznenadi. Prosto je nevjerojatno kako je vecina prognanih uspjela da ponovo stane na noge nakon sto im je zivot prekinut ratom i sve ono sto su godinama stvarali unisteno ili oteto. Da li je to nekakav inat ili smo mi jednostavno tako rodjeni i odgojeni da nas nista ne moze izbaciti iz kolosjeka, ne znam, ali svaki susret s nasom rajom me ponovo nagna da iznova razmisljam o cemu se tu zapravo radi. Cini mi se da se posteni ljudi lako snalaze ma gdje da ih bacis. Oni pokvareni su navikli da uvijek zive na tudji racun a to ne pali svagdje.

I moram priznati da mi je drago da je tako. Kada sretnem nekog naseg, sa svakog puta se vracam s nekim novim elanom i novim idejama. Kada vidim kako su se snasli u novom svijetu, u meni se javlja zelja da se i sam jos vise potrudim da si zivot ucinim jos ljepsim.
U Portlandu sam sreo dvije familije. Danas, mali 'izvjestaj' o prvoj.

Jasenu Lovric (rodjenu Nalbantic) sam zadnji put vidio veoma, veoma davno. Cak se i ne sjecam kada i gdje je to bilo. Znam da je to bilo u onim danima kada smo trazili nacina da se izvucemo iz onoga sto su nam nasi sugradjani priredili. Cak godinama nisam znao ni gdje je ni kako zivi. Mozda bi tako i ostalo da jednog dana nisam poceo da piskaram na Internetu. Rezultat moga piskaranja je bio jedan email, pa telefonski poziv, pa na kraju evo ovih dana i susret.

Mozete zamisliti kako je to izgledalo kada se sretnete s nekim nakon toliko godina. Vrijeme proleti a da to ne osjetite. Taj dan, subota, je vece bila rezervirana za tradicionalni party koji se organizira na prvi dan konferencije: to vece se, nakon vecere, svi ucesnici konferencije (ovaj put oko dvije hiljade) okupe uz muziku za ples na tkz desert party. Bude tu kolaca da ti mozak stane. E ove godine sam ‘kolacijadu’ preskocio. Krivac su Jasena i njen suprug Miro. Bilo nam je tako lijepo da sam odlucio da na kolace odem slijedece godine. Ako me do tada zdravlje posluzi.

Jasena i Miro su se nakon dugogodisnjeg lutanja skrasili u jednom lijepom predgradju Portlanda. Kupili su kucu, uredili malu okucnicu i zive jedan miran zivot. Mali backyard su pretvorili u lijepu cvijetnu oazu gdje provode jako puno vremena. Cijeli dan sam proveo u ovom malom vrtu uz mezu i pivo, i beskrajno evociranje uspomena. Toliko je toga ispricano u tom jednom danu da ce mi trebati nedelje i nedelje da sve skupa povezem. Jasena i Miro su se, nakon odlaska iz Banjaluke, naravno, ‘dobrovoljnog’, vise puta selili. Nakon Njemacke, u kojoj su se prvo obreli, stigli su, kao i mnogi drugi, u USA. U pocetku je to bio New York, a zadnjih nekoliko godina (od 2000.) su u Portlandu. Kako mi se cini, tu ce vjerojatno ostati, jer covjek se ne moze vjecno seliti. A ako bi se mene pitalo, ja bih Portland veoma rado izabrao za mjesto u kojem bih proveo svoje penzionerske dane. Grad je veoma lijep, uredan, pun zelenila, uz mnogo sitnica koje me podsjecaju na evropske gradove. Kavana i restorana na pretek, MAX (naski tramvaj) uvijek pun raje, parkovi, setalista uz obalu rijeke... A i vrijeme je za mog boravka bilo prekrasno, toplo, bez vlage.

Jasa i Miro rade u jednom od muzeja u downtown-u, i cini mi se da su zadovoljni. Miro se bavi slikanjem i dosta vremena provodi u svom ateljeu na spratu. Miro mi je priredio malu privatnu izlozbu a ja sam iskoristio priliku i pokusao da fotografisem neka od njegovih platna. Nadam se da se Miro nece naljutiti jer pojedini fotosi ne odrazavaju svu lepotu njegovog rada.

Sa Jasom sam se ponovo vidio na sam dan povratka u Pittsburgh (njen muzej je nalazi odmah do hotela u kojem sam bio smjesten pa smo se vidjeli tokom pauze za rucak). Proveli smo par sati uz setnju gradom i uz kavicu u kavani na obali rijeke. I opet nova sjecanja na neke druge dane i neka druga vremena. Na kraju je pao dogovor da se ponovo vidimo, a na cijem ce to terenu biti, jos ce biti govora.

Po svom obicaju sam skljocao aparatom pa rezultate moga ‘rada’ mozete vidjeti ako slijedite linkove ispod. Ovaj put sam pokusao da albume grupiram prema ‘temama’: posjeta Portlandu, kod Lovrica u kuci i u backyard-u, Mirin atelje, i izlozba Mirinih radova.

Jaseni i Miri se zahvaljujem na gostoprimstvu uz nadu da cu biti u prilici da se ‘oduzim’. A vjerujem da hocu: sta je to za nas amerikance, samo nekoliko hiljada kilometara ili 7-8 sati leta avionom.

Labels: , , ,

Monday, July 21, 2008

Uhapsen Radovan Karadzic

Dok sam pripremao prilog o posjeti Portlandu slucajno naletih na vijest da je uhapsen Radovan Karadzic. Prosto ne mogu da vjerujem da je istina, ali vijest je na svim Internet stranicama. Ispod je dio teksta objavljen na b92.

Dilparić kaže da su u toku pripreme za saslušanje haškog begunca. Haški optuženik i bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, uhapšen je večeras u akciji srpskih službi bezbednosti, saopštio je Savet za nacionalnu bezbednost. Nije poznato gde je uhapšen, a nezvanično se može čuti da Karadžić nije u Specijalnom sudu za ratne zločine.

Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštilo je da pripadnici MUP nisu učestvovali u lociranju i hapšenju Karadžića.

Integralni tekst saopštenja iz Pres službe predesednika Srbije glasi:

"Savet za nacionalnu bezbednost Republike Srbije saopštio je da je večeras akcijom srpskih službi bezbednosti lociran i lišen slobode haški optuženik Radovan Karadžić. Karadžić je priveden istražnom sudiji Veća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, u skladu sa Zakonom o saradnji sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju".

O krivici tek pred Tribunalom

Haški optuženik Radovan Karadžić će, nakon što je uhapšen, biti izveden pred istražnog sudiju Veća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, koji će mu, nakon utvrđivanja identiteta, uručiti optužnicu Haškog tribunala.

Prema proceduri, Karadžić se neće izjašnjavati o krivici pred domaćim sudstvom, već pred Tribunalom u Hagu.

Radovan Karadžić trenutno prolazi kroz postupak identifikacije, uključujući i DNK testiranje, a tokom noći sastaće se sa istražiteljima, objavila je agencija Rojters.

Istražni sudija ima rok od tri dana da donese rešenje o ispunjenosti prepostavki za predaju optuženika Tribunalu, a protiv tog rešenja može se izjaviti žalba u roku od tri dana.

O žalbi odlučuje vanraspravno veće u roku od tri dana. Prema zakonu, ne postoji pravo žalbe na odluku vanraspravnog veća, a konačnu odluku o izručenju donosi Ministarstvo pravde.

Haški tribunal od 1993. godine, kada je osnovan, podigao je optužnice protiv ukupno 161 osobe, od kojih su još dve u bekstvu: Ratko Mladić, komandant vojske Republike Srpske, i Goran Hadžić, nekadašni predsednik Republike Srpske Krajine (RSK).

MUP: Podignut stepen bezbednosti

Bezbednosna situacija u Beogradu je pod kontrolom, a bezbednosni stepen je, nakon objavljivanja vesti o hapšenju haškog optuženika Radovana Karadžića, preventivno podignut na viši nivo, rečeno je u MUP-a Srbije.

Nakon objavljivanja vesti o hapšenju Karadžića ispred zgrade Specijalnog suda, u kojoj je i Veće za ratne zločine Okružnog suda, gde je u toku saslušanje uhapšenog haškog optuženika, okupljena je grupa od desetak građana, a okupljanja je bilo i na Trgu republike.

Ranije tokom večeri, iz zgrade Specijalnog suda za ratne zločine izašao je brat Radovana Karadžića, Luka Karadžić. On je, kako izveštava novinar B92, u zgradi suda bio oko pet minuta i pričao je sa stražarima.

Po izlasku on je rekao da ne želi da priča s novinarima. Na sva pitanja novinara rekao je da je sve informacije dobio iz medija.

Zgradu Suda obezbeđuje veliki broj pripadnika Žandarmerije. Prisutni su i brojni novinari, ali im nije dozvoljeno da stoje na strani ulice gde je zgrada Suda već prekoputa.

Preko puta zgrade nalazilo se u jednom trenutku i pedesetak ljudi, od kojih su neki nosili majice sa znakom ultradesničarske organizacije Obraz, kao i majice sa likom Radovana Karadžića. Ispred njih je bio raspoređen kordon policije.

Ulicama povremeno prolaze i automobili iz kojih se čuju četničke pesme i mladići koji se u njima nalaže dobacuju novinarima. U jednom trenutku je čak situacija bila na ivici incidenta, ali je ipak sve prošlo bez problema.

Na Trgu Republike u Beogradu nešto je povećan broj policajaca. Oni su priveli manju grupu muškaraca, koji, prema nepotvrđenim informacijama, pripadaju "Obrazu". Oni su ih legitimisali. Osim toga, primećen je veći broj policajaca svuda po centru grada, kao i ispred ambasada.

Saturday, July 19, 2008

Banjalukan

S vremena na vrijeme mi se desi da ‘ukradem’ neciji tekst ili sliku ako mi se ucini da za to postoji opravdan razlog. Ne radim to cesto vec samo u prilikama kada me necija razmisljanja posebno dotaknu ili ako se radi o slici koja me podsjeti na neki dogadjaj i neka druga vremena. U danasnje doba, kada svako ima mogucnost da svoje zivotne stavove prezentira milionima ljudi, covjek moze provesti dane ‘prelistavajuci’ stranice Interneta i da nikad ne stigne procitati sve sto je napisano. Internet sve vise pocinje da lici na svemir gdje ne postoji ni kraj ni pocetak. Ima tu svega i svacega i vrlo cesto se vrijeme gubi prelistavajuci stranice koje ne zasluzuju ni najmanji trenutak naseg vremena. Samo ponekad se naleti na nesto posebno, nesto sto je vrijedno da se ‘ukrade’ i na taj nacin priblizi onima koji znaju prave vrijednosti i koji mogu razluciti dobro od zla.

Tako neki dan naletih na prilog o nasem gradu i dogadjanjima u ovih zadnjih 15-tak godina koji me je toliko pogodio da o njemu razmisljam svih ovih dana. Ime autora ne znam ali znam da je nase sudbine i osjecanja ovih zadnjih godina opisao na nacin na koji ja to nikada ne bih bio u stanju. Svaka rijec je na mjestu. Tekst je dug, ali se cita u dahu. Svi oni koji su svoje djetinjstvo, mladost, svoje najljepse godine zivota proveli u nasem gradu ne mogu a da se ne sloze sa svakom napisanom rijeci. Sav nas zivot je stao u taj jedan tekst koji je mogao napisati samo iskreni i posteni zaljubljenik u nas grad koji je dozivio sudbinu kao i vecina onih koji sada ‘prevrcu’ Internet ne bi li nasli jos nesto od onog duha koji je nekada vladao nasim gradom. Kao sto rekoh, odlucio sam se da ‘ukradem’ ovaj tekst jer osjecam potrebu da ga priblizim onima koji mozda nisu bili u prilici da ga procitaju. A autoru teksta se izvinjavam i molim da mi oprosti za kradju. A svim posjetiocima ovog bloga preporucujem da ga procitaju do kraja. Jer svaka napisana rijec je cista istina.

Nekad sam živio u najljepšem gradu na svijetu, u gradu koji je nosio epitet "Ljepotica s Vrbasa". U toj Ljepotici su živjeli i moji mnogobrojni preci, kažu neke knjige, još od početka pra-dalekog 17. vijeka iliti stoljeća. I kroz sav taj period, kroz mnoga turbulentna vremena, kroz mnoge ratove i prirodne katastrofe uvijek je neko od te moje porodice uspijevao da ostane i opstane u 'Ljepotici s Vrbasa', Šeher Gradu, zanimljiva osobnog imena- Banja Luka.

Mnogo puta sam čuo, pročitao, o nastanku tog imena mog Grada–od narodnog prepričavanja, legendi, pa do 'naučno-historijskih/istorijski/povjesnih' činjenica, tvrdnji.... I saznao za nekoliko varijanti porijekla imena Banja Luka. a onda...!

Onomad pročitah priču, legendu, koja kaže da je Šeher Grad dobio ime po nakom divovom djetetu koje se zvalo BANJALUKAN!!!

"Davno još, dok su zemljom hodali divovi i patuljci, Vrbas je krao srebrnu krljušt sa zmajevih krila, žednih čuvara mašte i velikog blaga u brdima, dok bi jednom godišnje silazili iz skrovišta na kamene obale rijeke da piju zelenu vodu. Baš tako, u to doba na brdu pored sadašnjeg grada živio je jedan takav div sa svojim novorođenim sinom. Pošto je bilo vrijeme da zemlju nasele ljudi, Bog posla veliku vodu, a brdo na kom je div živio odluči pretvoriti u vulkan koji spali sve ono što voda nije progutala. Ipak prije kraja svoga svijeta i života, stari div predosjeti nesreću i napravi čamac u kog stavi novorođenče. Sinu dade ime BANJALUKAN. Zatim pozva orla i reče mu da ga odnese na neko sigurnije mjesto. Orao ga posluša i čamac sa djetetom prenese na visoki greben kojeg voda nije potopila, a ispod kog će mnogo vijekova kasnije niknuti veliki grad. Voda se povuče, vulkan utihnu, Banjalukan odraste i osnova naselje, orodi se sa ljudima a čamac koji mu napravi otac sa grebena kog su otomanski osvajači kasnije prozvali Šehitluci, spusti na Vrbas. Za svakog u spomen osta po nešto. Vulkansko brdo ljudi prozvaše Tutnjevac, naselje Bajalukanovo- Banjalukom, a čamci koje gradiše na Vrbasu nalikovaše prvom Vrbaskom čamcu divovskog djeteta. Špic čamca imao je oblik orlovskog kljuna u čast ptici koja spasi dijete od potopa. Ljudski potomci Banjalukana koji su vozili čamce imaše krupnu građu i divovsku snagu, Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje i danas...."

Priča mi je bila istinski simpatična iako nisam sklon legendama, bajkama, pogotovo mitomaniji.

Kažem bila, jer u ludilu rata koji je 'krenuo' iz Belog Grada i zahvatio bivše republike SFRJ, a najduže i najžeće nesretnu Bosnu i Hercegovinu, ta priča, ta pomalo jedna djetinjasta bajka dobi novu dimenziju! U Banja Luci, na koju za troipogodišnjeg krvavog rata niko ni metka ne ispali, u moru ljudske nacional-šovinističke pomahnitalosti čuh od, do tad, vrlo ozbiljnih ljudi, intelektualaca, da je ta priča u stvari "čista istina" (kao da postoji i 'prljava istina'!?) i da je taj mitski dječak Banjalukan, sin diva, Srbin 'jedan kroz jedan' (1/1)!!!

Kako je u to vrijeme već popriličan broj Banjalučana, ne-Srba, morao dobrovoljno napustiti svoj grad (i imovinu), a oni preostali su čekali na svoj red, ta legenda, u to vrijeme, dobi i "naučno-stručnu" potvrdu i spoznah da mit nije mit, da legenda nije legenda, da bajka nije bajka, negoda je (ne)sretni Banjalukan pripadnik mitskog, nebeskog, naroda i to dokazano i potvrđeno od "belogradskih" debeloumnih akademika iz Francuske 7 i njihovih apartčika iz Banjalukanova grada!

Elem, i ja prihvatih, u tom periodu, tu nepobitnu, 'naučno dokazanu istinu', jer najjači argument s kojim je ta ''istinita'' priča bila poduprta su bile duge, i kratke, cijevi u rukama 'Banjalukanovih' potomaka, a to su argumenti s kojima nema rasprave.

Pomislio sam, ma dobro, i to će proći kao i svako ljudsko mahnitanje, jer ljudi će 'doći pameti' i zaustaviti virus zla koji je vješto i smisleno ubačen među dojučerašnje komšije, susjede, drugove, prijatelje, kumove... Međutim, zaboravio sam na mudrost Albera Kamija da “Varvarstvo nikada nije privremeno - To je prirodni pratilac ljudskog postojanja kroz historiju”.

Prodje i rat, prođoše i mnoga 'mahnitanja', prođe mnogo štošta, ali ta nebulozna, 'istinita', priča je i dalje aktuelna u postdejtonskoj Banja Luci, etnički "očišćenoj" od ne-Srba, sa nekolicinom uzoraka drugih naroda, drugačije vjere, ili nevjere! Samo što nije više, baš, 'top priča' i što glavni argumenti nisu više duge, i kratke, cijevi. Sad su argumenti apsolutna većinska vladavina mitskog, nebeskog, naroda koji opet, eto, ima svog vožda - 'brdo od čovjeka', po gabaritima mogućeg potomka divova djeteta, mada se neke geografske lokacije iz voždove biografije baš ne uklapaju u svu tu priču.

Da, moji preci su od početka 17. stoljeća/vijeka opstajali i ostajali u svojoj Banja Luci bez obzira na sve prirodne i svjetovne katastrofe koje protutnjaše proteklih vijekova/stoljeća. Sve do 1995. godine, ljeta Gospodnjeg!

Od tad u Banja Luci, u 'Šeher Gradu', u 'Ljepotici s Vrbasa', u 'Banjalukanovom gradu', nema više nikog živog od moje 'loze'. Ostali su samo mezari, grobovi, i to oni koji nisu u međuvremenu zatrti raznim urbanističkim planovima.

Zadnje 'ljudsko' mahnitanje niko od moje porodice, moje 'loze', nije uspio prebroditi, niko nije uspio opstati i ostati, i pored najbolje volje!

Banjalukan, porijekla srpskog, je ostao i opstao. Mit je mit, odnosno mit je istina!?

Blizu stotinjak hiljada Banjalučana, po rođenju i izboru, je 'dobrovoljno' napustilo 'Ljepoticu s Vrbasa'! Nazivali su ih, i još ih nazivaju: izbjeglice, raseljena lica, pobjegulje, humano preseljeni, dijaspora....A ja znam da smo svi PROGNANICI. Za sebe sam apsolutno siguran. I za ostale, ma šta oni sami mislili o tom.

U Banja Luci u ratu rata nije bilo!

Zašto bi onda neko iz Banja Luke bježao, iseljavao se, preseljavao se...? Ne, svi smo mi prognani i to planski, izvanredno isplaniranim 'aktivnostima', baziranim, temeljenim, na raznoraznim načrtanijama!

A crveni kombi više ne šparta banjalučkim ulicama i sokacima. Završio je svoju zadaću. A i nema više razloga za svoje špartanje i ulogu koju je, istine radi, majstorski 'odradio'. Čudi me da nije napravljen spomenik 'Crvenom kombiju'!?

Crveni kombi, 'Mali logor', Radovanov kazamat u Kastelu, agencija 'Perka', pa 'Agencija Glogovac', pa...

Svi smo mi Banjalučani bez svoje Banja Luke PROGNANICI.

Nažalost, mnogi nisu imali tu sreću da budu prognanici, ili barem ostanu prognanici–oni su odavno pokojnici. Laka im zemlja ovozemaljska.

I šta sad?

Faktičko stanje je faktičko stanje. Banja Luka i Bosna i Hercegovina, nisu nikakav poseban izuzetak. Od pamtivjeka su ljudi mahnitali i činili što su činili. Kad bi bili sitničavi lako bi došli do 'zaključka' da smo mi, homo sapiensi, svi prognanici!

Jesmo li? Ne znam, ali garantovano znam da nisu svi homo sapiensi zločinci, niti njihovi prećutni saučesnici ili odobravatelji, ali i da mnogi to jesu.

A Vrbas, kojemu još niko nije uspio definisati jedinstvenu boju, i dalje teče. Kakve je stvarno boje Vrbas?Zelen, smaragdno zelen, modar, mrk, biserli...? Sve pomalo od toga.Neko je jednom kazao da je Vrbas vrbasli boje!

To mi nekako najbolje i zvuči. Vrbasli boje.

Baš tako, a ko ne vjeruje, ili mu to nije baš jasno, neka dođe i prođe od Tijesnog do Ade i sve će mu se samo(u)kazati.

Godinama slušam, čitam, gledam kako se postdejtonski ''Banjalukanov grad'' izgrađuje, širi, šminka.. i pomno upijam sve informacije, slike, tv-snimke...

I onda prelomim i nakon više od desetak godina stignem u Banjalukanov grad.

Uđem na sjeverna gradska vrata a na južna iziđem. Između toga prođe nekoliko dana, sedmica/tjedana/hefti, i za to vrijeme prođoh sve što se moglo proći. U prsima neka neobjašnjiva 'punoća', u stomaku vrlo objašnjiva mučnina.

Grad se podosta izmjenio a opet mi sve poznato!?

Ipak su moji tabani prošli uzduž i poprijeko, kako urbani tako i periferni dio moga Grada, i doline i brda i šume i šumarke i parkove i livade, svaku ulicu, svaki sokak... a gaće (moje) su se smočile u svim banjalučkim vodotocima–Vrbasu, od Tijesnog do Trapista, Vrbanji od K.Varoša do ušća u Vrbas, Suturliji od gornjeg toka do ušća u Šeheru, i Crkvini (dok nije postala 'kanalizacija') u kojoj sam se kao klinjo kupao u vještački napravljenom 'bazenu' (popriječiš vodu kladom i granjem) tamo gdje se sad nalazi nova Gimnazija još u vrijeme kad Bulevara nije ni bilo 'na vidiku', pa i u prekovrbaskom Potoku, kasnije skroz prekrivenom, isto kao i Crkvina.

Vrbas i dalje vrbasli boje, putanja mu ista. Samo, nekako mi djeluje tužan. Usamljen. Nigdje niti jedne glave u njemu, a ni na njegovim obalama. Dobro, još je prehladan, još nije 'sezona', ali sjećam se da je nekad i pred sezonu bilo 'glava' u Vrbasu, šlaufa...

Nigdje ni onog našeg čuvenog (Banjalukanovog) čamca znanog pod nazivom dajak. Znam, dajak je ona 'pritka' za odgurivanje čamca ali svim Banjalučanima, onim 'starim' je dovoljno reći 'dajak' i sve je kristalno jasno, baš kao štoje i sam Vrbas.

Vapi Vrbas za svojim kupačima, šlaufima, dajacima, kajacima... Vapi i slap u Novoseliji, vape i Kazan, Liman,Vručica u Gornjem Šeheru, pardon–Srpskim Toplicama, vape i Medreski brod, Abacija, Studenac, Zelenac, Halilovac,Venecija, Ada...

Nijemo vapi rijeka vrbasli boje, teče i šuti, ponegdje malo žuborom promrmlja nešto, valjda čeka „dijasporu“-prognanike da popune i njega i njegove obale, barem tih nekih cetrdesetak dana u godini.

Niže Gradskog mosta ugazilo u vrbasli rijeku nekakvo armirano-betonsko-drveno čudovište za koje kažu da se zove splav-restoran! Viđao sam mnogo splavova-restorana po rijekama mnogima, ali ovo mi nikako ne liči na splav, jer nikad i nigdje ne vidjeh toliko betona, čeličnih sajli, konstrukcija, koje 'čuvaju' splav!? A možda to i jeste pravi splav samo što ga moraju dobro čuvati jer za Vrbas, jednu od rijetkih muških rijeka, to je strano tijelo, a Vrbas ima veoma jak imunitet. Da li ćeVrbas jednog trena pokazati svoje čudi, svoj imunitet i dohakati tom splavu (sto sliči najprostijem sanduku) i njegovom splavaru, kad-tad. Možda hoće, a možda i neće! Možda "Banjalukani" dohakaju Vrbasu!? Možda, sve je moguće kad je nebeski narod u pitanju!

Danjašnji Banjalukani ne znaju sve čudi Vrbasa, ali je očito da ga se plaše. I ne vole ga! Šta to bi s onim 'Banjalukanovim potomcima', s kraja priče-legende, koji se ...Vrbasa se ne bojaše, vremenom ga dobro upoznaše i toliko zavolješe da ta ljubav traje idanas....!?

Hm, gdje je greška?

U mitskoj priči ili današnjim stanovnicima Banjalukanova grada koji, moguće, nisu njegovi istinski potomci!? Ali imaju dokazi i tvrdnje dokazanih umnjaka o 'istinitosti' mitske priče o Banjalukanu (Srbinu 1/1) i nastanku imena grada na Vrbasu!?

Da možda ljudski potomci Banjalukana, nekad divovi, ne postadoše, danas, patuljci!?

Ili su oni koji Vrbas rijeku vole i dan danas, i ni slučajno je se ne boje, pravi divova potomci, danas daleko od svog Vrbasa i svog Grada? Potomci Banjalukana odavno su prognanici!

Ma, nema nikakve greške. Mit je mit, legenda je legenda... a istina je istina, jedna jedina i svi je znaju ali je svi i ne priznaju!

Hodim čaršijom, mahalama, kvartovima, ulicama, sokacima... U mojoj glavi sve poznati krajevi, imena stara još uvijek znana bez obzira na nove, vidno obilježene, nazive toponima, ulica, kvartova, mahala... Doskora: Gornji Šeher, Šehitluci, Novoselija, Hiseta, Mejdan, Budžak... odskora: Srpske Toplice, Banj brdo, Kočićev vijenac, Kočićevo, Obilićevo, Lazarevo... 240 novih naziva ulica, hipte imena kojekakvih vojvoda, svetaca, junačina, mitskih likova, kraljeva...naravno, 'jednonacionalnih'. Da, nadje se i poneko 'drugačije' ime, onako za 'uzorka', zbog svijeta... He, Banjalukani (patuljasti) su zaista nenadmašivi! Kreativni dozlaboga.

Gledam i vidim i lijepih noviteta u gradu. Nikli i novi kvartovi, mnogi stari kvartovi se dogradjuju, šminkaju. Istina, ima podosta kičeraja, urbanističkog i građevinskog šunda. Svidjelo mi se novo naselje na mjestu nekadašnjeg Malog logora, "čuvenog" s početka devedesetih prošlog stoljeća. Sređuje se fino i dio između Rebrovačkog iVenecija mosta, tamo ispod Starčevice. Centar plaho ušminkan, čist, puno novih građevina... po krilatici: "gdje god prazno mjesto vidiš ti drvo (zgradurinu) posadi (uvali)..."!

Gradski park, ispričavam se - park "Pere Kočića" (po novom) za ne prepoznati! Kažu prelijep je. Možda i jeste, ali meni je onaj 'stari Gradski' nekako bio ljepši, pitomiji, miliji.

Zastadoh kod mjesta gdje je nekad bio simbol grada - džamija Ferhadija. Mjesto ograđeno darama, obnavlja se banjalučki vjekovni simbol. Obnovljene su skoro sve bezrazložno (da li baš bezrazložno?) porušene džamije. Fino je to, red je to. A ima li ljudi-vjernika u tim džamijama? Popravljene, obnovljene, su i katoličke bogomolje. I treba da su. Nisu se same od sebe urušile, uništile. A ima li i u njima ljudi,vjernika?

Čuvenih banjalučkih aleja u čaršiji i dalje ima.

Ali mi se vilica ukočila kad sam hodio glavnom džadom! Nekad je od Malte do Halil-pašinog turbeta u Gornjem Šeheru bio 'tunel' od kestenova i lipa (sa kratkim prekidom od Palasa do Kozje ćuprije)!

Danas, nigdje 'zelenog tunela', samo nekakvi patrljci od stoljetnih stabala, nove mladice okružene metalnim šipkama kao da su na robiji... Pitam neke stare znance - "Šta jeovo, majko mila?"

Ma pusti, kažu mi, obrezali sve do balčaka, mnoge kestenove iz korjena iščupali... vele da tako treba, da će biti još ljepše nego prije! Hoće li, i kad će to ljepše biti?

Eto, pored ljudi, starih Banjalučana, stradaše i kestenovi i lipe, nekad ponos Banja Luke.

A, što se čudiš hablečino jedna? Što ti se vilica ukočila? Šta ti sebi umišljaš? Nije te bilo desetak godina i shvati već jednom da je ovo NOVA Banja Luka, 'njihova' Banja Luka, Banjalukanov (1/1) grad!

Lijepa je Banja Luka i danas. Lijepe žene, i dalje, prolaze kroz grad. Vrbas prelijep, lijepo je 'zelenilo' banjalučko...

Ali sva ta ljepota mene nekako podsjeti na ove današnje, svjetske, mlađahne djevojke - 'silikonske' ljepotice. Naoko sve divno, krasno, a sve lažno, vještačko, bez istinskog prirodnog sadržaja.

Na ulici, iz kafića, slastičarni, restorana, automobila...sve neki čudni, nekadašnjoj čaršiji neprirodni, zvukovi, glasovi, akcenti, običaji, ponašanja... a iz stotinu decibelnih zvučnika trešti 'turbo-folk' i dragačevski trubači. Udara seljakluk, sa svih strana!

A ljudi!?

Danima sam hodio i džonove trošio al' poznatu facu nisam sresti mogao, poznati glas nisam ćuti mogao! Saznah da sad u Banja Luci imaju 'mjesta' gdje se isključivo skuplja 'stara banjalučka raja–domoroci' i htjedoh ih obići, ali!

Sretoh jednog od 'povratnika' koji mi je lijepo pojasnio sve o tim 'mjestima' i opet mi se vilica ukoči, presječe me nešto preko prsa! Svi stari Banjalučani 'stali' u 6-7 kafana (kafića, restorančića, čevabdžinica...) i to opet svak' u svom, po ''nacionalnom ključu''!

Preko Vrbasa ima 3-4 mjesta gdje se skuplja preostala domicilna raja, i povremeni gosti iz dijaspore, velikom većinom klasirana raja. Slično je i s drugim 'domorodačkim okupljalištima', i tu klasirana raja! Ko benda čovjeka, pojedinca, građanina? Sve je sadržano u' etnosu', u 'nacionalnim torovima'. I ti klasirani domoroci su danas u ogromnoj manjini u svom Gradu, ali i pored togasu i dalje 'klasirani', na pristojnoj međusobnoj distanci!?

A Majke ne rađaju Srbe, Hrvate, Bošnjake..., već DJECU koja će kasnije postati Srbi ili Hrvati ili Bošnjaci ili ....

Nakon tog saznanja prođe me želja za obilaskom 'rajinskih mjesta'. Ipak nisam mogao odoliti i posjetim neka od njih i uvjerim se da me stari znanac, povratnik, ni sekunde nije slagao. Nažalost. I sve mi je to ostavilo gorčinu u ustima kao da mi se vlastita žuć s jetre premjestila u ždrijelo, makar sam se s radošću susreo s nekoliko starih, poprilično letargičnih, sugrađana, drugara, znanaca...

Nakon landranja po čaršiji srećem, nailazim, na neke stare znance, bivše komšije, školske drugare i drugarice, bivše kolege i kolegice, one koji nisu morali 'dobrovoljno' napustiti Grad i koji nisu abonenti onih desetak 'mjesta za domoroce'.

Svi mi se nekako previše obraduju, posebno oni koji žure da me zahvate 'grčko-rimskim' stilom i po svaku cijenu tri puta poljube!

Uspjevam vještim eskivažama, kao nekad Rubelj, Joković i Smajić, da izbjegnem te pokušaje poznatog hrvačkog stila i taj 'tro-poljubac', ili, u 'najtežim' situacijama kad me baš iznenade, uspijem im uvaliti svoj četvrti poljubac! Majko moja, dokle smo 'stigli', na što sam/smo spao/li'!

I onda slijedi verbalna i duhovna tirada! Poslije standardnog 'uvoda' ide konstatacija tipa "šta nam je sve ovo trebalo" (!?), pa onda ono čuveno - 'blago tebi, da znaš kako je ovdje teško živjeti', nema ni raje sve neke nove face, pa... bla, bla, bla...!

Šutim, kao smiješim se (a to je više neki grč na licu, jer upravo mi je takav i osjećaj) i s ''razumjevanjem'' slušam njihove 'muke'!

"Šta nam je sve ovo trebalo?"

To me izuzetno nervira, jer mu dođe da ja i mnogi sličnih mi sudbina, da svi snosimo isti dio odgovornosti! Ogavno mi je to izjednačavanje nevinih i krivaca, žrtve i krvnika. Odvratno.

I tako, ja opet srećković, oni nadrljali, oni jadnici... Ko je u svemu ovome lud, ili možda bezobrazan?

Kad su me, na pravdi Boga, protjerivali samo zato što sam imao ime drugačije od njihovog, kad sam s ženom i djecom mašući rukama, izvrnutih džepova, utovaren u nekakve autobuse, na 'carini' ispred nekadašnje Lesnine dole niže Malte, kretao u nepoznato... kad su se neki isfrustrirani, pobješnjeli, marginalci (znani i neznani) derali na nas, i prijetili nam mašući oružjem bez ikakvog razloga, nama do 'zuba nenaoružanim', kad su znani i neznani prolaznici okretali glave kao da ne vide šta se događa, kad su skoro svi (s časnim izuzecima) svojom šutnjom odobravali sve što se radilo 'ne-Srbima' ali i nelojalnim Srbima, kad su neki, šapatom, sve to pravdali šupljakom: "šta ćeš, rat je, isto to rade i 'oni tamo'...", kad su...

Dobro je to opisao Meša Selimović: "Svaka vlast pa i ona najokrutnija uvijek ima svojih pristalica u svim slojevima društvene zajednice."

Ma neću više, neću dalje, i ovako mi je MUKA!

Koji me đavo pokrenu da uopšte dolazim u mjesto svog rođenja i najvećeg dijela življenja svog života, u mjesto svojih pra-pra-pra predaka!? Nostalgija, radoznalost? Ne znam, stvarno ne znam.

Još sam u nekoliko navrata morao 'bježati', mijenjati smjer kretanja, od nekih likova koji su takvo nešto sami zaslužili, koji zbog svojih zasluga iz ratnog perioda (a bogami i poratnog) ne zaslužuju ni da nam se pogledi susretnu. A mnogi od njih su već bili krenuli sa 'širokim osmijehom' prema meni! Znam da moji postupci nisu bili kulturni, niti su imanentni mom biću, ali to je bilo jače od mene, to moje ne-htjenje da se uopšte sretnem, i pogledom, s tim likovima, mojim nekad vrlim prijateljima. Zapitao sam se, ne jednom da li sam ja bio i tad, u vremenu prošlom, u zabludi glede našeg prijateljstva ili su oni bili fenomenalni 'glumci'!? Ko će ga znati, a to više nije ni važno.

Skrenuo sam u prvu apoteku i kupio nekakve ćirilićne lijekove protiv glavobolje i protiv žgaravice, jer organizam više nije mogao izdurati. Da, srećom sam imao kod sebe i Apaurin i nakon mješovitog medikamentnog 'dopinga' sjeo sam na obalni zidić kraj Vrbasa, na Zelencu, i čekao da se koliko toliko vratim u 'normalu'!

Dok sam čekao svoju 'normalu' u meni je sve vrištalo, jaukalo, plakalo, a istovremeno se i smijalo!

A onaj Celzijus podigo temperaturu na svoju 36. crtu i samo povisio cijenu Vrbasu!

Zagledan u vrbasli rijeku čujem u glavi pjesme: Vrbas voda jablana nosila, Otkako je Banja Luka postala, Put putuje Latif-aga...

Čujem i glasove svojih starih jarana, havera, komšija, kolega, drugova, zovu me u kino - igra film Herkules sa Stiv Rivsom, a karte 'cjepa' Ješo kojem možes i komad kartona uvaliti umjesto tiketa....

Pa onda vidim kako se na binu KAB-a popeše VIS Vandali sa Šemarom i VIS Meteori sa Gagijem... Počnem plesati u Domu Kulture i Čajavecu, po onom podu-parketu višeslojno namazanim lanolinom i tekućinom ''četiri asa''...

Haška Čelebić lupa po bubnjevima, Nandi, Braco, Ekrem, Čisko, Vojo, Zlaja... zabavili se svojim instrumentima, Sandra Kulijer i Enes Bašić uštimavaju svoje glasne žice, ''Hodža'' Budimlić razvači harmoniku kod Alibabe, a Bure priprema svoju ekipu za noćne serenade uz obaveznu 'Malagenija....'. Odjednom ugledah Čitu kako skače savršenu banjalučku lastu s Gradskog, a Zlaja kajakom sječe plahovitu rijeku a za njim braća Babić u svom bratskom dvosjed-kanuu, dok Krle, jednom rukom, gura dajak po tihi uz Hadži-Ivzinu...

Ale, legenda, 'šeta' na jednoj nozi po ogradi Gradskog mosta i dijeli čokoladice ''životinsko carstvo'' a sličice zadržava za sebe.

Vidim Mirsu Galijaša koji jedini uspjeva poduže plivati uz Vrbas...

Smjenjuju se slike i zvukovi u glavi svjetlosnom brzinom... Prolazi na svom motoru, bez rukometne lopte, Džoker (Dr. Jerko Karadža), najbolji banjalučki sportista svih vremena, a iza njega sjedi Pero Perović, zagrlio ga oko struka. Protrčaše uz obalu bokseri bez rukavica Marijan, Bašić, Košpa, Barba, Ante, Homa, Lila, Mačak, Rubelj, braća Pale...valjda imaju kondicioni... 'Na male' razbacili Knez, Papek, Sombolac, Bida, Hune, Špica, Jusići, Kime, Bobi, Kara, Agara, Bato, Sojtara... Vidim i ne mogu da vjerujem a uVrbasu Gele, Borko, Škljoja, Šopen, Eso, Bojer, Šuci, Prle, Aco, Lena, Vera, Rada, Šipka, Mersada, Slađa... igraju košarke, a na drugoj strani rukometaši Ako, Kekera, Kara, Koso, Maca, Sarač, Boba, Pop, Pipe, Geroj, Momo, Boro...treniraju pod budnim okom Voje Misaljevića i Hamdije Kadunića.

Joco pjesnik Bojović diže tegove izlivene od betona na gornjem zidu Kastela a Pero Popović juri na motoru, ispred Bucala i Bevande, prema vrhu Šehitluka, dok Tane preko 'Gradskog' gura bickl - točak otišao u 'osmicu', guma riknula a bajlaga nema, a Bilal na svom 'kontrašu' vozi neku svoju trku....

Na Studencu kartaju, u šengolje naravno, Nenči, Fajki, stari Graja, Troko, profesor Bekir, Ibriš, Stehlik, Zele, Franjo doktor, Franjo advokat...

Pod vrbom zavaljeni u travnati tepih sve 'nadgledaju', meze i laganini cugaju, Meho Pupak, Ljuba Truba, Bude, Nurko 'Čoro', Mujo Koljenović, Besko, Nale, Cera...

Odjednom niz Halil proletje vrbaska sirena profesorica Dragojla, za njom čuvena ljepotica Bedra Kušmić, tu je i Rakić Nidžara...

Začuh odnekud tenor Orobović Boška a terca mu Škarica...

Pojavi se neprevaziđeni Hasanaga, Adem 'Kvak', a za njim ide Hasanaginca Džemila Delić. Učini mi se da vidjeh, po ovoj vrućini, i neprikosnovenog Djeda Mraza Džonlića Envera, a niz Begovo i Dole se spuštaju, na drvenim skijama, Ishak, Jelača, Babin, Ido, Lule, Dum...

Ispred Kastelove kule sjede i nešto umno pričaju, ili se šegaće, Tunjo Filipović, Aco Ravlić, Žile Živanović, Irfan Horozović, Coco, Ibro Tabaković, Šindić, Milkan, Džinić, Milanović Branko, Bekrić, Zamola, Vezuv, Alkap... KonobarLaci pomno prati da nikom ništa ne fali.

Gledam kako po zraku slikaju, bez boja, s kistom, od vrbovih grančica, u ruci Lojzo, Štaljo, Špiro, Misirlić, a Berber nešto u zemlji urezuje, Bešić slaže neko granje i kamenje, biće neka skulptura garant.

Idu s fotoaparatima, marke 'Lajka' i 'Zenit', Jakić i Hodžić, a u bašti kod Hilmije zadali se nad šahovskom tablom Fahro Šuvalić i Enver Bukić a sve budno prate Mihajlo Mihaljčišin i Vlado Kozomara.

Vehab nudi kitire a Saltaga špice i friško pečenu budimku. Odnekud naiđe i Šukrija s nekoliko flaša boze, zamirisaše Mujini ćevapi, Harbaševe lepinje....

Tica uporno zabacuje udicu u vrbasli vodu. Samija, non-stop, šiša ('na ćasu') i suneti usput. Sabah uštimava sve satove pod 'sekundu'.

Čujem iz Kastela ciku gimnazijalaca iz Realke, mora da su markirali s časa... začuh i bas-bariton profesora Nakare,đačka cika utihnu.

Viktor sve nadlijeće zakačen za svoj padobran.

Gledam u tihu na Zelencu i vidim u biserli vodi kako raja kupuje u NA-MI, kod Bibe, razne štofove, cicove, basme... a u 'Drini' rum pločice i frtalj polubijelog.

Na Kastelovom ćošetu standardna 'špica'–Parero, Kuhar, Dado, prof.Novaković, Benco, Maše, Kapetanović, Loga, Top, Kubura, Habula, Pican, Rola, Roli, Štader, Šunka, Nale, Lala...

Kod parka, prema stanici, valjaju šibice i bacaju 'trojana' Kemica, stari Đemo i Šoba, dok mali jalijaši Bare, Bajbaga, Bane i Jošin 'prepadaju' finu mladju raju, žicare ih... Pred 'Kozarom' Šesta viče: 'karta viška'...

Mitar, 'plavac', ganja Šaru, poznatog vozača zaprežnog vozila, a Raskan Suljić taman završio presvlačenje nekog antikvitetskog kauča. Šoške za bickle prebukirane, poneki fićo, a bogami i 'Princ', na parkingu...

Raja s korza - Bato, Paja, Dragi, Kiko, Balonek, Bekara, Puta, Ćevap, Fare, Duco, Maka, Keca, Žikica, Sejo, Krupić, Željo, Nino, Martak, Mirso, Koja, Papec, Osman-Ćoro, Cacin, Slobo, Dževdo, Trampa, Čado, Koka, Toni, Ibrica, Zoka, Sule, Buco, Tefa... muhaju se gore-dole, od Haništa do pozorišta, od Aleje do 'Partizana' i troše kisik kojeg u izobilju proizvode banjalučke lipe i kestenovi.

Korziraju i Nada, Rada, Emira, Slavica, Berina, Azra, Jaca, Aida, Dijana, Asja, Vesna, Alma... Pa sestre Ibrišagić i sestre Morača, prohujaše Aida i Sabina Katane... a Smiljčica, preteča svih "Fashion guru-a" na ovim prostorima, neprestano komentariše, kritikuje, savjetuje... kako i šta treba odjenuti, obući...

Vidim u vrbasli vodi i kultne kafane, s onim kockastim stolnjacima: Lovac, Zora, Mostar, Soko, Aleksinac, Snack, Sana, kod Aziza, Halime, Tice, 'Šokara' u Bosni, Drava, Rorovi na pijaci, Tri fenjera... a odozdo, s oblutaka, proviruju 'Lovački' u Trapistima, 'Mrki ponedjeljak', 'Marakana', Šibovi, Šehitluci, Brijuni (gornješehorski), Željeznička... zaduženi za noćni život

Ko je bio voljen, zaboravio je. Uspomene imaju samo oni koji su voljeli! - Zašto li mi ova lijepa izreka dođe u misli?

Gledam u vrbasli vodu i vidjeh svoj lik kao kameni spomenik, ukočen, lice boje duvara, pogleda staklastog. Moguće da sam nekom slučajnom prolazniku izgledao kao "pukovnik", (čovjek sa slomom živaca), nijemi ludak, a nemaju pojma da sam u tom kratkom vremenu proživo 'dva života' u svojoj čaršiji, u svojoj mahali, kvartu, Vrbasu i njegovim plažama. Toliko raje, prave banjalučke, odavno ne sretoh na jednom mjestu u jednom danu, u kratkom polusatnom trenutku! Šta i koga sve čovjek može vidjeti u vrbasli vodi, čudo pravo!Bio sam i sretan i tužan istovremeno! Dušu sam svoju Vrbasom natopio, ali prožme me misao onog "Švabe" Getea - Ništa ne boli više nego kad se u nesreći sjećaš srećnih trenutaka.

A onda me trže nečiji glas, pomalo čudan, akcenat mi neprepoznatljiv, banjalučki garant nije. Pita me je li mi dobro! A odmah zatim malo tišim glasom me upita imam li da mu dam koju marku!?

Pogledah ga, ni sam ne znam kako, a vlasnik tog glasa malo ustuknu, odmahnu rukom sigurno ubjeđen da sam stvarno 'puko', i ode obalom niz Vrbas prema mjestu gdje se ulijeva Crkvina, a ja se već mašio za džep....

To me 'probudi' iz mojih sanja, vrati mi se i boja u lice (osjetih naglo toplotu i žmarce), i htjedoh krenuti kad začuh, opet neki neobičan, 'stranjski' glas, s 'podlogom't rubača iz Guče, kako mi ljutito, za oktavu previsoko i preglasno, govori:

"S'vati da nema više banjalučke raje, nema građana, nema vrbaski' teferića i vodeni' zabava, ma'ala, kvartova, tvoji' ulica i sokaka... NEMA više Gornjeg Še'era, Še'itluka,' iseta, Mejdana, Budžaka, Poljokanovog parka, Kul Ma'ale, Titine, Martićeve, Maglajlića ulice... Nema više ni škola Braća Pavlić, Kasim 'adžić, Drago Lang, Esad Midžić, Realke... Nema više ovdje ničega tvoga, zapamti to! Eno ti harema, mezara, grobova, što je još preostalo. Idi tamo, sjedi i plači, umri! To bi bilo najbolje i za tebe i za 'nas'! Šta treba više da vam uradimo da konačno skontate stvarnost, realnost... i istinu, jednu jedinu - ovo je ''sveta srpska zemlja''! Još od vremena divova i potopa! Od vremena Banjalukana!“

Poslije toga u glavi mi muk, u prsima ogromna praznina. Uze me MUKA, mučnina, pomalo slično kao onog Sartrovog Antoinea Roquentina...

Polako, nogu pred nogu, znanim Kastelovim stazama, krenuh prema parkingu dole prema pijaci gdje su se nekad istovarale i prodavale lubenice, gdje je dolazio cirkus 'Embel Riva'...Sjedoh u svoju limenu konzervu, unutra kao u sauni (opet mi naum pade Vrbas) i krenuh.

Vozeći, zamišljen, samo sam mahinalno registrovao tablu s prekriženim natpisom 'Područje grada Banja Luka', ali sam, nešto kasnije, naišao na upečatljivo vidnu tablu s natpisom 'Republika Srpska' i kad je prođoh sjetih se sarajevsko-crnogorskog pjesnika Vešovića Marka i njegove Jutarnje molitve - "Da sam vjernik, imao bih samo jednu molitvu: Bože, ukloni Republiku Srpsku. Ne dozvoli da barbarstvo, zločini i etničko čiščenje ostanu trajno nagrađeni."

Osjetio sam neko olakšanje u tijelu, pojačao muziku u autu... Štulić pjeva '...kurvini sinovi...', pojačam, k'o papak (Banjalukan!?), muziku do daske, pritisnem gas do daske i odoh svojoj, novoj, kući. U Bosni je, naravno.

Banja Luka je i dalje moj Grad, ali tamo više nije moja kuća, što da se lažem - to je istina, to je reala.

Faktičko stanje na terenu!

A Banja Luka danas?

Klasična 'silikonska ljepotica', kao preslikana sa tv-ekrana raznih ružičastih, novih, bm, atv, dm... i sličnih tv-kuća po čijim studijama (i ekranima) se non-stop lomataju, i krešte, napumpane silikonske, turbo–folk, ''ljepotice''.

Silikonska ljepotica - spolja lijepa, iznutra (is)prazna. Prazna bez svojih starih, autohtonih, građana–rasutih k'o biseri po svijetu - kako je, nešto slično, odrecitovao 'pjevač' Momčilo!

Banjaluko i ta tvoja sela...

P.S. preuzeto sa banjaluka1.blogger.ba

Labels:

Thursday, July 17, 2008

Montreal 2008 - Ljetne igre

Jutros rano se vratih iz Portlanda, sto bi rekli sa zapadne obale, i evo cijeli dan ‘dolazim sebi’. Vremenska razlika je samo tri sata a ja provedoh cijelo jutro u krevetu. Covjeka jedan obican put izbaci iz ravnoteze i treba mu vremena da se vrati u svakodnevnu zivotnu kolotecinu. A koliko nam je vremena bilo potrebno da ‘dodjemo sebi’ nakon onoga sto nam se desilo u rodnom gradu?

Ali, necu sada o tome. Danas evo kratkog priloga iz Kanade. Autor, Dubravka:

Evo jedan mali prilog s ljetnim ugodjajem iz Montreala.
Mali tobogan u basti iza kuce, postavljen za naseg unuka da vjezba spustanje. Oko njega su stariji momci, njegov tata, dida i komsija Jim.
Tata ima skoro 30, dida preko 50 a komsija Jim je upravo slavio 70-ti rodjendan.
Sad da vidite kad ih je mali Mauricio pozvao da se spuste niz tobogan, oni su to uspjesno uradili .
Sigurna sam da cete prepoznati na slikama ko je ko.

Puno pozdrava od Dubravke Kusmic

Labels:

Friday, July 11, 2008

Josipov vremeplov


Evo me ponovo na aerodromu i dok cekam let, provjerih email. Kad tamo, novi prilog od Josipa Matosevica. Odlucih da ga odmah objavim. Nadam se da cu stici jer vec najavljuju moj let.

Upravo sam se spremao za mali prilog o gimnastici, a onda me Nenad Vidovic pretekao. Stoga ono sto je vec receno, necu ponavljati. Iskoristiti cu priliku da se podsjetimo nekih ljudi i dogadjaja vezanih za ovaj sport i nasu generaciju, i tako ih pokusamo otrgnuti od zaborava. Duzan sam predstaviti Nenada Vidovica koji je poslao obavjest o okupljanju gimnasticara u Sarajevu 17 i 18 jula. On je u stvari inicijator tog okupljanja. Nenad je nas banjalucanin; gimnasticar reprezentativac iz zlatne generacije: Cerar, Brodnik, Srot, Petrovic, Kersnic; ucesnik Olimpijskih igara u Tokiju 1964. god. Njegov brat Bogdan (Buco) isao je u Tehniku, elektro odsjek, generacija iza nas.

Nenad je poceo kao clan slavne generacije banjaluckih gimnasticara, koji su 1957 u Osijeku osvojili naslov omladinskog ekipnog drzavnog prvaka Jugoslavije. Na tom prvenstvu naslov pojedinacnog omladinskog prvaka Jugoslavije, osvojio je banjalucanin Miroslav Nikic. Kada je Cerar presao u seniore, Nikic je zauzeo njegovo mjesto. Daleko bi dogurao da iznenada, iz nepoznatih razloga, nije prestao vjezbati. (Pricu o Nikicu, Nenad je opsirnije opisao u sarajevskom blogu Vlade Kaluze - dovla.net.)

Lijepa gesta je bila spomenuti Rudija Sarafina, povodom proslogodisnjeg Dana mladosti. Za one koji ne znaju, Rudi je pedesetih bio pojedinacni prvak Jugoslavije u gimnastici. Otuda i njegove zasluge za veliku cast predaje stafete Titu. Kasnije se posvetio sletskim vjezbama. Sa suprugom Irinom komponirao je mnoge sletske vjezbe, u kojima smo i mi ucestvovali. Imao sam cast poznavati tog tihog, skromnog gospodina i sportasa dzentlmena.

Ovom vremeplovu potrebno je naglasiti tradiciju gimnastike u Tehnickoj skoli. I ti Co si jedno vrijeme bio vjezbac, cak si i mene nagovorio da pocnem trenirati gimnastiku, iako sam vec bio prerastao neke normative. A onda je gimnastika na neki nacin postala stil mog zivota. Gdje god sam se zaustavio, nasao sam se u toj bransi.

Gimnastika kao fenomen u Tehnickoj skoli sezdesetih godina, dostigla je vrhunac pod rukovodstvom Camile i Pikija.

Sportski novinar Limun Papic je u Sportskim Novostima izvjestavao da je na Tehnickoj skoli u Banja Luci ucestvovalo oko 1000 gimnasticara i gimnasticarki. To je bilo najmasovnije gimnasticko takmicenje u Jugoslaviji. Mozda je netko sacuvao primjerak tih novina iz tog vremena. Sjecam se velikog uvodnog naslova „Branimir Smit apsolutni prvak“. Za jednog susreta Smit mi je obecao dati kopiju tog clanka. On sada zivi na otoku Ciovu. Ako ovo cita, a ima u posjedu taj clanak, molim ga da ga objavi.

Sa Camilom sam se sreo u Banja Luci prije mog putovanja u Australiju. Dogovarali smo da se i tamo sretnemo, ali nije bilo usputno. S Pikijem se obavezno vidjam ili cujem. Uvijek onako elegantan i uspravan u hodu, zraci vedrinom, dobro se drzi. Na radio Banja Luci uredjuje sportski vremeplov.

Pokusat cu se sjetiti nekih imena starije generacije: Corni (Dasa), Zivkovic (Zivan), Nalic, Trtic, Pupic, Kemenc, Smit, Kreso, Tankosic, Bjelajac, Havrlenko...

Od dama se sjecam: Camila, Mima, Zara, Vesna, Milkica, Natasa, Pupicka, Stana, Licina, Cicak (nadimak)... Mozda se netko od njih javi i posalje koji foto.

Sa Vidovic Nenadom i Rafajlovic Batom sam se sreo u Torontu, gdje sada zive. Bato je takodjer bio vrhunski gimnasticar reprezentativac, sarajlija, iz skole Vladimira Peleksica-Kekea. Prenio sam im pozdrave iz Zagreba od kolega vjezbaca njihove generacije. Zagrepcani ih se rado sjecaju, jer su njih dvojica sluzili kao pojacanje zagrebacke ekipe u nedostatku kvalitetnih vjezbaca. Visnja i ja smo bili ugosceni u njihovim domovima u Torontu. Na slici je Nenad lijevo a Bato desno.

Nenad je doktor nauka i u Canadi priznat znanstvenik u oblasti zastite suma. Bato je direktor gimnastickog centra u Torontu i uspjesan trener.

Vlado Kaluza, urednik sarajevskog bloga dovla.net, posvetio je gimnastici veliki prostor, hvala mu u ime moje generacije. Sarajevo je jedno vrijeme bilo centar vrhunske gimnastike.

1977 u Banja Luci je odrzano drzavno prvenstvo u gimnastici. Bio je tu i Cerar kao pocasni gost. Nas nekolicina uspjeli smo se izboriti za jedan foto s njim. Na tom takmicenju je nastupila i izjesna Olivera, ljepuskasta dama, koja je kasnije postala supruga Djordja Balasevica.

Moram napraviti malu digresiju i u ovom prilogu spomenuti jednog Cajevcana, koga srecem u Zagrebu, na Jarunu, na atletskim stazama i gimnastickim spravama. To je Miso Vukovojac, bivsi direktor SOUR-a Cajavec. Ljubitelj gimnastike, rekreativac, muzicar i uspjesan poslovni covjek. Iako je presao sedamdesetu godinu, zadivljujucom upornoscu i treninzima uspijeva zadrzati vitalnost. Pokusat cu ga nekako dovesti u blog.
Dragi Co, da sam kod kuce, vjerovatno bih se prisjetio vise detalja, dogadjaja i ljudi, ali neka ovo bude povod za neka nova javljanja, da spomenemo i one kojih se nisam mogao sjetiti.

Pozdrav svim gimnasticarkama, gimnasticarima i blogovcima, sirom svijeta.

Josip Matosevic-Mate.

Labels: