SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, April 28, 2019

Borislav Tadić


Nedavno je Saima pisala kako bi bilo lijepo da više pišemo o mladima, našim potomcima, o njihovim životima i uspjesima u sredinama u kojima ih je sudbina odvela. Njen prijedlog nije naišao na odaziv koji sam želio a i ja sam se malo ulijenio pa se nisam latio pera ni onda kada je za to bilo prilike.

Zamalo se i danas desilo da propustim priliku da je poslušam ali sam ipak sjeo za laptop da prenesem vijest koja mi je stigla preko facebook-a. Tako danas imam zadovoljstvo da napišem par riječi o jednom mladom čovjeku, našem Banjalučaninu, koji je u ova poslijeratna vremena našao svoje mjesto u svijetu i osvjetlao obraz najdražih, svoje majke i oca. A uz to i nas koji ih poznajemo i s kojima nas vežu prijateljske veze još iz onih lijepih, predratnih dana.


Danas imam želju da vas uputim na članak, zapravo intervju s Borislavom Tadićem, sinom Stele i Zorana Tadića, koji je objavljen na stranici vijesti.ba. Boris je nećak mog najboljeg druga, Borislava Bekera, koji već odavno nije s nama ali o kome sjećanja ne blijede ni poslije više od četrdeset godina.

Borislav Tadić je izuteno inteligentan, pametan i ambiciozan mladi čovjek, koji je svojim radom, znanjem i pameću dogurao do mjesta potpredsjednika Deautche Telekoma, vodećeg evropskog telekom operatera, dokazavši da u zemljama u kojima nacija i nacionalizam nisu glavne vrijednosti, svako ima šansu na uspjeh. A da se čovjek uvjeri da se radi o izuzetnom mladom čovjeku, dovoljno je pročitati objavljeni intervju. Sve što bih ja pokušao napisati ne bi puno doprinijelo da objasnim o čemu se radi. Borislav me je prosto oduševio svojim odgovorima na pitanja novinara da još uvijek ne mogu da vjerujem da do sada o njemu nisam čuo ama baš ništa. A krivci za to su i njegovi skromni roditelji, Stela i Zoran, koji su istinu o Borislavovom uspjehu krili samo za sebe.

Čitajući Borislavov intervju i njegove uvijek odmjerene odgovore iz kojih se prepoznaje ogromno znanje i iskustvo koje posjeduje, pitam se šta bi bilo s njim danas da je ostao u svom rodnom gradu? Dokle bi dogurao, da li bi čak imao posla? Jer u mom rodnog gradu na vlasti su idioti zadojeni nacionalizmom koji od pitanja nacije (i vjere) dalje ne vide. Isto je i kod mene u USA gdje je još veći idiot na vlasti. Normalan čovjek se mora pitati šta se to dešava s masama kada biraju da ih vode najgori medju njima. Za Borislava je sreća da je na vrijeme odlučio da ode i da svoju sreću potraži negdje drugdje. U svom rodnom gradu bi sigurno dijelio sudbinu onih koji ne igraju kako im oni na vlasti sviraju.

Borislavu Tadiću želim da nastavi sa svojim uspjesima, iako ne znam šta bi još mogao postići. A Steli i Zoranu zahvaljujem što su odgojili tako pametno dijete na koje bi njegov ujak bio jako ponosan. A blogerima preporučujem da obavezno pročitaj intervju s Borislavom. Neće vam biti žao vremena.

Labels:

Tuesday, April 23, 2019

Festival ili vašar za odrasle

Od januara do aprila je u našem malom mistu puna sezona. Penzioneri sa sjevera dolaze u južne krajeve da izbjegnu zimu i ugriju svoje reumatične kosti. Zimi je u gradu vrlo teško naći parking, gužva u prodavnicama,  za mjesto u restoranu se čeka dugo...   sve u svemu gužva slična onoj kod nas ljeti.

Medjutim sezona donosi i dosta lijepog, jer se u gradu uvjek nešto interesantno dešava. Koncerti na otvorenom, izložbe po parkovima i u centru grada, festivali, mnoga sportska takmičenja. 
        
Festivali su najsličniji našim vašarima. Obično se  održavaju u down town, uzduž glavne ulice. Saobraćaj se u potpunosti zaustavlja. Štandovi su sa strane, iza njih restorani, a šeta se sredinom ulice. Gužva podsjeća na gužvu u našim turističkim mjestima.
       
Prošla sam tri km u jednom pravcu i isto toliko u drugom. Skuhala se od vrućine, ali se imalo šta i vidjeti. Toliko različitih slikarskih tehnika od standardnih akvarela do ulja pa do specijalnih tehnika i slika napravljenih od olovki, kamenčića, školjki, palminog lišća i do umjetničkih rezbarija u naplavnom drvetu. Nažalost, najljepše eksponate nisam mogla slikati jer vlasnici ne dozvoljavaju. To se mora poštovati. Žele da zaštite svoje originalne ideje. Cijene slika se kreću od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dolara. Iako ne pamtim imena umjetnika, prepoznajem njihove radove jer su redovni gosti već godinama.  
         
Mnogo je i drugih interesantnih stvari. Odjeća, kozmetika na bazi prirodnih materijala, svijeće , sapuni,  baštenski ukrasi, posudje, ukrasi za kuću i oko kuće.  Naravno tu je i cvijeće i puno malih štandova sa svježe pripremljenom hranom, pićem. Prvi put ove godine dozvoljeno je prodavati cannabis (marihuanu) u raznim varijantama za medicinsku upotrebu. Nekoliko kućica za prodaju odmah na početku ulice. Očekivala sam veću gužvu ispred njih.

Naravno, tu su i muzičari. Pjevači, svirači, imitatori, klovnovi i baloni.  Gleda se, pregleda, kupuje...

A samo jednu ulicu dalje mir kao da se ništa ne dešava. Stara kuća u New Orleans stilu spava u hladovini. Izgleda zaboravljena u prostoru i vremenu. 

Meni nesto zapela za oko pa sam je morala uslikati.

Emira

Labels:

Thursday, April 04, 2019

Zubi

Svašta se dešava u našem malom svijetu,  naselju ‘55+’ u malom floridskom gradiću. Prije nego počnem priču, samo da objasnim ovo 55+ da to znači  da u naselju uglavnom žive ljudi stariji od 55 godina. Takvih naselja na Floridi ima na hiljade. Reklamiraju ih kao ‘Naselja za aktivne seniore. 

Jednog običnog, sasvim običnog jutra, šetamo svoj uobičajeni krug po naselju i usput gledamo okolo. Nebo, lijepo plavo, prošarano paperjastim oblacima što lijeno plove u nestajanje. Palme njišu svoje teške grane, posmatramo ptice što prolijeću iznad naših glava. Papagaji što galame kao djeca istom izašla iz škole, orao kruži visoko iznad glave tražeći doručak, patke opet nisko, samo što nas ne udare. 

Moj pogled prečesto ide prema travi, jučer pokošenoj. Izgleda kao očerupana kokoš  a ne kao lijepi zeleni tepih. Nedavno se promjenio menadžment. Umjesto boljitka, donio puno promjena, uglavnom na gore. Izgled trave, naravno, pripisujem lošem menadžmentu i mrmljam sebi u bradu kako ću to slikati i žaliti se...  Onda, opet u sebi kažem, misli pozitivno. Biće valjda bolje. 

U jednom momentu privuče mi pažnju nešto na asfaltu. Neki neobičan predmet. Pridjem da vidim šta je. Zubi. Prava, pravcata vilica. To me prvo nasmije pa onda rastuži. Kome li su ispali? Kako je moguće da taj neko nije primjetio? A možda su ispali iz smeća? Možda je neko umro pa kad su čistili stan.... Malo ih samo pomjerim da neko slučajno ne stane na njih, pošto su bili blizu poštanskih sandučića, pa nastavim šetnju sustižući Sašu. 

Nakon što, dvjesta metara susrećemo prijateljicu koja svako jutro ‘šeta’ biciklom. 
Zaustavimo se, popričamo o travi , usput spomenem i zube.

Nakon završene šetnje, nastavljamo svoje uobičajene jutarnje aktivnosti.

Uskoro  stiže poruka na telefon. Prijateljica poslala fotografiju zuba. Smjestila ih ona u najlon kesu i okačila na obližnji info boks. Kaže, možda je ipak neko izgubio pa da lakše nadje. I tako ostaše zubi na stubu. Tri dana zubi vise. Četvrtog su nestali. Pomislili smo da ih je neko bacio u smeće
Sljedeći dan stiže poruka. Na njoj nova slika. Karta sa ‘Hvala’ u kesi u kojoj su bili zubi visi na istom info boksu.





Poslije,  kad smo se srele, prijateljica ispriča cijelu priču. Komšinica vlasnika zuba ga je vidjala prethodna dva jutra kako hoda i nešto traži gledajući u zemlju. Drugi dan ga upita šta traži, ali on odgovori da ga je stid reći i ode u kuću. Treći dan, opet on traži, a ona ode i pita da ne traži slučajno zube. Ona mu odgovorila da ih je predala u office baš taj dan, ako slučajno neko bude tražio.  

Tad konačno susjed prizna da baš zube traži i da su to pokretni implanti koje je ‘dobio’ godinu ranije.  Nije mogao ništa jesti bez njih. Već je bio izgubio svaku nadu. Bio je presretan što je našao zube. Konačno će moći normalno da jede. A i cijena zuba nije zanemarljiva, ‘samo’ $3.000 pa je to bio dodatni razlog za radost. 

Dosad sam znala da se može izgubiti novac, dokumenti, nakit, a sad znam da se mogu izgubiti i zubi. Zato oprez dragi prijatelji. Može se i nama desiti. 

Emira

Labels:

Monday, April 01, 2019

Zbogom mladi Bosanci i Hercegovci


Sinoć sam gledala N1TV. Prenosili su sajam zapošljavanja u Banja Luci. Razne strane agencije su predstavljale svoje potrebe za našom radnom snagom. Sala je bila puna, novinari su intervjuisali mlađe školovane ljude svih karegotija. Visokih školskih sprema, srednjih, zanata svih vrsta. Najveća gužva je bila oko slovenačkog štanda. Nude im sve vrste zaposlenja. Voditeljica je rekla da su Bosanci i Hercegovci cijenjeni zbog svog ponašanja, marljivosti i želje za što većim znanjem da bi mogli dati što veći doprinos i dobiti.

Nagrađivanje adekvatno tome.

Ja sam sada defitivno odlučila da ja lično zatvorim knjigu dešavanja od 1992 do 95 godine.
Sada kad sam čula te mlade ljude i svakodnevno prikazivanje redova pred slovenačkom ambasadom, razmišljam kad su banjalučki muslimani i katolici protjerivani, a pravoslavci koji su sami odlazili i mislili svojom glavom, u čitavoj nesreći imali i sreće sa moje današnje tačke gledišta.
Mogli su odlaziti s kompletnim porodicama pa čak i voditi roditelje i najužu rodbinu. 

Prošle su godine i sad ti ostrašćeni Karadžićevi Srbi gledaju svoju djecu u redovima za odlazak, kojima je obećavano da će sva Bosna i Hercegovina biti njihova jer imaju naoružanu bivšu JNA i paravojne formacije koja će im sve to donijeti na dlanu.

Uvijek se neka bosanska poslovica pojavi u punoj snazi, kao ona “ko drugomu jamu kopa, sam u nju pada.” 

Ja ovde samo mislim na dobrovoljce i zločince a koje su na kraju optužili i nazvali Vojska republike srpske, oni su za sve krivi.  Ponovo ispali glupi Bosanci.

Zlatko i porodica na Bašćaršiji. Unuci su sada odrasli da mogu saznavati o Sarajevu i Bosni.
Nisu bili tri godine jer se najviše dana godišnjeg odmora provodilo u Šibeniku zbog klime i mora.

Zna se da je najveći broj tih naši ljudi prisilno mobilisan i nedužn u bilo kakvim zločinima. Ali ja ovaj prilog pišem u želji da mi je drago da od onih kojima je ta ideologija bila smisao života, a i danas je, gledaju svoju djecu, koja tada nisu bila ni rodjena, kako stoje u redovima za odlazak.

Zato bih voljela da od danas naši Blogeri pišu o svojoj djeci i njihovim uspjesima, ma gdje bili.

Ja ću početi dolaskom mog sina Zlatka i njegove porodice u Sarajevo. Bilo mu je jako teško, svašta je preživio ali uspio je, sve sam. Radi u važnom ministarstvu kao informatičar, supruga Engleskinja, djeca vaspitana i pametna. 


Frane položio težak ispit za Projekt menadžera i sad je šef jedne američke firme.

Imamo četvero unučadi i moj Vice je umro sretan zbog takvih sinova. Ostavio je iza sebe lijepi trag i voljećemo ga dok smo živi.

Antoni sam ušao u radnju na ćaršiji s Željinim suvenirima i BH rekvizitima. Izabrao kapu BH .
Na polasku u školu s kapom.

Voljela bih da saznajem o takvoj djeci naših sugradjana, jer ovi današnji političari znaju valjda nešto oko kompjutera pa NEK čitaju. Svako zna svoje, pa nek žive sa svojim učinjenim zlom prema svakom, a djeca im u tim redovima. Potomci većine ideologa žive u blagostanju zahvaljujući roditeljima koji  po parlamentima i skupštinama bleje kao ovce. To je identično i u cijeloj B i H, samo s tom razlikom što nismo većina imali tu mogućnost da bježimo zajedno jer su nas jako rano okupirali maskirani kriminalci po cijelom rubu grada Sarajeva i sa planina a Alija je reka da će za slobodu žrtvovati milion muslimana a Karadžić javno u skupštini izjavio da će muslimani otići u nestanak.

I žrtvovao nas je da bi njegov sin danas uživao a glupi muslimani mu to omogućuju.
Katolici  su samo čekali “dok se dvoje svadjaju, treći se koristi”, ali im se baš ta politika izjalovila.  Postadoše nacionalna manjina. Ja ih ovako zovem jer smo se u Bosni po pradjedovima, djedovima i roditeljima tako izjašnjavali.

Pozdrav Saima

Labels: