Zubi

Svašta se dešava u našem malom svijetu,  naselju ‘55+’ u malom floridskom gradiću. Prije nego počnem priču, samo da objasnim ovo 55+ da to znači  da u naselju uglavnom žive ljudi stariji od 55 godina. Takvih naselja na Floridi ima na hiljade. Reklamiraju ih kao ‘Naselja za aktivne seniore. 

Jednog običnog, sasvim običnog jutra, šetamo svoj uobičajeni krug po naselju i usput gledamo okolo. Nebo, lijepo plavo, prošarano paperjastim oblacima što lijeno plove u nestajanje. Palme njišu svoje teške grane, posmatramo ptice što prolijeću iznad naših glava. Papagaji što galame kao djeca istom izašla iz škole, orao kruži visoko iznad glave tražeći doručak, patke opet nisko, samo što nas ne udare. 

Moj pogled prečesto ide prema travi, jučer pokošenoj. Izgleda kao očerupana kokoš  a ne kao lijepi zeleni tepih. Nedavno se promjenio menadžment. Umjesto boljitka, donio puno promjena, uglavnom na gore. Izgled trave, naravno, pripisujem lošem menadžmentu i mrmljam sebi u bradu kako ću to slikati i žaliti se...  Onda, opet u sebi kažem, misli pozitivno. Biće valjda bolje. 

U jednom momentu privuče mi pažnju nešto na asfaltu. Neki neobičan predmet. Pridjem da vidim šta je. Zubi. Prava, pravcata vilica. To me prvo nasmije pa onda rastuži. Kome li su ispali? Kako je moguće da taj neko nije primjetio? A možda su ispali iz smeća? Možda je neko umro pa kad su čistili stan.... Malo ih samo pomjerim da neko slučajno ne stane na njih, pošto su bili blizu poštanskih sandučića, pa nastavim šetnju sustižući Sašu. 

Nakon što, dvjesta metara susrećemo prijateljicu koja svako jutro ‘šeta’ biciklom. 

Zaustavimo se, popričamo o travi , usput spomenem i zube.

Nakon završene šetnje, nastavljamo svoje uobičajene jutarnje aktivnosti.

Uskoro  stiže poruka na telefon. Prijateljica poslala fotografiju zuba. Smjestila ih ona u najlon kesu i okačila na obližnji info boks. Kaže, možda je ipak neko izgubio pa da lakše nadje. I tako ostaše zubi na stubu. Tri dana zubi vise. Četvrtog su nestali. Pomislili smo da ih je neko bacio u smeće

. 

Sljedeći dan stiže poruka. Na njoj nova slika. Karta sa ‘Hvala’ u kesi u kojoj su bili zubi visi na istom info boksu.

Poslije,  kad smo se srele, prijateljica ispriča cijelu priču. Komšinica vlasnika zuba ga je vidjala prethodna dva jutra kako hoda i nešto traži gledajući u zemlju. Drugi dan ga upita šta traži, ali on odgovori da ga je stid reći i ode u kuću. Treći dan, opet on traži, a ona ode i pita da ne traži slučajno zube. Ona mu odgovorila da ih je predala u office baš taj dan, ako slučajno neko bude tražio.  

Tad konačno susjed prizna da baš zube traži i da su to pokretni implanti koje je ‘dobio’ godinu ranije.  Nije mogao ništa jesti bez njih. Već je bio izgubio svaku nadu. Bio je presretan što je našao zube. Konačno će moći normalno da jede. A i cijena zuba nije zanemarljiva, ‘samo’ $3.000 pa je to bio dodatni razlog za radost. 

Dosad sam znala da se može izgubiti novac, dokumenti, nakit, a sad znam da se mogu izgubiti i zubi. Zato oprez dragi prijatelji. Može se i nama desiti. 

Emira