SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, June 29, 2007

Kusmici na Nijagari

Za danas sam planirao jedan duzi prilog, ali svakodnevne obaveze me natjerase da ga skratim pa se javljam na brzinu, da se vidi da sam jos ziv.

I naredni dani ne izgledaju mnogo bolje tako da prilozi nece biti onakvi kakve sam ih zamislio. Ostala raja se uspavala pa je ovo za sada jedino rjesenje.

Prica o posjeti Kusmica Americi jos nije zavrsena: cak naprotiv, tek pocinje. Osim upoznavanja Pisttburgh-a, dosta vremena je ‘utroseno’ u obilazenju nekih od Americkih poznatih turistickih destinacija.

Cilj prve posjete su bili vodopadi Nijagare. Kako sam na americkoj strani bio prije par godina, odluka je pala da se ovo cudo prirode ovaj put pogleda sa kanadske strane.

Put nije bio narocito naporan, i uz jedno stajanje u svakom smjeru, sve je obavljeno u jednom danu. Dan je opet bio prekrasan tako da smo uzivali i u vremenu a naravno i u okolisu uz kanadsku obalu Nijagare.

Turista je bilo malo manje nego smo to ocekivali, vjerojatno jer je bio radni dan. Dio uz vodopade je u stvari jedan veci park koji ima sve pratece objekte: restorane, prodavaonice suvenira i, naravno, hotele. Lako smo nasli mjesto za parkiranje i nakon toga se uputili u laganu setnju uz samu obalu rijeke.

Velicina vodopada i snaga rijeke impresionira. Na mnogim mjestima smo bili osvjezeni kapljicama vode koje je lagani povjetarac donosio sa samih vodopada. Bilo je to prijatno ‘kupanje’ u toplo ljetnje popodne. Ove iste kapljice su stvarale duge koje su se pojavljivale na vise mjesta.

Iako se nikuda nismo zurili, hodanje u ovim godinama brzo umara. Srecom, tu su klupe na kojima se moglo predahnuti izmedju dva obilaska. Ova jedna sa slike je smjestena u dubokoj hladovini kestena u punom cvatu. Kao da me posjeti na nesto poznato.

Nakon nekoliko sati razgledanja vrijeme je bilo za povratak. Nismo se zurili jer, zaboga, bili smo na odmoru. A i nove avanture su bile pred nama.

Labels: , ,

Wednesday, June 27, 2007

Sejo javlja

Sva ova frka oko dolaska Kusmica je razlog da je blog malo zamro. Jos uvijek se oporavljam od ovih proslih 20-tak dana i nisam u najboljoj formi. Neki od planova vezanih za blog su malo potisnuti u stranu, bar za sada. Cim se stvari vrate u normau (a kako sada stvari stoje, cini mi se da to nece biti uskoro), pokusat cu da nesto od planiranog realiziram.

Jedna od 'kolateralnih zrtava' gore recenog je i Sejo iz Norveske. Bio je izuzetno vrijedan i poslao mi nekoliko fotografija i kratki email koji sam planirao objaviti, ali vremena nije bilo.

Danas evo ispravljam gresku, istina sa zakasnjenjem. Ali, bolje ikad nego nikad.

Evo sta mi Sejo napisa:

Zdravo Co.

Evo nakon nekog vremena da se javim. Jjedno vrijeme sam bio odsutan, jedno vrijeme malo vise radio i zaradio slobodnih dana, ali blog sam pratio zbirno po sedam dana.

Ova zadnja sedmica kod mene i Amile je bilo veselo. Naime, dosla nam je u posjetu Amela iz Svedske (kcerka Buce i Binke), a odmah iza nje i nasa kcerka Aida iz Bergena. Po Amelu smo morali ici u Stomstad, mjesto odakle ide brod za Norvesku, jer ona ne voli putovati sama brodom.

Sutradan smo isli na aerodrom Sandefjord po Aidu. Kuca se napunila za kratko, a Amila radosna jer ima kome kuhati.

Nakon toga sam dobio zadatak da moram voziti Kusmice na aerodrom Oslo. Lete za Ameriku kod tebe. Usput sam povezao i Amelu jer vise voli putovati iz Osla autobusom nego koristiti brod.

Kusmice sam dovezao na aerodrom zive i zdrave pa molim te da mi ih i takve vratis. Ovo ti je bio kratki izvjestaj o stanju kod nas

Pozdrav svima Sejo

Kao sto rekoh, vijesti su malo zastarjele ali za nekoliko novih slika nikad nije kasno. Svaka nova slika je mala prica za sebe. A sve slike skupa, roman. Pogledajte.

Labels: ,

Monday, June 25, 2007

I moja mama je okoncala svoj put

Tako je to uvijek bilo i bit ce: lijepe vijesti se ispreplecu sa tuznim i obican smrtnik tu ne moze nista promijeniti.

Tek sto sam se vratio na posao poslije tri nedelje odmora i ukljucio kompjuter, Nera mi proslijedi Marinin email. Evo ga u cjelosti:

Dragi moji!

Jucer, 22.6.07 je umrla moja mama. Zadnjih mjesec dana je slabila i sve je polako popustalo, dok nije jucer zauvijek zaspala. Bila je cijelo vrijeme kod kuce i to mi je drago. Bila je to jedna prava prirodna smrt od starosti.

Po njenoj zelji cemo je ovdje u Ljubljani upepeliti , oprostiti i preuzet cemo urnu u srijedu u 11 na Zalama (Ljubljansko groblje), a u subotu 30.6. 07 isto u 11 sati ce biti pogreb u Banjaluci.

Ova slika da nas podsjeti na vaš zadnji posjet.

Pozdravljam vas sve, Marina

Kada smo zadnji put imali priliku da je vidimo, teta Anka se odlicno drzala: nitko ne bi pomislio da je vec bila preturila devedesetu. I ovaj posljednji rat. Ova slika to najbolje pokazuje.

Ali, sudbini se ne moze pobjeci. To nas sve ceka.

Marini i Srebiju i familijama Misurac i Srebot upucujem najiskrenije saucesce. Zao nam je sto smo tako daleko te ne mozemo biti sa vama u ovim teskim trenucima.

Labels:

Kusmici u Pittsburgh-u

Nakon dugih 13 godina evo docekasmo da nam u posjetu stigne neko od nase raje iz starog kraja. Obecanja je bilo ali se niko nije odlucivao za put preko bare. Istina, stigli su sa drugog kraja Evrope jer i njih je zadesila ista sudbina.

Ovog juna konacno stigose Kusmici, Emina i Ekrem, iz ‘hladne’ Norveske. Stigose u ‘vrelu’ Ameriku, da sa nama provedu 20-tak dana.

Brinuo sam se kako ce se gosti prilagoditi na novo podneblje, novi nacin zivota, svu ovu trku i guzvu. Izgleda da su moje brige bile neosnovane: vrijeme je, vecim dijelom, suradjivalo, a i trku smo uspjeli nekako ‘usporiti’.

Pocetak je bio tipicno americki: iako sam za ovu priliku uzeo odmor, zadnji dan, u petak, par sati prije polaska s posla kuci, ozbiljan problem. Wireless mreza u jednom od objekata koji je pod mojom ‘kontrolom’ je, nakon besprijekornog rada od dana instaliranja, otkazala ‘poslusnost’. Rjesenje problema se nije moglo odlagati: morao sam naruciti novu opremu i instalirati je prije planiranog ’malog kruznog putovanja Amerikom’. Eko je, silom prilika, morao asistirati par sati, dok problem nije djelomicno rijesen. Tako mu je prvi dan u Americi protekao radno, kako smo to mi ovdasnji vec navikli.

Nakon ovog prvog problema, stvari su se pocele zahuktavati. Uz svakodnevne sjedeljke do kasno u noc, naslo se vremena za upoznavanja Pittsburgh-a, obaveznu kupovinu (cini mi se da je za Norvezane Amerika bagatela, pokupovali su pola Pittsburgh-a), te posjetu Tufekcicima. Takodjer smo proveli jednu divnu vece sa jos jednom banjaluckom familijom. Kerici, Goga i Nermin, su ‘navratili’ da vide Kusmice, o cemu sam jucer pisao.

Za danas sam pripremio nekoliko fotografija iz prvog dijela posjete: upoznavanje Pittsburgh-s. Pokusali smo nasim gostima pokazati Pittsburgh kako bi mogli steci utisak gdje to zadnjih 13-tak godina zivimo. I sam sam se iznenadio mnogim sadrzajima koje ovaj grad u Pensilvaniji pruza, sadrzajima koje nisam primjecivao dok nisam proveo nekoliko dana lutajuci ulicama ovog grada na tri rijeke. Izgleda da ti neko treba doci u posjetu pa da ti se oci otvore.

Za naredne dane ostavljam nase putesevstije jugo-zapadnim dijelom USA.

Labels: ,

Sunday, June 24, 2007

Susret u Pittsburgh-u

Prije 15-tak dana sam najavio dolazak prijatelja iz Norveske, prvu “zvanicnu posjetu” nekog od stare raje nasem novom “zavicaju”. Bit ce o ovoj posjeti jos mnogo govora (slike se pripremaju, ima ih na stotine, treba napraviti selekciju) a danas o jednom susretu koji, sa moje strane, nije bio planiran.

Naime, odmah po dolasku Kusmica u Pittsburgh, javio se Nermin Keric, Ekin prijatelj i prvi komsija iz starog kraja. Prica, dogovori, planovi. Nermin, sa suprugom Gogom i kcerkama, zivi u gradu Utica, drzava New York. Udaljenost od Pittsburgh-a, nekih 7-8 sati voznje.

U “zvanicnim planovima posjete familije Kusmic Americi” bio je planiran obilazak vodopada Nijagare udaljenih nekih 3 sata voznje od Utica-e. Nermin je bezuspjesno pokusavao da nas ubijedi da svratimo do njih ali se to za nas cinilo prenaporno. Godine cine svoje i 14 sati voznje u jednom danu, uz vrijeme potrebno za obilazak vodopada i posjetu Kericima, nije se moglo uklopiti. Ni uz najbolju volju Nerminov poziv nismo mogli prihvatiti.

Kako je prvi plan pao u vodu, moralo se naci neko drugo rjesenje. I naslo se. Goga i Nermin su, uz sve svoje obaveze, a na nasu srecu, nekako uspjeli ‘ugurati’ kratku posjetu Pittsburgh-u. Nermin je nesto mladja generacija i njemu duga voznja ocigledno manje smeta nego nama starijima.

Bio je to prvi susret bivsih komsija od napustanja Banjaluke. Bila je to prilika i za mene da se licno upoznam sa Kericima, iako je nekih kontakata preko bloga vec bilo.

Goga i Nermin su stigli negdje oko pola devet uvece i odmah se razvezla prica. Evocirale su se stare uspomene, pricalo o novim krajevima, razmjenjivalo fotografije. Nera je spremila dobar rostilj, pa se uz jelo, pilo, laganu muziku i razgovor, ostalo do kasno uvece. Drustvo su nam uljepsali i Tufekcici tako da je atmosfera zaista bila na visini.

Tufekcici i mi, domacini, smo negdje kasno poslije ponoci otisli na odmor a stare komsije su nastavile do ranih jutarnjih sati: vremena za razgovor nikad dovoljno.

Nakon samo nekoliko sati spavanja, ponovo ista slika: razgovor se nastavio uz jutarnju kavicu, dorucak (pura, po obicaju subotom), te sve do polaska Kerica kuci. Uhvatilo se malo vremena i za fotografisanje, za uspomenu (i duga sjecanja), da se nadje u momentima kada misli zalutaju u neka dobra davna vremena.

Kerici su morali nazad prije mraka pa je vrijeme rastanka stiglo brze nego se ocekivalo.

Uz pomoc ovih nekoliko fotografija pokusao sam da zabiljezim ovaj susret prijatelja i komsija od malih nogu u gradu i zemlji hiljadama kilometara udaljenim od njihovog bivseg komsiluka. Da je pocetkom devedesetih netko najboljoj babi vracari postavio pitanje gdje ce se stari drugari sresti za petnaestak godina, siguran sam da ne bi pogodila.

A evo, oni se nadjose, a siguran sam da ce tako biti i ubuduce.

Labels: ,

Friday, June 22, 2007

Sandro i Davor

Jednom jos tamo davno napisao sam (ili mi se to samo cini), kako sam nakon odlaska iz Banjaluke (i svega onoga sto nam se desilo), mislio kako cu svoju zivotnu filozofiju iz temelja promijeniti. Izmedju ostalog, mislio sam da vise nece biti opremanja stana, kupovanja namjestaja, a bilo kakav rad vezan za eventualnu kucu ili okucnicu ce biti sveden na najmanju mogucu mjeru.

Ta razmisljanja su djelomicno bila vezana za osobu koja nam se danas javlja na ovaj nas blog. Sega (Mirsad Slijepcevic, za one koje memorija polako napusta) i ja smo, u ona nesigurna ratna vremena, znali provesti sate pricajuci o situaciji i kujuci planove za buducnost.

Sjecam se jednog popodneva kada smo sjedili u njegovom stanu (vec polupraznom, jer je vecina namjestaja vec bila rasprodana) na Starcevici. Sjecam se Seginih rijeci, kada nas razgovor navede na temu skorog odlaska iz rodnog grada. Sve ono sto je godinama postenim radom pribavljano je izgubilo svaku vrijednost. Namjestaj i ostale kucne stvari su se prodavale u bescijenje nasim poznanicima koji su nam na taj nacin (prema njihovom misljenju) ‘cinili uslugu’. U jednom momenu Sega rece: “Znas sta, kada se jednom negdje smjestim, od namjestaja cu samo nabaviti pivske gajbe, da mi sluze kao stol i stolice. A jedina vjesalica koju cu imati ce biti esker: poneses ga brate sa sobom i gdje god se smjestis, samo ga zakucas, i sve je rijeseno”.

Tih dana sam se u potpunosti slagao sa Segom i njegovom filozofijom. Sve nase iluzije o prijaeljstvu i ljudstvu su se srusile a sve ono vezano za nekakav normalan zivot je izgubilo na vrijednosti. U tom momentu se takvo razmisljanje cinilo logicnim i jedino ispravnim.

Danas evo objavljujem Segin email, koji sam, iskreno govoreci, vec dugo ocekivao i prizeljkivao. I on se, konacno, nakon duze vremena, odlucio da nam isprica svoju pricu. Ili bolje reci, jedan njen mali dio.

Evo sta nam Sega pise:

Emmen, juni 2007.

Dragi i postovani Co,

Poslije dugo, dugo ……. vremena i ja se javljam na tvoju ili ”nasu” stranicu. Skoro vec dvije godine sve pratim, citam priloge a najduze gledam slike. Ono sto me najvise obraduje i sto mi razgaljuje dusu, to su uspjesi i rezultati nase djece. Zato koristim ovu priliku da vama i vasoj djeci, kao i svoj raji i njihovoj djeci cestitam na svemu sto su do sada postigli a u buducnosti im zelim da nastave zapocetim putem. Bilo bi sasvim glupo da sada nabrajam koga bi sve zelio pozdraviti ali cu napisati : sve one koji dobro ili manje-vise poznaju Segu i Branu.

Uslijedecim prilozima zelim pisati o svemu pomalo tako da ovim prvim javljanjem zelim
samo poruciti da i mi ”jos zivimo”. Ha,ha,haaa .

U prilogu ovog prvog javljanja saljemo vam sliku nase djece: Davor – rodjen 1988. u
Banjaluci, sada student Medicine, posto dobro uci mogu napisati od jeseni druge godine i
Sandro – rodjen 1995 ovdje u Holandiji, od jeseni polazi u prvi razred Gimnazije.

Slika: Sandro i Davor, Krvavice kod Ljuboskog – 2005.

Svima, mnogo… mnogo … pozdrava !!!!!!!!

Sega, Brana, Davor i Sandro


Sega, drago mi je da bar ovaj nacin imam priliku upoznati tvoje sinove. A ostale priloge s nestrpljenjem ocekujem, a siguran sam i ostali posjetioci ovog bloga. Samo se nemoj ulijeniti, kao sto se to vec desilo s nekim.

Labels: ,

Tuesday, June 19, 2007

Edvinov rodjendan

Na putu sam vec nekoliko dana, blog provjeravam kada mi vrijeme dopusti ali nemam vremena za nove priloge. Zato mi je izuzetno drago kada se neko od posjetilaca javi s prilogom jer to je jedini nacin da ovo nase mjesto okupljanja ne opusti.

Evo me na konferenciji u Las Vegasu i ,u pauzi izmedju dva programa, na brzinu pripremam prilog dobijen jutros od Ferida Lukacevica iz Svedske. Evo sta mi Ferid pise:

Moj unuk Edvin Lukacevic sa svojim roditeljima, Almirom i Eminom, je odselio iz Landskrone Svedske, i danas zive u Norveskoj, u mjestu Sarpsburgu.

Co, ne mogu ti opisati kako se ja osjecam ovih dana, a pogotovo sada, kada mu se priblizava drugi rodjendan, 12 juli. Zato ti saljem ovu sliku, uz iskrene cestitke mome Edvinu za rodjendan, uz zelju da se sto prije "okupa" u nasem Vrbasu, jer tek tada ce biti pravi banjalucanin, bez obzira sto se u Svedskoj rodio.


Pozdrav tebi i tvojima kao i svim banjalucanima sirom svijeta iz Landskrone od Edvina i Ferida.

Labels: , ,

Wednesday, June 13, 2007

Ptice

Jos jutros sam zeljela poslati komentar ali me obaveze odvukose na drugu stranu.

Vidim da je kod Vas vrijeme za jorgovan, kod nas je vec davno iscvjetao. U starim krajevima vlada neka cudna klima. Prvo je bio period sa nesnosnim vrucinama vec pocetkom 5 mjeseca a sada skoro svaki dan pada kisa.

Kada spominjete ptice, ulovi me smijeh, prije par dana budi mene cvrkut ptica i to negdje oko 5. Pricam muzu: “E sad da nekom kazem kako sam luda od cvrkuta ptica, reko bi da nisam normalna.“ Al morate priznati da je ipak prerano u pet. I sada dok ovo pisem one vode predvecersku igru oko kuce.

Evo jednog samo na prvi pogled obicnog kosa. Zenka koja se zavukla medju korijenje uhvacena na trenutak okom aparata.

Pozdrav teta Dubravki i svim bloggerima

Majda!

Tuesday, June 12, 2007

Majska jutra

Jutro u maju, razmisljanja i sjecanja

Ulica Danka Mitrova.

Svakodnevni put na posao sa Starcevice u Cajavec.
Aleja platana je prilicno ostarila i drvece pravi dobar hlad.
Izdvajam jednu kucu, gdje svaki dan vidim intersantnu scenu.
Vlasnik kuce drzi malu transportnu firmu, teretna kola sa platformom i jednan konj.
Mala kuca, sa dva prozora, jedan gleda prema ulici a drugi u dvoriste U dvoristu konj, rasterecen, nesto zvace. Uzde i ostala oprema leze na zemlji.
Jutro je suncano, svjeze. Oba prozora sirom otvorena.Miris jutra je usao u sobu . Na prozoru koji gleda prema ulici uvijek ista slika. Kocijas i njegova zena sjede jedan prema drugom. U okviru prozora se vide njihovi profili, podsjeca na dobro poznate motive sa dva goluba. Zena melje kafu. Rucni mlin od mesinga,naslonjen na poveci stomak starije zene. Okrece rucku polako, Kao da se ustrucava narusiti harmoniju pticijeg hora sa obliznjeg drveta. S druge strane sjedi muz. Pusi cigaretu, otpuhuje lagano. Uskoro ce se piti topla kafa. Miris kafe pomijesan s mirisima svjezeg jutra i jakim mirisima biljki koje se oplodjavaju. Svaka izgovorena rijec je suvisna. Majsko jutro,treba znati uzivati.

Banjalucka gradska pijaca.

Svakodnevni put sa Caira na posao u Elektro skolu. Godina 1990,neposredno pred rat.
Prolazim kroz dio, gdje se prodaje voce i povrce. Poslije toga nailazim na dio gdje nema cega nema: farmerke i odjeca iz Italije, odjeca sivana kod lokalnih krojaca, nakit, bizuterija, razne dzidze. Daske za tucanje snicli, rende, modle za kolace, cekeri i mnogo raznih drugih stvari, sve u mnogobrojnim malim radnjama gdje se covjek jedva moze okrenuti. U rano majsko jutro neke su radnje jos uvijek zatvorene, dobro spakovane, i zakljucane s ogromnim katancima. Neke su se tek otvorile. Gazde slazu robu na tezge, zagledaju malo izdaleka da provjere dali je sve dobro i privlacno. Neki su vec sve namjestili i sjede sa strane, pijuckaju kafu uz cigarete. Nailazim na jednu radnju, u kojoj radi cijela familija, komsije sa Caira. U radnji je obicno kcerka, koja sjedi u invalidskim kolicima. Njena majka otvara radnju. Ovog jutra je zaboravila ili izgubila kljuc. Hoda oko susjednih radnji i trazi pomoc. Dvojica komsija preko puta, taman su poceli piti kafu. Pokusavaju joj dati savjet kako da otvori radnju u situaciji bez kljuca. Shvativsi da komsije zbijaju salu s njom, povisila je ton i pocela galamiti: “ja samo trazim ako imas kakvu zagu da prezagam katanac i to je sve”. Sva razdrazena hoda oko svoje zatvorene radje i vice na njih. Komsije preko puta se ne daju zbuniti, ne dozvljavaju nikome da im poremeti mir i spokojstvo divnog majskog jutra. Smiju se i komentarisu. Komentar koji sam ja cula prolazeci, i kojeg cu se uvijek sjecati, glasio je ovako: “ ma sta je ovoj zeni jutros, sto je tako ljuta, k’o da se jutros rano popisala preko turpije..ha ha”. Tipicno bosansko majsko jutro, u poslovnom centru.

Sarajevo Bas Carsija

Moje studentsko doba. Ispit is elektricnih masine treba da se odrzi u prizemlju Ekonomskog Fakulteta u ulici Vase Miskina. Tamo su bile laboratorije za ispitivanje masina, sa velikim teskim elktromotorima i ostalim uredjajima.
Subota, rano jutro.Grad se polako budi, kupa se u prvim zracima sunca.
Mi cekamo profesora, svi imamo dupli karirani papir, na kojem cemo pisati teoriju i raditi zadatke. Jedan moja kolegica dolazi preko Bas Carsije i prica nam kako je jedva uspjela nabaviti karirani papir za ispit. Prvo je otisla u jedan kiosk , nisu imali sitnih para da joj vrate. Onda je odlucila da navrati u slasticarnu , pojede nesto slatko i usput razmjeni pare. Naruci ona kolace, hoce da plati. Gazda, onako veseo i pun jutarnjeg ushicenja, nece da uzme pare: "neee, ja te castim, ti si danas sefte" (prva musterija tog dana). Tako je cura na brzinu pojela svoje kolace i dalje nastavila trazinje kioska koji ispunajva dva uslova: da imju karirani pair i sitnih para za kusur..

Tipicno bosansko majsko jutro na Bas Carsiji.

I uvijek i svagdje to budjenje prirode, uzrokovano , primicanjem sjeverne polulopte suncu, je svecano i puno optimizma. Svima nam je drago da zemlja nije promjenila putanju, isto tako se nije prestala okretati oko svoje ose.
Svaki novi dan donosi novi zeleni list, cvjet i pjesmu ptice koja je uprvao stigla s juga.
Kad govorimo o pticama, mora se pomenuti da je Quebec poznat po ogromnom broju ptica, cija se pjesma cuje u proljece na sve strane. Nikad necu biti u stanju da naucim sva njihova imena znam samo nekoliko: blue jay, cardinal, sparrow, red wing, cigal, rossignol itd.. Svima njima se zuri da odgoje mlade, ljeto je jako kratko. Zato se u maju svuda cuju ljubavne pjesme i dozivanja.
Prosle zime sam vam poslala slike s moga puta na posao.U ljetno doba, moja putanja je malo drugacija. Vise se hoda napolju.. Idem pjeske do autobusa oko 20 min i uzivam u pjesmi ptica. Iz kuce izlazim u 7h05. ulicom Neptune prema jugu. Prodjem cetiri kuce, skrecem u ulicu Carson iprema istoku. Idem do ulice Pine Beach oko 15 min, skrecem prema sjeveru. Dolazim do autoputa, moram proci podzemnim tunelom ispod njega, da bi stigla na autobusku stanicu. To je dio puta koji bas niije tako ugodan. Tunel je dosta uzak, najcesce vlazan, na zidovima prefarbani i novi svjezi grafiti. To je samo mala neprijatnost koja se zaboravi kad izadjem iz autobusa i krenem prema fabrici, malim putem, koji se zove Morgan. Snimila sam i sliku i zvuk, gdje se cuju ptice i vidi svo okolno rastinje u cvatu.. Slike mnogo vise govore.

Pozdrav svima od Dubravke Kusmic

Monday, June 11, 2007

Udruzenje logorasa Banjaluke

Zadnjih dana ludnica: pripreme za docek prijatelja iz starog kraja (sredjivanje kuce i okucnice jer na goste se mora ostaviti utisak, pa, zaboga, stizu u Ameriku), na poslu par sati prije odlaska na odmor problem koji se mora neodlozno rijesiti (tako to obicno biva), planiranje puta na zapadnu obalu (kupovina avionskih karata, rezerviranje hotela i kola, odluka sta obici), sve u isto vrijeme. Prijatelji stigli, druzenje, prica, razgledanje grada, posjeta Nijagari… Slobodnog vremena ni za lijeka a blog se ne moze zanemariti. Aida poslala slike sa druzenja u St. Louis-u, moraju se pripremiti jos dok su svjeze. Trebalo bi nesto pripremiti i o posjeti. Sejo se jos prije javio sa slikama iz Norveske.. Dubravka se javila iz Kanade sa svojim prilogom. Ferid iz Svedske moli da objavim pismo iz Banjaluke. Treba nesto uraditi.
Dok gosti sjede na ‘verandi’ iza kuce, ja evo pripremam priloge (pravi domacin, nema sta). Idem sa onom koji zahtijeva najmanje vremena. Ovi ostali ce valjda nekako stici na red.

Ovaj zadnji rat je donio mnogo zla, to nam je svima dobro poznato. Mnogo neduznih je prezivjelo dane u strahu ne znajuci sta im donosi sutra. Jedna skupina o kojoj se malo prica su logorasi, oni koji su prosli kroz sve strahote ovog rata u logorima formiranim od onih na cijoj je strani bilo svijetlo oruzje (hrabrosti nisu imali, pokazalo se to kasnije). I mrznja prema onima koji ne pripadaju istom stadu. Ili bolje reci, krdu.

Ovaj dopis gore mi je poslao Ferid Lukacevic iz Svedske, s molbom da ga objavim. Evo ja to cinim u nadi da ima onih koji su spremni pomoci jer su to ovi ljudi zasluzili.

Friday, June 08, 2007

Demirovici u St. Louis-u - nastavak

Evo da nastavim sa Aidinim slikama iz St. Louis-a.

Na njima ce neki od vas prepoznati familije Aliefendic, Dzelic, Zilic, Boric, Kreso, Karlicevic i jos neke.

A evo i nekih imena: Ferid, Almir, Sule, Jasna, Pajp, Dudo, Cvik, Asija, Nino, Sara, Sandina, Dzemo, Dzevad, Amela, Senad, Ajla, Alan, Enisa…

Uzivajte!

Labels: ,

Thursday, June 07, 2007

Demirovici u St. Louis-u

Evo jos jednog posjetioca bloga koji nam se aktivno pridruzio ovim prvim prilogom, i to kakvim: stiglo mi je nekoliko email-ova sa preko 50 fotografija sa druzenja Banjalucana u St. Louis-u.

Aida Demirovic nam je poklonila mnostvo slika na kojima se nalazi veliki broj Banjalucana koji do danas nisu bili predstavljeni na ovom blogu.

Evo sta nam Aida pise:

Postovani urednice bloga,

javljam Vam se po prvi put, iako Vasu stranicu pratim vec duze vremena, jer se javljate iz Pittsburgha - grada u kojem zivi moj brat Mirza.

Lijepo je sto postoji ovakva stranica i zelim Vam uspjeha u daljem radu.

S obzirom da sam protekli mjesec zajedno sa roditeljima provela kod Mirze i da smo, kao slag na torti, prisustvovali susretu Banjalucana u St. Louisu, saljem Vam kolekciju slika koje barem malo pokusavaju docarati tu divnu atmosferu koja je vladala tamo. Ispod svake slike ima i opis. Ja sam ih vec smanjila, nadam se da je dovoljno.

Puno pozdrava,

Aida.

P.S. Zaboravih reci da mi inace boravimo u Njemackoj, u gradu Dortmundu, gdje nema Banjalucana, tako da je ovo putovanje u USA jos vise dobilo na znacaju.

Pozdrav.

Aidi se najtoplije zahvaljujem na ovom javljanju uz poziv da nam se javim bar jos jedni prilogom s fotografijama iz Njemacke. Siguran sam da ih ima mnogo i da se ima o cemu pisati.


Danas objavljujem prvih dvadeset fotografija, a ostale dolaze narednih dana.

Labels: ,

Wednesday, June 06, 2007

Tele Zorava

Stigla me je radnosna vijest da je Danova tetke Sifete (danas Siffy iz Srbskih Toplica) otelila zdravo zensko tele. Odmah smo Skype-om stupili u kontak te ubrzo usaglasili ime Zorava obzirom da je malo doslo u saltanli rosnu majsku banjalucku zoru. Gledajuci dig-foto Zorave koji je u visokoj rezoluciji i povelikom MB uradila tetka Siffy, nisam se mogao oteti utisku da bi Zorava mogla biti jedna od potomaka slavnog zemljaka Jablana. Tetka kaze da je Zorava holandske farbe pa bi veca mogucnost podrijetla i loze isla u pravcu „zapadnog motofona“ a i da je opce poznato da je Jablan vecinom poklapao „bosanske buse“ nesto sitnije manekenske gradje. To da se Jabo znao popeti i na pokoju garavo-bijelu simentalku iznad Drave, tetka ne porice. Da Jabinih potomaka nema preko Oceana, kaze da je sigurna, obzirom da gledajuci Rodeo smatra da oni americki volovi apsolutno nemaju „belih bubrega“, cim ih onako jasu.

Znajuci da se priblizava “seoba naroda” i znajuci da “slavenski gen” obicno zagladni na obalama mora Ilirskih Dalmata, pa svracajucu na prostore delte Vrbasa i Save kako bi provjetrili stan, kroz tursko jelo cevap, sudjukicu, pljeskavicu potamani “reprodukcioni stocni materijal”, odmah sam sa tetkom Siffy a uvazavajuci tetkino ekonomsko stanje dogovorio cijenu i kupio Zoravu.

Moja porodica je sa radoscu docekala takvu vijest potencirajuci da je moja asimilacija, pri kraju jer uvazavam Evropske norme ophodnje prema hajvanu., ostavljajuci “barbarsku balkansku” tradiciju iza trtice.

Tetka Siffy mi javlja da Zorava jos sasne ali napreduje i sve razumije, samo sto ne prica. Da ona, razgovara sa Zoravom, normalno.

Iskoristio sam dig-foto visoke rezolucije i povelikog MB i uradio deset poster sa Zoravom, Danovom i Peravom. Odmah su devet postera iz mog Ateljea uzeli potomci germanskih plemana, Hotentota, Kelta i Vandala. Prvo zbog pop-art uradjenog plakata. Drugo, zbog opceljudskog prinzipa razumjevanja, postivanja i teleceg misljenja kada sam objasnio da tetka Sifeta prica sa teletom kao i sto je normalno da prica i sa zambakom (ljiljan).

Onaj deseti mi jer pred ocima. Gledam ga, razmisljam kakao je tetki Sifeti lijepo kada razgovara sa teletom, a na cobana sa orginal Lezky pop-arta na zidu mog ateljea, gotovo sam ljubomoran.

Kako je rahat....

Grof

Tuesday, June 05, 2007

Kusmici na putu za Ameriku

Ne dolaze ti prijatelji iz Evrope svaki dan. Kada se to desi, sve se poremeti, a kako nece blog. Nema novih priloga a ni komentari se ne azuriraju na vrijeme. Eto to je razlog da zadnja dva dana na blogu nema nista novo, a trebalo bi.

U nedelju uvece stigose nam Kusmici iz Norveske. Sejo Visic je bio jako vrijedan i odmah po povratku sa aerodrome u Oslu, gdje je ispratio putnike, poslao mi je par fotografija. Izmedju ostalih, i ovu sa aerodrome: stisak ruke i snimak za uspomenu (i blog).


Plan mi je bio da fotos zavrsi na blogu prije nego gosti stignu u Ameriku ali, zbog prezauzetosti oko priprema, nisam uspio nista pripremiti.

Da Sejin trud ne bi bio uzalud, fotografiju objavljujem danas. Osim tiga, moram voditi racuna o suradnicima, posebno onim iz Evrope. Sejo, evo slike, a i ostale ce doci na red.

Labels:

Sunday, June 03, 2007

Otok Vis

Primice se ljeto i jedan broj vas pretpostavljam razmislja o posjetu rodnom kraju, kao i o ljetovanju na Jadranu.

Upravo sam se vratila s jednotjednog boravka u Visu, na otoku Visu, pa koristim priliku podsjetiti vas na ovaj biser Jadrana. Ako volite cisto more, lijepu netaknutu prirodu i mir, posjetite ga, necete pozaliti.

Ovo je bio moj prvi posjet Visu; na prvi pogled iz trajekta, nije mi se svidio, izgledao mi je skromno, medjutim svakim danom mi je postajao sve drazi, upoznavajuci njegovu prebogatu povijest, interesantne kuce i dvorista, ostatke grckog grada Isse ( 4.st.pr n.e.), austrougarske utvrde, u kojoj je smjesten arheoloski muzej s vrlo vrijednim eksponatima, ciji se atrij koristi za razne ljetne kulturne manifestacije, Hrvatski dom sagradjen krajem 19st. u kojem se odrzavaju kazalisne predstave amaterske dramske grupe,....

Najvise me je odusevio poluotok Prirovo, na kojem su na ostacima grckog amfiteatra sagradjeni crkva i mjesno groblje.
U ranim jutarnjim satima, kad more ima svijetlo modru boju i mirno je poput ulja, a jata galebova kliktanjem docekuju ribarske brodice i sve je obasjano jutarnjim kosim suncem, otocic poprima nestvarnu boju i ugodjaj, koji se ne zaboravlja i kojeg ne treba propustiti vidjeti. Taj jutarnji mir, ljepota prirode i djela ljudskih ruku kroz stoljeca, ispunjavaju nas blazenstvom i mirom, daju snagu za ne samo za taj dan, vec mnogo dana koji su pred nama.

Grad je smjesten podno brda, uz obalu u duzini od desetak km; pjesaciti se moze do 2h u jednom smjeru. Svakako pjesacite do Ceske vile, na samom pocetku lijeve obale dugackog viskog zaljeva, gradjene u secesijskom stilu, koja je nekad pripadala JNA, a danas je nazalost napustena i zapustena, ali ju vrijedi pogledati.
Imale smo srecu, moja prijateljica i ja upoznati kcerku naseg poznatog kipara Ivana Mestrovica, Maru i vidjeti njenu kucu za odmor, ljetnikovac iz 1550g, s prekrasnim vrtovima ispred i iza kuce, unutrasnjost ljetnikovcakoja zadivljuje, a trebao bi ga posjetiti svaki arhitekt i dobro se zamisliti prije nego pocne projektirati prostor za zivot ljudi.Obisle smo i Komizu, gradic na juznoj strani otoka, udaljen 10 km od Visa, smjesten u manjoj uvali, vrlo lijep, s karakteristicnom, prepoznatljivom mletackom utvrdom na samoj obali. Nekih 40min voznje turistickim brodom udaljen je otocic Bisevo, s poznatom Modrom spiljom.

To je poseban dozivljaj, stijene svjetle plavom bojom, a more u spilji srebrno plavim odsjajem, u kojem mirno plivaju jata manjih ribica, fratri - zbog njihove crne boje.Na obali je vec ovih svibanjskih dana bilo vezano podosta jahti iz svih dijelova svijeta, nikome nije zabranjen pristup, kao sto je bilo do prije rata. Zahvaljujuci vec spomenutoj Mari Mestrovic, cija je kcerka udata za engleza, zivi u Londonu, a redovito zajedno s prijateljima dolaze po nekoliko mjeseci na ljetovanje u Vis, englezi masovno kupuju kamene kuce i uzivaju u ljepoti otoka. Katamaranom se u Vis stize za 50min, a najvecim nasim trajektom “Petar Hektorovic” za 2h. Evo pokusala sam vam u najkracem, docarati ljepotu ovog jadranskog otoka i potaknuti one koji su vec ljetovali na njemu da ga ponovo posjete, a one koji ga nisu vidjeli, da to ucine.

Ovaj biser Jadrana, nije nista manje vrijedan od mnogih razvikanih svjetskih destinacija za odmor.

Uvjerite se sami!


Natasa

Labels:

Saturday, June 02, 2007

Sudo iz Holandije

Interesantan je ovaj blog: nikada ne znas ko ga cita i kada ce se neko javiti.

Znam da ima mnogo vise onih koji citaju nego onih koji pisu, ali se uvijek prijatno iznenadim kada netko novi osjeti potrebu da posalje barem kratki email.

Tako je bilo i ovaj put. Stize mi email iz Holandije. Evo jednog dijela javljanja:

Slucajno sam popodne svrljao po Internetu, pa sam nabasao na tvoj blog, pa evo da vam se sa cestitkama pridruzim.

Pitacete se prvo ko je sad ovaj, a-sigurno ste me kod Izeta i Jasne vidjeli na snimcima iz Holandije. Kupovali smo cokoladice u istoj prodavnici kod Rafe.

Sta me je navelo da ti se javim: posto sam na slikama pronasao i Azemiru (moju rodbinu-u Oslu), zelja mi je da i ostali vide mene. Evo jedne slike iz Dubrovniku (juli-2006), dokle sam stigao sa kcerkama.

Svijet je evo postao mali sa Internetom, blogom, googlemaps, a uskoro mozda i sigurno jos brzim novijim nacinom komuniciranja.

Toliko za prvo javljanje.

Srdacan pozdrav iz Holandije od Sude sa porodicom.


Javio se Sudo (Mensud Slijepcevic), moj komsija iz djetinjstva, sada sa ‘privremenim boravkom’ u Holandiji. Sudo, zaista mi je drago da si se javio. Znam da ima onih koji te nisu vidjeli godinama i evo sada, zahvaljujuci ovom blogu, imaju priliku da se prisjete nekih drugih vremena, kada se na susrete s prijateljima nije moralo tako dugo cekati. Bilo je dovoljno samo prosetati gradom…

Sada kada si se javio i probio led, bilo bi mi izuzetno drago da nam se javis ponovo, s novim slikama i prilozima. Znam da ima mnogo toga o cemu mozes pisati. Spomenuo si svoje kceri i familiju. Eto ideje za bar jos jedan prilog.

A i ova slika iz Dubrovnika nije losa: posebno mi je za oko zapala pozadina!

Friday, June 01, 2007

St. Louis 2007 - treci put

Jos jedan set slika je pred vama.

Ovaj put, uz par slika iz parka, malo atmosfere iz restorana Grbic. Primjecujem da je restoran prosiren, da je i bina za nastupe nova. Ako broj Banjalucani koji dolaze na ove susrete budeo rastao kao do sada, cini mi se da ce vlasnik restorana morati praviti prosirenje svake godine.


Davor je pokusao 'uhvatiti' momke iz grupe Almirika. O momcima ne znam gotovo nista ali evo nekoliko snimaka sa njihovog nastupa.

Cujem da su na programu bile i sevdalinke u izvedbi vec svima poznatog Blinkera. Duh Banjaluke se tako odrzava i u ovom gradu u srcu Amerike.


Na slikama ce te, uz nekoliko starih, prepoznati i neke nove face.

Labels: ,