SLIKE I DOGADJAJI

Tri sata Antverpena

Pogled prema željezničkoj stanici

Bruž nas je ispratio prepun oblaka uz sporadičnu kišicu. Sjeli smo u voz i zaputili se nazad u Roosendaal. Kada smo se približili Antverpenu u kojem smo morali presjedati, vrijeme se proljepšalo. Pala je odluka: ne idemo odmah dalje nego ćemo provesti par sati lutajući ulicama Antverpena a onda predveče uhvatiti jedan od mnogobrojnih vozova koji idu u našem smjeru.

I bi tako. I nismo se pokajali. Od lijepe željezničke stanice sagrađene 1905. godine zaputili smo se širokom ulicom punom kafića i trgovina s namjerom da odemo do katedrale i gradske vijećnice. Kafići su bili puni a i trgovine su čini mi se pravile dobar promet. Hodali smo polako uživajući u pravoj gradskoj atmosferi, nadajući se da će nas naša intuicija odvesti na pravo mjesto. Nakon pola sata hodanja s lijeve strane ugledasmo obrise katedrale. Skrenusmo u tom smjeru i nakon minut-dva nađosmo se na trgu na kojem su trgovci pored voća i hrane nudili i odjeću, suvenire… Iza jednog ugla je dopirala tradicionalna talijanska muzika. Uputih se u tom smjeru dok Nera osta da pregleda šta se nudi na trgu. Dok sam polagano hodao prema mjestu gdje se moglo ući u katedralu, Nera me stiže s viješću da je kupila nekakav kruh i da ga momak za štandom upravo peče. Prošetasmo sporednim ulicama u kojima su se nalazili kafići u kojima je raja opušteno pijuckala ili jela a onda se vratismo po naš kruh. Bila je to štruca slična onoj koju smo nekada kupovali kod Insanića, kada bi se nakon zadnje predstave u kinu Kozara vraćali kući. Kruh je bio topao, tek ispečen i mi smo ga polako kidali i jeli s najvećom slašću.

Poslije obilaska trga na kojoj se nalazila gradska vijećnica, sjedosmo da popijemo kavicu u kafiću čija je bašča bila okrenuta ulazu u katedralu. Vrijem je bilo lijepo, prijatno a mi se nismo nikuda žurili.

Kasnije, zaputismo se nazad k željezničkoj stanici. Voz je stigao već nakon nekoliko minuta i u Roosendaal stigosmo za manje od pola sata. Kod „kuće“ Chantel i Davor su nas već čekali s večerom. Bio je to još jedan lijep dan u Evropi koje smo se, očigledno, poželjeli.

Željeznička stanica

Peroni se nalaze na četiri sprata

Ulica od željezničke stanice

Kakva arhitektura!

Raja kupuje

Kafići u blizini katedrale

Ulični svirač

Labels: evropa, putovanja

Gentu u posjete

Na prijedlog Chantel i Davora posjetili smo grad Gent u Belgiji do kojeg se stiže udobnim vozom za nešto više od sat vremena. O Gentu nismo znali gotovo ništa. Meni je grad bio poznat po nogometnog klubu koji je još prije ovog zadnjeg rata igrao protiv nekog od naših klubova. Da nas sudbine nisu razbacale na sve strane vjerojatno moja noga nikada ne bi stupila na kaldrmisane ulice starog dijela grada čiji je centar muzej rane flamanske arhitekture. Grad je prepun starina koje vas čekaju iza svakog čoška. Nešto više od dva dana smo šetali njegovim ulicama, odmarali se uz kavu i pivo (Nera bi se često odlučivala za vino) u baštama mnogobrojnih restorana, hodali uz kanale po kojima su se kretali brodići s turistima, zalazili u uske uličice gdje je bilo manje turista, uživali u gradskoj atmosferi koju odavno nismo osjetili.

Prva kava nakon dvije i pol godine

Odsjeli smo u B&B Portus Ganda gdje nam je vlasnica poslužila odličnim doručkom u moderno uređenom ambijentu. U gentu sam pojeo i najukusniji stake za našeg boravka u Evropi (a pojeo sam ih prilično) u restoranu na Korenmarktu na preporuku veoma ljubaznog mlađeg konobara. Već više od dvije i pol godine ne pijem kavu na preporuku liječnika ali nisam mogao odoliti lijepom ambijentu pa sam prvu popio u maloj bašti smještenoj na uglu ulica Hooiaard i Graslei, upravo na mjesto gdje ulica Hooiaard prelazi glavni kanal. Dan je bio prekrasan a kava je izvrsno mirisala. Pala je odluka da preporuke liječnika zaboravim za vrijeme odmora, nadajući se da će se šteta sanirati po povratku kući.

Za dva i pol dna sam napravio stotinjak fotografija a za blog sam izabrao petnaestak koje neće moći dočarati ono što su naše oči zabilježile. Ako iko od posjetitelja bude u prilice da posjeti Belgiju, toplo preporučujem posjetu ovom lijepom gradu koji vas neće razočarati.

Labels: evropa, putovanja

Profesora sam zamolio da mi napise par rijeci o sretnim roditeljima i on mi je odmah odovorio.

Evo samo ukratko:

Esad zivi i radi u Becu, gdje je magistrirao prosle godine na madijskoj grafici. Fakultet je zavrsio u Americi, u Towsonu, i uspjesno radio u Arbitonu.

Godine 2003. je otisao u Bec, gdje se nakon pola godine se ozenio Amilom, koja je iz porodice Islamovica iz Brckog.

Amila radi kao arhitekta u Becu.

Ove godine su kupili trosoban stan i lijepo ga namjestili.

Kako mi profesor pise, za Bozicne i Novogodisnje praznike, on i Senad putuju u Bec u posjetu. Profesor ce ostati 12, a Senad mjesec dana (ovi mladji uvijek bolje prolaze).

Da ne bih duljio, jer vijest treba sto prije objaviti, da zavrsim profesorovim rijecima:

“Neka im je sretno i dugovjecno”.

Labels: evropa, mladja raja, rodjendani

Belma u Armeniji

Neki dan dobih od moje drugarice Sene album sa fotografijama iz nama daleke i malo poznate zemlje Armenie. Tamo je u svojstvu posmatraca UN na izborima odrzanim u junu ove godine bila njena kcerka Belma (bila ‘gost’ ovog bloga u Januaru 2006).

Belma radi u ‘Centru za zrtve torture’ u Mineapolisu. Od 2004-te Centar ima specijalni status pri UN. Taj specijalni status pruza mogucnost da strucnjaci centra rade kao tehnicki eksperti i savjetnici za vlade mnogih zemalja u svijetu i za UN sekreterijat.

Kako je slika bilo mnogo, izabrala sam neke. Na nekima ce vam se uciniti kao da ste u Bosni, na drugima se vide gradjevine i tuga socijal realizma, a na ostalima je Belma sa kolegama.

P.S. Belmine slike su me zainteresovale pa sam procitala dosta toga o Armeniji. Najtuzniji dio price o toj zemlji i njenim stanovnicima je genocid nad armencima pocinjen pocetkom dvadesetog vijeka od strane tadasnje turske vlasti. Cak i nakon skoro jednog stoljeca, zvanicna Turska nece da prizna istinu o tom genocidu.

Zvuci poznato, zar ne?

Emira