Sandro i Davor

Jednom jos tamo davno napisao sam (ili mi se to samo cini), kako sam nakon odlaska iz Banjaluke (i svega onoga sto nam se desilo), mislio kako cu svoju zivotnu filozofiju iz temelja promijeniti. Izmedju ostalog, mislio sam da vise nece biti opremanja stana, kupovanja namjestaja, a bilo kakav rad vezan za eventualnu kucu ili okucnicu ce biti sveden na najmanju mogucu mjeru.

Ta razmisljanja su djelomicno bila vezana za osobu koja nam se danas javlja na ovaj nas blog. Sega (Mirsad Slijepcevic, za one koje memorija polako napusta) i ja smo, u ona nesigurna ratna vremena, znali provesti sate pricajuci o situaciji i kujuci planove za buducnost.

Sjecam se jednog popodneva kada smo sjedili u njegovom stanu (vec polupraznom, jer je vecina namjestaja vec bila rasprodana) na Starcevici. Sjecam se Seginih rijeci, kada nas razgovor navede na temu skorog odlaska iz rodnog grada. Sve ono sto je godinama postenim radom pribavljano je izgubilo svaku vrijednost. Namjestaj i ostale kucne stvari su se prodavale u bescijenje nasim poznanicima koji su nam na taj nacin (prema njihovom misljenju) ‘cinili uslugu’. U jednom momenu Sega rece: “Znas sta, kada se jednom negdje smjestim, od namjestaja cu samo nabaviti pivske gajbe, da mi sluze kao stol i stolice. A jedina vjesalica koju cu imati ce biti esker: poneses ga brate sa sobom i gdje god se smjestis, samo ga zakucas, i sve je rijeseno”.

Tih dana sam se u potpunosti slagao sa Segom i njegovom filozofijom. Sve nase iluzije o prijaeljstvu i ljudstvu su se srusile a sve ono vezano za nekakav normalan zivot je izgubilo na vrijednosti. U tom momentu se takvo razmisljanje cinilo logicnim i jedino ispravnim.

Danas evo objavljujem Segin email, koji sam, iskreno govoreci, vec dugo ocekivao i prizeljkivao. I on se, konacno, nakon duze vremena, odlucio da nam isprica svoju pricu. Ili bolje reci, jedan njen mali dio.

Evo sta nam Sega pise:

Emmen, juni 2007.

Dragi i postovani Co,

Poslije dugo, dugo ……. vremena i ja se javljam na tvoju ili ”nasu” stranicu. Skoro vec dvije godine sve pratim, citam priloge a najduze gledam slike. Ono sto me najvise obraduje i sto mi razgaljuje dusu, to su uspjesi i rezultati nase djece. Zato koristim ovu priliku da vama i vasoj djeci, kao i svoj raji i njihovoj djeci cestitam na svemu sto su do sada postigli a u buducnosti im zelim da nastave zapocetim putem. Bilo bi sasvim glupo da sada nabrajam koga bi sve zelio pozdraviti ali cu napisati : sve one koji dobro ili manje-vise poznaju Segu i Branu.

Uslijedecim prilozima zelim pisati o svemu pomalo tako da ovim prvim javljanjem zelim
samo poruciti da i mi ”jos zivimo”. Ha,ha,haaa .

U prilogu ovog prvog javljanja saljemo vam sliku nase djece: Davor – rodjen 1988. u
Banjaluci, sada student Medicine, posto dobro uci mogu napisati od jeseni druge godine i
Sandro – rodjen 1995 ovdje u Holandiji, od jeseni polazi u prvi razred Gimnazije.

Slika: Sandro i Davor, Krvavice kod Ljuboskog – 2005.

Svima, mnogo… mnogo … pozdrava !!!!!!!!

Sega, Brana, Davor i Sandro

Sega, drago mi je da bar ovaj nacin imam priliku upoznati tvoje sinove. A ostale priloge s nestrpljenjem ocekujem, a siguran sam i ostali posjetioci ovog bloga. Samo se nemoj ulijeniti, kao sto se to vec desilo s nekim.