SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, June 06, 2007

Tele Zorava

Stigla me je radnosna vijest da je Danova tetke Sifete (danas Siffy iz Srbskih Toplica) otelila zdravo zensko tele. Odmah smo Skype-om stupili u kontak te ubrzo usaglasili ime Zorava obzirom da je malo doslo u saltanli rosnu majsku banjalucku zoru. Gledajuci dig-foto Zorave koji je u visokoj rezoluciji i povelikom MB uradila tetka Siffy, nisam se mogao oteti utisku da bi Zorava mogla biti jedna od potomaka slavnog zemljaka Jablana. Tetka kaze da je Zorava holandske farbe pa bi veca mogucnost podrijetla i loze isla u pravcu „zapadnog motofona“ a i da je opce poznato da je Jablan vecinom poklapao „bosanske buse“ nesto sitnije manekenske gradje. To da se Jabo znao popeti i na pokoju garavo-bijelu simentalku iznad Drave, tetka ne porice. Da Jabinih potomaka nema preko Oceana, kaze da je sigurna, obzirom da gledajuci Rodeo smatra da oni americki volovi apsolutno nemaju „belih bubrega“, cim ih onako jasu.

Znajuci da se priblizava “seoba naroda” i znajuci da “slavenski gen” obicno zagladni na obalama mora Ilirskih Dalmata, pa svracajucu na prostore delte Vrbasa i Save kako bi provjetrili stan, kroz tursko jelo cevap, sudjukicu, pljeskavicu potamani “reprodukcioni stocni materijal”, odmah sam sa tetkom Siffy a uvazavajuci tetkino ekonomsko stanje dogovorio cijenu i kupio Zoravu.

Moja porodica je sa radoscu docekala takvu vijest potencirajuci da je moja asimilacija, pri kraju jer uvazavam Evropske norme ophodnje prema hajvanu., ostavljajuci “barbarsku balkansku” tradiciju iza trtice.

Tetka Siffy mi javlja da Zorava jos sasne ali napreduje i sve razumije, samo sto ne prica. Da ona, razgovara sa Zoravom, normalno.

Iskoristio sam dig-foto visoke rezolucije i povelikog MB i uradio deset poster sa Zoravom, Danovom i Peravom. Odmah su devet postera iz mog Ateljea uzeli potomci germanskih plemana, Hotentota, Kelta i Vandala. Prvo zbog pop-art uradjenog plakata. Drugo, zbog opceljudskog prinzipa razumjevanja, postivanja i teleceg misljenja kada sam objasnio da tetka Sifeta prica sa teletom kao i sto je normalno da prica i sa zambakom (ljiljan).

Onaj deseti mi jer pred ocima. Gledam ga, razmisljam kakao je tetki Sifeti lijepo kada razgovara sa teletom, a na cobana sa orginal Lezky pop-arta na zidu mog ateljea, gotovo sam ljubomoran.

Kako je rahat....

Grof

1 Comments:

Anonymous Emira said...

Uz ovu Grofovu, mozda se moze udjenuti i dio price A. Hemona, a nadam se da nece Zorava zavrstiti kao janje iz price:

Sljedeća priča je stigla do mene kroz nekoliko posrednika, od kojih je zadnji bila moja sestra, i nema sumnje da je usput raskošno ukrašena. Kao i u slučaju svake dobre priče, činjenična istinitost je manje važna od onoga što izgleda kao istinski proživljeno iskustvo. Elem, jedan naš čovjek, nazovimo ga provizorno Zaimom, nakon rata, koji je proveo u Bosni, završio je prvo u izbjeglištvu u Engleskoj. Život u Engleskoj je bio onako, ali moglo se, ali Zaimu se iz nekog razloga dobro prijelo janje sa ražnja. Koncept janjetine na ražnju nije baš engleska stvar, ali veći problem je bio u tome što se skoro nigdje nije moglo kupiti kompletno janje - samo janjeći dijelovi u mesari. Jedino mjesto gdje je Zaim našao kompletno janje bila je prodavnica kućnih ljubimaca, gdje je janje meketalo u terci lavežu pasa. I Zaim kupi janje, u prodavnici daju mu uputstvo kako da se brine o janjetu: malo mlijeka, malo travice, i pošalju ga kući, dirnuti njegovom ljubavlju prema životinjama. Zaim, naravno, prvom prilikom zakolje janje i okrene ga na ražnju - janje malo žilavo, ali dobro. Ali ne lezi vraže, pošto su u Engleskoj kućni ljubimci svetinja, dođe nekakva opštinska komisija da provjeri kako je janje i je li sve u redu. Pitaju Zaima gdje je janje, a njemu frka da ne uđu u kuću i nađu janjeću kožu. Te počne da se pravi da ništa ne razumije i samo im govori: "Janje go away!" Kao, pobjeglo janje u nepoznatom pravcu. Ovi ga pitaju ovo i ono, traže objašnjenja, a on veli: "Janje go away!" I sad ne znam šta se tu tačno na kraju desilo: da li su mu povjerovali, ili su pronašli dokaze o ubistvu nevinog janjeta i zabranili mu da ikad više u životu kupi kompletno janje u Kraljevini. U svakom slučaju, Zaim se preseli u Ameriku, da li zbog janjeubistva, ili zbog papira, ili zbog nekog privatnog belaja, ili, ko zna, zbog toga što nije mogao da zamisli život u zemlji bez janjeta na ražnju.
Ali ni u Americi želja za janjetom na ražnju ne popušta. Štaviše, janjeća situacija je još gora, jer se čak ni u prodavnici kućnih ljubimaca ne može naći janje - janje se može kupiti samo u dijelovima. I šta će Zaim - kupi janje u dijelovima i sastavi ga, uz pomoć žice i heftarice, u kompletnu cjelinu. Tako Zaim okreće montažno janje na ražnju, negdje u Americi, bezbeli svjestan da ni Bog više ne može sastaviti kako treba ni janje ni njega.
I šta ću: kad god pomislim na to monstruozno janje - janje frankenštajn - i Zaima koji isključivo snagom svoje volje okreće ražanj i pokušava da obnovi neobnovljivo, obuzme me, pored silne šege, i silna tuga. Jer skoro svi naši ljudi koje ja znam, ovako ili onako, u Bosni ili u inostranstvu, sklapaju vlastiti život od skupih dijelova prijašnjih i tuđih života. Ono što na kraju ispadne je, bez obzira na moguće uspjehe i privilegije i lagodnosti, život frankenštajn: mnogo štošta ne štima, a sve na okupu drži žica od instinkta za preživljavanje i heftarica zaimovske potrebe za cjelinom. Svi se mi prisjećamo vremena kad je naš život bio cjelovit: skoro sve što smo voljeli bilo je na jednom mjestu, svi ljudi koje smo voljeli barem su se jednom okupili oko ražnja na kojem se okretalo janje. Možda sve to sada samo tako izgleda, ali iz ove frankenštajnske perspektive čini se da je nekad život kompletan, da su janjad i Bosna i porodice i prijateljstva bili cjeloviti i da je njihovo postojanje u razbacanim, raspar dijelovima tada izgledalo ne samo besmisleno nego i nemoguće. Svi sad, naravno, znamo kako je naše’ janje go away’, kako je raskomadano, kao što i znamo ko sad ždere janjeću glavu a ko glođe rebra.

Wednesday, 06 June, 2007  

Post a Comment

<< Home