Otok Vis
Primice se ljeto i jedan broj vas pretpostavljam razmislja o posjetu rodnom kraju, kao i o ljetovanju na Jadranu. Upravo sam se vratila s jednotjednog boravka u Visu, na otoku Visu, pa koristim priliku podsjetiti vas na ovaj biser Jadrana. Ako volite cisto more, lijepu netaknutu prirodu i mir, posjetite ga, necete pozaliti.
Ovo je bio moj prvi posjet Visu; na prvi pogled iz trajekta, nije mi se svidio, izgledao mi je skromno, medjutim svakim danom mi je postajao sve drazi, upoznavajuci njegovu prebogatu povijest, interesantne kuce i dvorista, ostatke grckog grada Isse ( 4.st.pr n.e.), austrougarske utvrde, u kojoj je smjesten arheoloski muzej s vrlo vrijednim eksponatima, ciji se atrij koristi za razne ljetne kulturne manifestacije, Hrvatski dom sagradjen krajem 19st. u kojem se odrzavaju kazalisne predstave amaterske dramske grupe,....
Najvise me je odusevio poluotok Prirovo, na kojem su na ostacima grckog amfiteatra sagradjeni crkva i mjesno groblje.
U ranim jutarnjim satima, kad more ima svijetlo modru boju i mirno je poput ulja, a jata galebova kliktanjem docekuju ribarske brodice i sve je obasjano jutarnjim kosim suncem, otocic poprima nestvarnu boju i ugodjaj, koji se ne zaboravlja i kojeg ne treba propustiti vidjeti. Taj jutarnji mir, ljepota prirode i djela ljudskih ruku kroz stoljeca, ispunjavaju nas blazenstvom i mirom, daju snagu za ne samo za taj dan, vec mnogo dana koji su pred nama.
Grad je smjesten podno brda, uz obalu u duzini od desetak km; pjesaciti se moze do 2h u jednom smjeru. Svakako pjesacite do Ceske vile, na samom pocetku lijeve obale dugackog viskog zaljeva, gradjene u secesijskom stilu, koja je nekad pripadala JNA, a danas je nazalost napustena i zapustena, ali ju vrijedi pogledati.
Imale smo srecu, moja prijateljica i ja upoznati kcerku naseg poznatog kipara Ivana Mestrovica, Maru i vidjeti njenu kucu za odmor, ljetnikovac iz 1550g, s prekrasnim vrtovima ispred i iza kuce, unutrasnjost ljetnikovcakoja zadivljuje, a trebao bi ga posjetiti svaki arhitekt i dobro se zamisliti prije nego pocne projektirati prostor za zivot ljudi.Obisle smo i Komizu, gradic na juznoj strani otoka, udaljen 10 km od Visa, smjesten u manjoj uvali, vrlo lijep, s karakteristicnom, prepoznatljivom mletackom utvrdom na samoj obali. Nekih 40min voznje turistickim brodom udaljen je otocic Bisevo, s poznatom Modrom spiljom.
To je poseban dozivljaj, stijene svjetle plavom bojom, a more u spilji srebrno plavim odsjajem, u kojem mirno plivaju jata manjih ribica, fratri - zbog njihove crne boje.Na obali je vec ovih svibanjskih dana bilo vezano podosta jahti iz svih dijelova svijeta, nikome nije zabranjen pristup, kao sto je bilo do prije rata. Zahvaljujuci vec spomenutoj Mari Mestrovic, cija je kcerka udata za engleza, zivi u Londonu, a redovito zajedno s prijateljima dolaze po nekoliko mjeseci na ljetovanje u Vis, englezi masovno kupuju kamene kuce i uzivaju u ljepoti otoka. Katamaranom se u Vis stize za 50min, a najvecim nasim trajektom “Petar Hektorovic” za 2h. Evo pokusala sam vam u najkracem, docarati ljepotu ovog jadranskog otoka i potaknuti one koji su vec ljetovali na njemu da ga ponovo posjete, a one koji ga nisu vidjeli, da to ucine.
Ovaj biser Jadrana, nije nista manje vrijedan od mnogih razvikanih svjetskih destinacija za odmor.
Uvjerite se sami!
Natasa
Labels: evropa
posted by co | 12:01 AM
4 Comments:
Draga Natasa,
hvala za ovaj svjezi prilog sa Visa.Drago mi je da jos uvijek nije komercijaliziran, sacuvao je svoj sarm i cistu mediteransku ljepotu.
Mi smo voljeli ici na ljetovanje ne ostrva. Bili smo na Cresu, malom Losinju, Pagu i Visu.
Od svih mjesta Vis mi je ostao u srcu. I ovdje u Montrealu svi znaju, moji novi prijatelji i kolege na poslu, da je to mjesto gdeje bih ja voljela provesti svoje zadnje dane i umrijeti.
Cisto more, ogromna polja lavande, rogaci, stare kamene kuce, ribe...
Storosjedioci se dijele po zanimanjima. Imaju samo dva zanimanja: ribari i tezaci.
temperatura je u granocama 10 do 29 C, nikad ne ide nize niti vise.
Udaljenost od obale ga spasava od velikih investicija i hoteslkih kompleksa.
Pozdrav od Dubravke
Draga Dubravka,
raduje me da sam te podsjetila
na lijepe dane ljetovanja na Jadranu i na Visu,
ali me ne raduje kad spominjes da bi na njemu voljela provesti svoje zadnje dane i umrijeti.
Daleko su jos ti dani, a kad se Visu i Jadranu jos puno puta vratis i napunis zivotne baterije, tesko da ces govoriti o zadnjim danima i umiranju, jer ce te njegova ljepota usmjeriti da se radujes svakom novom susretu s njime ili dugim ljepotama, pa ce ti se uciniti da tih zadnjih dana u zivotu nikad nece ni biti.
Zato je njegova vrijednost neprocjenjiva.
Srdacno te pozdravljam, Natasa
ja već 8 godina obavezno dolazim na Vis sa svojim dragim. odemo na neku daleku destinaciju pa na Vis da se odmorimo. iako znamo svaki djelić otoka, uvijek nas mami iznova. i ja sam pred 3 godine bila u ljetnikovcu gospođe Meštrović. nije ona bila tamo, samo majstori jer su ga preuređivali. zaista je predivan. a kad se popneš na terasu puca pogled na cijelu uvalu, božanstveno. svatko tko voli prirodno ičisto treba posjetiti Vis i sigurno je da će se opet vratiti.
Marinela
Ovaj Marinelin komentar me podsjeti na moju jedinu posjetu Visu jedne davne godine, vise se ni ne sjecam koje. S Visa imam samo par fotografija, i to sa jedne male plaze do koje se dolazilo autom od grada Visa. Sjecam se da je voda bila kristalno bistra a evo na Internetu nadjoh i ime plaze: Srebrena.
Nisam, u stvari, imao namjeru da pisem o Visu i njegovim ljepotama vec o jednom dogadjaju i jednom prijatelju iz onog prijeratnog vremena. Naime, na Visu sam sreo svog radnog kolegu i nekadanjeg sefa Vladu Ivcevica, koji je u gradu Visu kupio kucu i okucnicu na uzvisini u blizini restorana u kojem smo se hranili. Cini mi se da je restoran bio vezan za neko vojno odmaraliste u kojem smo se hranili a nalazio se u gradu, u blizini luke.
Jedno vece nas Vlado nagovori da svratimo kod njega na razgovor i pice. Rece da ima dobrog vina, domaceg (svi mjestani su davali grozdje u lokalnu vinariju iz koje su kasnije dobijali vino), a kako Neru ne treba previse nagovarati kada je u pitanju vino, svratismo s djecom do njega. Sjecam se prekrasne ljetnje noci i razgovora do kasno u noc na terasi ispred Vladine kuce. Vlado nas upozori kako je vino pitko ali pojako, kako ga on pije pomijesanog s vodom, ali ja, koji nisam bas veliki ljubitelj vina (pivo mi ljeti bolje pase), nisam na to obracao paznju. Vino je zaista bilo pitko i casa za casom su polako nestajale a ja nisam primjecivao nikakve promjene. U neko doba veceri Nera ode sa djecom na spavanje a ja nastavih sa Vladom da rjesavam ‘svjetsku’ politiku (sto izgleda cinim evo i do danasnjeg dana).
Kada je bilo vrijeme da se podje kuci, ustadoh, i tada svatih o cemu mi je Vlado govorio. Dok sam sjedio, sve je bilo ok, ali kada sam ustao, vidim da sam olako shvatio upozorenje. Noge su bile teske, a i glava nije bila laksa. Trabalo je doci do apartmana penjuci se uskim ulicicama iznad Vladine kuce. Kako su ulice primorskih gradova (na srecu) prilicno uske i ogradjene zidovima kamenih kuca, uspio sam koristeci se rukama stici do kuce u kojoj je bila nasa soba. Zadnje sto se te veceri sjecam je da sam prvo greskom usao u tudju sobu a kada sam pronasao svoju, uspio sam samo da se spustim na krevet.
Posljedice pitkog viskog vina sam osjecao nekoliko sljedecih dana. Tog ljetovanja vise nisam svracao do Vlade na vino da sve ne bih opet ponovio jer bi mi bilo tesko da odbijem casu vina. A nakon prve, drugu bi bilo jos teze odbiti. I tako dalje…
Na Vis nisam vise svracao a s Vladom sam se vidjao onih ratnih dana kada nismo znali koja nas sudbina ceka. Ja sam evo stigao u Ameriku a za Vladu sam cuo da se ‘preselio’ u Novu Gradisku. I to je zadnje sto o njemu znam. Mozda ce neko ko ga poznaje procitati ovaj moj komentar pa se javiti. Bilo bi mi drago da saznam kakva ga je sudbina a jos draze ako bismo mogli ponovo uspostaviti kontakt.
Post a Comment
<< Home