Jedan dan smo otisli na izlet u obliznji gradic sa predivnim parkom. Cvijece, zelenilo, jezera, puno ljudi, divne skulpture i KESTENI, upravo iscvjetali. Ne pamtim kad sam zadnji put vidjela kestene, nema ih ovdje gdje zivim. A oni prelijepi, sa svojim cvjetovima nalik divnim svjecnjacima podsjetili su me na one nase, kod kuce, u alejama, ispred poste, ma gdje god se okrenes. Uhvati me tako bolest zvana nostalgija. Obori me s nogu . Sjetih se proljeca u Banjaluci, sa iscvjetalim kestenima, sjetih se ranih jeseni kad su nas bubali po glavi plodovi pitomog kestena upravo ispali iz svojih jezastih ljustura, sjetih se kako mi jednom u kasnu jesen, bas negdje pred zemljotres 69te, ptica koja je bila na jednom takvom kestenu uprlja nov, novcati svijetlo plavi djemper, a mama ga donijela dan, dva prije toga. To sjecanje na pticu me vrati u sadasnjicu, nasmijah se samoj sebi, sjecajuci se kako sam bila zbunjena, kako sam se bila zajapurila jer me bilo stid (smrdilo oko mene na dva metra). Kesteni, kesteni.

U tih sedam dana sam imala jos jedno prijatno iznenadjenje. Posjetise me prijateljice Baisa i Rabija kojima je trebalo dobrih 4 sata voznje u jednom pravcu do Karlskrone. Dobra vila tj. vozac je bio Baisin sin. Kako smo sve tri godinama radile zajedno u Mikroelktronici , morale smo naravno, pored djece, unuka, posla kojim se sad bavimo da malo pretresemo i svoju bivsu firmu. Vjerujem da se mnogima stucalo. Samo da se zna da smo nas tri bile uzrok.

Moj kratki izlet u Svedsku zavrsio je u Malmeu, ali o tome nekom drugom prilikom.

Emira.

Fotos: Emirina mama, Emira, Rabija i Baisa. Ostale slike mozete vidjeti na ovoj stranici.