Proslava mature!
Doba je kada se slave godisnjice mature. Tradicija je to ne samo nasih krajeva. I ovdje u Americi se skolski drugovi okupljaju: stizu sa svih strana Amerike, jer zivot je ovdje takav da za vrijeme radnog vijeka covjek promijeni nekoliko gradova i jos veci broj firmi.Ova lijepa tradicija se odrzava i u nasim krajevima, ali sada je skolsku raju daleko teze okupiti nego nekada. Ne da smo razbacani po cijeloj bivsoj domovini, nego nas ima u svim krajevima svijeta.
Ovog juna se okuplja raja iz 4R razreda Tehnicke skole, generacija 1967. Veliki jubilej: od mature je proteklo punih 40 godina. Ima se sta i proslaviti. Zadnji put smo slavili 1987. Prilozena slika je iz tog perioda: Kemo, Ivancica, Emira, Azemira, Jasna, Milena, Amira, ...Bilo je veselo, onako kako to zna biti kada se raja ponovo okupi. Pjevalo se i plesalo da ranih jutarnjih sati.
Pet godina kasnije smo imali daleko preceg posla: trebalo je sacuvati glavu, do slavlja nam bilo nije. Barem meni i onima koji na ovaj blog navracaju iz gradova koji su hiljadama kilometara daleko od Banjaluke. Znam da je nekima i tada bilo potaman i da su imali razloga za slavlje. Naravno, druge vrste.
Cujem da se od ovog okupljanja sa slike odrzalo jos jedno, ali nisam siguran koje godine. Skupili su se oni koji su ostali u starom kraju. Mi, ostali, sada u Svedskoj, Italiji, USA, Norveskoj,..., nismo bili u prilici da se pojavimo, iz ‘opravdanih’ razloga.
Ove godine sam se bavio mislju da ‘skoknem’ do Banjaluke, da se sretnem sa starom rajom s kojom sam proveo cetiri sretne godine. Jer srednjoskolsko doba je jedno od onih razdoblja u zivotu koje svakome ostaje zauvijek u sjecanju. Gotovo da sam svoj godisnji odmor planirao tako da se proslava uklopi u njega. Medjutim, odustao sam. Razmisljao sam, da li je bolje da odem na proslavu i da se tamo, pored prijatelja koje bih zelio ponovo vidjeti, sretnem i sa onima koji to ne zasluzuju. A takvih ima. Znam to, a znaju i oni. Znam da ne bih mogao odsutjeti. Narocito kada se malo popije, pa se jezik odveze. A moj i ovako nije svezan.
Sumnjam da bi atmosfera mogla biti onakva kakva bi trebala biti kada se susretnu skolski drugovi. Sumnjam da bi se mogle pjevati iste pjesme koje su se pjevale 20 godina ranije.
Zato sam evo odlucio da prijatelje posjetim u neka druga vremena, kada necu biti prisiljen da budem u istoj prostoriji sa onima koje ne zelim sresti. Zelim im, prijateljima, onima kojima prijateljstvo jos uvijek znaci nesto u zivotu, da se lijepo provedu, da se prisjete onih vremena kada nam je nacija i politika bila zadnja rupa na svirali. Onim drugim ne zelim nista. U stvari, zelim im da se bar nekad zapitaju da li su sada srecni. Sada kada su ostvarili svoj podmukao cilj. Da li ih imalo grize savjest?
Sumnjam.
posted by co | 12:01 AM
6 Comments:
Dvije godine prije moje "rodne" '69, iako sam bio mladja generacija, sjecam se puno likova sa slike. Podsjetio si me slikom da ste ista generacija ;o))
Profesor "radione" Raus (zar ne!?) je bio i nas profesor. Sliku sa nase 20-to godisnjice, ispred skole (1989) sam ti vec poslao, zar ne?
Made, u ovom momentu se ne sjecam slike. Ako si je poslao, trebala bi biti objavljena.
Ne znam da li znas, ali prof Raus je umro. Koje godine, ne znam.
Nisam znao da je prof. Slavko Raus umro. Moje saucesce Ivancici i ostaloj porodici ako citaju ovaj blog.
Ne, slika nije objavljena a poslao sam ti sve slike zajedno, pa si rekao da ces ih objavljivati kako budu aktuelne, ali nije toliko bitno jedino je interesantno sto smo se slikali ispred nase stare zgrade tehnicke skole na ulaznom stepenistu.
Made, sliku sigurno imam pa cu naci nacina da je objavim. Moram samo uhvatiti vremena da je pronadjem.
Eh, mladosti, eh radosti, stara dobra vremena… A mi tako stari. Proteklo je Vrbasa da bi se i vece jezero moglo napraviti nego ono Jablanicko. Kako su to samo bili veseli I razdragani dani. Kako smo se radovali svakom susretu, svakom ponovnom sastanku.
Cini mi se da nije bilo ludjeg a i sloznijeg razreda od naseg. Cinilo mi se da nas nikad nista razdvojiti nece. Jer svaki put smo se ponasali kao djeca, djaci koje nastavnici moraju umirivati da bi u razredu vladao red. Sjecam se kad je bila proslava sa koje je slika, u razredu u skoli nismo mogli prestati pricati, govoriti svi u glas I naravno smijati se starim fazonima, citati nase pjesmice, koje smo sastavljali na casovima kad nam pokojni prof. Fabic podijeli 20 jedinica, kad nas je pok. prof Maric ucila sta znaci ‘korjen iz i‘ pa zareda jedinica koliko je nas u razredu. Sjecam se kako smo spremali maturu na bazenu celuloze, na kastelu, kod kolegice u sobi radili zadatke koje nismo presli kad je trebalo pa konacno doslo vrijeme da se nesto i nauci da se polozi matura….hejbet prelijepih sjecanja.
Nikad nisam pomislila da ce doci vrijeme da ne zelim otici na jedan takav sastanak. Previse toga se desilo, davno smo prestali biti bezbrizna djeca, pregazilo nas vrijeme i rat, jos vise nas je pregazilo saznanje da je nekima u nasem razredu kao uostalom i cijelom nekadasnjem okruzenju, bilo ljudi kojima je vaznije ko je koje nacionalnosti. Mogu samo reci blago njima. Sto rece Co, neka se sami prepoznaju. Vjerovatno im to nije ni vazno. Sigurno im nista ne znaci ni sto smo mi daleko , ni sto nas nece biti tamo. Bice njih…oni su svakako dovoljni sami sebi.
A mozda ce jednog dana doci do pameti pa shvatiti kako je bilo nasoj drugarici Saimi u Sarajevu 4 godine rata i opsade, kako je bilo nama nepodobnima kad kolega okrene glavu pa te kao ne vidi, kad na poslu ne stane struje pa neko zavice ‘zakljucaj’, mogla bi nas ubiti (‘ona’ sam ja, jedina sa muslimanskim imenom medju njih trideset), kad ti dijete udje u kucu placuci jer ne pjeva neke nove pjesme, kako izgleda kad ti komsije iz zgrade ‘pjesmom kazu’ da je vrijeme da nestanes ili ce ti doci vec neko na vrata da te opomene, kako izgleda kad te nocu budi telefon da te pitaju sta jos cekas, kad cekas hoce li kakva kontrola na ulici presresti tvog muza ili sina i odvesti pa pretuci, a ipak najteze od svega je bilo kad cekas da te tvoji najbolji prijatelji iz nekih dobrih vremena pozovu barem telefonom I upitaju kako si, treba li ti sto, da li ti je familija jos citava…pa nikad ne docekas taj poziv.
A ipak, nista nije ni potpuno crno ni potpuno bijelo pa je ostalo u sjecanju da su mnogi i pitali, i pomagali pa zbog mi je zbog njih jako zao sto necu biti na proslavi, ali cu zato kad odem u BL nastojati da ih vidim da se prisjetimo onih starih dobrih dana, da im se zahvalim za podrsku u one najteze dane,reci im po ko zna koji put da su nam oni i bili i ostali vazni kao sto nam je vazan vazduh koji disemo. Ni njihova imena necu ovdje reci jer jos uvijek nisam sigurna da je doslo vrijeme kad se takve stvari mogu reci a da oni ne budu u opasnosti, da im se neko sveti samo zato jer su bili ljudi kad je to bilo najteze.
Znam da nas ima jos koji ovih dana imamo slicne godisnjice ili smo ih imali u zadnjih par godina. Mislim da bi bilo interesantno kada biste se javili sa svojim iskustvima: kako je slavlje proteklo, koliko je kolega bilo prisutno, od kuda su stizali itd.
Takodjer bi bilo lijepo ako bi se nasla pokoja slika, posebno ako je ‘svjezija’. Tako bismo imali priliku da vidimo kako se drugi drze u ovim godinama.
Post a Comment
<< Home