Susret u Pittsburgh-u
Prije 15-tak dana sam najavio dolazak prijatelja iz Norveske, prvu “zvanicnu posjetu” nekog od stare raje nasem novom “zavicaju”. Bit ce o ovoj posjeti jos mnogo govora (slike se pripremaju, ima ih na stotine, treba napraviti selekciju) a danas o jednom susretu koji, sa moje strane, nije bio planiran.Naime, odmah po dolasku Kusmica u Pittsburgh, javio se Nermin Keric, Ekin prijatelj i prvi komsija iz starog kraja. Prica, dogovori, planovi. Nermin, sa suprugom Gogom i kcerkama, zivi u gradu Utica, drzava New York. Udaljenost od Pittsburgh-a, nekih 7-8 sati voznje.
U “zvanicnim planovima posjete familije Kusmic Americi” bio je planiran obilazak vodopada Nijagare udaljenih nekih 3 sata voznje od Utica-e. Nermin je bezuspjesno pokusavao da nas ubijedi da svratimo do njih ali se to za nas cinilo prenaporno. Godine cine svoje i 14 sati voznje u jednom danu, uz vrijeme potrebno za obilazak vodopada i posjetu Kericima, nije se moglo uklopiti. Ni uz najbolju volju Nerminov poziv nismo mogli prihvatiti.
Kako je prvi plan pao u vodu, moralo se naci neko drugo rjesenje. I naslo se. Goga i Nermin su, uz sve svoje obaveze, a na nasu srecu, nekako uspjeli ‘ugurati’ kratku posjetu Pittsburgh-u. Nermin je nesto mladja generacija i njemu duga voznja ocigledno manje smeta nego nama starijima.
Bio je to prvi susret bivsih komsija od napustanja Banjaluke. Bila je to prilika i za mene da se licno upoznam sa Kericima, iako je nekih kontakata preko bloga vec bilo.
Goga i Nermin su stigli negdje oko pola devet uvece i odmah se razvezla prica. Evocirale su se stare uspomene, pricalo o novim krajevima, razmjenjivalo fotografije. Nera je spremila dobar rostilj, pa se uz jelo, pilo, laganu muziku i razgovor, ostalo do kasno uvece. Drustvo su nam uljepsali i Tufekcici tako da je atmosfera zaista bila na visini.
Tufekcici i mi, domacini, smo negdje kasno poslije ponoci otisli na odmor a stare komsije su nastavile do ranih jutarnjih sati: vremena za razgovor nikad dovoljno.
Nakon samo nekoliko sati spavanja, ponovo ista slika: razgovor se nastavio uz jutarnju kavicu, dorucak (pura, po obicaju subotom), te sve do polaska Kerica kuci. Uhvatilo se malo vremena i za fotografisanje, za uspomenu (i duga sjecanja), da se nadje u momentima kada misli zalutaju u neka dobra davna vremena.
Kerici su morali nazad prije mraka pa je vrijeme rastanka stiglo brze nego se ocekivalo.
Uz pomoc ovih nekoliko fotografija pokusao sam da zabiljezim ovaj susret prijatelja i komsija od malih nogu u gradu i zemlji hiljadama kilometara udaljenim od njihovog bivseg komsiluka. Da je pocetkom devedesetih netko najboljoj babi vracari postavio pitanje gdje ce se stari drugari sresti za petnaestak godina, siguran sam da ne bi pogodila.
A evo, oni se nadjose, a siguran sam da ce tako biti i ubuduce.
posted by co | 12:01 AM
3 Comments:
Hej, hej, hej,
Ja sam u takvoj dinamici da sam zaboravio da smo i mi imali goste iz Starog kraja. Ovaj prilog me ja podsjetio na to.
Bili su to Kobaslija Muharem i Suzana i sin im Muris koji je nedavno doktorirao na hemijskim naukama. Koba mi je pricao, istina sa dva dana zakasnjenja, da je pricao sa Kerom koji putuje do Coa da vidi Kusmice pa ce u povratku navratiti i do nas. Sad je to sve proslost ali me zanima sta je Kera mislio kad se sa Kobom dogovarao.
Bilo kako bilo, dugujem prilog i jos jednom pozdravljam Komljenovice i njihove goste, Kusmice i Kerice.
Podrazumijeva se da je Dida Dane u kompaniji sa dimacinima.
Puno pozdrava,
Cadjo.
Cadjo, vidim da 'palis' sa zadrskom. Prilog o posjeti Kobaslija sam ocekivao ali ga ne doceka. Pomislio sam da mozda ima neki razlog da ste se svi skupa ucutali (i ti i Kobaslije) i nisam htio da insistiram.
Pozdrav za sve blogere,
cini mi se da ce ovo ljeto biti zaista bogato susretima sa starim prijateljima iz nase carsije ovdje, na americkom tlu. Mozda bi bilo dobro da nas domacini preko ovog bloga obavijeste o eventualnim posjetama dragih Banjalucana, koji stizu iz Evrope njima u posjetu. Mislim da nije problem nikome voziti 6-7 sati da bi se vidjeli sa dragim nam ljudima iz voljenog grada.
Dragi Cadjo, dugujem izvinjenje za nesporazum; naime, dan prije nego su Kobaslije trebali doci tebi, javio se Koba i rekao mi to. Isti vikend Kusmici su bili kod Coa i Nere i mi smo vec bili dogovorili posjetu.Istina, ja sam ti ostavio i tel. poruku, mislim u petak da postoji sansa da navratimo do tebe i da se vidimo sa Kobaslijama. Medjutim, kad se sretnes sa prvim komsijom nakon vise od 14 godina, nekoga ko ti je toliko drag i ko je na neki nacin obiljezio tvoje djetinjstvo (Eko K.) i kad se sa domacinom "nadjes na istim talasnim,Banjaluckim,frekvencijama", nemoguce je ostati kratko i onda se zaputiti u N. Milford da bi se vidio sa drugim, dragim prijateljima. Cadjo, srce ponekad pozeli mnogo vise nego sto tijelo fizicki moze da izdrzi. U svakom slucaju moje duboko izvinjenje i Kobaslijama i vama. Ali, u neku ruku bi ti trebao biti i sretan da nisam dosao, jer to bi bilo rasturanje u tenisu, ko bugarske skupstine (jedino ne znam kako bi ja prosao sa Kobom, on je stari teniski lisac). Zato se od srca nadam da cemo uskoro imati prilike da se vidimo zajedno sa Komljenovicima i vama, ovdje, u Utici, kod nas i da cu moci izvjestiti Srdjo kakvo je to tenisko rasturanje bilo.
Jos jednom pozdrav svim blogerima,
Nermin!
Post a Comment
<< Home