Malo slika iz Australije

Moji planovi za penziju su uključivali putovanja. Dosta putovanja. Mnogo je mjesta na zemaljskoj kugli koja bih volio posjetiti a da li ću to i ostvariti ovisi o više faktora. Zdravlje je jedan od glavnih a ima i drugih koji me sprečavaju da uživam u ljepotama ove naše planete prije nego krenem na vjenčni počinak. Neki vjeruju da će tek tada uživati (naravno, ako završe u raju a znamo da to treba zaslužiti na ovom svijetu) a ja bih da uživam sada a kasnije kako bude.

Australija je jedno od mjesta koje bih definitivno želio vidjeti. Iako sam zadnjih godina o ovom dalekom kontinetnu saznao mnogo uz pomoć novih tehnologija i prijatelja i poznanika koji su se tamo skrasili, još uvijek je to za mene pomalo mistični dio ove naše planete koji krije mnoga iznenađenja.

Dok čekam da i na mene dođe red da se otisnem preko Pacifika, prikupio sam nekoliko fotografija koje mi je kćer poslala za vrijeme prošlomjesečne posjete Sidneju. Mlađi od putovanja ne prave frku kao mi stariji i za njih niti jedno mjesto na kugli zemaljskoj nije nedostupno. Zadnjih  mjesec i pol Sanja je provela u ovom lijepom gradu na istočnoj obali Australije i osjetila život njegovog običnog građanina. Pored grada, obišla je i bližu okolinu a neke detalje je uhvatila okom kamere. Kako više niko neće da troši vrijeme na pisanje, nisam je uspio ubijediti da za blog napiše par riječi pa fotografije objavljujem bez komentara.

Zlatin vrt

Ne poslati informaciju o prekrasnom vrtu Zlate Lolic ne bih sebi oprostila.

Fotografije najbolje govore o njenom umijecu i ljubavi prema cvijecu i svom vrtu.
Ali nije to sve, Zlata i slika, a i majstor je u kuhanju.

Zamjerio bi mi Drago da ne spomenem da jednakom ljubavlju i on ucestvuje u odrzavanju vrta.

Nadam se da se vas dvoje ne ljutite sto ove slike poslah "u svijet"?

Bilo je lijepo druziti se s njima, vidjeti ih zadovoljnima i radosnima.

Natasa

Ta lijepa Australija

Nisam ni osjetila kako mi je brzo proslo vrijeme citajuci Natasin prilog i gledajuci linkove o svim tim ljepotama. Iskreno sam nesretna sto ne znam engleski: kad vas uhvati nostalgija odmah je sprijecite svi vi koji ste tamo negdje i koji ste bogatiji za jedan ili vise jezika. Nama ovde ne dozvoljavaju ni da znamo koji je nas. Svi se trude da stvore neki svoj, da se razlikuju jedni od drugih, a djeca i roditelji to moraju podnositi.

Natasin opis Australije se u potpunosti poklopio sa opisom mog sina i snahe. Oni su prosle godine bili mjesec dana tamo. Ona radeci u Britanskoj internacionalnoj skoli u Hagu, ima bezbroj prijateljica po cijelom svijetu. U Sidneju su bili kod jedne od njih 10 dana, a ostalih rentali djip i obisli mnogo toga. Poslali su mnogo slika koje ja cesto gledam i iskljucim se iz ove tmurne svakodnevnice. Gradovi, okean, brodovi, kenguri, cvijece, drvece, kampovanje, Sidnejska opera, papige, coale, travnjaci, uredjene kuce i parkovi. Koliko ljepote na jednom mjestu i po njima najljepsa zemlja na svijetu.

Kako bi rado bila na tvom mjestu Natasa. Pod broj jedan biti sa dragim prijateljima, koji su ti posvetili svoje vrijeme i vrlo vjerovatno pricama i sjecanjima nije bilo kraja.

Uzivajte u prijateljstvu i druzenju na nas nekadasnji nacin u takvom okruzenju, pa mi se cini da ste otvorili vrata raja.

U prilogu saljem dvije slike mojih dragih u toj lijepoj zemlji,

Pozdrav Saima

Australija

Saljem ovaj kratak prilog iz daleke Australije. Pisati o Australiji, njenim ljepotama, prirodi, ljudima, zivotu opcenito, ostavljam nasim Australcima. Saljem fotografije, koje ce vam ju pribliziti i vjerujem potaknuti da ju posjetite, ako vam se ikad ukaze prilika.

Zelim jedino iznijeti svoje impresije.

To je ogromna, predivna i drugacija zemlja. Ocean blistave plavo modre boje, snazan i uspjenjen na otvorenom, miran i blag u lagunama. Zelena u priobalju, cvjeca posvuda u svim mogucim bojama i nijansama, neobicne crvene boje u unutrasnjosti, busha koji raste na tom pijesku u svim nijansama zelene boje, u razlicitim oblicima i iznenadjujucem broju vrsta; zivotinja kojih nigdje drugdje nema; jasnoci neba s bezbroj zvijezda, jer kilometrima nema nikakvog naselja, niti ikakve kuce; prenapucenim centrima gradova s neugodnom prometnom guzvom i bukom, ali i jednako neugodnim zzamorom ljudi, koji prepune gradske ulice za vrijeme radnog odmora, pa se cini da si u nasim krajevima i da nitko ne radi, za razliku od zvukova pustinje; nasmijesenih, ljubaznih ljudi svih rasa, vidljive opustenosti unatoc problemima, jer nigdje nije idealno, opcem solidnom zivotu, prelijepim rezidencijskim dijelovima s prekrasno uredjenim vrtovima, ali bez ljudi ispred tih kuca ili na ulici, bez djecje cike, smijeha i igre gotovo tokom cijelog dana.

Australija je puna kontrasta, ugodna za zivot, ako ga organiziras kako volis i ako se okruzis prijateljima. Svega ima, sve je dostupno, ovisi samo o nama sto cemo od svog zivota uciniti.

Biti u Australiji a ne vidjeti njen centralni crveni dio, je kao da ju niste ni posjetli. Nazalost mnogo je Australaca koji to nisu vidjeli, a o nasim Australcima da ni ne govorim.

Puno toga sam obisla, mnogo toga naucila, s mnogima sam se druzila, i uzivala u tim druzenjima, bilo s nasima, bilo s Australcima, i na svemu tomu dozivljenom, beskrajno sam zahvalna svojim dragim domacinima.

Natasa

link 1

link 2

link 3

link 4

link 5

link 6

Vjencanje u Melbourne-u

Otici na vjencanje u Melbourn, Australiju rijetkima se ukaze.

Vjencavao se sin mojih dragih prijatelja Karmen i Ostoje Skakic, mnogi od vas ih poznajete, pa vjerujem da ce vas ova informacija obradovati.

Lijepo je bilo ucestvovati u radosti, sreci i ljubavi mladenaca, kao i njihovih sestara i roditelja. Vjencanje je odrzano na privatnom posjedu, koji se iznajmljuje za takve prigode, nekih pedesetak km od grada. Boravili smo tamo tri dana uzivajuci u ljepotama australske sume eukaliptusa, raznoraznih cvjetnih grmova, jezeru, raspjevanosti ptica u suncanim i vrlo toplim danima, 30C, sto je dodatno doprinjelo da taj dan bude osim svoje posebnosti zapamcen i po ljepoti okruzenja.

Kakav kontrast u usporedbi sa Zagrebom gdje je trenutno, kisovito, sivo i hladno.

Susrela sam i nekoliko dragih ljudi iz Rudi Cajaveca. Vama ostavljam da ih prepoznate.

Fotografije ce najbolje docarati ljepotu i radost dogadjaja.

Natasa

Ne mogu a da ne dopisem par rijeci.

Uz cestitke mladencima i familiji, pozdravljam i moje prijatelje i poznanike iz starog kraja. S nekima sam pravio planove o odlasku, s nekima dijelio odusevljenje promjenama nastalim u doba Ante Markovica, s vecinom proveo godine radeci u sada vec nepostojecoj Profesionali... Ako bude srece (i zdravlja) mozda se jednog dana ponovo sretnemo: nije ni Australija preko svijeta.

Imena ne spominjem, iako sam prepoznao vecinu. Ostavljam to drugima, kao sto Natasa predlozi.

Co

Carnival of Flowers

...u Toowoombi...
......ove godine jubilarni...
........60-ti......
...cijela duplerica slika..
..."cvijeca iz moje baste"...
...ima i naslovna strana...
...malo teksta...
....otabano hodajuci...
...snimajuci, pa mi se nesto puno ne samara tastatura...
...upozorenje uredniku, susa, 9,8% mulja/ vode u jezeru...
...objavljuj odma' da cvijece ne uvene...
...a i zbog blogerki, vec rondaju da kasnim...

vjeko

Album

Susan Quatrocchio

...navukose me oni muzicki prilozi/ komentari...

...u onim regularnim, telefonskim, na po jednu, jedan od BL prijatelja pocesto me odvede na koncerte koje je posjetio u medjuvremenu. Stonsi, Madona, U2, Dylan... ma podug spisak. Najavljuje mi Cohena, Chelsea Hotel, kao da cujem...prica o Exsit-u...
jednom rece... Nick Cave ...znas ga
kako da ne ...skoro komsije...jest da ne izlazimo na ista mjesta...al’ mozda ga i odslusam, jednog dana...u Evropi
pita...sta ima kod vas...mjuza i to
odgovorih...Suzy Quatro...
s druge strane telefona smijeh
rekoh...ko da nisi koristio njene postere za zamotati knjige/ sveske...
odgovor...nije da nije al’ ...i dalje smijeh ...onaj nas...neka ga...

...nov. 1999. eto i mene Australijo. Prvo upoznavanje, najvise, kroz mali ekran. Dok se snadjes za auto, moze proci. Vijesti...nista globus...ozbiljna muzicka kulisa. Nego, sirene (vatrogasne, policijske, hitne pomoci) prvo izvjestaji o pizdarijama (nikako da nadjem bolju rijec, eh taj nas jezik) iz blize nam okoline cca 50km. Od onih banalnih, tipa ... baka zvala vatrogasce da joj skinu macku sa krova...normalno, ta nece se valjda baka penjati na krov...nista komsijska djeca...nema komsija, pa ni djece, prijatelja, rodjaka kao kod nas...vec o bakama i dekama se brinu placeni za to...onoliko koliko su placeni. Do onih vec nezgodnijih, nekima sam bio jako blizu, te sam primijetio da policija stize zadnja. Prvo novinari, tv, vatrogasci, hitna pa onda policija. Pametno, vide prvo na news sta ima, pa onda dodju, upuceni u situaciju. A novinari brzi, skoro ko nas urednik. To ja tebe Co hvalim. Nisam ja poput nekih, koji te samo kritikuju, kao npr. ja.
A onda obavezna Mala Hiltonova (Paris) i njen interesantni zivot, i na kraju, vrijeme sutra sa izvijescem o velicini upecanih riba, danas.
Vremenom sam doznao da postoje i ozbiljnije stanice od ovih meni tada dostupnih ali one nisu interesantne ostalim stanarima zgrade. Antenna- wrong way- vecinski orjetirana.
Ne pisem ja sve ovo zbog vijesti, vec onoga izmedju. Prvo iznenadjenje, najavljuju mjesecima unaprijed da na Gold Coast No.1 Australskog turizma dolazi Jerry Lewis. Ceskam se. A u Brisbane, glavni, preko-milijunski grad, Queensland-a stize Suzy Quatro. I dalje se ceskam. Sjetim se da je Suzy navratila i u Njemacku par godina ranije. Augsburg, moja Njemacka BL-a, e pa pokraj neki Celinac ili Kotor Varos, opet Njemacka verzija, skolska sala i Suzy. A u Australiji, atrakcija koja me prati, sumnjam. Jer muvnem se ja od glavnog grada jedno sat i pol voznje prema Australskom outbeck-u (vukojebini) kad tamo i Suzy. Zadnje tri godine redovna u Empire Theatre u Toowoombi za $70, pardon $69.90. Kazem, prati me. Sta smo mi, a sta je Evropa/Balkan/ BL.
Neka. Kazu na Balkanu neki cudni zvuci. Znam. Ali i oni drugi. Lenny Kravitz u BLuci. Pa citam, cujem, prenesu mi, razna kulturna dogadjanja. Znam, opet u manjini, ali kvantitet je uvjek bio u vecini (ovo sam bas dobro srocio) a kvalitet, alternativa, avangarda , zna se underground. Sto se mene tice nista dvoguza, vec butelja.
Kod mene moze proci i tambura i harmonika i truba. U pravim rukama svaki instrument moze mocno da zvuci. Turbo folk? Znam, samo bez tona. Lakse je tako. Sa slika...novine... internet... nabildana prsa... razumijem momke. Bez tona je bolje. Vise volim da ne cujem. Jer onda ne moram da ne volim.
A tu je i slika, Bruno Langer, Atomsko skloniste, neki rok festival u BLuci.Nedavno, dodje i Istra u BLuku. A i mnogi drugi. Rade, Josipa, Josip, Vlatko, Sanja...jedino Djole (da ne ostavim kriticarima brisan prostor) jebiga. Bice, valjda.
A kafa, loza , vino, sastanci, ta man’ te se. Jos ce ovi iz publike skontat’ da smo pronostalgijali. Pa, eto ti belaja. Dodje mi da kazem, vracaj na politiku, da i mi kazemo/napisemo koju normalnu/pametnu. Samo mi dodje... al’ ne kazem...
A Andrej kaze SARS za muzicku kulisu. Ah, ti ukusi.
vjeko

PS. Skoro da zaboravim. Na slici je i Mala Ana. Znam da se momci nece sloziti sa mojim Mala Ana, al’ za mene ce ostati tako. A nisam ni zaboravio, vec je samo malo jedim/ ljutim. Sasvim normalna funkcija ujke. Mozda se i javi prilogom, o fotki, a znam da ih ima puno vise. Ma album, komotno.

PS1 - zbog novog priloga ovaj, nazalost, ostade bez muzicke kulise. - Co

Rodjendanski party

Da se sprema rodjendan u Brisbane-u znam vec odavno i svaki dan ocekujem vijesti. Jutros otvorih email kad ono hrpa slika: kazu, nije jos rodjendan, ali se mala raja okupila dan ranije na rodjendanski party. A koji je dan danas u Australiji zapravo ne znam (nesto mi se ne da racunati) pa je mozda i rodjendansko slavlje u toku. U svakom slucaju evo slika pa ih pogledajte uz bakin email:

Dragi Co,

Nakon ajvara, evo nesto slatko.

Jucer je bio rodjendanski party za djecu. A kako Melanie ima rodjendan sutra, to ce party za nasu veliku familiju i prijatelje biti kod nas.

Ipak, ono najljepse dogadjalo se jucer, sto mozete vidjeti iz prilozenih slika. Cak je i Stephanie prohodala ovih dana ne napunivsi niti 11 mjeseci, sto je doprinijelo jos vecoj radosti.

Svima puno pozdrava,

Bozana

Princess Party

Melanie and Stephanie smo upoznali nedavno kada se baka Bozana javila prije nekoliko mjeseci na blog nakon sto ga je pratila kao posmatrac.

Jutros mi stize nekoliko slika sa jednog rodjendana na kojem su bile pozvane a posto su slike jako lijepe odlucih da ih objavim da ih i drugi mogu vidjeti. Kako je nedavno bilo i nekakvih 'ugovaranja' (mama Nada iz Zagreba), evo prilike da je podsjetim na njeno javljanje.

A uskoro se sprema jos jedno slavlje pa mi je baka obecala da cemo o tome biti 'obavijesteni'.

Stephanie

Iako sam ovu sliku dobio 'samo za licnu upotrebu' nisam mogao a da je ne objavim. Radi se o jos jednoj banjalucanki, istina iz Australije, ali to je za nas vec sasvim normalno. Jer vise nas je 'vani' nego u gradu. Banjaluka 'vani' svakim danom raste makar ovi novi gradjani naseg grada jos uvijek ne znaju da ona postoji. A siguran sam da ce jednog dana to saznati i da ce pitati kako se to desilo da su se rodili hiljadama kilometara daleko. A mi smo duzni da im to kazemo.

Danas je 'na redu' druga unuka Klaserovih, Stephanie, na fotosu napravljenom prije nekoliko dana. A imam u zalihi i najnoviju sliku Melanie samo je cuvam za malo kasnije. Jer ne treba pretjerivati sa ljepotom.

Melanie iz Brisbane-a

Cini mi se da Australija polako ali sigurno preuzima stvari u svoje ruke. Slika i priloga je sve vise iz ovog kraja svijeta iako je naujdaljeniji od rodnog grada. A prije 15-tak godina niko nije mogao ni pomisliti da ce nas biti vise na sestom kontinentu nego u rodnom gradu. Kada bih se kojim slucajem zaputio u te krajeve siguran sam da bih sreo vise poznate raje nego sto mi se to desava kada prosetam Gospodskom u rijetkim posjetama Banjaluci.

Danas smo opet u Australiji, u gradu Brisbane-u, u drustvu jedne prave ljepotice. Melanie (slika je od prije dvije godine) je unuka Bozane i Brune Klasera koje smo nedavno upoznali. Predpostavljam da je to Melanie koja je baki brala cvijece iz priloga od prije nekoliko dana. O Melanie ne znam puno ali oci i rupice na obrazu govore sve.

Ovoliko za ovaj put, u ocekivanju jos slika podmatka i od drugih blogera. Jer ne treba zaboraviti onu da 'na mladima svijet ostaje'.

Cvijece iz zavicaja mojih unuka

Draga Enisa,

Kako ljupko izgleda buketic poljskog cvijeca iz zavicaja! Slicne buketice sam poklanjala mojoj mami kad sam bila dijete, a i moja kcer ih je brala zamene. A danas, ovdje u Australiji, i moja unuka ubere maslacka i kaze"Baka, it's for you". I taj buketic-par cvjetova, stoje u casi danima. Iuvijek bude u meni sjecanja na nase cvijece,nasa proljeca i mirise. Ali, ovdje nema jorgovana, kao sto nema ni lipe.......

Kad smo prosle godine sredjivali dvoriste, odrezala sam par grancica sa stabla frangipani-ja i stavila ih u vazu na verandi. Danas sam pronasla teslike, pa uz komentar "Cvijece iz zavicaja mojih unuka", saljem ih i vama, uzlijepi pozdrav.

Bozana

Bozana i Bruno iz Brisbane-a

Uvijek kada mi se neko javi to mi pricinjava zadovoljstvo a ako je to neko novi, neko ko je slucajno nabasao na blog pa pozeli da mi kaze da cijeni ovo sto radim, zadovoljstvo je jos vece. U ovih zadnjih 15-tak dana mi se to dogodilo nekoliko puta a stiglo mi je i dosta priloga i slika od novih posjetitelja koji ce ovaj blog uciniti jos vrijednijim i bogatijim. Broj onih koji se okupljaju na ovom mjestu polako ali sigurno raste i to je ono sto je za svaku pohvalu.

Neki dan me je iznenadio jedan email iz Australije od jedne nase Banjalucanke koja se sa svojom familijom skrasila u gradu Brisbane-u. Da bi iznenadjenje bilo vece, ispostavilo se da njenog supruga poznajem iz onih skolskih dana kada sam se intenzivno druzio sa svojim prijateljem Zeljom Kosanovicem. Sjecam se da me je upravo Zeljo upoznao sa muskim clanom familije ali je to bilo jako davno pa se detalja bas ne sjecam. Ako tome dodam da su nasi novi poznanici prijatelji sa Jelenom i Damirom Fabic (proveli smo par ugodnih sati s njima prilikom nase zadnje posjete starom kraju), postaje jasno zasto smo se mi u gradu Banjaluci gotovo svi poznavali: grad je imao nekakav specifican nacin zivota gdje je svako poznavao svakog makar se nikada nije druzio. I evo, danas sam u prilici da predstavim jos jednu Banjalucku familiju koja je novi zivot zapocela daleko od Banjaluke, sto bi mi nekad rekli na sestom kontinentu.

Bozana i Bruno Klaser su do Australije stigli preko Hrvatske i sada su sa kcerkom i tri sina stanovnici lijepog grada Brisbane-a. Bozana je do rata radila u Boski a Bruno u osiguravajucem drustvu ZOIL. Iz nekoliko slika koje su mi stigle napravio sam ovu gore kako bi i ostali imali prilike upoznati nase najnovije posjetitelje. Kako mi je Bozana poslala jos nekoliko veoma interesantnih fotografija, bit ce tu jos iznenadjenja. A do tada se zadovoljimo ovim mojim ‘umjetnickim djelom’ kao uvodom u jedno novo druzenje.

Abu BLoger

Prije par dana uz E-mail drugara iz Melburna dobih i ovaj album slika. Pozari u okolini Melburna, i sve oko njih su u izvjestajima svih agencija. A sami fotosi dovoljno kazuju pa i nije im potreban dodatni komentar. Snimci vojni, link Profesinala -vojska i ovdje funkcionise .

Medjutim, u mail-u drugar "Abu BLoger" (na slici tu negdje u cosku) pise " Evo ti interesantnog materijala ako hoces da posaljes na "Blog".

Da je "Abu BLoger" stari bloger "iz publike" saznadoh jos u oktobru kad smo se zadnji put sreli na Gold Coastu. I normalno otracali sve moguce sa BL predznakom. Slika njegova, je snimljena u Dubaiu za vrijeme privremenog jednogodisnjeg rada. Iz Australije gastarbajter u Dubaiu. Cini mi se da do sada na blogu nismo imali prilog iz tih krajeva, a da ga dobijemo nedostaje nam samo mala inicijalizacija. Po naski receno, prozivka.

Dakle, Elektro skola genaracija 70-ta, jaka struja, Unis. "Abu BLoger" pozna pola bloga, a ko ce da prepozna njega?

Da nezaboravim na "sporni momenat", uza rodbina i stanovnistvo Melburna na 48 sati imaju voljno od komentara.

vjeko

Ciao Co

Opasnost od pozara kod nas jos nije prosla. Vatre jos gore; prostranstva su ogromna i nemoguce ih je ugasiti.

U prvim danima uzasa, ova slika je obisla svijet. Simpaticna je pa je dodaj uz Vjekin album slika.

Evo link o koali zvanoj Sam

http://www.news.com.au/heraldsun/story/0,21985,25038852-661,00.html

Karmen

Ljeto u Melburnu

Ovaj prilog je umjesto komentara na Emirin text. Kao sto vidite, problemi skoro identicni, samo jedan ljetni a drugi zimski.

Nama su nevolju donijele visoke temperature. Prosla nedjelja je bila najtoplija u Melburnu i Victoriji otkad se pamti i otkad se biljezi vrijeme, sto znaci od tamo neke 184...i neke. Pocelo je sa 43, da bi se treceg dana u nekim dijelovima grada, ziva popela na 45.6. Od visoke temperature su se zeljeznicke tracnice iskrivile pa je u ta tri dana preko 230 vozova gradskog prevoza otkazano. Kako veliki procenat Melburncana koristi javni prevoz (ja sam jedna od njih), mozete zamisliti kakva je pometnja nastala. A onda na sve to, zbog naglog opterecenja mreze, preko 100,000 domacinstava u Melbourne-u i obliznjem Geelong-u je ostalo tih dana bez struje. Mi smo imali srecu da nismo bili medju tih sto hiljada a i ja sam mogla raditi od kuce tih dana tako da me ta pometnja u gradskom prevozu nije puno pogodila.

Sad je vec malo lakse, temperature su spale na oko 35, ali februar je tek pred nama i ko zna sta nas jos ocekuje.

Karmen

Posjeta Tasmaniji

Proslogodisnje bozicne praznike smo proveli na Tasmaniji, jednoj od sest drzava australske federacije, odvojene od maticnog kontinenta Bassovim prolazom. Od njenog otkrica 1642 pa sve do 1856 zvala se Van Diemenova zemlja. 1856 je preimenovana u Tasmaniju a 1901 je postala clanicom australske federacije. Ima nesto manje od 500,000. Vise od 40% otoka – sume, parkovi, rijeke i jezera, biljni i zivotinjski svijet – je pod zastitom kao World Heritage podrucje. Juznim i jugoistocnim dijelom zemlje preovladavaju kisne sume jos iz prekambrijskog doba, svjedoci vremena kad je Australija bila dio Gondwane, prastarog kopna juzne hemisfere. Ostaci tih gondwanskih suma mogu se naci jos samo u Patagoniji i Novom Zelandu. Tasmanija je vjerovatno jedno od rijetkih mjesta na zamlji gdje doleritne stijene dominiraju pejzazom - takodje ostaci iz vremena kad je ovaj dio kopna bio spojen sa Antarktikom. Na otoku ima mnogo termickih izvora i preko 300 podzemnih spilja od kojih su najvece i najpoznatije Hastings Caves, King Solomon i Malakopa Caves. Voda iz planinskih rijeka i jezera je kristalno cista a za zrak kazu da je medju najciscima u svijetu. Izolacija Tasmanije od maticnog kontinenta napravila je ovaj otok prirodnim rajom na zemlji omogucivsi opstanak brojnih biljaka, zivotinja i ptica. Najpoznatije endemske vrste su Tasmanijski Djavo i Platypus a od biljaka Huon, Celery i King Bily Pines (o zadnjem sam pisala u prilogu „Majstori iz Monsalvata”).

Ostaci kolonijalzma nigdje nisu tako vidljivi kao ovdje, narocito u arhitecturi i mostogradnji. Prvenstveno osnovana kao kaznjenicka kolonija, u periodu od 1803 do 1853 na Tasmaniju je trasportovano 73500 kaznjenika raznih zanimanja i iz raznih slojeva britanskog drustva koji su potom koristeni kao radna snaga za izgradnju zemlje. Sve sto je ovdje stvoreno u 19. vijeku, stvoreno je radom robijasa. Brojni provincijski gradici koje smo posjetili na putu za Hobart (Richmond, Ross, Campbell) i na povratku izmedju Launceston-a i Devonporta (Deloraine, Westbury i Latrobe) pod zastitom su kao National Heritage; svi su sacuvali svoj originalni izgled i prvo sto vas snadje kad udjete u neki od njih je osjecaj da ste zakoracili u proslost i da je vrijeme stalo. Svaka kuca, zgrada, most, crkva, naslijedje je vremena kad je ova zemlja sluzila kao kaznjenicka kolonija. Najljepse ocuvani primjeri iz tog perioda su tri mosta: (1) kameni most u Richmodu koji je ujedno i najstariji most u Australiji; (2) kameni most u Ross-u za koji kazu da je vjerovatno najljepsi i najdekorativniji u svijetu; njegov zidar i kamenorezac, kaznjenik Daniel Herbert, je radom na mostu zaradio svoju slobodu i po zavrsetku gradnje postao slobodnjak, i (3) ciglani most (Red Bridge) u Campbell-u, najstariji ciglani most u Australiji, u kojeg je polozeno 1 milion cigli. Sva tri mosta su pod zastitom kao National Heritage.

Na Tasmaniju smo krenuli nocnim trajektom „Spirit of Tasmania” i nakon 11 sati plovidbe stigli ujutro u Devonport, luku na sjeveru. Odrediste nam je zapravo bio Hobart, nekih 3-4 sata voznje ka jugu kroz unutrasnjost. Hobart je glavni grad i drugi po starosti u Australiji (odmah iza Sydnyja), osnovan 1804 godine kao prvo uporiste robijasa iz Engleske, Irske i Walesa. Smjesten je na uscu rijeke Derwent, u samoj dolini Mount Wellingtona. Ima oko 200,000 stanovnika i sve ljepote i sarm maloga provincijskog grada. Dominira kolonijalna architectura – preko 90 zgrada je klasificirano kao National Trust - tu i tamo isprekidana novim, a sve skriveno iza prekrasnih drvoreda lipe koji su me na trenutak podsjetili na nekadasnju Bluku. Grad je okruzen parkovima i prepun je zelenila. Koristili smo „hop on-hop off” autobus pa tako obisli grad i okolinu a potom se popeli na Mount Wellington odakle je pucao prekrasan pogled na cijelu juznu Tasmaniju. Buduci je Tasmanija ispod 40-paralele, sa Mount Wellingtona se najbolje vidi Aurora Australis. I jos jedna zanimljivost za avanturiste: od prosle godine su iz Hobarta krenula turisticka putovanja brodom ili avionom za Antarktik.

Drugi dan naseg boravka posjetili smo Port Arthur, jedno od vecih turistickih destinacija Australije. Port Arthur je luka na jugoistocnom dijelu otoka, oko dva sata voznje od Hobarta, osnovan kao zatvor 1830 pa sve do 1953. O njemu je dosta napisano; Mark Twain ga je nazvao mjestom gdje su se sastali Raj i Pakao. Posjetioci ostaju zgrozeni pricama o zivotu i velicini ljudske patnje, mjestu gdje je covjek stvarno dovodjen do ludila. Medjutim, malo je poznata stvarna uloga i mjesto Port Arthura u danasnjem pravosudnom sistemu jer model po kojem se zivjelo u Port Arthuru odrzao se do dana danasnjeg. Naime, u prvim godinama njegovog postojanja, Britanija je, prva u svijetu, pocela reformu svog zatvorskog systema i Port Arthur je posluzio kao model za taj experiment. Polazna osnova je bila da fizickim kaznjavanjem ljudi ne postaju nista bolji. Naprotiv, ono ih cini cvrscim i jos vise im podize duh i moral. Novi model primjenjen u Port Arthuru a koji se bazirao na pet osnovnih nacela: „discipline and punishment”, „religious and moral instruction”, „classification and separation” and „training and education”, oznacio je prvi put prelazak sa fizickog na psiholosko kaznjavanje a sve u svrhu da se covjek mentalno i duhovno slomi. Grade se „samice”, uvodi apsolutna sutnja, prostorije velicine mrtvackog sanduka u kojima je apsolutni mrak. Kad je transport zatvorenika na Tasmaniju prestao 1853, Port Arthur je postao neka vrsta socijalne ustanove, utociste za sve bivse robijase (duhovno i mentalno poremecene) i sve druge koji su bili fizicki ili mentalno nesposobni da se brinu o sebi. O njima je, prvi put u Britanskoj Imperiji, brigu preuzela drzava pa se ovo zapravo uzima prvim znakom stvaranja danasnjeg oblika „socijalne pomoci”.

Malo podalje od glavno zatvora, na malom ostrvcu Point Puer, nalazio se maloljetnicki zatvor za musku djecu od 9 – 18 godina. U periodu od 1834-49 kroz zatvor je proslo 3000 maloljetnika. Zatvor je bio poznat po disciplini i strogim kaznama i bio je u to vrijeme prvi maloljetnicki zatvor te vrste u Britanskoj imperiji, a vjerovatno i u svijetu.

Treceg dana naseg boravka na Tasmaniji napustili smo Hobart i krenuli istocnom obalom nazad prema sjeveru. Zaustavili smo se na najljepsoj tasmanijskoj plazi, Wineglass Bay, i usput obisli poznati nacionalni park Freycinet National Park cijim sredisnjim dijelom dominiraju crvene granitne stijene, okruzene plavetnilom mora i bijelim pjeskovitim plazama.

Kod mjesta St.Helens, posljednjeg priobalnog grada na sjeveru, smo okrenuli na zapad, opet kroz unutrasnjost prema Launcestonu, drugom po velicini gradu Tasmanije, i trecem po starosti gradu Australije, osnovanog 1805 godine. Put nas je vodio kroz sume, plodne livade i pasnjake i rodne vinograde. Za razliku od Hobarta, Launceston ima izrazito engleski karakter i sarm i vazi kao grad sa najvecom zbirkom zgrada iz 19 vijeka, kao nijedan grad u Australiji. Poznat je i po najduzoj visecoj zicari na svijetu, povucenoj preko kanjona rijeke Tamar. Okolina mu je bogata vocnjacima, pasnjacima i vinogradima rasutim u dolini Tamar Valley pa smo stoga odlucili naredni dan provesti u obilasku vinarija.

Petog dana naseg boravka na Tasmaniji smo krenuli nazad za Devonport. Na putu smo se zaustavili i obisli Westbury (za koji kazu da je najvise „engleski”), Deloraine i Latrobe. U deloraine-u smo obisli Ashgrove Cheese Factory, Anvers tvornicu cokolade (mislim da nikad dotad nisam pojela ukusniji sladoled od cokolade), prosetali predivnim parkovima i obalom rijeke Meander u nadi da cemo ugledati platipusa. Posljednji naputu je bio Latrobe gdje smo takidje prosetali mjestom i popili kavu. Oko 6 sati predvece stigi smo u Devonport i stali u kolonu za trajekt. To je bio kraj naseg puta po Tasmaniji.

Za sjeverozapadni i zapadni dio, nismo imali vise vremena. Ostavili smo to za neki drugi put, nadajuci se da cemo mozda opet jednog dana doci ovamo. Tasmanija je u nama ostavila dojam otoka prekrasne raznolike prirode i divljine, blage klime, pravi raj za avanturiste.

Karmen

Album slika

Toowoomba ili zasto volim Banjaluku

Toowoomba je jedan od najvecih gradova Australske provincije. Oko 100.000 stanovnika. Taman ko nekad nasa Banjaluka. Ponegdje ravna, uglavnom naherena, na oko 700 metara nadmorske visine, smjestena na vrhu Great Dividing Range. Australci, relax narod, ne ispravljaju krivine. Dok ovo pisem kontam, jesam li prosao ovdje u Australiji kroz ijedan tunel. Za osam godina, guzvam vec trece auto (400.000km, da nadoknadim sto mi prije nije trebao auto) a tunela nema. Zaobidju sve sto mogu. Ako ga je i bilo, nije ni cudo sto ga nisam memorisao. Uzmu rupu, obloze betonom, i tunel. Rekoh, relax narod.

Toowoomba – 'The Garden City' i ove godine titula najuredjenijeg grada u Australiji. U septembru, svake godine, domacin Australskog festivala cvjeca. Nadam se i dogodine. Problemi sa vodom. Oko 10% posto vode u jezeru, 5-ti stepen (zadnji) redukcije vec 2, 3 godine. Pred svakom bozjom kucom, tabla sa molbom za kisu. A ja kad krene, rondam kud bas sad, ne sto je moj bog drukciji od ostalih, nego sto to nije kisa. Vodopad. Poslije trena te kise, nisi pokisao, ti si mokar da mokriji ne mozes biti. Ovdasnja kisa huci kad pada, a rijetko pada. Danima se nebo crni, oblaci se svadjaju, tuku, psuju, a onda odu negdje drugdje da placu. A mozda ih i ja otjeram. Sit sam tuge. Zao mi biljki, ne brinem se (kao) za vodu, jedan od izvora zivota. Jer davno sam shvatio da je rijec piti (potreba za tekucinom) izvedena iz rijeci pitak, a nikad nisam cuo da je neko rek’o pitka voda, vec vino, a njega bar u Australiji ima. Ali opet vratim se na biljke, pa mi nesto ne stima. A drvece, zna biti lijepo ko nase, al’ pocesto nekako sivo. Tako nase nije ni zimi.

Banjaluka….one neke nase godine…. neka zabacena klupa u nekom parku. I neko drag. Taman dam potpunu slobodu rukama, ono cista demokratija , kad me opici nesto po glavi. Lagao bi kad bi rek’o da sam pomislio, neko od njenih. Na moju srecu (nasrecu, ko ce ga znati) uvjek sam se vise oslanjao na osjetila, osjecaje nego na mozak. Kesten…..

A onda basta Mostara ….kasnjenje na prozivku….upitni pogledi…..Odkud ti sa te strane. (Samo se kod nas moze desiti da i u kafanu ne dodjes sa prave strane). I pitanje: Gdje si dosad? …Tuk’o komarce. ….Smjeh (onaj nas iskren, bezazlen, i on mi nedostaje).

U ovoj maloj BL prici svaka slicnost sa izmisljenim dogadjajima je stvarna.

Da li sam kriv sto ja i taj moj kesten nismo izrasli u gracioznoj Ljubljani ili gordom Zagrebu. Sto Banjaluka nema Gornji grad, Bascarsiju ili Knez Mihajlovu. Sto ima moje bezbrizno djetinstvo, lijepu mladost. Sto sam tamo stekao druga do groba i jos je tamo, kao i mnoge druge, i tamo i 'vamo. Sto nikad ne bi mjenjao moj kesten za neko, recimo, Australsko drvo. Kakve vocke imaju sumljam da bi ista pomislio. Iako nisu ni one lose, ali nisu moje. Sto sam zivio, ako je nekom lakse, u “najnedemokratskoj” drzavi na svjetu, al’ “necu da psujem” ovo sto sad zovu demokratijom. Sto nisam im’o ovu slobodu, al’ hvala im, nisu me trebali oslobadjati. Prije sam znao cega se treba bojati, a nisam se bojao a sad…. Imamo slobodu i demokratiju sto nam je zapad dao, al’ usput se onako uselio da nam je cuva (kao obicno vise uzme, nego “navodno” dadne). Djetetu ne treba dati igracku koja nije primjerena njegovom uzrastu. Povrijedice i sebe i druge. E tu smo neprevazidjeni. Koliko sami sebe ne volimo, ni neprijatelji nam ne trebaju. I sto stalno …. Hej, polako,… gdje ces….

Ah da, Toowoomba lijep grad……. al’ nije Banjaluka.

PS. Prije nego kliknem na SEND, gledam ovaj tekst, pa sve mi se cini… nekako…Ma da, nama sta drugo da bude. Moracu da promjenim tastaturu.

vjeko

Walking in My Shoes

Vec sam se izjasnio koliko mi se nas, kao nov bezobrazno cu izbjeci rijec vas (uvijek se lako odomacim) blog svidio. Matematicki oko 90% ili tu negdje. Svidjeli su mi se prilozi Natase, Karmen, Emire, Ljilje, Maria ... Necu se stereotipno izvinuti onima koje nisam spomenuo, jednostavno ove bolje znam, a samim tim su mi i drazi te na njihove tekstove i vise obratim paznju. Natasa se nesto povukla, nadam se nista licno izmedju bloga i nje, iako je i to bolje nego da se umorila, izgubila inspiraciju ili prestala da uziva u prirodi i putovanjima. Co = blog i njegov doprinos svemu ne treba vise ni isticati.

Manje su mi se svidjeli (ljepse je od, nisu mi se svidjeli, a ne kosta nista) oni koji za razliku od prvih imaju puno komentara. Valjda su ovi prvi tako dobri da im ne trebaju dodaci. A ovi drugi moraju da postoje, jer bez njih bi zavrsio u kosu onih kojima se sve svidja, sto bas i nije prirodno. E, kako je covjek proklet, pa i ja se uvijek upecam tamo gdje radije ne bi. Doduse to cu uraditi kroz Andrejev skolski rad na temu Walking in My Shoes sto je bio njegov prilog proslavi Australskog Harmony Day. Taj rad je zavrsio u ovogodisnjoj postavci ovdasnjeg muzeja (u nedostaku duge istorije u Australiji je sve od maloprije istorija, posebno u malim mjestima u unutrasnjosti gdje kao da prvo neku baraku proglase muzejom pa onda sagrade mjesto). Bio je malo u novinama, pa cak i na vjestima. Andrej (u velikoj pa srednjoj pa i maloj zagradi (mamin i moj sin)) tecno, bez akcenta govori NAS jezik iako je samo tri mjeseca boravio u nasim krajevima (Banjaluka-Rijeka) i to u trecoj godini, a danas mu je trinaest. I cita ga, a mogao bi i da ga pise, da hoce. Uz rad, i sliku, saljem i njegovu trenutno omiljenu, opet nasu, pjesmu.

Walking in My Shoes

Hello I'm Andrej. I was born in Germany on the second of December 1995. My parents are from Bosnia. I don't know much about Bosnia because I only visited Bosnia during my first 4 years of my life which I lived in Germany.

I do speak Bosnian though my mum says I speak Croatian, and my best friend says he speaks Serbian, but I know every word they say which means we all speak the same language. We just call it something different. Most of former Yugoslavia's countries spoke the same language before they separated where they changed the name of one language to three. To me this looks like my parents speak 2different languages, but before the divorce they both spoke the same language and I understand both languages before and now.

The shoes which I put on and wear can be one of my mother and one of my father, one of Croatian one of Bosnian, but on my legs they are my shoes and they are together and only I can wear them and take them where I want.

I've told a bit about me and my family, but in the end I'm not Bosnian, Croatian or German I am Andrej and that's it.

PS. Ako neko slucajno upita koji je to NAS jezik, njemu pomoci nema. To pitanje sam mnogo puta cuo i pitcu nikad nisam uspjeo objasniti da taj novi, njegov jezik je bio dio od toga naseg zajednickog jezika. Nije mu bilo ni bitno sto to isto pitanje ne bi postavio 2,3,5 … godina ranije. Da su ti novi jezici pa i njegov sa svim slicnostima i razlikama bili samo potskupovi onog naseg jezika. Koji smo svi razumjeli, dok smo htjeli razumjeti. A kad nismo, eh. Pocelo se insistirati jel tisuca il hiljada, mineralna il kisela, otrgnuto od onoga sto je pisac htio reci. Postalo je bitno da se ne razumijemo. Sto je daleko lakse nego, bar pokusati razumiti druge.

Andrej i Vjeko