Melanie iz Brisbane-a
Cini mi se da Australija polako ali sigurno preuzima stvari u svoje ruke. Slika i priloga je sve vise iz ovog kraja svijeta iako je naujdaljeniji od rodnog grada. A prije 15-tak godina niko nije mogao ni pomisliti da ce nas biti vise na sestom kontinentu nego u rodnom gradu. Kada bih se kojim slucajem zaputio u te krajeve siguran sam da bih sreo vise poznate raje nego sto mi se to desava kada prosetam Gospodskom u rijetkim posjetama Banjaluci.Danas smo opet u Australiji, u gradu Brisbane-u, u drustvu jedne prave ljepotice. Melanie (slika je od prije dvije godine) je unuka Bozane i Brune Klasera koje smo nedavno upoznali. Predpostavljam da je to Melanie koja je baki brala cvijece iz priloga od prije nekoliko dana. O Melanie ne znam puno ali oci i rupice na obrazu govore sve.
Ovoliko za ovaj put, u ocekivanju jos slika podmatka i od drugih blogera. Jer ne treba zaboraviti onu da 'na mladima svijet ostaje'.
Labels: australija, mladja raja
posted by co | 6:37 AM
2 Comments:
Dragi banjalučani,
Cim sam vidjela vaše slike prepoznala sam Brunu. Naime ja sam kao dijete stanovala u ul. Save Kovačevć u dvorištu Veterinarske stanice. Vjerovatno se Bruno sjeća Fikreta Bahtijarevića i njegovih sinova Fahre i Seje začetnika tenisa u B.L. Ako me pamčenje služi Klaseri su stanovali prema Rebrovačkom mostu, blizu Perovića, Beadera i dr. Vaša slatka unučica kao da liči na baku Božanu. Njoj se zahvaljujem na lijepom komentaru o cvijeću iz našeg kraja. Nadam se da je vama tamo dobro. Gledala sam putovanje Gorana Milića sa HTV po Australiji. Kaže da je to zemlja socijalne pravde.
Šaljem vam puno pozdrava i dobrih želja!
Niskana Bahtijarević
Draga Niskana,
Pamcenje Vas dobro sluzi; Bruno je rodjen u Save Kovacevica i tamo su zivjeli do 52. Iste godine su preselili u Beogradsku,iza “Bosanke”, gdje su zivjeli do 70. Mozda je Brunov pokojni stariji brat Emil taj kojeg se Vi bolje sjecate. Braca su veoma licili jedan drugom. Njegov brat je isto zavrsio tehniku kao i Bruno, a onda je otisao na studij u Zagreb. Vise se nikad nije vratio u BL.
Fikreta se vrlo dobro sjecamo i Bruno i ja, ali ne i njegovih sinova. Pretpostavljam da ste Vi Fikretova snaha.
Pretprosle sedmice smo vec culi o putopisnoj reportazi Gorana Milica koju su gledali i nasi prijatelji u bivsoj nam domovini. To o socijalnoj pravdi je istina. I vise od toga....... U prilog tome, ispricat cu kako smo dozivjeli nas dolazak u Australiju.
Onog dana kad smo krenuli na put,u Becu su nam dali IOM-ove plasticne kese sa dokumentacijom, a koje su sluzile i kao znak raspoznavanja za osobe iz migracijske sluzbe koje su nas ocekivale na aerodromu u Brisbane-u.
Kad smo stigli, obavili pregled na salteru za nove migrante, te krenuli dalje, primijetili smo grupu ljudi koja nam je mahala, jedno poznato lice koje je imalo topli osmjeh na licu (bio je to Nikola Gurovic, koji je u to vrijeme radio kao prevodilac). Za svaki slucaj, okrenula sam se par puta da vidim kome je osmjeh namijenjen. Niko drugi nije bio iza nas.
Kakav docek! A mi, neispavani, zguzvani, u odjeci i obuci iz Karitasa, sa jeftinim torbama u kojima je bilo svo nase imanje -ukljucujuci rucni mlin za kavu i fotografije. I IOM-ova kesa.
Smjestili su nas u prekrasan stan, koji nam je bio na raspolaganju 2-3 mjeseca dok sami nesto ne nadjemo kasnije kad budemo poceli primati pomoc. I da nastavim: u stanu ceka pun frizider, ves masina, pegla i daska za peglanje, kreveti sa cistom posteljinom, na svakom krevetu pidzama odgovarajuce velicine za svakog od nas. I svaki dan posjete sa prevodiocima, upoznavanja sa pravima i duznostima......
Svaka biblioteka je imala knjiga i na nasem jeziku, sto mi je bilo vrlo vazno, jer uopce nisam znala engleski u to vrijeme.
Onda je bila besplatna skola engleskog jezika, pa besplatne posjete doktoru i zubaru, povlastena voznja vozom i autobusom. Puno tih beneficija uzivamo i danas.
Kako bih to mogla zaboraviti?!Jedino su nas u Istri, gdje smo bili izbjeglice ljudi tretirali kao ljude i tamo smo imali srecu upoznati nekoliko divnih prijatelja. Ali,morali smo ici dalje.
I tako smo tu, mirni i zadovoljni. Nemamo puno (u materijalnom smislu), ali imamo dovoljno. I imamo socijanu pravdu u pravom smislu rijeci.
Do sljedeceg javljanja, srdacno Vas pozdravljam
Bozana Klaser
Post a Comment
<< Home