Zelena rijeko sumi
Posljednju nedelju marta sam proveo na ”terenu” u Koreji. Ovde je proljece vec uveliko preuzelo stafetnu palicu od zime, tako da sam na posao isao alejom tresanja koje su napravile bijeli tunel od behara. Steta da nisam napravio koji snimak. Povratak u Norvesku je bio sok, jer me cekala lopata i takodje bijeli tunel ali ovaj put od snijega koji je jos uvijek padao. Sreca da smo vec ranije Emina i ja planirali put u Banja Luku pa sam se unapred radovao da cemo pobjeci bar na kratko od zime.Iz Osla smo poletjeli 8. aprila. Vrijeme je bilo odvratno tmurno i hladno. Vec iza Alpa se ukazala sva ljepota proljeca tako da nas je u Zagrebu docekao divan dan i temperatura preko 20°C. Iz Zagreba smo putovali autom za Banja Luku. Vjerujem da svi mi dozivljavamo ulazak u Banja Luku sa identicnom mjesavinom osjecanja dragosti i nelagode, ali ja kao i uvijek vracam sat u nazad i hodam gradom u proslom vremenu i susrecem se samo sa dragim prijateljima koji su mi nesto znacili - i znace jos. Ovaj prilog posjecujem Nasem gradu i Zelenoj rijeci u proljece. Prikacio sam i nekoliko slika koje su numerisane i prikazuju moju setnju na Tresnjik i nazad preko Gornjeg sehera.
Posjeta gradu pocinje kao i obicno kod Klindica ( u Fahreta Dedica ulici -u kojoj sam rodjen ) kupovanjem cvijeca za posjet najdrazima koji vise nisu sa nama. Od Stupnice sam nastavio penjanje na Sehitluke preko Tresnjika pa na spomenik odakle sam se spustio u Gornji Seher a onda niz Vrbas nazad do Zelenog mosta. Da ne bih kvario ugodjaj sa komentarima koji mi se namecu gledajuci neke slike, predlazem Co-u da prilog dekorise muzickom numerom od Emira Basica koju vjerovatno ima. (Napomena: pjesme vise nema zbog novog priloga).
Jedan veliki proljetni pozdrav svim blogerima
Eko
posted by co | 8:15 PM
5 Comments:
Seka Dzelic mi javlja a vjerujem da ste mnogi vec culi tuznu vijest da je umro Ranko Klindic, poznati cvjecar iz ulice Fahreta Dedica, kojeg Eko spominje u svom prilogu. Smrt je dosla iznenada pa je tako zalost jos veca.
Svi mi se sjecamo Ranka i njegovog cvijeca jer svaka nasa posjeta Banjaluci obavezno ukljucuje svracanje do cvjecare Klindic prije odlaska na groblja na kojima nas je svakim danom sve vise.
Odlaskom Ranka Banjaluka gubi jos jednu od onih licnosti po kojoj je Banjaluka bila prepoznatljiva.
Familiji Klindic upucujem iskreno saucesce u ime moje familije i mene licno.
Krasne fotke ! Vrbas pa jos i behar... ma kud ces vise. Vrbas i Kastel, prvi djelo Boga, a drugi djelo ljudskih ruku su moje dvije ljubavi koje nije uspjela progutati crna rupa,a o kojima cu mozda, ako smognem snage, jednom napisati priloge.
Kad idem dolje, ako putujem autom, od ulaska u B.L. do odredista uglavnom zmirim. Drugi put mozda ponesem i tampone za usi. Bila sam vezana za taj dio Mejdana, svekar i svekrva su zivjeli u zutom neboderu (osmokatnica u Brace Bukica). U zutom neboderu su zivjeli i pokojni banjalucki glumci Pero Mojas i Lucijan Latinger.
Put koji je Eko odabrao ipak bi prosla otvorenih ociju i bez tampona za usi, valjda ne bilo tako strasno, no ja bih krenula od Stupnice, a pri silasku bih svakako svratila do Brijuna.
No da idem redom mojih sjecanja. Seizmoloska stanica na putu za Sehtluke (Banj brdo...mora da mu je Gugo Lazarevic bio kum. Spominjem tu stanicu jer potresi su trajna banjalucka sudbina...ne zaboravite, horoskpski znak B.L. je skorpija (to sam cula od Relje). Stanica mi je zanimljiva i zato sto ju je tijekom gradnje brdo odguralo par metara nize.
Idemo dalje: odmorista na putu. Koliko je motoriziranih ljubavnika tu kralo svoje najljepse trenutko.
Bilo bi zanimljivo cuti neku njihovu pricu.
Stizem do motela (u prilogu restoran). Taj objekt je projektirala d.i.a. Pakiza Katana, Busatlic, moja draga razrednica. U skoli mi je predavala projektiranje, a poslije smo zajedno radile u Zavodu za stidije i projektovanje. Njen drugi suprug Emir za mene je bio najbolji banjalucki zubar. Pakiza je nazalost poginula u prometnoj nesreci zajedno sa d.i.a. Hotic Nedzadom,nasim direktorom. Bilo je to ranih sedamdesetih.
Sad cu skrenuti puticem za Tresnjik. U vrijeme kad se moja djeca bili klinci cesto bismo setali od motela do livade na Tresniku. Dosta je fotki iz tog perioda. Na licima nam se ogledalo zadovoljstvo, ma moglo bi se reci da je svijet bio nas.
Zaokrecem prema Augustinicevom spomeniku na koga su se bocno ukrcali borci. Premda lijep, meni je bio nerazumljiv. Stalno sam ga vezivala uz more.
Silazim na Brijune, mjesto moje maturalne zabave. Halina je od roza svilene cipke ( bogme je dobro kostala mamu i tatu, ja to svojoj kceri nisam mogla priustiti, jer ona je maturirala ovdje u Zagrebu). Valcer s profesorom Kutlesom, pa s prof. Zeljkom Belom, ali onako vizualno najzanimljiviji je bio onaj s prof. Stankovicem.... mozete si zamisliti, ja 152, a on blizu 200cm. Na toj veceri se dogodila i moja zadnja prepirka (zapravo prepucavanje)s profesorm sh Miroslavom Saricem. Cak mi je na kutiji cigareta napisao i potpisao da garantira kako cu ja udajom i radjanjem djece prestati citati. E moj profesore, kao i obicno niste bili u pravu: citati sam prestala devedesetih.
Sve moje kolegice na toj veceri su bile lijepe, Olgica Petkovic najljepsa , decki su tek dolazili u pravu formu. Zadivili su me petnaest godina poslije.
Idem ja dalje i stizem u malu kavanu preko puta banja, kraj mosta u Seheru. Vracam se u godinu 1966. Tu bih se nedjeljom nakon duge setnje uz Vrbas odmarala. Vlasnici su imali dvije cerke, plave, bucmaste, ali im imena nisam znala. U maloj kavani, u toj tihoj oazi oprstam se s vama blogeri uz casu izvsnog kiselog mlijeka.
Nada Š. D.
Kako me istovremeno jedan te isti prilog rastuzio i obradovao.
Smrt Ranka Klindica.Bili smo generacija ublizo.Pisala sam o njegovoj baki koja je prva pocela prodavati najljepse pelcere u "specijalizovanoj" prodavnici.Pred oci mi izlazi on crn, zgodan sa zgodnom plavusom Osmancevic Jasnom.Nije se moglo ne okrenuti za njima.A koja je tek bio "raja".Toliko mi ga je zao a sadasnje clanove njegove familije ne poznajem, jer sam u tom periodu otisla iz BL.Zelim im iskreno saucesce.
Isti prilog i slika pod nazivom Banja u Gornjem Seheru.Zahvalna sam autoru priloga na divnom opisu naseg grada i na mjestu sa kojeg je napravio ovu fotografiju.
Velika bjela kuca na dva sprata, sa ovih pet prozora je rodna kuca moje majke Atife Demirovic.Tu su moje najljepse uspomene iz djetinstva.Znala sam da nevjerujete kao 15-togodisnjakinja, kad bi otisli majki na cjeli dan, javiti sestri da kaze majci i ocu da sam otisla kuci.Sve Vrbasom do Studenca, radi moje raje.Prvi put sam dobila dobre batine, a poslije ne.Nas roditelji nas nisu drzali pod "staklenim zvonom".Dozvoljavali su da mislimo svojom glavom i postajemo sposobni za zivot.Vi rasuti po svijetu ste zivi dokaz tome. Sad u toj kuci vise niko ne zivi poslije smrti mog dajdzije (ujaka) Muniba Demirovica. Volim vas blogeri jer sam maltene najveci dio vremena u mislima sa vama i vasim tekstovima.Mislim da ovako lakse podnosim ruznu svakodnevnicu a vi mozda nostalgiju.Milane i rondaj i zali se imas pravo na to.Tebe cijelo vrijeme muci nepravda, jer si covjek koji je citav zivot bio marljiv, posten ni "mrava nisi zgazio", uvijek "o sebi pri sebi" a otjeran si sa svojih korjena.Ali Molim te ne ukidaj blog,izdrzi i pored velikog odricanja od drugih stvari u svom zivotu.
Svaki novi prilog je sve bolji, a ja moram uskoru u Sibenik, bez telefona i interneta.Probacu povremeno pronaci internet klub ili odlaziti kod Vicine rodbine.
Zbog toga izvinite na ovoj duzini komentara.
Pozdrav Saima
Pogledajte stranicu Cafekajak, pricaonica, prilog Gorana Campare i ostalih; vrijedno za procitati
http://www.cafekajak.com/Forum/forum.pl?msg=6019
Renata
Na nagovor gosp. Renate odoh na " Kajak ", pa " na Gorana " i nadjoh nesto vrijedno.... komentar br. 7 (sedam)...naravno.
Pozdrav Nada Š. D.
Post a Comment
<< Home